Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-400/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, mr. sc. Bojane Skenderović sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženice Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu od 11. veljače 2025. broj P-589/2023-39, u sjednici vijeća 2. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženice za izuzeće sudaca kao nedopušten.

II. Prihvaća se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Čakovcu od 11. veljače 2025. broj P-589/2023-39 ukida pod točkom I. izreke presude u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose koji dospijevaju od 1. travnja 2013. do 1. rujna 2015. pa do 29. rujna 2015. te pod točkom III. izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Čakovcu od 11. veljače 2025. broj P-589/2023-39:

- preinačuje pod točkama I. i II. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznose od 2.896,42 EUR i 410,09 EUR i zateznu kamatu na pojedinačne novčane iznose za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija

- potvrđuje pod točkom IV. izreke presude.

II. Nepobijano rješenje ostaje neizmijenjeno.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.896,42 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose od dospijeća do isplate. Nadalje pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 410,09 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate. Pored toga, tuženici je naloženo i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.706,81 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Konačno, pod točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tuženice za utvrđenje njena potraživanja prema tužitelju u vezi ugovora o kreditu s osnove preplate iz konverzije u iznosu od 5.243,34 EUR / 39.505,93 kn, zajedno sa zateznom kamatom od 24. prosinca 2015. do isplate te je temeljem navedenog odbijen i njen prigovor prijeboja. Sud pored toga donosi i rješenje kojim utvrđuje da tužitelj u podnesku od 25. rujna 2024. nije preinačio tužbu kada je u tužbeni zahtjev naveo ukupan novčani iznos koji potražuje od tuženice, kao i pojedinačne mjesečne iznose, zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu te ocjenu neosnovanosti prigovora radi prijeboja tuženice prvostupanjski sud je utemeljio na činjeničnom utvrđenju da je Ugovorom o kreditu broj 2402006/ 51400607-5103708617 od dana 22. listopada 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita novčani iznos od 33.548,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora te da je u Ugovoru o kreditu obveza otplate kredita ugovorena u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih anuiteta izraženih u CHF i da je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice . Sud je nadalje utvrdio da je 23. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103708617 (u daljnjem tekstu: Aneks) temeljem kojeg je provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.). Sud utvrđuje i da su ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđeni ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama VSRH broj Revt-249/2014 i Revt- 2221/2018 i da je tužitelj ovlašten u parnici povodom restitucijskog zahtjeva pozvati se na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava, a za koja je sud vezan u toj parnici primjenom čl. 502.c ZPP. Sud je nadalje na temelju iskaza tužitelja utvrdio da je kredit realizirao za kupnju gradilišta, da o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovarao jer se radilo o tipskom obrascu ugovora koji je tuženica unaprijed pripremila i da nije bio upoznat s načinom promjena kamatnih stopa niti s rizikom ugovaranja valutne klauzule u CHF. Temeljem nalaza vještakinje Natalije Jambrečić utvrđeno je da tužitelj tuženici s osnova povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu nije preplatio Ugovor o kreditu, jer je kamatna stopa veći dio otplate bila niža od prvotno ugovorene. Sud je međutim utvrdio da je tužitelj zbog promjene tečaja uplatio tuženici iznos koji je za 2.896,42 EUR veći od iznosa kojeg bi platio da tijekom trajanja otplate kredita pa do izvršene konverzije nije mijenjan tečaj valute CHF. Sud je nadalje temeljem nalaza vještakinje utvrdio i da tuženica prilikom izračuna konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., nije tužitelju uračunala više preplaćeni iznos od 410,09 EUR, do kojeg iznosa je došla tako da je sve uplate tužitelja u kunama do dana konverzije obračunala po početnim parametrima (tečaj na dan isplate i kamatna stopa 5,55 %). Da je kredit obračunat po početnim parametrima glavnica bi na dan 30. rujna 2015. iznosila 5.182,32 EUR, a kako je pretplata utvrđena na taj dan u visini od 6.296,32 EUR veća od ostatka glavnice na ovaj dan, da je kredit obračunat početnim parametrima, pretplata bi bila dostatna za konačnu otplatu.

6. U odnosu na istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud je utvrdio da nije osnovan jer je za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene tečaja CHF podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare. Prema ocjeni suda zastarni rok od 5 godina počeo je teći tek nakon pravomoćnosti presude iz tog postupka pa do podnošenja tužbe (13. lipnja 2023.) nije protekao, uzimajući pri tom u obzir Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi.

7. Konačno, sud iznosi i stav da nije osnovan niti istaknuti prigovor radi prijeboja jer tužitelj s osnova negativnih razlika nije ništa primio, zbog čega niti tuženica nema pravo tražiti povrat, a osim toga tužitelj nije odgovoran za ništetnost spornih ugovornih odredaba nego upravo tuženica, pa nije osnovan prigovor radi prijeboja.

8. Tuženica u žalbi prije svega podnosi zahtjev za eventualno izuzeće sudaca, navodeći da ukoliko postoji koja od okolnosti koja dovodi do potrebe za ocjenom subjektivne i objektivne nepristranosti suda na način da - a) sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka) ili - b) ukoliko bliska osoba suca (prema čl. 71. st. 1. t. 3. ZPP) zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana) se žalba ima smatrati zahtjevom za izuzeće suca u smislu čl. 73. u vezi čl. 71. st. 7. ZPP. Navodi da sud nije utvrdio niti obrazložio na temelju čega se tužitelj ima smatrati potrošačem, a da se status potrošača ne presumira nego dokazuje u svakom konkretnom slučaju i da je teret dokazivanja te činjenice na tužitelju, pa kako isto nije utvrđeno smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Nadalje, smatra da je sud propustio uzeti u obzir da su stranke 23. prosinca 2015. zaključile Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno Glavi IV.a ZID ZPK/15, pa citirajući odredbe čl. 19.b, c i e ZID ZPK/15 ukazuje da su svi plaćeni iznosi radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u CHF uzeti u obzir prilikom konverzije. Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pravno pitanje konverzije kredita riješeno je kroz odgovarajuću sudsku praksu Suda Europske unije u predmetu C - 567/2020 od 5. svibnja 2022. kao i kroz praksu VSRH počevši od odluke u oglednom postupku Gos-1/2019 pa sve do posljednje objavljene odluke Rev 637/2019 od 15. studenog 2022. VSRH je kroz ogledni postupak riješio pitanje osnovanosti zahtjeva korisnika kredita prema bankama u situaciji kad je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, dok je Sud Europske unije u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi. Nastavno na navedeno uslijedila je i odluka VSRH u predmetu broj Rev 637/2019 kojom je VSRH u cijelosti prihvatio reviziju banke, preinačio presudu drugostupanjskog suda i odbio tužbeni zahtjev za isplatu korisnika kredita koji je prihvatio konverziju, izražavajući ključno stajalište pod točkama 17. i 18. obrazloženja. Pozivajući se nadalje na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u odnosu na informiranost tužitelja i provođenje personalnih dokaza u odlukama od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 tvrdi da je trebao biti proveden kontradiktorni postupak gdje bi se utvrdilo je li tužitelj bio odgovarajuće informirani glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute na njegove kreditne obveze, a što je prvostupanjski sud propustio provesti. Smatra i da se sud u obrazloženju niti jednom riječju nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale kojima dokazuje razinu informiranosti tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, pa je s tim u vezi počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. i čl. 8. ZPP. Osporava ocjenu prigovora zastare ukazujući da je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz odluke Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. kada je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, osporava utvrđenje suda da je nepoštena stjecateljica novčanih iznosa koji su joj plaćeni te osporava ocjenu neosnovanosti prigovora radi prijeboja i odluku u tom dijelu smatra manjkavom i neobrazloženom tvrdeći da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

9. U odnosu na zahtjev za izuzeće sudaca koji će suditi u ovom predmetu valja istači da prema čl. 73. st. 2. točka 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu. Prema st. 3. citirane zakonske odredbe zahtjev iz st. 2. tog članka odbacit će sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo. Kako tuženica u konkretnom slučaju uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu, to zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 73. st. 2. točka 1. ZPP nije dopušten, zbog čega je ovaj sud zahtjev odbacio kao nedopušten temeljem čl. 73. st. 3. ZPP pod točkom I. izreke ovog rješenja (tako i VSRH u rješenju broj Rev-348/2024-2).

10. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 2. točke 6. i 11. ZPP na koje ukazuje tuženica. Tuženica nije bila onemogućena u dokazivanju da je tužitelj bio informiran o spornim odredbama u postupku pregovaranja odnosno sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da je u ravnopravnoj stranačkoj ulozi s tužiteljem sudjelovala u postupku i imala mogućnosti iznositi činjenice i predlagati dokaze. Prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

11. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je sud analizirao i ocijenio sve provedene dokaze sukladno navedenoj odredbi, niti povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer je sud u obrazloženju izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, odnosno koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio te je naveo odredbe materijalnog prava koje je primijenio odlučujući o zahtjevu tužitelja i prigovoru radi prijeboja tuženice.

12. Iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/07) pa nema dvojbe da se radi o potrošačkom ugovoru, posebice kada se isto poveže s činjenicom da je između stranaka sklopljen Aneks temeljem ZID ZPK/15 koji je primjenjiv na potrošačke ugovore u smislu čl. 1. ZID ZPK/15, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

13. Prvostupanjski sud je odlučujući kao o prethodnom pitanju pravilno utvrdio da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojim je obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, ništetna jer je formirana jednostrano od tuženice te je tužitelju bila nerazumljiva i da je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te da je kao takva u konačnici i ništetna.

14. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (niš tetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

15. Tuženica je na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba u predugovornoj fazi predložila uvid u odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske te reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF i EUR, kao i uvid u Ugovor o kreditu te uvid u Informacije- Pojam „valutna klauzula“ i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom. Pored toga tuženica je predložila saslušanje tužitelja i čitanje pisanog iskaza gospođe FT ovjerenog po javnom bilježniku Mladenu Matošu te mail korespondenciju gospođe UT upućenu nadležnim službama u kojem se nalaze hipotetska pitanja klijenata i odgovori službenika tuženice. Sadržaj pisanog iskaza gospođe FT sud nije uzeo u obzir jer se čitanju istog tužitelj usprotivio, a sud je ocijenio da se odluka može donijeti na temelju ostalih pisanih dokaza u spisu i da nije potrebno saslušanje iste s obzirom da ona nije niti sudjelovala izravno u pregovaranju tužitelja i banke o dobivanju spornog kredita, niti pak je navedena kao potpisnik u ugovoru o kreditu ili aneksu broj 1. ugovora o kreditu. U okviru ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a sukladno kojem upravo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica i prema ocjeni ovoga suda pravilno je sud prvog stupnja, nakon izvršenog uvida u priloženu dokumentaciju i sudsku praksu te saslušanja tužitelja, koji jasno navodi da nije dobio odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi, utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe utemeljio na tim dokazima, ali i na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da iste nemaju direktan učinak na konkretni Ugovor o kreditu. Stoga je žalbeni navod tuženice o nejednakosti oružja ocijenjen neosnovanim.

16. Uzimajući nadalje u obzir da ništetnost djeluje unatrag u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetna ugovorna odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu, kojom su stranke povrat kredita vezale uz valutnu klauzulu u CHF, nakon što je sklopljen Aneks proizvodi ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

17. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

18. Nakon što je sklopljen Aneks ugovora tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu s obzirom je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07.

19. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Aneksa stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija provedena na temelju odredaba ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

20. U tom smislu prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je točkom I. izreke pobijane presude tužitelju dosudio iznos od 2.896,42 EUR sa zateznim kamatama od 1. travnja 2013. do isplate. Naime, iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da se ovaj iznos odnosi na razliku između neotplaćene glavnice po izvršenoj konverziji u valuti EUR u kunskoj protuvrijednosti utvrđenoj u čl. 5. st. 2. Aneksa Ugovora i stvarno plaćenih iznosa po tužitelju preračunatih u EUR na dan plaćanja. Međutim kako je nedospjela glavnica utvrđena Aneksom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 ona je posljedica sklopljenog ugovora među strankama, koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Stoga, a kako ovaj dio tužbenog zahtjeva usmjeren na isplatu, nije posljedica ništetne odredbe (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog Ugovora o kreditu nego je posljedica sklopljenog Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, ne pripada mu pravo zahtijevati ovu isplatu.

21. Nadalje, u pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici na ime nepoštene ugovorne odredbe koja je sadržana u Ugovoru o kreditu, iskorišteni za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Aneksu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Aneksa postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje da se isti vraćaju potrošaču ili da za njega imaju restitucijski učinak.

22. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR.

23. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu i to na način da ga ista ne obvezuje jer je zamijenjena valjanom odredbom o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom (restitucijsko pravo je de facto konzumirano) pa stoga obračunati iznos s osnova promjene tečaja u CHF nije u imovini tuženice bez pravne osnove nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO).

24. ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Aneks nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Aneksom (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu p romjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c st. 1. točka 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze, a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

25. Stoga prema ocjeni ovoga suda tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana kada su plaćeni pa do 29. rujna 2015. Međutim, kako u nalazu vještakinje nije utvrđeno kada je tužitelj ispunjavao pojedinačne novčane mjesečne obveze na ime ispunjenja konkretnih kreditnih obveza, nego je u nalazu prikazano niz uplata sa dospijećem prvog dana u mjesecu, a iz evidencije banke o uplatama tužitelja po kreditu je vidljivo da se u nekim mjesecima radi o više novčanih uplata na različite dane u mjesecu, bez pojašnjenja na što se točno odnose i koje obveze su njime podmirene to radi nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u tom smislu ovaj sud nije u mogućnosti preinačiti prvostupanjsku presudu.

26. Prvostupanjski sud je pod točkama 125.-130. obrazloženja iznio valjane razloge na temelju kojih nije osnovan po tuženici istaknut prigovor prijeboja.

27. Stoga je, rezimira li se iznijeto, ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod točkom IV. izreke presude te primjenom 373. točka 3. ZPP preinačio presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznose od 2.896,42 EUR i zateznu kamatu na pojedinačne iznose od 30. rujna 2015. do isplate te pod točkom II. izreke i zahtjev tužitelja u ovim dijelovima odbio, dok je primjenom čl. 370. ZPP ukinuo presudu pod točkom I. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose za razdoblje od određenog dospijeća do 29. rujna 2015., a posljedično tome i odluku o troškovima postupka pod točkom III. izreke i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

28. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu stajalište ovoga suda prema kojem tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na plaćene iznose s osnove nepoštene ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa pa do 29. rujna 2015., s obzirom da su pravni učinci konverzije nastupili 30. rujna 2015. sukladno čl. 19.c i e ZID ZPK/15, radi čega je nalaz vještaka potrebno dopuniti u tom dijelu, nakon čega je sud dužan donijeti novu odluku koju će obrazložiti sukladno čl. 338. st. 4. ZPP te odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

29. Nepobijano rješenje ostaje neizmijenjeno.

U Varaždinu 2. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun