Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-1233/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koji je zastupan po punomoćnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Goran Veljović i drugi, odvjetnicima iz Pule, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranka protiv presude Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj P- 189/2022-19 od 30. kolovoza 2024., u sjednici održanoj 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, dok se žalba tužitelja djelomično uvažava pa se presuda Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj P-189/2022-19 od 30. kolovoza 2024.:

a) potvrđuje u dijelu pod točkama I., II. i V. izreke,

b) preinačuje u dijelu pod točkom III. izreke, i u tom dijelu rješava:

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.945,34 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 30. kolovoza 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u ugovoru o kreditu, broj 050902316071 SN kojeg su tužitelj kao korisnik kredita s jedne strane i tuženik kao banka s druge strane sklopili 2. rujna 2005., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1.1.1. koja glasi: « …CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. », u odredbi čl.1.2. koja glasi: «Ugovorne strane su suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu Korisnika kredita iz ovog Ugovora. », u odredbi čl. 1.3. koja glasi: «Ugovorne strane su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule» te u odredbi čl. 1.4. koja glasi: « Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta» pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka I. izreke), pa je naloženo tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos 2.890,00 eura zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude (točka II. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 1.695,34 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do ispate, u roku od 15 dana (točka III. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen u cijelosti (točka V. izreke).

2.1. Tužitelj pobija presudu u dijelu pod točkom III. izreke u dijelu kojim mu nisu priznati svi troškovi postupka, zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači.

2.2. Tuženik pobija presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.3. Na žalbe nije odgovoreno.

2.4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana dok žalba tuženika nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječe sami sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu 050902316071 SN od 2. rujna 2005., sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, kao i isplata iznosa od 2.890,00 eura, koji je tužitelj pretplatio na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

4. Nesporno je da su da su da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 2. rujna 2005. ugovor o kreditu, pod brojem 050902316071 SN, a koji je solemniziran po javnom bilježniku Franko Čerin u predmetu pod poslovnim brojem OV-6001/05, te da mu je na temelju članka 1. tog ugovora banka stavlja na raspolaganje iznos od 23.200,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a. Nadalje, nije sporno da su stranke bile suglasne da je iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti te da se iznosi isplata kredita i otplata obveze kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule te da će se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. Isto tak, nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio taj kredit 2015. godine

5. Sporno je u žalbenom postupku pripada li pravo tuženiku na tzv. negativnu razliku, kao i je li njegovo potraživanje u zastari.

6. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i pravilno naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

7. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03.).

7.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika u otplati kredita između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno platio i iznosa koji bi platio da je plaćao anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita u odnosu na početni otplatni plan iznosi 2.890,00 eura.

8. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

8.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

8.2. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

8.3. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14. i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

8.4. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

9. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

10. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO), u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

11. Na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

11.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

11.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 11. ožujka 2022., tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 11. ožujka 2022. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

12. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate.

13. Neosnovano tuženik u svojoj žalbi ističe da je utvrđeni iznos razlike trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

13.1. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj s pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

13.2. U tom smislu, neosnovano tuženik u svojoj žalbi ističe kako mu pravo na tu razliku nije zastarjelo, a što nije od utjecaja na pobijanu odluku.

14. Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa) naložio tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.695,34 eura.

14.1. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno prava kada joj nije dosudio trošak sastava podneska od 17. studenog 2022. kojim dostavlja dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje. To iz razloga što u eSpis aplikaciji sud vidi jesu li novčane obveze izvršene, pa trošak sastava navedenih podnesaka nije bio potreban za vođenje postupka u smislu citirane odredbe članka 155. ZPP-a.

14.2. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud smatra da tužitelju pripada trošak sastava podnesaka od 11. listopada 2022. i od 27. veljače 2024. jer i po ocjeni ovog suda tužitelju pripada trošak tih podneska po Tbr. 8.2. Tarife jer se ne radi o obrazloženim podnescima iz Tbr. 8.1. Tarife.

14.3. Međutim, osnovano tužitelj u svojoj žalbi ističe da mu pripada trošak pristupa na ročišta od 18. listopada 2022. i od 11. srpnja 2024. prema Tbr. 9.1. Tarife, a ne kako to pogrešno prvostupanjski sud smatra po Tbr. 9.2. Tarife. To iz razloga što prema stanju spis proizlazi da se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, pa tužitelju pripada i daljnji trošak od 100 bodova odnosno 200,00 eura. što uz trošak PDV-a čini iznos od 250,00 eura.

15. Sukladno tome trebalo je preinačiti pobijanu presudu u dijelu troškova postupka iz točke III. izreke rješenja te uz ostale pravilno utvrđene troškove postupka, koje tuženik samo paušalno osporava, dosuditi tužitelju i daljnje troškove po osnovi nagrade punomoćnika tužitelja za pristup na ročišta od 18. listopada 2022. i od 11. srpnja 2024.

16. Tužitelju ne pripada trošak žalbenog postupka prema odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer je uspio djelomično sa svojom žalbom.

17. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 380. točke 2. i 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci, ove odluke.

Split, 1. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić