Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-341/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Rešetaru, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina ulica 3, OIB: 55545787885, zastupanog po punomoćniku Goranu Obradoviću, odvje tniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-216/2023-39 od 16. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se preinačuje točka I. izreke presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-216/2023-39 od 16. siječnja 2026. u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu 15.000,00 EUR sa zateznim kamatama od 16. siječnja 2026. do isplate na način da se nalaže tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju 15.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16. siječn ja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Djelomično se odbija žalba tužitelja i potvrđuje se točka I. izreke presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-216/2023-39 od 16. siječnja 2016. u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 10.442,96 EUR sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamatama koje su na iznos od 15.000,00 EUR tekle od podnošenja tužbe do 15. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužitelja, preinačuje se odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-216/2023-39 od 16. siječnja 2016. i rješava:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove postupka od 6.730,00 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, u točci I. izreke, odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 25.442,96 EUR sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate kao i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 6.125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 16. siječnja 2026. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje:

ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavaka 2. i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastavljanja žalbe.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u ovom ponovljenom postupku je zahtjev za isplatu 25.442,96 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koji tužitelj potražuje kao naknadu za nekretnine oduzete za izgradnju javne ceste Zmajevac-Batina.

6. U žalbenom je stupnju postupka sporna pasivna legitimacija tuženika i osnovanost prigovora zastare.

7. Na temelju činjenica koje su utvrđene pregledavanjem isprava koje su u spisu te saslušanjem tužitelja i svjedoka, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su majci tužitelja, pokojnoj IG, koja je bila suvlasnica k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], oduzeti dijelovi tih nekretnine u površini od ukupno 2191 m[2] za izgradnju javne ceste (tzv. tenkovska cesta)

- da je ta cesta izgrađena na okupiranom području za vrijeme okupacije tzv. Republike Srpske Krajine

- da majka tužitelja nije sudjelovala u postupku izvlaštenja niti je njoj ili tužitelju kao njezinom nasljedniku isplaćena naknada za oduzeto zemljište

- da je izgrađena cesta postala dio državne ceste D212 te da je tuženik prava osoba koja upravlja tom državnom cestom i

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. svibnja 2013.

8. Imajući na umu ta utvrđenja, sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući osnovanim tuženikove prigovor promašene pasivne legitimacije. Pritom se, u odnosu na pasivnu legitimaciju tuženika, pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 662/2024-2 od 15. travnja 2024., točka 14. Kada je riječ o zastari, prvostupanjski je sud ocijenio da je riječ o odštetnom zahtjevu koji je zastario jer je u vrijeme podnošenja tužbe (u svibnju 2013.) istekao objektivni zastarni rok od pet godina koji je počeo teći od 15. siječnja 1998. kada je završio proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja odnosno kad su istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem konačno vraćeni u sastav Republike Hrvatske.

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Ispitujući na taj način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tužitelj jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može ispitati. Činjenica da tužitelj nije zadovoljan utvrđenjem prvostupanjskog suda da postupak „izvlaštenja nije proveden“ te da tvrdi da je pravno shvaćanje suda prvog stupnja o kvalifikaciji tužbenog zahtjeva kao odštetnog (umjesto kondikcijskog) kao i o pasivnoj legitimaciji i zastari pogrešno, nema značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a nego ima značaj prigovora o činjenicama utvrđenim u postupku i načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu pa će ti žalbeni razlozi biti ispitivani prilikom ocjene postojanja žalbenih osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

O činjenici vođenja postupka izvlaštenja

11. Presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-356/2016-10 koja je u ovom predmetu donesena 20. prosinca 2016. tužbeni je zahtjev odbijen jer je sud prvog stupnja ocijenio da je za utuženu isplatu pasivno legitimirana Republika Hrvatska, a ne tuženik. Presudom ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-368/2017-2 od 6. veljače 2018., uz primjenu članka 373.a stavka 1. ZPP -a, odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva za isplatu s obzirom na to da je ovaj sud ocijenio da je tuženik pasivno legitimiran, ali da je riječ o odštetnom zahtjevu koji je zastario.

11.1. Rješenjem Vrhovnog suda Republike poslovni broj Rev 3749/2019 -4 od 10. siječnja 2023. ukinute su obje nižestupanjske odluke i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U toj je odluci revizijski sud naveo da iz zapisnika tzv. Republike Srpske Krajine, Srpska oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, Opštine Beli Manstir, Sekretarijat za urbanizam, stambeno i komunalne djelatnosti i imovinskopravne odnose sastavljen 13. svibnja 1992. koji je u spis predmeta dostavio tuženik, proizlazi da je u odnosu na sporne nekretnine vođen postupak izvlaštenja. Pritom je taj Sud izrazio shvaćanje da okolnost da nije doneseno formalno rješenje o izvlaštenju niti o naknadi ne znači da takav postupak izvlaštenja nije započet i vođen, neovisno o tome što na taj postupak nisu primjenjivani zakoni Republike Hrvatske.

12. U ponovljenom postupku, suprotno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja nije utvrdio da postupak izvlaštenja nije proveden. Taj je sud utvrdio (samo to) da u tom postupku, koji je vođen od stane nadležnog tijela tzv. Republike Srpske Krajine nije sudjelovala tužiteljeva majka. Odlučna činjenica da u tom postupku nije doneseno rješenje o izvlaštenju niti o naknadi za oduzetu imovinu među strankama nije sporna. Zbog toga nije osnovan žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koji u žalbi iznosi tužitelj.

13. S obzirom na to da se pobijana odluka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u bitnome temelji na sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a žalbeni razlozi tužitelja se u bitnome potkrepljuju također (oprečnom ) sudskom praksom istog Suda, drugostupanjski će sud u nastavku dati pregled sudske prakse citirane u pobijanoj odluci i u dosadašnjem tijeku postupka.

Sudska praksa u odnosu na pravni osnov zahtjeva za isplatu

14. U odlukama broj: Rev 750/2022-2 od 13. rujna 2022, t. 25., Rev 662/2024-2 od 14. svibnja 2024., t. 13., Rev 1288/2022-3 od 23. srpnja 2024. i Rev 1290/2024-2 od 25. rujna 2025. izraženo je pravno shvaćanje revizijskog suda da je pravna osnova zahtjeva za isplatu tržišne vrijednosti zemljišta koje je vlasnicima, koji nisu sudjelovali u postupku izvlaštenja, oduzeto iz posjeda radi izgradnje autoceste (ili državne ceste) stjecanje bez osnove. Pritom je napomenuto i to da činjenica da je postupak izvlaštenja proveden, ali vlasnici u njemu nisu sudjelovali ili/i im nije isplaćena naknada za izvlaštrenje, ne mijenja pravnu prirodu spora – stjecanje bez osnove (Rev 1288/2022- 3 od 23. srpnja 2024., točka 12.).

Sudska praksa u odnosu na zastaru

15. Odgovarajući na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija, a koje glasi: "Kada počinje teći zastara potraživanja naknade za izvlaštenu nekretninu, od trenutka faktičnog oduzimanja nekretnine ili nakon upisa korisnika izvlaštenja u zemljišnoj knjizi kao vlasnika nekretnine, odnosno nakon donošenja rješenja o utvrđivanju i isplat i naknade za izvlaštenu nekretninu, koja je faktički oduzeta za vrijeme okupacije od strane tzv. SFRJ Republike Srpske, Krajine Srpske, Oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem" bez donošenja formalne odluke o naknadi?",

Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci Rev 505/2024-2 od 1. listopada 2024., točka 11., ponovio pravno shvaćanje već izraženo u odluci Rev 1014/1995-2 od 17. veljače 1998. koje glasi:

"Postupak izvlaštenja (eksproprijacije) počinje odgovarajućim radnjama nadležnog tijela radi izvlaštenja, završava stadijem u kojemu se, bilo sporazumom stranaka bilo odlukom suda (sada i odlukom nadležnog upravnog organa) određuje novčana naknada prijašnjem vlasniku nekretnina.

Zastarijevanje ne može početi teći do pravomoćnog završetka postupka za određivanje novčane naknade.

Kako nije sporno da prije pokretanja ovog parničnog postupka nije određena novčana (ranije pravična) naknada, to zastara potraživanja tužiteljice nije nastupila i prigovor revidenta nije osnovan."

12. Reafirmirajući navedeno pravno shvaćanje (isto i Rev 510/2024-2 od 30. travnja 2024.), vijeće ovog suda smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, kada postupak izvlaštenja nikada nije dovršen, odnosno nikada nije doneseno rješenje o naknadi za izvlaštenu nekretninu, to rok zastare za isplatu naknade za izvlaštenu nekretninu nije ni počeo teći. Na navedeni način odgovoreno je na postavljeno pravno pitanje.“

Sudska praksa u odnosu na pasivnu legitimaciju

16. Sud prvog stupnja se, kada je ocijenio osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije rukovodio pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je odgovarajući na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija i koje glasi:

"Je li izgradnjom ceste dijelom ili na nekretnini tužitelja došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika ili Republike Hrvatske s obzirom na odredbu čl. 1. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj 153/2009) prema kojoj je javna cesta javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno tko je u ovoj pravnoj stvari pasivno legitimiran i tko u konačnici stječe prometnicu?".

U odluci broj Rev 662/2024-2 od 15. travnja 2024., odgovorio sljedeće:

„9. Nižestupanjski sud smatra tuženika (Hrvatske autoceste d.o.o., op. a.) pasivno legitimiranim u konkretnom slučaju uz obrazloženje da je izvlaštenje predmetnog zemljišta provedeno u korist tuženika kao korisnika izvlaštenja, a tužiteljima kao vlasnicima nije isplaćena naknada u smislu odredbe čl. 8. Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine", broj 9/94, 35/94, 112/00, 114/01 i 79/06). Smatra da, kako je tuženik ostvario korist u visini tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta, to je on u obvezi tužiteljima isplatiti utuženi iznos.

10. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, izraženom primjerice u odluci broj Rev 807/2016-3 od 6. listopada 2020., u situaciji kada tužitelji svoj tužbeni zahtjev temelje na stjecanju bez osnove, relevantno je zbog pitanja pasivne legitimacije utvrditi tko je u konačnom stekao nekretninu tužitelja (prometnicu) obzirom da bi ta osoba bila pasivno legitimirana po zahtjevu za vraćanje tako neosnovano stečenog ili isplatu odgovarajuće protuvrijednosti.

11. Reafirmirajući naprijed navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a jer je i u ovom konkretnom slučaju utvrđeno da se radi o autocesti koja se prema odredbi čl. 3. st. 6. Zakona o cestama ("Narodne novine", broj 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 114/22, 4/23 i 133/23 - dalje: ZC), kao javna cesta upisuje u zemljišne knjige na temelju pravomoćne uporabne dozvole kao javno dobro u općoj uporabi i kao neotuđivo vlasništvo Republike Hrvatske, uz upis H. a. d.o.o. kao pravne osobe ovlaštene upravljati autocestama, to proizlazi da je do stjecanja bez osnove moglo doći jedino u korist Republike Hrvatske.

12. To stoga jer je Republika Hrvatska po sili zakona postala vlasnica javnih cesta - autocesta, a tuženik je pravna osoba koja je ovlaštena samo upravljati autocestama.

13. U prethodnoj ukidnoj odluci revizijskog suda broj Rev 750/2022-2 od 13. rujna 2022., donesenoj u ovom predmetu, jasno je u odgovoru na pitanje navedeno da je pravna osnova zahtjeva za isplatu tržišne vrijednosti zemljišta koje je vlasnicima, koji nisu sudjelovali u postupku izvlaštenja, oduzeto iz posjeda radi izgradnje autoceste, stjecanje bez osnove.

14. Stoga je zaključiti da je izgradnjom ceste na nekretnini tužitelja došlo do stjecanja bez osnove na strani Republike Hrvatske, koja je u konačnici stekla zemljište na kojem je izgrađena autocesta i koja je u ovoj pravnoj stvari radi isplate na temelju stečenog bez osnove, jedina pasivno legitimirana. Time je odgovoreno na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena predmetna revizija.“

16.1. To je pravno shvaćanje ponovljeno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 1290/2024-2 od 25. rujna 2025., točka 14.1.

16.2. Iz pravnih shvaćanja navedenih u točkama 16. i 16.1. ovog obrazloženja proizlazi da je, kada vlasnicima nije isplaćena naknada za izvlaštenje u smislu Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“ br. 90/1994., dalje: ZI), za isplatu vrijednosti izvlaštene nekretnine pasivno legitimirana jedino Republika Hrvatska koja je postala vlasnica javne ceste (ovdje državne), a tuženik je pravna osoba koja je ovlaštena samo upravljati tom cestom pa na njegovoj strani nema pasivne legitimacije.

17. Nasuprot tome, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3749/2019- 4 koja je u upravo u ovom postupku donesena 10. siječnja 2023. izraženo je pravno shvaćanje da je za zahtjev za naknadu za izvlaštenu nekretninu pasivno legitimiran upravo tuženik. To stoga što iz zapisnika tzv. Republike Srpske Krajine, Srpska oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, Opštine Beli Manstir, Sekretarijat za urbanizam, stambeno i komunalne djelatnosti i imovinskopravne odnose koji je sastavljen 13. svibnja 1992. proizlazi da su nekretnine majci tužitelja oduzete 1992., ali je 18. veljače 1994. stupio na snagu ZI koji je u članku 47. stavku 1. propisao da će se odredbe toga Zakona glede određivanja naknade za izvlaštene nekretnine odgovarajuće primijeniti i u slučajevima kada je izvlaštenje izvršeno na temelju propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi od 22. ožujka 1978., ako naknada nije isplaćena do stupanja na snagu ZI- a, s time što zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade, a stavkom 2. istog članka je poropisana da naknada iz stavka 1. tereti korisnika eksproprijacije, odnosno tuženika kao njegovog pravnog sljednika.

Pri donošenju tog pravnog shvaćanja, Vrhovni je sud u točci 12. naglasio sljedeće:

„Treba dodati da je u činjenično i pravno identičnom slučaju Rev-534/18-3 od 4. siječnja 2022., koji se odnosi na istu državnu cestu D212, te za nekretnine u k. o. [katastarska općina], Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio svoje shvaćanje da naknadu za ekspropriranu nekretninu snosi korisnik eksproprijacije, a u ovom slučaju je to pravni prednik tuženika (shvaćanje izraženo u odluci Rev-2468/11 od 18. listopada 2016.). To sve neovisno o činjenici da je nekretnina eksproprirana za vrijeme privremene okupacije Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, jer iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je nekretnina dana na upravljanje Hrvatskim cestama d.o.o. kao pravnom sljedniku korisnika eksproprijacije”.

17.1. Takvo pravno shvaćanje prema kojem je za zahtjev za naknadu za izvlaštene nekretnine za koje nije plaćena naknada pasivno legitimiran korisnik izvlaštenja (društvo za upravljanje autocestom) jer je na njegovoj strani došlo do stjecanja bez osnove, izraženo je i u odlukama Rev 750/2022-3 od 13. rujna 2022., točka 20., Rev 534/2018-3 od 4. siječnja 2022. t. 13. i 14., Rev 3859/2019-4 od 30. kolovoza 2023. i Rev-510/2024-2 od 30. travnja 2024. s time da se posljednje tri odluke odnose na istu državnu cestu D212 i na nekretnine u k. o. [katastarska općina] koje su eksproprirane za vrijeme privremene okupacije Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.

Tako je u odluci Rev-510/2024-2 od 30. travnja 2024. navedeno:

„10. U odluci revizijskog suda broj Rev 534/2018-3 od 10. siječnja 2023. i dr. izraženo je pravno shvaćanje da je u vrijeme kada je prema tvrdnji tužitelja izvršeno izvlaštenje nekretnine bio na snazi Zakon o eksproprijaciji ("Narodne novine“, broj 10/78, 5 /80, 30/82, 28/87, 39/88, 71/91, 73/91, 26/93, 9/94 - dalje: ZE), ali da je 18. veljače 1994. stupio na snagu Zakon o izvlaštenju ("Narodne novine“, broj 9/94 - dalje: ZI) koji je u čl. 47. st. 1. propisao da će se odredbe toga Zakona glede određivanja naknade za izvlaštene nekretnine odgovarajuće primijeniti i u slučajevima kada je izvlaštenje izvršeno na temelju propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi od 22. ožujka 1978., ako naknada nije isplaćena do stupanja na snagu Zakona, s time što zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade a st. 2. da naknada iz st. 1. tereti korisnika eksproprijacije, odnosno njegovog pravnog sljednika.

10.1. Sud pritom navodi: "S obzirom da je navedenim odredbama propisano da naknadu za ekspropriranu nekretninu snosi korisnik eksproprijacije, a to je u ovom slučaju pravni prednik tuženika (tako i u Rev-2468/11 od 18. listopada 2016.), tuženik je pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Sve to neovisno o činjenici da je nekretnina eksproprirana za vrijeme privremene okupacije Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema jer i iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je nekretnina dana na upravljanje Hrvatskim cestama d.o.o. kao pravnom sljedniku korisnika eksproprijacije. Pri tome nije od značaja činjenica da je na nekretnini tužitelja cesta već sagrađena."

11. Stoga je odgovor na prvo postavljeno pitanje da pravni sljednik korisnika eksproprijacije kojemu je nekretnina dana na upravljanje može biti pasivno legitimiran u postupku radi određivanja naknade za izvlaštenu nekretninu.“

17.2. Iz pravnih shvaćanja navedenih u točkama 17. i 17.1. ovog obrazloženja proizlazi da je, kada vlasnicima nije isplaćena naknada za izvlaštenje u smislu ZI, za isplatu vrijednosti izvlaštene nekretnine može biti pasivno legitimiran pravni sljednik korisnika eksproprijacije kojemu je nekretnina dana na upravljanje, odnosno tuženo društvo koje upravlja cestama u državnom vlasništvu.

Ocjena drugostupanjskog suda

18. Imajući na umu okolnosti ovog predmeta u kojem je postupak izvlaštenja spornih nekretnina pokrenut i vođen, ali nikad nije dovršen odnosno nikad nije doneseno rješenje o naknadi za izvlaštene nekretnine niti je ona plaćena majci tužitelja ili tužitelju, predmet spora je zahtjev za isplatu naknade za izvlaštenu nekretninu pa je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljev zahtjev za isplatu pravno ocijenio odštetnim zahtjevom. Imajući na umu da postupak izvlaštenja nikad nije dovršen niti je doneseno rješenje o naknadi za eksproprirano imovinu, iako je uz primjenu članka 46. i 47. Zakona o izvlaštenju (9/1994., 35/1994., 112/2000., 114/2001., 79/2006., 45/2011., 34/2012. i 74/2014.) koje su bile na snazi u vrijeme mirne reaintegracije Baranje u sastav Republike Hrvatske, to bilo moguće, rok zastare za isplatu naknade za izvlaštene nekretnine nije ni počeo teći. Drugim riječima, nema (dovršenog) postupka izvlaštenja bez isplate naknade pa vlasnicima oduzetih nekretnina odnosno njihovim pravnim sljednicima pripada naknada bez obzira na to kad je došlo do gubitka njihova prava vlasništva. Zbog toga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kado je ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare. To je pravno shvaćanje u načelu podudarno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III/3726-2021 od 24. lipnja 2025. prema kojoj zbog povrede prava na mirno uživanje vlasništva i nerazmjernosti miješnja u to vlasništvo neplaćanjem naknade za izvlaštenje, tužitelju u svakom slučaju pripada naknada.

19. S obzirom na ocjenu ovog suda da je tužbeni zahtjev pravno zahtjev za naknadu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja vlasniku za izvlaštenu nekretninu pripada na temelju članka 8. ZI-a, a ne stjecanje bez osnove, neodlučno je da je nekretnine majke tužitelja na kojima je izgrađena tzv. tenkovska cesta koja je danas dionica državne ceste D 212 od mjesta Zmajevac do mjesta [adresa], stekla u vlasništvo Republika Hrvatska.

20. Naknada za nekretnine izvlaštene u postupcima izvlaštenja poput ovog na koji se u skladu s člancima 46. i 47. ZI-a primjenjuje taj propis, tereti korisnika eksproprijacije odnosno njegovog pravnog sljednika.

21. Prema članku 19. stavku 1. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" br. 100/1996., 76/1998., 27/2001., 114/2001., 117/2001., 65/2002. i 180/2004.) prijedlog za izvlaštenje nekretnine radi građenja i održavanja javne ceste podnosi tijelo ili osoba koja je po zakonu ovlaštena upravljati državnim cestama. Prema članku 19. stavku 7. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" br. 180/2004., 82/2006., 138/2006., 146/2008., 152/2008., 38/2009., 124/2009., 153/2009., 73/2010., 91/2010. i 84/2011.) prijedlog za izvlaštenje radi građenja i održavanja javnih cesta u ime i za račun Republike Hrvatske za državne ceste podnose Hrvatske ceste d.o.o.. Prema članku 36. stavcima 8. i 10. Zakona o cestama ("Narodne novine" br. 84/2011., 18/2013., 22/2013., 54/2013., 148/2013., 92/2014., 110/2019., 144/2021., 114/2022., 114/2022., 4/2023., 133/2023. i 156/2025.) prijedlog za izvlaštenje za državne ceste Hrvatske ceste d.o.o i ta je pravna osoba obveznik plaćanja naknade u postupku izvlaštenja radi građenja, rekonstrukcije i održavanja javne ceste.

21.1. Imajući na umu navedene propise, proizlazi da obveznik plaćanje naknade u postupku izvlaštenja radi građenja javne ceste D212 za potrebe čijeg su građenja tužiteljevoj majci bez naknade za oduzetu nekretninu upravo tuženik. Zbog toga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije i zbog toga odbio tužbeni zahtjev. Pravno shvaćanje o pasivnoj legitimaciji tuženika za plaćanje naknade za nekretnine oduzete u postupku koji je vodila tzv. Republika Srpska Krajina za izgradnju iste tzv. tenkovske ceste na području k. o. [katastarska općina] koja je postala državna cesta D 212 u vlasništvu države i pod upravom tuženika, već je izraženo u ovom postupku (3749/2019-4 od 10. siječnja 2023.,), ali i u postupcima koji su se za istu državnu cestu D212 koja je izgrađena na nekretninama iz k. o. [katastarska općina] oduzetim bez naknade u postupcima koje je vodila tzv. Republika Srpska Krajina odlučeni odlukama Rev 534/2018-3 od 4. siječnja 2022. t. 13. i 14., Rev 3859/2019-4 od 30. kolovoza 2023. i Rev-510/2024-2 od 30. travnja 2024.

22. S obzirom na to da je visinu naknade za oduzete nekretnine moguće utvrditi na temelju pisanog nalaza i mišljenja vještaka i zapisnika o obrazloženju tog nalaza koje je vještak dao na glavnoj raspravi, neovisno o tome što sud prvog stupnja , zbog pogrešnog pravnog pristupa, nije prilikom donošenja svoje odluke uzeo u obzir tu ispravu odnosno izveden dokaz saslušanjem vještaka iz kojih proizlazi da tržišna vrijednost oduzetih nekretnina iznosi 15.000,00 EUR, drugostupanjski je sud uz primjenu članka 373.a stavka 1. točke 2. i članka 366. stavka 2. ZPP-a djelomično preinačio prvostupanjsku presudu na način da je zahtjev za isplatu naknade za oduzete nekretnine prihvaćen u iznosu od 15.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje u skladu s člankom 47. stavkom 2. ZI-a teku od dana donošenja prvostupanjske odluke kojim je uz pravilnu primjenu prava trebala biti utvrđena visina te naknade dok je na temelju istog propisa, uz primjenu članka 368. stavka 2. ZPP-a, odbijena žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 10.442,96 (do zatraženih 25.442,96 EUR) jer nema uporišta u provedenom građevinskom vještačenju. Isto tako, potvrđena je o odluka o odbijanju zahtjeva za isplatu zateznih kamata zatraženih od ranijeg datuma. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji na članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015, 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.).

23. Uzimajući u obzir da tuženik nije uspio s prigovorom svoje promašene građanskopravne legitimacije niti s prigovorom zastare te da je tužitelj stoga s osnovom zahtjeva uspio u cijelosti, a s visinom zahtjeva u opsegu od 59%, cijeneći kvalitativan i kvanitativan uspjeh stranaka u sporu, tužitelj je uspio sa 79,50% (159%/2) dok je tuženik uspio s preostalih 20,50% (41%/2). Zbog toga uz primjenu članka 154. stavka 2. ZPP-a naknada troškova postupka pripada tužitelju kao stranci koja je u većoj mjeri uspjela u sporu pa je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP -a preinačena odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen.

23.1. Tužitelju na temelju članka 155. i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023 i 107/2025., dalje: OT) pripada naknada troškova za:

- sastavljanje tužbe (Tbr. 7. stavak 1. OT-a) u visini od 250 bodova

- zastupanje na glavnoj raspravi 2.7.2013. (Tbr. 9. stavak 1. OT-a) u visini od 250 bodova

- zastupanje na glavnoj raspravi 6.9.2013. (Tbr. 9. stavak 1. OT-a) u visini od 250 bodova

- sastavljanje podneska od 23.9.2013. (Tbr. 8. stavak 1. OT-a) u visini od 250 bodova

- sastavljanje podneska od 24.6.2014. (Tbr. 8. stavak 1. OT-a) u visini od 250 bodova

- zastupanje na glavnoj raspravi 30.11.2015. (Tbr. 9. stavak 1. OT-a) u visini od 250 bodova

- sastavljanje žalbe od 23.9.2013. (Tbr. 10. stavak 4. OT-a) u visini od 125 bodova

- sastavljanje žalbe od 23.9.2013. (Tbr. 10. stavak 4. OT-a) u visini od 50 bodova

- zastupanje na glavnoj raspravi 6.10.2016. (Tbr. 9. stavak 1. OT-a) u visini od 250 bodova

- zastupanje na glavnoj raspravi 6.10.2016. (Tbr. 9. stavak 1. OT-a) u visini od 250 bodova

- sastavljanje žalbe od 27.1.2017. (Tbr. 10. stavak 1. OT-a) u visini od 312,5 bodova

- sastavljanje revizije od 6.4.2018. (Tbr. 10. stavak 1. OT-a) u visini od 375 bodova

- sastavljanje podneska od 31.1.2024. (Tbr. 8. stavak 4. OT-a) u visini od 25 bodova

- zastupanje na glavnoj raspravi 4.6.2024. (Tbr. 9. stavak 1. OT-a) u visini od 250 bodova

- sastavljanje podneska od 14.4.2025. (Tbr. 8. stavak 1. OT-a) u visini od 250 bodova

- zastupanje na glavnoj raspravi 3.9.2025. (Tbr. 9. stavak 1. OT-a) u visini od 250 bodova

- zastupanje na glavnoj raspravi 4.12.2026. (Tbr. 9. stavak 1. OT-a) u visini od 250 bodova i

- sastavljanje žalbe od 29.1.2017. (Tbr. 10. stavak 1. OT-a) u visini od 312,5 bodova što ukupno (Tbr. 54. OT-a) i uvećano za PDV (Tbr. 46. OT-a) iznosi 10.500,00 EUR. Visina troškova koja odgovora postotku ko ji je preostao nakon što se od tužiteljeva uspjeha u sporu oduzme tuženikov uspjeh (59%) tužitelju je uz primjenu članka 154. stavka 2. ZPP-a dosuđena naknada troškova zastupanja od 6.195,00 EUR. Tome treba dodati predujmljene troškove vještačenja od 535,00 EUR pa je ukupno dosuđena tužitelju naknada troškova postupka od 6.730,00 EUR.

U Varaždinu 1. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer