Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-547/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Borni Ninčeviću, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćniku Vedranu Kopiloviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5158/2024-8 od 27. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5158/2024-8 od 27. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrđeno da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 44345/09 od 23. ožujka 2009., zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. kao kreditora, koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 2% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kn, koja se naplaćuje jednokratno, odmah, prije korištenja kredita, a koju se korisnik kredita obvezuje platiti neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 480,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2009. do isplate, dok mu je točkom III. izreke naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 879,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija u cijelosti tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i dosudi mu troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 44345/09 od 23. ožujka 2009. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. kao kreditora, i to odredbe čl. 7. koja se odnosi na plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te zahtjev za isplatu novčanog iznosa kojeg je tužiteljica platila temeljem te ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 480,00 EUR sa zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave i saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu prednik tuženika kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 24.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate 120 mjeseci i promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 9,99% godišnje, te otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz EUR, kao i plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kn, koja se naplaćuje jednokratno, odmah, prije korištenja kredita

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva tužiteljici naplaćena 25. ožujka 2009. u iznosu od 480,00 EUR

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7. Obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te imajući u vidu visinu naplaćene naknade, čiji iznos između stranaka nije sporan, obvezao je tuženika da tužiteljici na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva plati iznos od 480,00 EUR sa zateznim kamatama od 25. ožujka 2009. do isplate.

8. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, posebno jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama ili su izneseni razlozi nejasni i proturječni. Također, sadržajno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a navodeći da je prvostupanjski sud svoju odluku propustio propisno obrazložiti. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud radi utvrđivanja činjenica bitnih za procjenu postojanja pretpostavki nepoštenosti ugovornih odredbi izveo dokaz jedino saslušanjem tužiteljice, čija vjerodostojnost iskaza je upitna, a propustio je utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o „prosječnom potrošaču“. Osporava da bi sporna ugovorna odredba koja se odnosi na administrativnu naknadu bila nepoštena, odnosno ništetna, navodeći da je u čl. 7. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo navedeno koliko ista iznosi, dakle navedena odredba je jasno definirana, unesena na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta, te je tužiteljica lako mogla utvrditi točan iznos naknade. Navodi i da se tužiteljica o značenju te odredbe mogla u svakom trenutku dodatno informirati, a svoje tvrdnje da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da bi ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovela do neravnoteže među strankama, nije potkrijepila niti jednim dokazom, tim više što se radi o naknadi koja odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima prilikom obrade kredita. Konačno, ističe da nije postupao nedopušteno, te osporava ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare i tijeka zatezne kamate, navodeći da sporni iznos nije stekao u lošoj vjeri.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Također, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP- a koju tuženik sadržajno ističe u žalbi, jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

11. Pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni Ugovor o kreditu te saslušanjem tužiteljice, utvrdio da stranke o spornoj ugovornoj odredbi nisu pregovarale prije sklapanja Ugovora o kreditu, već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, te je pravilno ocijenio da, iako je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljica imala parametre utvrđivanja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva, ta ugovorna odredba ipak nije poštena u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, dalje: ZZP/07), slijedom čega je pravilnom primjenom tog zakonskog propisa, te odredaba ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe, te zahtjev za isplatu stečenog bez osnove temeljem te ništetne odredbe u utuženoj visini.

11.1. Naime, budući da tuženik, na kojemu je kod unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 96. st. 4. ZZP/07), uopće nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnost pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice koja je izjavila da nije imala mogućnost pregovarati odnosno izmijeniti niti utjecati na pojedinu ugovornu odredbu jer se radilo o standardiziranom ugovoru, te ju nitko nije informirao o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi pa ni glede tzv. ulazne naknade, niti joj razjasnio strukturu i parametre koji određuju njezinu visinu; slijedom čega je ocijenio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve nakon provedenog testa poštenosti.

12. Konkretno, u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu sadržanu u čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je propisano „da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita - a najmanje 200,00 kn, te se naplaćuje jednokratno, odmah, prije korištenja kredita, koju se korisnik kredita obvezuje platiti, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“, tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane prednika tuženika, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj. U odnosu na tu odredbu tuženik smatra da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa ju stoga nije dopušteno ocjenjivati u smislu poštenosti. Osim toga, kada bi to bilo i dopušteno, navodi da konkretna odredba treba dovesti do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, odnosno ovdje tužiteljice, a što ista nije dovela.

12.1. U vezi ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita valja ukazati na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. koje glasi: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP -a u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a“.

12.2. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna, jer kao što je navedeno o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jezično jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogla utjecati, štoviše ista joj je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tuženik nije dokazao ni opravdanost ugovorene visine naknade od 2,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, koju je njegov prednik naplatio u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, osim što u čl. 7. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se konkretno ta naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kojoj nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

12.3. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba zna tnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Imajući u vidu ostale ugovorne odredbe, kao i da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo zna tnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).

13. U odnosu na žalbene navode tuženika, valja reći da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran čl. 3. ZZP/07. Pri tome su neodlučni žalbeni prigovori tuženika da nije utvrđeno radi li se u konkretnom slučaju o „prosječnom potrošaču“, jer pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/07 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću”. Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. ZZP/07 - fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bio jasan i razumljiv prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

14. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog suda, to ne zahtjeva nužno u Ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

15. Nadalje, valja reći da odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02 141/06, 117/08). Iako isto nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita svakako je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15.1. Prema odredbi čl. 74. st. 1. al. 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te o pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu niti samorazumljivi.

15.2. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, pa imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74. st. 1. al. 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 7. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu u točki I. izreke presude utvrdio ništetnom, slijedom čega je primjenjujući čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi točku I. izreke prvostupanjske presude.

17. Utvrdivši spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, prvostupanjski sud je pravilno, u skladu s odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a, imajući u vidu da visina naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva među strankama nije sporna, naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 480,00 EUR sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom da je prednik tuženika koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj navedenog iznosa.

18. Konačno, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su- IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

19. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga, već tuženik odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

20. Stoga je žalbu tuženika i u preostalom dijelu valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a u točkama II. i III. izreke.

21. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 1. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer