Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-145/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE, d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. rujna 2025. poslovni broj: P-7292/2024-12, 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-7292/2024-12 od 26. rujna 2025.:

- djelomično potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba članka 6. točke 1. Ugovora o kreditu broj: 216649 od 22. travnja 2008. solemniziranog po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj OV-11966/08 sklopljenog između tužiteljice PŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Varšavska 9, Zagreb, danas HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koja. glasi: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''

- potvrđuje u točki II. Izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 7292/2024-12 od 26. rujna 2025.:

- u dijelu točke I. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba članka 6. točka 2. Ugovora o kreditu broj: 216649 od 22.04.2008. solemniziranog po javnom bilježniku Mladen Matoš, broj OV-11966/08 sklopljenog između tužiteljice PŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Varšavska 9, Zagreb, danas HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 koja glasi: ''Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 2,10% (dvacijeladesetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. na dan isplate kredita.''

- u točki III. i točki IV. izreke

te se u tom ukinutom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 216649 od 22.04.2008. solemniziranog po javnom bilježniku Mladen Matoš, broj OV-11966/08 sklopljenog između tužitelja PŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Varšavska 9, Zagreb, danas HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, a koje: - u čl. 6.1. glasi: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.'' - u dijelu čl. 6.2. glasi: ''Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 2,10% (dvacijeladesetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. na dan isplate kredita.''

II Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju PŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 107,90 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 28.04.2008. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju PŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 247,22 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 28.04.2008. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju PŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.221,46 eura sa zateznim kamatama od dana 26. rujna 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.".

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. točkom 1. - 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i dosudi trošak postupka tuženiku uključujući i trošak žalbe , a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 216649 od 22. travnja 2008. solemniziranog po javnom bilježniku Mladen Matoš, broj OV-11966/08 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Varšavska 9, Zagreb (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i to u dijelu točke 6.1. kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10%, minimalno 500,00 kn koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita i točke 6.2. kojom je ugovorena naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva kao jednokratna uplata po premijskoj stopi od 2,10% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom te kondikcijski zahtjevi plaćenih s osnova tih odredbi u iznosu od 107,90 EUR (s osnove naknade za obradu kredita) i iznosa od 247,22 EUR (s osnove naknade za osiguranje kredita) sve sa zateznom kamatom od 24. travnja 2008. do isplate.

6. Polazeći od činjeničnih navoda tužbe, navoda tuženika iznijetih u odgovoru na žalbu te provedenih dokaza uvidom u Ugovor o kreditu i knjigovodstvenu karticu kao i provedenim dokazom saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski sud ocjenu o osnovanosti tužbenih zahtjeva utemeljio je na sljedećim činjeničnim i materijalnopravnim utvrđenjima:

- da su 22. travnja 2008. tužiteljica u svojstvu korisnika kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit od 16.492,19 CHF u protuvrijednosti kuna

- da je nesporno tuženik tužiteljici naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 107,90 EUR i naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u iznosu od 247,22 EUR i to dana 28. travnja 2008.

- da prema iskazu tužiteljice zaposlenik tuženika koji joj je ponudio kredit u CHF nije objašnjavao ulaznu naknadu za kredit i za osiguranje kredita te da je pristala na ponuđeni Ugovor o kreditu jer joj je trebao za kupnju vozila kojeg je potom i koristila za osobne svrhe i osobno plaćala mjesečne anuitete

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o prijepornim odredbama nije pregovaralo jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koji tužiteljica može potpisati ili ne te je isti ponuđen tužiteljici po principu "uzmi ili ostavi"

- da iz sadržaja spornih odredbi Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezano za navedene naknade

- da je člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojim se ti troškovi mogu promijeniti

- da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati

- da tuženik nije dovoljno vodio računa o tužiteljici kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO i načelo jednake vrijednosti činidaba iz članka 7. ZOO zbog čega je ugovorna odredba članka 3. (?) predmetnog Ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi članka 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi članka 322., 323. i 324. ZOO

- da je tuženik na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a prema članku 96., 97. i 102. te suprotno odredbama ZOO

- da se radi o ništetnim odredbama koje nastaju na temelju zakona i djeluju od trenutka sklapanja pravnog posla sukladno odredbi članka 323. stavka 1. ZOO,

te na temelju članka 1111. i 1115. ZOO dosuđuje tužiteljici iznos od 107,90 EUR s osnove ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i iznos od 247,22 EUR s osnova ništetne odredbe o naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva sa zateznom kamatom od dana plaćanja pa do isplate prema članku 1115. ZOO jer je utvrdio da je stjecatelj nepošten. Prvostupanjski sud prigovor zastare ocijenio je neosnovanim jer se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

7. Osporavajući pravilnost primijenjenog materijalnog prava tuženik u žalbi navodi da je za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno članku 81. Zakona o parničnom postupku (očito misleći na Zakon o zaštiti potrošača – ops. ovog suda) tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva te ističe da bi se određena odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno kumulativno ispuniti sljedeće uvjete i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. U svezi s tim tvrdi da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita (čl.6.1.) jasno i razumljivo izražena u postotku od 1,10% od iznosa kredita pa stoga nije nerazumljiva ili teško uočljiva tužiteljici dok s druge strane tužiteljica tvrdnju da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo nije potkrijepila niti jednim dokazom, a niti je pokušala dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije imala utjecaj pri tome tvrdeći da se svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnom sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugi. Nadalje navodi da je netočno tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu, jednostranu odluku naplate naknade za obradu i administraciju kredita bez znanja korisnika, ukazujući da se tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna dodatno informirati o značenju odredbe iz članka 6.1. Ugovora o kreditu i zaključuje da je stoga očito da se o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita pregovaralo obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu ove naknade te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su to vrijeme bili dostupni na tržištu. Još tvrdi da su te odrede jasne i uočljive zbog čega njihovu nedopuštenost nije ni moguće utvrđivati te da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila uvriježena praksa banaka i da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna s tuženikom pregovarati oko plaćanje spomenute naknade. Smatra da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je u bilo kojem trenutku postupao nepošteno tj. protivno prisilnim propisima i Ustavu Republike Hrvatske, a niti je tužiteljica predložila i jedan dokaz kojim bi dokazala suprotno.

7.1. U odnosu na naknadu za osiguranje kredita tuženik u žalbi navodi da je takva naknada sastavni dio Ugovora i predstavlja odredbu koja je uobičajeni sastojak ugovora o kreditu i odnosi se na redovno i uobičajeno poslovanje banke te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 270. Zakona o obveznim odnosima i odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača jer sporna odredba nije neodređena niti neodrediva već je iz nje razvidno da je riječ o ugovorenom trošku koji predstavlja sastavni dio ukupne cijene kredita koja ne stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

7.2. Nastavno tuženik tvrdi da prvostupanjski sud nije proveo niti jedan dokaz koji bi podupirao zaključak da se radi o formuliranom ugovoru te u presudi nije istaknuo niti obrazložio na temelju čega je donio spomenuti zaključak, a ujedno je zanemario da je tužiteljica svojom slobodnom voljom pristala na prethodno navedene uvjete tuženika za davanje kredita, kao i plaćanje spornih naknada što je potvrdila potpisom predmetnog Ugovora o kreditu.

7.3. Konačno, tuženik u žalbi prigovara vrijednosti predmeta spora tvrdeći da je previsoko naznačen pri tome se pozivajući na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1264/2007 prema kojoj kad deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu, njegova vrijednost neće se uzimati u obzir već samo vrijednost zahtjeva za činidbu. Stoga smatra da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 355,12 EUR zbog čega je odluka o dosuđenim troškovima pogrešna odnosno previsoka.

8. Prema članku 365. stavku 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitivanjem pobijane presude i postupak koji je prethodio donošenju iste primjenom članka 365. stavka 2. ZPP utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti. Ostvarenje neke druge bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik sadržajem žalbe kojim u pretežitom dijelu ponavlja navode iz odgovora na tužbu ne konkretizira niti na istu ukazuje sadržajem žalbe.

10. Tuženik u žalbi prigovora vrijednosti predmeta spora pa s tim u vezi valja navesti da se zahtjev tužiteljice sastoji od deklaratornog dijela (utvrđenje ništetnosti) i zahtjeva za isplatu, te je u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora od 5.000,00 EUR. Člankom 35. stavkom 1. ZPP određeno je da se za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora uzima u obzir samo glavni zahtjev, a člankom 40. stavkom 2. ZPP da je kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Daljnjom odredbom članka 40. stavkom 3. ZPP određeno je ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja za zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

10.1. Prvostupanjski sud nije po službenoj dužnosti promijenio naznačenu vrijednost predmeta spora najkasnije na pripremnom ročištu, a niti je tuženik prigovorio vrijednosti predmeta spora u kojem slučaju bi prvostupanjski sud dio dužan provjeri ti naznačenu vrijednost predmeta spora. Stoga tuženik u žalbenoj fazi postupka više nije ovlašten isticati prigovor na vrijednost predmeta spora naznačenoj u tužbi.

11. U odnosu na primjenu materijalnog prava na koju pravilnost ovaj sud također pazi po službenoj dužnosti, valja navesti da se valjanosti prijepornog Ugovora o kreditu prosuđuje na temelju odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i 125/07 – ispravak – dalje u tekstu: ZZP/07) jer je isti sklopljen za vrijeme važenja tog Zakona (22. travnja 2008.) i zbog čega se prvostupanjski sud (povremeno) i tuženik pogrešno pozivaju na pojedine odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03).

12. Člankom 96. ZZP/07 propisano je: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (stavak 2.); da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima (stavak 3.); te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Člankom 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a člankom 100. istog Zakona da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

U odnosu na ništetnost naknade za obradu i administraciju kredita

14. Tuženik tijekom postupka nije osporavao da se bi se radilo o tipskom, po tuženiku unaprijed pripremljenom standardnom ugovoru o kreditu kakve je odobravao svojim klijentima za kupnju vozila, a niti sada žalbenim navodima ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da je predmetni Ugovor o kreditu tipski, unaprijed na već standardnom obrascu po tuženiku pripremljen ugovor. Tuženik i sam u žalbi demantira takve žalbene tvrdnje kada navodi da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila uvriježena praksa tuženika dok za naknadu za osiguranje kredita navodi da predstavlja odredbu koja je uobičajeni sastojak ugovora o kreditu.

15. Protivno članku 96. stavku 4. ZZP tuženik u žalbi teret dokaza da se o prijepornim odredbama Ugovora o kreditu pregovaralo prebacuje na tužiteljicu. Tuženik je na tu okolnost u odgovoru na žalbu predložio provođenje dokaza saslušanjem tužiteljice, no imajući u vidu njezin iskaz, jasno je da je tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj spornih odredbi te da su stranke o tim odredbama nisu pregovarale.

16. Točno je da se odredba o jednokratnoj naknadi za obradu i administraciju kredita u visini 1,10 % od iznosa kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita (članak 6.1. Ugovora o kreditu) može smatrati transparentnom u smislu članka 100. ZZP/07 kako to smatra tuženik jer je napisana jasno, razumljivo i lako je uočljiva te je omogućavala tužiteljici da procijeni ekonomske posljedice koje za nju proizlaze sklapanjem Ugovora o kreditu, no to ne znači i da je poštena. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Odredba čl. 99. ZZP/03 ne dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora i cijene), među koje spada i sporna naknada, podliježu testu poštenosti i kad su potpuno transparentne. Glavni predmet ugovora o kreditu definiran je odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) prema kojem se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Članak 6.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena sporna naknada ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti tuženik dokazuje da je pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu.

17. Odredbom članka 6.1. Ugovora o kreditu tužiteljici je nametnuta dodatna obveza u vidu plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima - člancima 1021. do 1024. ZOO, a niti tada važećim Zakonom o bankama (niti je bila zabranjena) koje se primjenjuju automatski ili na temelju prisilnih odredbi već se plaćanje takve naknade moralo ugovoriti, a što je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen dispozitivnim nacionalnim pravom. Kada se tome doda činjenica da je tužiteljica tu naknadu platila na način da joj oduzeta od iznosa isplaćenog kredita, a da nije znala što podmiruje tom naknadom koja je visina je uz to vezana uz iznos kredita, te imajući u vidu da je odredbom članka 74. stavkom 1. toč. 3 ZZP/07 propisano da ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, a da predmetna odredba ne sadrži ni naziv usluge ni troškove koji se iz naknade podmiruju, to je za zaključiti da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima poglavito ako se uzme u obzir da se člankom 11.5. Ugovora o kreditu tužiteljica kao korisnica kredita obvezala platiti sve javnobilježničke i sudske pristojbe i sve druge pristojbe i troškove vezane za zaključivanje tog Ugovora, ugovorene instrumente vraćanja kredita i za naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima. Na taj način je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Kako je nepoštena ugovorna odredba sukladno članku 102. stavku 1. ZZP/07 ništetna, a da su posljedice ništetnosti propisane člankom 323. stavkom 1. ZOO te da je za vraćanje primjenjuju odredbe članka 1111. tog Zakona, a u odnosu na obvezu plaćanja zatezne kamate članak 1115. ZOO, to je pravilnom primjenom tih zakonskih odredbi prvostupanjski sud obvezao tuženika vratiti tužiteljici iznos od 107,90 EUR sa zateznom kamatom od 28. travnja 2008. kada mu je taj iznos plaćen pa do isplate pravilno ocijenivši da je tuženik nepošteni stjecatelj.

19. Identična pravna shvaćanja izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka pa tako i onima pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i broj Rev-1420/2024 od 17. lipnja 2025.

U odnosu na naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva

20. Odredbom članka 6.2. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u visini jednokratne uplata po premijskoj stopi od 2,10% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom te da se iznos premije naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. na dan isplate kredita.

21. Prvostupanjski sud nije ocijenio tu spornu odredbu Ugovora o kreditu s aspekta odredbe članka 99. i članka 100. ZZP/07, a navodi iz obrazloženja, citirano: „Tužiteljica nije mogla komparirati visinu drugih osiguravajućih društava te sama odvagnuti koja joj je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija te na taj način prednik tuženika prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu tužiteljice.“ nisu razlozi zbog kojih bi odredba članka 6.2. Ugovora o kreditu bila nepoštena i posljedično ništetna u smislu odredaba ZZP/07, a niti je iznio relevantne razloge zbog kojih bi ta odredba bila protivna načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) i protivna načelu jednake vrijednosti uzajamnih činidaba (članak 7. ZOO), odnosno neodređena u smislu članka 270. stavka 1. ZOO. Budući prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice za ocjenu ništetnosti te ugovorne odredbe to ovaj sud nije u mogućnosti ispitati pravilnost, a niti zakonitost prvostupanjske presude u tom dijelu.

22. Iz naprijed navedenih razloga valjalo je na temelju članka 368. stavka 2. ZPP djelomično odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju sadržana u članku 6.1. Ugovora o kreditu te u točki II. izreke kojom je tuženik obvezan platiti tužiteljici 107,90 EUR sa zateznom kamatom od 28. travnja 2008. do isplate. Na temelju članka 370. ZPP valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke kojom je utvrđena ništetnom ugovorna odredba o naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva te u točki. III. izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 247,22 EUR sa zateznom kamatom od 28. travnja 2008. do isplate te posljedično u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki IV. izreke i u tom ukinutom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

23. U ponovnom postupku prvostupanjski sud provesti će sve već provedene dokaze te će ponovno ocijeniti da li je odredba članka 6.2. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna s aspekta odredaba ZZP/07 (članak 74. stavak 1., članak 96., članak 99., članak 100., članak 102.) i odredbi članka 322. ZOO i članka 270. stavka 1. ZOO vodeći računa o činjeničnim navodima tužbe i navodima odgovora na tužbu kao i činjenici da bankama osiguranje kredita kod osiguravajućih društava služ i kao zaštita u slučaju nemogućnosti naplate kredita te za pokrivanje štete koju banka kao vjerovnik pretrpi ako dužnik, korisnik kredita ne ispuni svoju obvezu. Novom odlukom prvostupanjski sud odlučiti će i o troškovima prvostupanjskog postupka.

24. Odluka o troškovima postupka nastalima povodom žalbe utemeljena je na članku 166. stavku 3. ZPP.

U Varaždinu 1. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer