REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-820/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Željka Šimića, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, vrijednost predmeta spora 2.438,15 EUR, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1319/23-35 od 12. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1319/23-35 od 12. prosinca 2024. u točkama I., II., III., IV. i V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1319/23-35 od 12. prosinca 2024. u točki VI. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je presudom označenom u izreci ove odluke utvrdio ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o [broj kredita] koji su sklopili **.**.2006. GJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (korisnik kredita) i Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, a koji je solemniziran 14. studenoga 2006. kod Javnog bilježnika Krešimira Kuzlea u Opatiji pod brojem OU-521/06, koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“ (točka I. izreke); utvrdio je ništetnim i dio odredbe članka 3. Ugovora o [broj kredita] koji su sklopili **.**.2006. GJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (korisnik kredita) i Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, a koji je solemniziran 14. studenoga 2006. kod Javnog bilježnika Krešimira Kuzlea u Opatiji pod brojem OU-521/06, koji glasi: „3. /treće/ NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ (točka II. izreke); naložio tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 2.122,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju na više pojedinačno određenih iznosa od dana dospijeća svakog iznosa do dana plaćanja prema stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima (točka III. izreke); naložio je tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 315,54 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju 14. lipnja 2006. do dana plaćanja prema stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima (točka IV. izreke); naložio tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.802,28 EUR (točka V. izreke), a tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 1.060,22 EUR odbijen je kao neosnovan (točka VI. izreke).

2. U obrazloženju presude sud je u bitnome naveo da je predmet spora tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredaba ugovora o kreditu i isplata s osnove preplaćenih iznosa na temelju promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.122,61 EUR i s osnove ništetne odredbe ugovora za naknadu obrade kredita u iznosu od 315,54 EUR. Sud je utvrdio da su djelomično ništetne odredbe članka 7. stavka 1. i članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu koji su sklopili **.**.2006. GJ (korisnik kredita) i Raiffeisenbank Austria d.d. Sud je utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru jer je korisnik kredita fizička osoba prema odredbi članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 ; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Korisnik kredita ustupio je tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku s osnove ništetnih odredaba ugovora o kreditu, pa je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati plaćanje uz obrazloženje da nije riječ o tražbini strogo osobne naravi koja se ne bi mogla prenijeti na drugu osobu. Ustupom tražbine nije promijenjena pravna osnova i identitet tražbine, pa se na odnos tužitelja, kao novog vjerovnika, i tuženika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača. Sklapanjem ugovora o kreditu tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita). Ugovorom je određena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke, a da tuženik nije s korisnikom kredita pregovarao i utvrdio jasne parametre i metodu izračuna kamatnih stopa što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača čime je tuženik povrijedio odredbe ZZP-a, a kako je utvrdio i sud u pravomoćnoj presudi poslovni broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013. Na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a sud je vezan za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi u parnicama koje pokreću fizičke ili pravne osobe za naknadu štete ili isplatu. Tuženik u tijeku postupka nije dokazao da je korisniku kredita objašnjen i protumačen značaj odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U vezi s navedenim odredba članka 7. stavka 1. Ugovora djelomično je ništetna u dijelu u kojemu je ugovorena otplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važeći na dan dospijeća. U odnosu na ugovorenu naknadu za obradu kredita (članak 3. Ugovora) sud je također utvrdio da se niti o toj odredbi nije pregovaralo, ugovor je unaprijed sastavio tuženik i nije postojala mogućnost izmjene odredbe. Budući da korisnik kredita nije informiran na što se naknada odnosi odredba je nepoštena, protivna načelu savjesnosti i poštenja te dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u skladu s odredbom članka 81. ZZP-a. Tuženik u tijeku postupka nije dokazao da je korisniku kredita objašnjen i protumačen značaj odredaba ugovora o naknadi za obradu kredita pa je sud utvrdio ništetnom i odredbu članka 3. Ugovora u skladu s odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a. Budući da su odredbe ugovora djelomično ništetne sud je utvrdio osnovanim i zahtjev za isplatu iznosa od 315,54 EUR koju je tuženik naplatio s osnove naknade za obradu kredita. Vještačenjem je utvrđena tečajna razlika između ugovorene redovne kamatne stope i promjenjive kamatne stope koju je korisnik kredita platio na temelju odluka tuženika u iznosu od 2.122,61 EUR. Stoga je sud obvezao tuženika i na plaćanje navedenog iznosa, ili ukupnog iznosa od 2.438,15 EUR s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s odredbom članka 29. stavka 2. i članka 1115. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). Vještak je utvrdio i da postoje negativne tečajne razlike u iznosu od 83,15 EUR, ali tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja niti je obavio građanskopravni prijeboj pa o tim kamatama sud nije mogao odlučivati. Tuženikov prigovor zastare sud nije prihvatio osnovanim uz obrazloženje da potraživanja s osnove restitucijskih zahtjeva zastarijevaju u roku od pet godina u skladu s odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na temelju odredbe članka 241. ZOO-a. Zastara je počela ponovno teći od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, odnosno od 15. lipnja 2018. Budući da je tužba podnesena 12. lipnja 2023. nije protekao rok zastarijevanja za potraživanje s osnove promjenjive kamatne stope. U odnosu na potraživanje naknade za obradu kredita rok zastarijevanja počinje teći da dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđeno da je odredba o naknadi ništetna, a to je od dana donošenja pobijane presuda, pa slijedom toga prigovor zastare nije osnovan niti za ovo potraživanje. Odluku o troškovima sud je donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23; dalje: Tarifa), Zakonom o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) i Tarifom sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19, 92/21 i 37/23).

3. Tužitelj je pravovremeno podnio žalbu protiv dijela presude u kojemu je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.060,22 EUR (točka VI. izreke presude) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome je naveo da tužitelju sud nije priznao trošak za sastav dva podneska 13. listopada 2023. i 26. ožujka 2024. Tužitelj smatra da je trošak navedenih podnesaka potreban za vođenje spora jer se u njima očitovao na tuženikov odgovor na tužbu (13. listopada 2023.) i tuženikov podnesak od 21. ožujka 2024. (26. ožujka 2024.). U odnosu na podnesak od 8. srpnja 2024. sud je pogrešno utvrdio da je riječ o podnesku iz Tbr. 8.3. Tarife te je priznao 50 bodova za sastav podneska, iako je trebao priznato 200 bodova jer je podneskom zatražena izrada dopunskog nalaza i mišljenja. Predložio je da drugostupanjski sud preinači presudu u točki VI. izreke i tužitelju prizna daljnji trošak u iznosu od 1.060,22 EUR te trošak za sastav žalbe u iznosu od 132,72 EUR.

4. Tuženik je pravovremeno podnio žalbu protiv presude zbog svih žalbenih razloga određenih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a. U bitnome je istaknuo da mu je presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost tvrdeći da je sud tuženikove navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Iz obrazloženja odluke žalitelj je zaključio da tužiteljeva tražbina s osnove ulazne naknade dospijeva pravomoćnim okončanjem ovoga postupka. Prihvaćanjem takvog stajališta smatra da je tužbeni zahtjev za povrat naknade trebalo odbaciti jer tražbina nije dospjela. Ulazna naknada naplaćena prije 17 godina, a sud nije dao valjane razloge zašto je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dana plaćanja naknade, neovisno o tome kada je tužba podnesena. Donošenjem pobijane presude sud je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer se presuda ne može ispitati budući da nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim izvedenim dokazima. Odluku o ništetnosti odredaba ugovora sud je donio i primjenom odredbe članka 502.c ZPP-a a koja se ne može primijeniti u konkretnom slučaju. U vezi s učincima utvrđenja iz presude na temelju kolektivne tužbe podnesene od tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka mogu se primijeniti isključivo odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a ne odredba članka 502.c ZPP-a. Odredbom članka 502.a stavka 4. ZPP-a propisano je da se odredbe glave tridesetdruge ZPP-a o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava ne primjenjuju u slučajevima za koje je posebnim zakonom propisan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava (kao što je to uređeno Zakonom o zaštiti potrošača), što je sud potpuno zanemario. To je lex specialis koji ima prednost u primjeni u odnosu na odredbe ZPP-a kao općeg zakona. Osim toga, ista glava ZPP-a stupila je na snagu ulaskom RH u Europsku uniju 1. srpnja 2013. Postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pokrenut je 4. travnja 2012. i to na temelju odredaba Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine pa se u smislu vezanosti sudova odlukama u postupku kolektivne zaštite eventualno može primijeniti odredba članka 138.a ZZP -a. Tuženik je ostao kod osporavanja tužiteljeve aktivne legitimacije u ovom sporu jer se ugovorom o cesiji predmetna tražbina nije moga prenijeti budući da je riječ o tražbini strogo osobne naravi. Žalitelj vjeruje da je u ovom postupku jasno istaknuo zašto su sporne odredbe ugovora jasne i razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pa je pogrešan zaključak suda da su odredbe ugovora ništetne. U odnosu na nalaz vještaka, kojemu je tuženik prigovorio, sud nije iznio razloge kojima bi otklonio osnovanost prigovora. Isto tako, sud nije obrazložio zašto je tuženik nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a. Odluka je utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke. Žalitelj je istaknuo i da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 326. stavka 2. ZOO-a. Naime, predmetni ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, a tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, dakle radi se eventualnoj o zabrani manjeg značaja. Pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a trebalo tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati. Budući da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita to je i odluka o troškovima postupka nezakonita. Predložio je da drugostupanjski sud uvaži žalbu, preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti ili da odluku ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe u iznosu od 552,50 EUR.

5. Stranke nisu podnijele odgovor na žalbu protivne stranke.

6. Tužiteljeva i tuženikova žalba nisu osnovane.

7. Drugostupanjski sud ispitao je presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je utvrdio da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

8. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja dao je potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni, te ne postoji proturječnost između izloženih razloga i sadržaja spisa, pa je presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a.

U odnosu na tuženikovu žalbu

9. Navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude. Tuženik je u žalbi ponovio navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te je iznio žalbene razloge kojima ne dovodi u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.

10. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su odredbe članka 7. stavka 1. i članka 3. Ugovora o kreditu ništetne i za to je dao jasne razloga. Neosnovano tuženik smatra da nije postupao jednostrano, da je pregovarao s tuženikom i informirao ga o svim odredbama ugovora. Međutim, jasno je na temelju izvedenih dokaza da tuženik korisnika kredita nije informirao o razlozima koji opravdavaju način određivanja promjenjive kamatne stope na temelju odluke banke, kao i odredbe o plaćanje naknade za obradu kredita. Sud je jasno obrazložio na koji je način tuženik povrijedio odredbe ZZP-a, a kako je utvrdio i sud u pravomoćnoj presudi poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u kolektivnom sporu.

11. Ostali žalbeni navodi koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu nisu osnovani. Izložena shvaćanja u pobijanoj presudi predstavljaju ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude toga suda poslovni broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. (s tim da je jednako pravno shvaćanje zauzeto i u drugim presudama toga suda poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-1035/2024-2 od 6. studenog 2024.) s kojima je suglasan i ovaj sud a koje glasi: „Imajući u vidu da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.“

12. I u ovom postupku je utvrđeno da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke jer je svjedok GJ istaknuo da je podmirio predmetnu naknadu za obradu kredita kao i zatezne kamate prema stopi koju je banka određivala ali da u vrijeme sklapanja ugovora s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o navedenim odredbama ugovora.

13. Neosnovano žalitelj drži da se u konkretnom slučaju radi o tražbini čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, u smislu odredbe članka 80. ZOO -a. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno odredbi članka 3. ZZK-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

14. Neosnovani su i žalbeni navodi u pogledu ocjene istaknutog prigovora zastare i dosuđenih zateznih kamata jer i u tom dijelu ovaj sud prihvaća shvaćanja prvostupanjskog suda izložena u točki 2. ovoga obrazloženja. Zahtjevi s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj naknadi za obradu kredita zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina koji nije protekao do dana podnošenja tužbe.

15. Žalitelj je naveo da zahtjev za plaćanje naknade za obradu kredita nije niti dospio jer presuda kojom je utvrđeno da je odredba članka 3. ugovora ništetna nije pravomoćna. Međutim, budući da je odredba utvrđena ništetnom tužitelj osnovano može zahtijevati povrat naknade od dana kada je tuženik istu primio, a pitanje zastare tražbine ne utječe na pravo zahtijevati povrat plaćene naknade.

16. U odnosu na pogrešnu primjenu odredbe članka 326. stavka 2. ZOO -a sud je dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud pa je bespotrebno iste ponavljati već se stranke upućuju na točku 68. obrazloženja pobijane presude.

17. Odluka o tijeku zateznih kamata zakonita je i pravilna jer je tuženik sklapanjem ništetnog ugovora nepoštena osoba pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a.

18. Zakonita je i pravilna i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. ZPP-a), a žalitelj nije ni naveo posebne razloge zbog kojih je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka.

19. Zbog svih navedenih razloga valjalo je odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u točki I. izreke ove presude.

U odnosu na tužiteljevu žalbu

20. Tužitelj smatra da ima pravo na trošak postupka za sastav dva podneska 13. listopada 2023. i 26. ožujka 2024. Međutim, odredba članka 299.a ZPP-a propisuje da nakon što primi tužbu i odgovor na tužbu, a prije održavanja prvog ročišta, sud, može pozvati stranke da se u roku koji odredi pisano očituju na navode protivne stranke. Ako se koja od stranaka bez poziva suda želi dodatno očitovati na navode protivne stranke, ona će prethodno od suda zatražiti odobrenje podnošenja tog očitovanja i rok u kojem se ono mora podnijeti. Na ročištu održanom 9. travnja 2024. sud tuženiku nije odobrio očitovanje na tuženikov podnesak od 12. listopada 2023. kao ni podnesak od 21. ožujka 2024. Stoga tužiteljeva žalba u tom dijelu nije osnovana.

21. U odnosu na tužiteljev podnesak od 8. srpnja 2024. može se zaključiti da tužitelj podneskom zahtijeva da vještak dopuni nalaz i mišljenje jer nije utvrdio visinu naknade za obradu kredita. Međutim, to i nije bio zadatak vještaka koji je određen u rješenju od 14. lipnja 2024. Tužitelj je mogao na ročištu 5. lipnja 2024. zatražiti od suda da odredi zadatak vještačenja ili zahtijevati dopunu rješenja od 14. lipnja 2024. Budući da to nije učinio podnesak od 8. srpnja 2024. sud je pravilno utvrdio kao podnesak iz odredbe članka 8.3. Tarife za koji odvjetniku pripada nagrada u visini od 50% Tarife ili 50 bodova.

22. Zbog navedenih razloga tužiteljeva žalba nije osnovana pa je istu valjalo odbiti i potvrditi presudu u točki VI. izreke na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

Zagreb, 1. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac