REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-2330/2026

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća, te Anđe Ćorluka i Mirjane Medić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Ivice Ožbolta kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog TT, zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenog TT, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, broj Pp-4894/2022 od 26. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog TT i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljeni TT obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 30,00 eura (trideset eura) u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zadru, broj Pp-4894/2022 od 26. siječnja 2026., okrivljeni TT proglašen je krivim zbog počinjenog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, za koje djelo mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 80,00 eura, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene kazne, dok je na ime paušalnih troškova prekršajnog postupka okrivljenik dužan platiti paušalni iznos od 20,00 eura.

2. Protiv te presude okrivljeni TT podnio je pravodobnu žalbu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, u bitnom navodeći kako je prvostupanjski sud prihvatio iskaz svjedoka DT kao jedini vjerodostojan, a nije prihvatio iskaze svjedoka ŽT i UT kao vjerodostojne, i kako je sud pogrešno zaključio da su ozljede svjedoka DT nespojive s refleksnom obranom, odnosno nisu nastale isključivo kao posljedica obrambene reakcije, na koji način je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i odbacio postojanje nužne obrane, a primjenom načela „in dubio pro reo“ sud je bio dužan odlučiti u korist okrivljenika.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ovaj sud, sukladno odredbi članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na žalbene navode kojima okrivljenik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, suprotno takvim žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji žalitelja.

6. Činjenično stanje prvostupanjski sud je utvrdio analizom i ocjenom obrane okrivljenog TT, analizom i ocjenom iskaza u postupku ispitanih svjedoka DT, ŽT i UT te čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu. Nesporno je utvrđeno da se događaj odvio u blizini instalacije „Morske orgulje“, na otvorenom prostoru, na ulici, dakle, na neograničeno otvorenom javnom mjestu kao prostoru izloženom pogledu i čujnosti javnosti. U postupku je nadalje nedvojbeno utvrđeno da je došlo do svađe između okrivljenika i svjedoka DT, koju je inicirao okrivljenik, kao i do narušavanja javnog reda i mira vikom okrivljenika prema svjedoku DT, što i sam okrivljenik okolnosno priznaje u svom iskazu.

7. U pogledu narušavanja javnog reda i mira tučom okrivljenik u žalbi ukazuje na pogrešan zaključak suda da su ozljede svjedoka DT nespojive s refleksnom obranom iako nije provedeno sudsko-medicinsko vještačenje i ističe da takav zaključak suda predstavlja subjektivnu ocjenu suda i nedopušten ulazak suda u ulogu vještaka. Suprotno takvim navodima okrivljenika, ovaj sud je stava kako je zaključak prvostupanjskog suda o samoj dinamici događaja i nastalim ozljedama svjedoka DT ispravno i iscrpno obrazložen te valjano argumentiran, a prvostupanjski sud nije ušao u ulogu vještaka, već je samo u skladu sa slobodnim sudačkim uvjerenjem vrednovao sve činjenice utvrđene u dokaznom postupku i otklonio navode okrivljenika u kojima ističe da je do fizičkog kontakta sa svjedokom DT došlo isključivo kao posljedica obrambene reakcije. Ovaj sud je također stava da iz provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da okrivljenik nije bio u položaju napadnutog te stoga ne postoje okolnosti koje isključuju njegovu krivnju.

8. Dakle, prvostupanjski sud je do zaključka o postojanju pravno relevantnih činjenica koje se odnose na postupanje okrivljenika došao preko lanca logičke argumentacije, nakon analize i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza svih ispitanih osoba i sukladno utvrđenjima iz medicinskog nalaza svjedoka DT, te je dao jasne, konkretne i pravno utemeljene razloge za svoju odluku. Stoga ovaj sud ne dovodi u pitanje ispravnost zaključka prvostupanjskog suda, koji je potpuno i točno utvrdio činjenično stanje na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima. Prvostupanjski sud je za svoju odluku dao jasne razloge, koji su po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji žalitelja. Svoju odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, nalazeći da postupanje okrivljenika na način opisan u izreci pobijane presude ispunjava zakonsko biće djela iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava su također neosnovani.

9. Zaključno, kako prvostupanjski sud nije imao dvojbi glede činjenica odlučnih za postojanje zakonskog bića djela prekršaja u odnosu na žalitelja, sud prvog stupnja nije došao u situaciju vrednovati činjenice „in favorem“, odnosno primijeniti pravno načelo „in dubio pro reo“ kako to pogrešno smatra okrivljenik. Prvostupanjski sud nije postupio nezakonito kada je na temelju slobodne ocjene dokaza donio odluku o krivnji žalitelja i prihvaćanju pojedinih dokaza ili iskaza svjedoka. Naime, sud može utemeljiti osuđujuću odluku i na iskazu svjedoka koji je zainteresiran za ishod postupka u slučaju kada postoje međusobno protivne obrana okrivljenika i iskaz svjedoka, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

10. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru prekršajnopravne sankcije primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona. Cijeneći okolnosti počinjenja prekršaja i s time povezanu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra i stupanj pogibeljnosti, po ocjeni ovog suda upravo ovako izrečena kazna je primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja i ličnosti okrivljenika, držeći da se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

11. Također, u smislu odredbe okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

12. Ispitujući povodom žalbe odluku o dosuđenim troškovima prekršajnog postupka, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. u vezi članka 138. stavka 2. i stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao okrivljenika na platež troškova u paušalnom iznosu od 20,00 eura, što je blizu donje granice okvira paušalne svote određene Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13.). S obzirom na navedeno, kao i okolnost da iz stanja spisa ne proizlazi da bi okrivljenik bio bez redovitih prihoda, po mišljenju ovog suda plaćanjem troškova prekršajnog postupka neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje niti uzdržavanje osoba koje je isti eventualno dužan uzdržavati, zbog kojeg razloga bi eventualno bio oslobođen od plaćanja troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu.

13. Odluka o paušalnom iznosu troškova postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točka 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna svota određena je u skladu s odredbom članka 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, te okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, a s obzirom na složenost i trajanje postupka.

14. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je temeljem članka 205. Prekršajnog zakona kao u izreci ove presude.

Zagreb, 1. travnja 2026.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivica Ožbolt, v.r.

Ivanka Mašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.