Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1146/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dobriši Rubesu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika NV, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženice LV, OIB: [osobni identifikacijski broj] oboje iz [adresa] i oboje zastupani po punomoćniku Darku Gojaku, odvjetniku u Karlovcu, radi iseljenja i isplate te po protutužbi tuženika NV i tuženice LV protiv tužitelja GV, radi isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu od 6. lipnja 2025., poslovni broj: P-194/2020-33 u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se usvaja, a djelomično odbija te se presuda Općinskog suda u Karlovcu od 6. lipnja 2025. poslovni broj: P-194/2020-33:

- preinačuje pod točkom I. izreke presude i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija

- potvrđuje pod točkom II. izreke

- preinačuje pod točkom III. izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženicima platiti tužitelju iznos od 30.435,99 EUR zajedno sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene novčane iznose od dospijeća do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev kojim su tuženici zatražili od suda da naloži tužitelju da im isplati iznos od 2.504,86 EUR uz zateznu kamatu od 20. lipnja 2019. do isplate te da im solidarno naknadi troškove postupke sa zateznom kamatom. Konačno, točkom III. izreke naloženo je tuženicima da tužitelju naknade prouzročene parnične troškove u iznosu od 4.796,70 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Pravovremenom žalbom tuženici pobijaju presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1 . točke. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. – dalje: ZPP), s prijedlogom da sud prihvati njihovu žalbu kao osnovanu i pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i naloži tužitelju da im naknadi troškove parničnog postupka uvećane za sastav žalbe, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za korištenje stana nakon raskida ugovora o kupoprodaji za razdoblje od prosinca 2015. do ožujka 2020. Predmet postupka ujedno je i zahtjev za naknadom štete koju tuženici potražuju od tužitelja u vidu plaćenog poreza na promet nekretninama , kojeg su morali platiti po rješenju porezne uprave prilikom kupovine predmetnog stana.

6. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište o osnovanosti zahtjeva tužitelja i neosnovanosti zahtjeva tuženika, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tuženici kao kupci 03. siječnja 2013. zaključili kupoprodajn i ugovor sa tužiteljem, kojim su od njega kao prodavatelja kupili stan u [adresa] u [adresa],00 EUR s time da su na dan potpisa ugovora isplatili iznos od 80.000,00 EUR, a preostalih 20.000,00 EUR obvezali su se isplatiti u 12 istovjetnih rata zaključno do 31. prosinca 2013. te je tražbina osigurana upisom hipoteke na stanu u zemljišnim knjigama. Sud je pored toga utvrdio i da su se tuženici odmah nakon sklapanja ugovora upisali u zemljišne knjige kao suvlasnici predmetne nekretnine (11. siječnja 2013.) međutim oni su ubrzo nakon useljenja uočili skrivene nedostatke stana u vidu prekomjernog vlaženja zidova stana, prodiranja oborinskih voda u stan i pripadajuću garažu te stvaranja gljivica i plijesni po zidovima, stropu, namještaju i stvarima u stanu i o uočenim su nedostacima sukcesivno, kako su se ispoljavali, izvještavali tužitelja i pozivali su ga da ih ukloni. Sud utvrđuje da je tužitelj prihvatio prigovore i višekratno pokušavao ukloniti nedostatke, ali ih nije sanirao, pa je prvostupanjski sud s obzirom na utvrđene činjenice, ocijenio da se radilo o skrivenim materijalnim nedostacima stana za koje je bio odgovoran tužitelj kao prodavatelj stana. Sud ukazuje i da je u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj P-1495/14 presudom od 30. studenog 2015. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-157/2016 od 26. rujna 2018. naloženo tužitelju da tuženicima isplati iznos 80.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zateznom kamatom od 30. studenog 2015. do isplate i da im naknadi troškove postupka u iznosu od 34.217,20 kn, dok je tuženicima naloženo da trpe uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini brisanjem uknjižbe prava vlasništva na nekretnini, a tužitelju je naloženo da trpi brisanje hipoteke radi osiguranja plaćanja iznosa od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB- a na dan isplate uz zateznu kamatu, koja hipoteka je u zemljišnim knjigama provedena u korist tužitelja kao prodavatelja pod brojem Z-1999/13. Međutim, citiranom presudom u točki I. izreke je odbijen zahtjev tuženika kojim su tražili od suda da raskine ugovor o kupoprodaji stana od 3. siječnja 2013. koji je zaključen između stranaka uz obrazloženje da je ugovor zaključen među strankama raskinut po samom zakonu . Obzirom tužitelj nije dobrovoljno izvršio povrat dijela kupoprodajne cijene u iznosu od 80.000,00 EUR tuženici su pokrenuli ovršni postupak koji je na prvostupanjskom sudu vođen pod poslovnim brojem Ovr-80/19. Taj ovršni postupak završen je obustavom obzirom su ovrhovoditelji (ovdje tuženici) podneskom od 17. ožujka 2021. izvijestili sud da su u cijelosti namireni u ovom potraživanju. Slijedom iznijetog pozivom na odredbu čl. 368. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08. i 125/11., dalje: ZOO) prvostupanjski sud ocjenjuje da je raskidom ugovora nastala obveza za obje stranke zahtijevati vraćanje danog po pravilima za ispunjenje dvostranih ugovora pri čemu svaka strana duguje drugoj naknadu za korist koju je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti odnosno nadoknaditi te u tom smislu prvostupanjski sud osnovanim ocjenjuje zahtjev tužitelja. Istodobno u točki II. izreke sud odbija protutužbeni zahtjev jer nalazi opravdanim istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na tužitelja, obzirom je došlo do uspostave prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja i povrata kupovnine kupcu, pa sud ocjenjuje da su tuženici pod uvjetom da su prethodno podmirili porez na promet nekretninama mogli od porezne uprave zatražiti povrat plaćenog iznosa i u tom smislu eventualno tužiti Republiku Hrvatsku.

7. U žalbi tuženici ponavljaju tezu koju su iznosili tijekom cijelog postupka da tužitelj nema aktivnu legitimaciju za potraživanje bilo kakve isplate zakupnine ili druge vrste naknade za korištenje nekretnine do lipnja 2019. godine , jer u utuženom razdoblju od prosinca 2015. do lipnja 2019. niti nije bio vlasnik nekretnine (upravo su tuženici bili uknjiženi kao suvlasnici ove nekretnine), a u razdoblju nakon toga do ožujka 2020. tuženici su istaknuli prigovor prava zadržavanja na koje se sud , prema njihovim tvrdnjama, uopće nije niti očitovao. U odnosu na visinu potraživanja tuženici navode da tužitelj nije predložio nikakve dokaze do zaključenja pripremnog ročišta koje je zaključeno 5. listopada 2021. te je tek naknadno, bez suglasnosti tuženika i dopuštenja suda, u prigovoru na nalaz i mišljenje financijskog vještaka uz podnesak od 8. studenoga 2022. priložio porezno rješenje od 7. prosinca 2010., a potom uz podnesak od 3. travnja 2024. i ugovor o najmu od 1. studenog 2010. Tuženici smatraju kako se na temelju ovih isprava nije mogao sačiniti nalaz i mišljenje vještaka niti se temeljem istih mogla donijeti pobijana presuda. Konačno, tuženici smatraju kako se u obrazloženju pobijane presude pogrešno odbija njihov zahtjev temeljem prigovora promašene pasivne legitimacije te smatraju kako je odluka u tom dijelu ostala neobrazložena.

8. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda stranaka i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuju tuženici, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su obrazložene jasnim i detaljnim razlozima, a koji imaju uporište u stanju u spisu te presuda nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njena zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Međutim, prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski je sud odlučujući o tužbenom zahtjevu na pravilno utvrđeno činjenično stanje u svojoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je za tuženike raskidom ugovora u smislu čl. 368. ZOO-a nastala obveza vratiti primljeno (posjed stana) prema pravilima za ispunjenje dvostranih ugovora pri čemu tuženici duguju drugoj strani i naknadu za korist koju su u međuvremenu imali od onoga što su dužni vratiti odnosno nadoknaditi.

10. Naime, razmotri li se zakonodavni okvir koji uređuje odnos stranaka vidljivo je da je odredbom čl. 410. st. 1. ZOO-a propisano ovlaštenje kupca koji je pravodobno i uredno obavijestio prodavatelja o nedostatku, zahtijevati od prodavatelja uklanjanje nedostatka, potom zahtijevati od prodavatelja predaju druge stvari bez nedostatka te zahtijevati razmjerno sniženje cijene i u konačnici izjaviti da raskida ugovor. Pored toga, odredbom čl. 412. st. 1. i st. 2. ZOO-a propisan je i uvjet u smislu da kupac može raskinuti ugovor samo ako je prethodno dao prodavatelju primjereni rok za ispunjenje ugovora, a bez ostavljanja naknadnog roka ugovor može raskinuti samo ako mu je prodavatelj nakon obavijesti o nedostacima priopćio da neće ispuniti ugovor ili ako iz okolnosti konkretnog slučaja očito proizlazi da prodavatelj neće moći ispuniti ugovor ni u naknadnom roku, kao i u slučaju kad kupac zbog zakašnjenja prodavatelja ne može ostvariti svrhu radi koje je sklopio ugovor.

11. Primijene li se izložene zakonske odredbe na konkretnu situaciju proizlazi da su tuženici od tužitelja nesporno zahtijevali da ukloni nedostatke na stanu i da je tužitelj u više navrata neuspješno pokušavao sanirati uočene nedostatke, nakon čega je uslijedila tužba tuženika za raskid ugovora o kupoprodaji. Višekratnim pozivanjem tužitelja na uklanjanje nedostatka tuženici su tužitelju u smislu čl. 412. st.1. ZOO-a dali naknadni primjereni rok za uklanjanje nedostataka i ispunjenje ugovora te sukladno čl. 412. st. 2. ZOO-a očito proizlazi da tužitelj nije mogao ispuniti ugovor niti u danom naknadnom roku. Stoga, a kako tužitelj nije ispunio ugovor, jer nije uklonio nedostatke a ne radi se o neznatnim nedostacima (čl. 410. st. 3. ZOO), u smislu odredbe čl. 413. st. 1. ZOO-a predmetni je kupoprodajni ugovor, prema ispravnom utvrđenju prvostupanjskog suda, raskinut po samom zakonu najkasnije dostavom tužbe prodavatelju u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj P-1495/14 u kojem su tuženici zahtijevali raskid ugovora (9. travnja 2015.).

12. Učinci raskida ugovora koji su tada nastupili uređeni su odredbom čl. 368. ZOO-a na način da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala time da ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora. Odredbom čl. 368. st. 4. ZOO-a uređeno je da svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi, a strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila (čl. 368. st. 5. ZOO-a).

13. Svoje pravo na povrat plaćenog dijela kupoprodajne cijene tuženici su ostvarili u ovršnom postupku koji je vođen pred prvostupanjskim sudom poslovni broj Ovr- 80/2019 te su podneskom od 17. ožujka 2021. obavijestili sud da im je tužitelj u cijelosti podmirio dugovanje po presudi Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P -1495/14 potvrđenoj presudom Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-157/2016 kako po pitanju glavnice, kamata, tako i po pitanju troškova parničnog postupka. S druge strane tužitelj je svoje pravo na povrat posjeda stana ostvario neposredno nakon podnošenja tužbe kojom je zahtijevao iseljenje i naknadu za korištenje stana u predmetnom spisu i to dobrovoljnim iseljenjem tuženika iz stana 3. travnja 2020., time da je upis prava vlasništva na tužitelja u zemljišne knjige izvršen 19. lipnja 2019. temeljem presude koja je donesena u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj P-1495/2014.

14. Vratimo li se sada na učinke raskida ugovora i odredbu čl. 368. st. 3. ZOO-a sukladno kojoj parnične stranke imaju pravo na povrat onoga što su dale te obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, a uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora, potrebno je uzeti u obzir i odredbu čl. 38. ZOO-a koja uređuje pravilo istodobnog ispunjenja na način da u dvostranoobveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla.

15. U tom smislu osnovano tuženici ističu kako nisu bili obvezni vratiti posjed stana tužitelju sve dok im nije plaćena kupoprodajna cijena. Neovisno o okolnosti da je presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1495/2014 (koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-157/2016 od 26. rujna 2018.) odbijen zahtjev ovdje tuženika za raskid predmetnog ugovora o kupoprodaji u obrazloženju odluke županijskog suda potvrđeno je zauzeto stajalište prvostupanjskog suda izneseno o prethodnom pitanju da obzirom tuženik nije uspio ispuniti ugovor jer nije uklonio nedostatke na stanu i pripadajućoj garaži, a ne radi se o neznatnim nedostacima (čl. 410. st. 3. ZOO-a), jer zbog njih ta nekretnina nema potrebna svojstva za svoju redovitu uporabu (čl. 401. st. 1. točka 1. ZOO-a), da je sukladno čl. 413. st. 1. ZOO-a predmetni kupoprodajni ugovor raskinut po samom zakonu, koji stav je pravilno iznio i ovdje prvostupanjski sud.

16. Stavimo li ponovno u izloženi pravni okvir konkretan odnos parničnih stranaka tuženici su dakle u prosincu 2014. (a prema iskazivanju tuženika u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj P-1495/2014 i ranije) izjavili raskid ugovora. Ovoj izjavi tužitelj se izričito i konstantno protivio tijekom postupka te je tek u rujnu 2018. pravomoćno odlučeno o povratu plaćenog dijela kupoprodajne cijene i kao o prethodnom pitanju obrazloženo je da je ugovor o kupoprodaji zaključen među strankama raskinut po samom zakonu još 2014.

17. Kada je ugovor raskinut po samom zakonu upravo je tužitelj svojim ponašanjem onemogućio realizaciju učinaka raskida ugovora iz čl. 368. ZOO-a budući se najprije protivio raskidu ugovora i povratu kupoprodajne cijene te je od tuženika u zasebnom parničnom postupku vođenom kod prvostupanjskog suda zahtijevao isplatu i preostalog dijela kupoprodajne cijene. Tužitelj nije tražio niti povrat posjeda stana niti uknjižbu svog vlasništva u zemljišne knjige.

18. Istodobno su tuženici kao vlasnici predmetnog stana upisani u zemljišnim knjigama sve do odluke o njihovu zahtjevu za raskid ugovora i uspostave zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe ugovora o kupoprodaji u zemljišnim knjigama, imali legitimna očekivanja na posjedovanje stana, koja su se protezala sve do trenutka povrata plaćenog dijela kupoprodajne cijene i ponovnog upisa prava vlasništva u zemljišnim knjigama na kupca.

19. Stoga u okviru utvrđenja suda o zakonskom raskidu predmetnog ugovora o kupoprodaji tek 2018. te tvrdnji tužitelja od 2014. nadalje da je ugovor o kupoprodaji i dalje na snazi, njegovu protivljenju raskidu i povratu plaćenog dijela kupoprodajne cijene te i daljnjem ustrajanju u sudskom postupku kojim traži plaćanje i preostalog dijela kupoprodajne cijene, ovaj sud nalazi da su tuženici kao pošteni posjednici i kao upisani zemljišnoknjižni vlasnici imali pravo posjedovati stan bez naknade, sve do upisa u zemljišne knjige prodavatelja kao vlasnika u lipnju 2019. Naime tek u tom trenutku je, nakon sudske odluke (u kojoj je kao o prethodnom pitanju odlučeno da je ugovor o kupoprodaji raskinut), djelomično došlo do realizacije pravnih učinaka raskida ugovora o kupoprodaji te su tuženici sve do tog trenutka stan koristili uz dopuštenje tužitelja koji nikada nije zahtijevao predaju stana u posjed nego se protivio zahtjevu za raskid ugovora smatrajući da isti obvezuje stranke.

20. Nakon ovog perioda tuženici su tvrdili da su stan upotrebljavali temeljem prava na zadržanje. Naime, pozivom na pravilo istodobnog ispunjenja na način da u dvostranoobveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla tuženici su tvrdili da obzirom im nije u cijelosti podmirena dospjela tražbina s osnova povrata dijela plaćene kupoprodajne cijene stana, kamata i troškova postupka u kojem su zahtijevali tu isplatu, imaju pravo zadržanja iz čl.72. ZOO-a.

21. Pravo zadržanja (retencije) uređeno je odredbama čl. 72. -75. ZOO-a time da prema odredbi čl. 72. st. 1. ZOO-a vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina. Pravo zadržanja stvari ima s obzirom na svoj pravni učinak istodobno i ulogu pravnog sredstva prisile jer zadržanje stvari prisiljava dužnika da što prije ispuni svoju dospjelu obvezu, ali i ulogu pravnog sredstva namirenja jer vjerovnik koji drži dužnikovu stvar na temelju prava zadržanja ima pravo naplatiti se iz njene vrijednosti (čl.75. ZOO-a).

22. S obzirom da među strankama nije sporno da je tužitelj presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1495/14 (koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-157/2016 od 26. rujna 2018.) obvezan na povrat tuženicima plaćenog dijela kupoprodajne cijene u visini od 80.000,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima, to je posjed tuženika bio pošten sve dok ova, presudom utvrđena, tražbina nije podmirena (prema podacima u spisu neposredno prije 17. ožujka 2021.). Stoga u skladu s odredbom čl. 72. ZOO-a tuženici su u periodu od prijenosa prava vlasništva na tužitelja (u lipnju 2019.) pa sve do plaćanja njihove dospjele tražbine (ožujak 2021.) korištenjem prava zadržanja imali pravo nenaplatno posjedovati predmetni stan (jednako stajalište izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 966/2025 od 7. listopada 2025.).

23. Obzirom na iznijeto pogrešno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 368. st. 4. ZOO-a kada je odlučio da su tuženici obvezni platiti tužitelju naknadu za besplatno korištenje stana u utuženom periodu.

24. U odnosu na protutužbu kojom tuženici zahtijevaju naknadu štete s osnova plaćenog poreza na promet nekretninama, kao što je rečeno, prvostupanjski sud svoju odluku kojom odbija postavljeni zahtjev obrazlaže na način da je opravdan prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na tužitelja tvrdeći kako su tuženici mogli od porezne uprave zatražiti povrat plaćenog iznos i u tom smislu eventualno tužiti Republiku Hrvatsku.

25. Međutim, prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski je sud pogrešno utvrdio bitne činjenice iz priloženih isprava i provedenih dokaza kada je našao osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije te je propustio ocijeniti značaj postupanja tuženika u smislu postavljanja konstitutivne tužbe umjesto deklaratorne i njihovih propusta u vidu nepodnošenja pravodobnog prijedloga za obnovu ili poništenje rješenja o utvrđivanju poreza na promet nekretnine. No, bez obzira na obrazložene propuste, s obzirom na sadržaj dokaza provedenih tijekom postupka ovaj drugostupanjski sud ima mogućnost za preinaku pobijane prvostupanjske presudu primjenom čl. 373.a st. 1. točka 2. ZPP - a.

26. Naime, iako je u skladu s načelom potpune naknade iz čl. 1090. ZOO-a predviđeno da se naknadom štete oštećenikova materijalna situacija dovodi u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, to ne otklanja niti umanjuje obvezu oštećenika da i sam nastoji smanjiti štetu, odnosno poduzeti razumne mjere radi njezinog smanjenja ili otklanjanja u smislu čl. 1092. ZOO-a.

27. Odredbama Zakona o porezu na promet nekretnina (Narodne novine broj: 69/97., 26/00., 127/00., 153/02., 22/11. - dalje ZPPN), koji zakon je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji i trenutku nastanka porezne obveze propisan je postupak povrata neosnovano plaćenog poreza na promet nekretnina. Tako je člankom 21. ZPPN propisano da osoba koja plati porez na promet nekretnina, kamate ili troškove prisilne naplate koje nije bila obvezna platiti ima pravo na povrat plaćenih, odnosno više plaćenih iznosa (stavak 1.) dok će plaćeni, odnosno više plaćeni iznos iz st. 1. tih članaka biti vraćeni osobi od koje su naplaćeni, na njezin zahtjev, u roku od 30 dana od dana podnesenog zahtjeva. Prema čl. 22. st. 1. ZPPN raskid ugovora o prijenosu vlasništva na nekretnini voljom stranaka prije nego što se obavi prijenos u zemljišnim knjigama na novog vlasnika te raskid, poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora odlukom suda, razlozi su za obnovu postupka i poništenje rješenja o utvrđivanju poreza na promet nekretnina, dok se prema čl. 22. st. 3. ZPPN, prijedlog za obnovu postupka zbog raskida ili poništenja ugovora odlukom suda može podnijeti u rokovima propisanim Zakonom o općem upravnom postupku.

28. Slijedom iznijetog proizlazi dakle da tuženici štetu koju trpe u vidu smanjenja imovine za iznos plaćenog poreza na promet nekretnina od 2.504,86 EUR mogu otkloniti postupajući u skladu s naznačenim odredbama ZPPN-a od trenutka pravomoćnosti sudske odluke odnosno pobijane prvostupanjske presude kojom je utvrđen raskid Ugovora o kupoprodaji i na taj način dovesti svoju imovinsku situaciju u stanje kakvo je bilo prije zaključenja predmetnog ugovora. Kako su tuženici pogrešno svoj tužbeni zahtjev postavili kao konstitutivni umjesto kao deklaratorni, zbog čega je on i odbijen pravomoćnom sudskom odlukom te ne tvrde da su pokrenuli obnovu postupka kod nadležnih tijela, to su upravo oni svojim postupanjem propustili smanjiti štetu (koju su mogli otkloniti i u cijelosti) i ne mogu je sada zahtijevati od tužitelja.

29. Imajući u vidu izneseno ovaj je sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženika te je primjenom čl. 373. točka 3. ZPP-a preinačio presudu pod točkom I. izreke presude i odbio zahtjev tužitelja za isplatom naknade za korištenje stana u utuženom periodu. Ujedno je sud primjenom odredbe čl.373.a ZPP-a presudom djelomično odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu utvrdivši bitne činjenice među strankama na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

30. Kako je odluka preinačena na način da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima to je prema odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa) valjalo odlučiti da svaka od njih snosi svoje troškove postupka.

31. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenjivi su i za troškove žalbenog postupka tuženika pa je stoga odbijen njihov zahtjev.

U Varaždinu 2. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun