Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-634/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj: P-889/2024-8 od 28. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj: P-889/2024-8 od 28. travnja 2025. u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija, a djelomično uvažava, te se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj: P-889/2024-8 od 28. travnja 2025.:

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 228,09 EUR sa zateznim kamatama od 28. travnja 2025. do isplate;

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke, na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 578,09 EUR.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, zaključenog 13. siječnja 2006. između tužitelja i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita u visini 2,00% od iznosa kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 211,14 EUR sa zateznim kamatama od 19. siječnja 2006. do isplate, dok mu je točkom III. izreke naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 806,18 EUR sa zateznim kamatama od 28. travnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i dosudi mu troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika osnovana je u odnosu na odluku o troškovima postupka , dok je u preostalom dijelu neosnovana.

U odnosu na žalbu protiv odluke o glavnoj stvari iz točaka I. i II. izreke

5. Drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u dijelu pod točkama I. i II. izreke u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Ispitujući pobijanu presudu na takav način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, navodeći da prvostupanjska presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, poglavito da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Naprotiv, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, pa se donesena presuda može ispitati.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 5140260452-20010378088/2006 od 13. siječnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) i to odredbe kojom je ugovorena naplata jednokratne naknade prilikom korištenja kredita u visini 2,00% od iznosa kredita, te zahtjev za povrat iznosa od 211,14 EUR plaćenog na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 6. st. 1. navedenog Ugovora o kreditu.

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave i saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 13. siječnja 2006. između pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita zaključen potrošački Ugovor o kreditu za kupovinu automobila i plaćanje premije osiguranja, s ugovorenim iznosom kredita od 16.700,00 švicarskih franaka (dalje: CHF) prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,50% godišnje, promjenjivu i rokom otplate sedam godina

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da unaprijed tuženiku plati jednokratnu naknadu u visini od 2,00% iznosa kredita

- da iz Ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena u ugovorenoj visini, pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bio obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za kupovinu automobila za vlastite potrebe, a vezano za naknadu da mu je u banci rečeno da to tako mora biti , bez pojašnjenja svrhe odnosno namjene te naknade i specifikacije troškova na koje se odnosi, pri čemu nije mogao utjecati na njezinu visinu niti pregovarati o pojedinim odredbama ugovora

- da je tužitelju prilikom isplate kredita 18. siječnja 2006. naplaćena jednokratna naknada u ugovorenom iznosu od 1.590,87 kn, sada 211,14 EUR

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je spornu ugovornu odredbu o plaćanju jednokratne naknade prilikom korištenja kredita utvrdio ništetnom, te je obvezao tuženika vratiti tužitelju iznos od 211,14 EUR naplaćen na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe sa zateznim kamatama od prvog idućeg dana od dana plaćanja do isplate.

11. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, prihvaća i ovaj sud, te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita - tzv. ulaznoj naknadi je na tuženiku (čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03). Tužitelj je u svom iskazu negirao bilo kakve pregovore o toj odredbi, dok tuženik dokaze radi utvrđenja te odlučne okolnosti nije predlagao, pa zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje. Činjenica da je tužitelju bilo poznato da ugovora naknadu ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarao i da je ta odredba rezultat pregovora među ugovornim stranama. Svakako da tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je tužitelj mogao utjecati na postojanje obveze na plaćanje tzv. ulazne naknade iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

13. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita sadržana u čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu u pogledu visine obveze tužitelja jasno i razumljivo sastavljena, te je ista omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (2,00% od iznosa kredita). Zbog toga nema dvojbe da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03, međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi , te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

14. Imajući u vidu da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita ne definira glavni predmet obveze tužitelja te da je riječ o odredbi bez koje sporni Ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, riječ je o ugovornoj odredbi koja podliježe testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03.

15. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepošt ivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštivano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da sama ugovorna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući u vidu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja značajne neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,00% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

20. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

21. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi, to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog Ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade.

22. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu, prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u čl. 6. st. 1. tog Ugovora, tužitelj u stavku 2. istog članka preuzeo obvezu platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

23. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna odredba koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00% njegove visine, utječe prema shvaćanju ovog suda na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

24. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu u točki I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom i na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO-a u točki II. izreke naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu u iznosu koji među strankama nije sporan, zajedno sa zateznim kamatama od prvog idućeg dana od dana neosnovanog stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO-a).

25. Neosnovano tuženik prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata , obzirom da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, pa tužitelju uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a pripadaju zatezne kamate na iznos plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od dana plaćanja (dana neosnovanog stjecanja na strani tuženika) pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio taj propis kada je tužitelju dosudio zatražene zatezne kamate od prvog idućeg dana nakon dana plaćanja.

26. Zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je točka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a nije protekao pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio taj propis kada je prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim.

27. Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih se točke I. i II. izreke prvostupanjske presude pobijaju žalbom, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u navedenom dijelu.

U odnosu na žalbu protiv odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke

28. Imajući u vidu da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu pravilno je prvostupanjski sud primijenio čl. 154. st. 1. ZPP-a kada je tuženiku naložio naknaditi tužitelju troškove potrebne za vođenje postupka. Iako tuženik u žalbi pravilno navodi da je prvostupanjski sud pri tome propustio odlučiti o njegovom zahtjevu za naknadu troškova, ta činjenica ne utječe na pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka obzirom da tuženiku ti troškovi postupka u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripadaju.

29. Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogriješio kada mu je naložio da naknadi tužitelju troškove postupka na ime zastupanja po punomoćniku koji je odvjetnik u ukupnom iznosu od 700,00 EUR.

29.1. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 6. st. 1. potrošačkog Ugovora o kreditu i povrat iznosa od 211,14 EUR plaćenog na temelju ugovorne odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom primjerice u odlukama Rev 1811/2016-2 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017-3 od 2. veljače 2021. i Rev 1927/2017-2 od 18. siječnja 2022., deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev za činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se tada vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu.

29.2. U smislu čl. 40. st. 1. ZPP-a kada se zahtjev odnosi na novčanu svotu kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota, dok je odredbom čl. 40. st. 2. ZPP-a propisano da u drugim slučajevima, kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, očito je da je tužitelj označivši vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.340,50 EUR, istu odredio suviše visoko. Tuženik je u odgovoru na tužbu toj vrijednost prigovarao, a prvostupanjski sud je na pripremnom ročištu propustio naznačenu vrijednost predmeta spora provjeriti. Imajući u vidu da se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za isplatu koja se u skladu s čl. 40. st. 1. ZPP-a određuje u visini zatražene novčane svote (211,14 EUR), tužitelju uz pravilnu primjenu čl. 155. st. 2. i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) za dosuđene troškove zastupanja u sastavljanju tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), jednog obrazloženog podneska (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) i zastupanja na pripremnom ročištu odnosno glavnoj raspravi održanoj 25. ožujka 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), pripada nagrada prema tarifnom razredu iz Tbr. 7. st. 1. „od 0,00 EUR do 332,00 EUR“, odnosno 25 bodova za svaku radnju, te za ročište za objavu presude (Tbr. 9. toč. 3. Tarife) 12,50 bodova koji trošak je protivno žalbenom navodu tuženika bio potreban za vođenje parnice, jer se radi o ročištu na kojem se strankama uručuje pisani otpravak presude i od tog dana teče žalbeni rok (tako i VSRH, broj Rev - 832/2022-2 od 22. ožujka 2023.). Stoga je uz pravilnu primjenu navedenih propisa na ime zastupanja tužitelja uz primjenu Tbr. 46. i 54. Tarife istome valjalo dosuditi iznos od 175,00 EUR, što uvećano za dosuđene troškove plaćenih sudskih pristojbi iznosi 228,09 EUR. Zbog toga je uz primjenu čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomično uvažena žalba tuženika te je odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude djelomično preinačena na način da je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen za iznos od 578,09 EUR, dok je u odnosu na dosuđeni iznos troškova od 228,09 EUR koji su tužitelju dosuđeni uz pravilnu primjenu čl. 155. st. 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i u tom je dijelu potvrđena odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude.

30. Tuženik koji sa žalbom protiv glavne stvari nije uspio, dok je sa žalbom protiv odluke o troškovima postupka uspio djelomično, odbijen je sa zahtjevom za naknadom troškova žalbenog postupka.

Varaždin, 1. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer