Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

Poslovni broj: Us I-1376/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Katiji Stermšek, u upravnom sporu tužitelja Carontes&tourist isole minori s.p.a., Milazzo, Italija, OIB: 34362346719, i tužitelja C&T minor islands d.o.o., Rijeka, Š [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa opunomoćenik Miran Maćešić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Agencije za obalni linijski pomorski promet, Split, Ulica grada Antofagaste 6, OIB: 27735395987, radi odobravanja reda plovidbe na liniji bez obveze javne usluge, 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Agencije za obalni linijski pomorski promet, klasa: UP/I-342-34/24-01/22, ur.broj: 3440/2024 od 11. lipnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, klasa: UP/I-342-34/24-01/22, ur.broj: 3440/2024 od 11. lipnja 2024. riješeno je da se tužiteljima ne odobrava red plovidbe na liniji bez obveze javne usluge na relaciji Rijeka - Porozina i obratno.

2. Pobijajući zakonitost osporavanog rješenja, tužitelji u tužbi navode kako su tuženik, lučke uprave i tijela jedinice lokalne samouprave dužne izravno primjenjivati EU Uredbu o kabotaži te da navedena tijela nisu to učinila u konkretnom predmetu. Naime, spomenuta EU Uredba o kabotaži i praksa Suda EU definiraju slobodu pružanja usluge pomorske kabotaže. Članak 1. EU Uredbe o kabotaži jamči slobodu pružanja usluga pomorskog prometa unutar države članice (pomorska kabotaža) svim brodarima Zajednice čiji su brodovi registrirani i plove pod zastavom države članice, pod uvjetom da ti brodovi udovoljavaju uvjetima za izvršavanje kabotaže u toj državi članici. Dakle, sloboda pružanja usluga pomorske kabotaže apsolutna je ako brod brodara Zajednice ispunjava uvjete za obavljanje kabotaže u državi čiju zastavu vije. Ta se sloboda iznimno može ograničiti uvođenjem sustava prethodnog odobrenja, a iznimke i procesne pretpostavke za ograničenje definira Priopćenje Komisije o tumačenju EU Uredbe o kabotaži.

3. Republika Hrvatska uvela je sustav prethodnog odobrenja jer je zakonom nametnula obvezu prethodno dobiti odobrenje na red plovidbe i cjenik usluga. Taj sustav prethodnog odobrenja predstavlja ograničenje slobode pružanja usluga pomorske kabotaže. Da bi se taj sustav mogao smatrati dopuštenim, Republika Hrvatska, odnosno Agencija ima teret dokaza da su ti uvjeti ispunjeni kada odbija predloženu liniju po plovidbenom redu. Dakle, u ovoj pravnoj stvari tuženik mora dokazati da su razlozi zbog kojih je odbijeno dati odobrenje na plovidbeni red tužitelja dopušteni, a tužitelji smatraju da tuženik taj teret dokaza nije uspješno izvršio jer je pogrešno utvrdio činjenično stanje i nije kritički ispitao očitovanja lučkih uprava i tijela jedinica lokalne samouprave. Nije iznio jasne, logične i uvjerljive razloge zašto smatra da su razlozi lučkih uprava točni, objektivni i dopušteni te je time postupio protivno članku 98. stavku 5. Zakona o općem upravnom postupku. Sud EU je u predmetu G dao tumačenje o dopuštenosti sustava prethodnog odobrenja kako je on objašnjen u Priopćenju Komisije i ta su tumačenja primjenjiva na sva pitanja sustava prethodnog odobrenja, a ne samo na pitanje diskriminacije ili situaciju kada više brodara prometuje/želi prometovati iz iste luke. Slijedom navedenog, utvrđenja i tumačenja Suda EU iz predmeta G primjenjiva su u ovoj stvari, a tuženik je ta utvrđenja propustio primijeniti zbog pogrešnog tumačenja te presude.

4. Tužitelji smatraju da je ključno pitanje za rješenje ove upravni stvari da li u riječkoj luci postoji zadovoljavajuća infrastruktura za obavljanje trajektnog prijevoza. Tužitelji smatraju da postoji te da je pozivanje tuženika na Pravilnik o redu u luci Rijeka pogrešno budući da ne udovoljava uvjetima dopuštenosti, zbog čega je u koliziji s člankom 1. EU Uredbe o kabotaži te ga je stoga tuženik bio u obvezi izuzeti iz primjene. Naime, Sud EU u svojim je presudama izrazio stajalište kako je nacionalni sud dužan izuzeti iz primjene kolidirajuću pravnu normu i neposredno primijeniti pravo EU ili neku drugu normu nacionalnog prava koja nije u suprotnosti s pravom EU.

5. Nadalje, tužitelji navode kako bi objektivan razlog odbijanja predloženog plovidbenog reda kojeg bi prihvatili bio stvarno nepostojanje lučkih kapaciteta. Međutim, u konkretnom slučaju prostor za ukrcaj i iskrcaj vozila postoji, ali je dodijeljen trgovačkom društvu koje je dobilo koncesiju za obavljanje parkirališne djelatnosti. Neovisno o tome, tužitelji smatraju da parkiralište nije i ne može se smatrati javnim interesom pa niti prevladavajućim. Pritom iz Detaljnog plana uređenja i stvarnog stanja stvari proizlazi da postoji prostor za organizaciju djelatnosti „ukrcaja i iskrcaja vozila“.

6. Osim toga, luka Rijeka je kao međunarodna luka obvezna osigurati potrebnu infrastrukturu za obavljanje obalnog linijskog putničko-trajektnog prometa kako bi uopće mogla biti luka otvorena za međunarodni javni promet. Iz samog Pravilnika proizlazi da je luka Rijeka otvorena za domaći javni promet i za privez ro-ro putničkih brodova. Konačno, argument da luka Rijeka nije otvorena za domaći promet potpuno je neshvatljiv pored činjenice da u luku Rijeka uplovljavaju dvije brzobrodske linije br. 9308 i 9309 (to su državne linije). Iz svega jasno proizlazi da je luka Rijeka otvorena za domaći javni promet te je ta činjenica odlučna za odluku u ovoj upravnoj stvari jer to znači da luka Rijeka mora imati (i ima) potrebnu infrastrukturu za prihvat trajekata.

7. Tužitelji smatraju da je Lučka uprava Rijeka postupala diskriminatorno kada je Jadroliniji dozvolila privez i uplov/isplov s trajektom Marko Polo (23. svibnja 2022. i 8. prosinca 2023.) te da se nije radilo samo o prigodnoj plovidbi vezano za nogometnu utakmicu. Naime, prigodna plovidba nije definirana niti jednim propisom, a upravo činjenica da je Jadrolinija dobila privez i dozvolu za uplov/isplov trajektom 23. svibnja 2022. dokazuje da u luci Rijeka postoji zadovoljavajuća infrastruktura za trajektni promet.

8. Tužitelji navode da svako ograničenje slobode pružanja usluge pomorske kabotaže mora biti razmjerno cilju radi kojeg je ograničenje uspostavljeno. Razmjernost podrazumijeva da je ograničenje primjereno ostvarenju cilja radi kojeg je uspostavljeno te da ne prelazi mjeru potrebno za ostvarenje tog cilja. Tuženik tako nije predložio ili razmotrio smanjenje broja polazaka tužitelja ili ograničio broj putnika ili vozila ili odredio vremenska razdoblja u kojima eventualno nije moguće vršiti prijevoz. Upravo suprotno, tuženik je u potpunosti eliminirao bilo kakvu mogućnost da tužiteljev brod pristaje u luku Rijeka. Međutim, ako sama lučka uprava navodi da je tijekom kasnovečernjih sati moguće obavljati djelatnost ukrcaja i iskrcaja vozila (a što je vidljivo i iz događaja od 25. svibnja 2022. i 8. prosinca 2023.) onda je nejasno zašto tuženik nije predložio alternativni plovidbeni red za noćne vožnje, kao mjeru kojom bi se manje ograničavalo pravo na slobodu pružanja usluga pomorske kabotaže (primjerice da putovanja budu u 23:00, 00:00 ili u 06:00 sati), odnosno zašto nije odredio broj putnika i vozila za koje je moguće organizirati „djelatnost ukrcaja i iskrcaja“ (primjerice do 150 putnika i 30 vozila).

9. Tužitelji predlažu Sudu da poništi osporavano rješenje i obveže tuženika na nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

10. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je osporavano rješenje na zakonu osnovano, razumljivo, u rješenju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te je ujedno obrazloženo na kojim se materijalnim propisima zasniva odluka. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, izneseni su jasni, logični i uvjerljivi razlozi o odbijanju zahtjeva tužitelja te je pravilno primijenjeno materijalno pravo Republike Hrvatske i EU. Ukazuje na to kako je dužan u postupku odlučivanja o davanju odobrenja na predloženi red plovidbe pribaviti i uzeti u obzir očitovanje izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave, kao i očitovanja tijela koja upravlja polaznom i odredišnom lukom te ostalim lukama ticanja na pravcu linije. Navodi kako je ključno pitanje za rješavanje ove upravna stvari postoji li u riječkoj luci zadovoljavajuća infrastruktura za obavljanje trajektnog prijevoza. Pritom smatra da Pravilnik o redu u luci Rijeka nije suprotan s pravom EU, međutim podsjeća kako niti nije nadležan za ispitivanje zakonitosti podzakonskih propisa koje su donijele pravne sobe sa javnim ovlastima, već je za to nadležan Visoki upravni sud RH. Osim toga, odredba o tome da je u luci Rijeka izuzeta ro-ro linijska putnička plovidba nije diskriminirajuća jer niti jedan drugi brodar ne obavlja linijski putnički promet ro-ro brodovima da bi koristio luku Rijeka kao luku ticanja. Nadalje, tuženik ukazuje na to da je sloboda pružanja usluga pomorske kabotaže jedna od temeljnih vrijednosti Europske unije te da se ona ispunjava kroz svrhu luke, a svrha luke je da se u njoj odvija pomorski promet i plove brodovi, a ne da se u njoj parkiraju automobili. U konkretnom slučaju luka Rijeka ne raspolaže infrastrukturom za prihvat brodova budući da je pravilnikom isključena mogućnost održavanja linijskog prometa ro-ro putničkim brodovima, dok prostor za čekanje vozila radi ukrcaja na trajekt sada služi kao gradsko parkiralište i takav prostor sada nije raspoloživ kao prostor za čekanje vozila radi ukrcaja na trajekt budući da je ugovorom o koncesiji dodijeljen trgovačkom društvu. Tuženik stoga nije mogao usvojiti zahtjev tužitelja budući da bi isti počeo obavljati linijski promet na području luke bez da postoji slobodan prostor za iskrcaj vozila i putnika, dok je trgovačko društvo zaštićeno ugovorom o koncesiji te mu je predan posjed prostora predviđenog za parkiranje. Naime, tuženik može dopustiti linijski promet tek kada je stanje u luci pravno i faktično uređeno jer bi u suprotnosti došlo do ugrožavanja sigurnosti putnika i vozila. Tuženik ističe da je detaljni urbanistički plan uređenja pomorskog putničkog terminala, kojeg spominju tužitelji, eventualno mogao utjecati na odluku Lučke uprave Rijeka prilikom davanja koncesije za parkiralište ili pri donošenju Pravilnika o redu u luci Rijeka, ali isti ne utječe na odluku tuženika. Pritom tuženik nema zakonske ovlasti da poništi ugovor o koncesiji niti da naloži trgovačkom društvu predaju prostora predviđenog za iskrcaj putnika i vozila Lučkoj upravi Rijeka. Tuženik stoga predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

11. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

12. U sporu je održana rasprava 16. ožujka 2026. uz nazočnost opunomoćenice tužitelja Leonele Georgijevski, odvjetnice u odvjetničkom društvu Maćešić i suradnici, d.o.o., Rijeka, te ravnateljice tuženika.

13. Sud je izveo dokaze uvidom u osporavano rješenje te u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.

14. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

15. Osporavanim je rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje odobrenja na red plovidbe na liniji bez obveze javne usluge na relaciji Rijeka-Porozino i obratno, pozivom na odredbu članka 54. stavka 4. Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu (Narodne novine, broj: 19/22. – dalje: Zakon), kojom je propisano da je Agencija dužna u postupku odlučivanja o davanju odobrenja na predloženi red plovidbe pribaviti i uzeti u obzir očitovanje izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave na čijem području se nalazi polazna i odredišna luka te ostale luke ticanja na pravcu linije u smislu iskazivanja interesa lokalne zajednice u odnosu na predloženi red plovidbe, kao i očitovanje tijela koje upravlja polaznom i odredišnom lukom te ostalim lukama ticanja na pravcu linije o mogućnosti prihvata broda prema predloženom redu plovidbe u smislu nepreklapanja s redom plovidbe ostalih brodova koji redovito tiču luku ako bi to utjecalo na sigurnost plovidbe u luci, kao i da ne postoje prepreke za prihvat broda glede maritimnih sposobnosti i kapaciteta luke te njezine lučke infrastrukture, uključujući i kapacitete luke za prihvat putnika i vozila prilikom ukrcaja/iskrcaja.

16. Prema odredbi članka 43. stavka 1. Zakona, linije bez obveze javne usluge su linije koje nisu od općega gospodarskog interesa i na kojima operator te linije ne obavlja javnu uslugu, nego prijevoz na liniji održava zbog svojeg gospodarskog interesa i na vlastiti poduzetnički rizik, prema javno objavljenom cjeniku prijevoza. Prema stavku 3. istog članka operator linije s obvezom javne usluge ili bez obveze javne usluge dužan je prije primjene cjenika prijevoza na liniji koju održava isti dostaviti Agenciji na ovjeru te ga nakon toga javno objaviti na svojim mrežnim stranicama i svim vidljivim mjestima na kojima se prodaju putne karte za tu liniju, s naznakom datuma početka važenja tog cjenika.

17. Prema odredbi članka 48. Zakona, operator linije bez obveze javne usluge dužan je red plovidbe na liniji dostaviti Agenciji na odobrenje kako bi se osigurali uvjeti sigurnosti plovidbe i red u lukama na pravcu linije bez obveze javne usluge.

18. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja tuženik je u skladu s člankom 54. stavkom 4. Zakona zatražio detaljno obrazloženo očitovanje od nadležnih lučkih uprava te Grada Cresa i Grada Rijeke.

19. Razmotrivši pribavljena očitovanja nadležnih tijela, tuženik je utvrdio kako u luci Rijeka nema raspoloživih površina koje bi mogle služiti za čekanje vozila za ukrcaj na trajekt. Naime, dio luke koji je do 2015. godine služio za ukrcaj i iskrcaj automobila u trajekt je prenamijenjen i sada se koristi kao javno parkiralište, zbog čega nema mogućnosti uspostave bilo kakve trajektne linije. Pritom je prenamjena trajektnog čekališta u parkiralište samoupravno pravo Grada Rijeke te nije usmjereno na diskriminaciju tužitelja, već je u cilju javnog interesa s obzirom na to da je broj registriranih motornih vozila u Primorsko-goranskoj županiji od 2015. do 2023. godine narastao za više od 20 %. Pritom je tuženik pravilno postupio kada je uzeo u obzir da predmetni dijelovi luke Pravilnikom o radu u luci i uvjetima korištenja luke na području pod upravljanjem Lučke uprave Rijeka, koji je stupio na snagu 1. lipnja 2023., nisu predviđeni kao pristaništa za obavljanje javnog obalnog linijskog pomorskog prometa ro-ro brodovima te da takva odredba nije diskriminatorna budući da općenito ne postoji mogućnost obavljanja trajektne djelatnosti u riječkoj luci.

20. Sud smatra da je tuženik u osporavanom rješenju iznio konkretne i valjane razloge zbog kojih nije prihvatio plovidbeni red kako su to zatražili tužitelji, a koji razlozi su pritom utemeljeni na mjerodavnim propisima.

21. Prema navedenom, Sud je ocijenio da osporavanim rješenjem u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, dok prigovori iznijeti u tužbi nisu osnovani i nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u I. točki izreke.

22. S obzirom na to da tuženik nije izgubio spor, odnosno tužitelji nisu niti djelomično uspjeli u ovom sporu, nisu ostvarene pretpostavke u smislu odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a da se tuženika obveže na to da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora. Stoga je riješeno kao u II. točki izreke.

U Splitu 1. travnja 2026.

Sudac

Jakša Marušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude u I. točki izreke, kao i rješenja o troškovima spora u II. točki izreke dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA: - tužiteljima, po opunomoćeniku

- tuženiku

- u spis.