REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-504/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženog Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, kojega zastupa punomoćnik Mate Kačan, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1468/2023-27 od 6. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1468/2023-27 od 6. ožujka 2026.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženiku Croatia osiguranju d.d. Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A.Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 isplati iznos od 15.125,32 eur/113.961,72 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i naknaditi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od petnaest dana.“
II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, da tuženiku Croatia osiguranju d.d., OIB 26187994862, naknadi parnični trošak u iznosu od 2.765,45 eur u roku od 15 dana.“
2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava , te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Polazeći od primjene Zakona o obveznim osiguranjima u prometu sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, te je stav tužitelja da su za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguranika štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj potražuje štetu za razdoblje od 1. rujna 2019. do 31. listopada 2022. Šteta nastaje svakom isplatom mirovine te se ovisno o trenutku isplate mirovine primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u trenutku isplate. Usporedbom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i Zakona o mirovinskom osiguranju može se nedvojbeno zaključiti da je Zakon o mirovinskom osiguranju kasnije čime nema ni mjesta primjene ranijem zakonu (Zakon o obveznim osiguranjima u prometu). Naime, ako i oba Zakona reguliraju istu materiju potrebno se voditi načelom lex posterior derogat legi priori. U ovom predmetu ne radi se o tužbi oštećenika po polici osiguranja, već se radi o tužbi institucije javnog prava (tužitelj je javna ustanova na koju su prenesene javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja, kod koje neposredno po zakonu (Zakon o mirovinskom osiguranju) nastaju odgovarajući pravni odnosi). Odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu nije obuhvaćena ni obiteljska mirovina, novčana naknada zbog tjelesnog oštećenja, troškovi profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi korištenja tog prava. Navedena zakonska odredba je u suprotnosti sama sa sobom te dovodi do oslobođenja osiguravajućih kuća. Nadalje, izravna odredba Zakona o mirovinskom osiguranju ovlašćuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje na potraživanje naknade štete, te je tužitelj dokazao visinu i osnov svog zahtjeva. Predlaže usvojiti žalbu i u cijelosti preinačiti pobijanu presudu.
3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).
4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da ista nije osnovana. Sadržaj žalbe zapravo obrazlaže jedino navodnu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Prema stajalištu tužitelja bilo je potrebno primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, koje stajalište nije osnovano. Sudska praksa je već duže vrijeme jednaka u pogledu ovog pravnog pitanja, pa predlaže odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.
5. Žalba tužitelja nije osnovana.
6. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja sa obrazloženjem da tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku UJ za razdoblje od 1. rujna 2019. do 31. listopada 2022. Naime, osiguranik tužitelja stradao je u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika te mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu, da se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je zavod isplatio svom osiguraniku primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine, da prema odredbi članka 27. stavka 1., 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu tuženik kao društvo za osiguranje dužan je naknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koju stvarnu štetu, između ostalog, predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, s time da se razmjerni iznos mirovine utvrđuje u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i da je utvrđeno financijskim vještačenjem da razlika između invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju da je osiguranik tužitelja u mirovinu otišao u cijelosti po osnovu ozljede na radu iznosi 0,00 eura jer je invalidska mirovina koja se isplaćuje osiguraniku temeljem rješenja RF MIORH-a utvrđena s osnove ozljede na radu.
7. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, a nije počinjena ni bitna povreda na koju žalitelj ukazuje, ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.
8. U prvostupanjskom postupku kao nesporno je utvrđeno:
- da je u prometnoj nesreći 4. svibnja 1983. koju je skrivio osiguranik tuženika GJ, osiguranik tužitelja UJ zadobio tjelesne ozljede zbog kojih mu je temeljem rješenja tužitelja broj 591526 od 9. listopada 1996. priznato pravo na invalidsku mirovinu,
- da se u tom rješenju navodi da se osiguraniku IJ, kod kojeg je nastao gubitak sposobnosti za rad zbog povrede na radu, priznaje pravo na invalidsku mirovinu,
- da ukupno razlike između invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju da je osiguranik tužitelja u mirovinu otišao u cijelosti po osnovu ozljede na radu iznosi 0,00 kuna / 0,00 eura jer je invalidska mirovina koja se isplaćuje osiguraniku temeljem rješenja RF MIORH-a utvrđena s osnove ozljede na radu.
9. Prvostupanjski sud odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su za pravni odnos parničnih stranaka mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014. i 155/2023. – dalje: ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, dakle u trenutku kada su izvršene isplate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja i da obveza tuženika postoji samo ako je utvrđena razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, sukladno članku 27. stavka 1., 2. i 3.
10. Osnovano prvostupanjski sud navodi da se ima primijeniti ZOOP a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022. - dalje: ZOMO), što je sukladno i pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u odlukama poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021. i Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2020. Identičan pravni stav zauzeo je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Pž-5096/2021 od 7. rujna 2022. i Pž-10507/2013 od 13. siječnja 2016. te napose da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-I/988/1998 od 17. ožujka 2010. utvrdio da je ZOMO opći zakon kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela, drugim riječima ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO-a predstavlja lex specialis, pa vrijedi pravno načelo lex specialis derogat legi generali.
11. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode), a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. te Rev-444/2023 od 20. rujna 2023).
12. Odredbom članka 27. ZOOP-a propisano je:
„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.
(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.
(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“
13. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-174/2022-3 od 6. srpnja 2022. navedeno je: „Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, a koje odlučne činjenice sud drugog stupnja prilikom donošenja odluke nije uzeo u obzir, te je stoga trebalo odlučiti kao pod I izreke, a temeljem čl. 395. st. 2. ZPP.“
14. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-954/2022-2 od 25. siječnja 2023. navedeno je: „Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kako što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 12. lipnja 2008., za koji je isključivo odgovoran osiguranik tuženik.“
15. Slijedom navedenoga, suprotno žalbenim navodima žalitelja obvezu tuženika treba prosuđivati prema članku 27. ZOOP-a, koji regulira konkretan ugovor o osiguranju pa je materijalno pravo u ovom predmetu pravilno primijenjeno. Obveza tuženika postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu ( što ovdje nije slučaj), te je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP-a na temelju kojeg je zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a osiguravajuća društva nisu štetnici, nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila, imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe, odnosno štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti. Stoga, ovaj drugostupanjski sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda, a pri tome pozivanje tužitelja na suprotnu sudsku praksu sudova nije relevantno.
16. Stoga je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.
U Puli-Pola 2. travnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Biljana Bojanić