Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

Poslovni broj: Us I-2481/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Katiji Stermšek, u upravnom sporu tužiteljice SD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Hrvoje Čipčić-Bragadin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Ministarstva turizma i sporta, Zagreb, Prisavlje 14, OIB: 87892589782, radi ispunjavanja uvjeta za ugostiteljsku djelatnost, 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva turizma i sporta, klasa: UP/I-034-02/21-20/9, ur.broj: 529-06-01-02/1-25-24 od 10. rujna 2025.

II. Odbija se tužiteljičin zahtjev za nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

III. Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 127,95 EUR (sto dvadeset sedam eura i devedeset pet centi) u roku od 30 (trideset) dana, s tim da se na nepravodobno uplaćeni iznos troškova obračunava i plaća zatezna kamata.

IV. Odgađa se do pravomoćnosti odluke u ovom upravnom sporu izvršenje I. točke izreke osporavanog rješenja tuženika u dijelu kojim se ukidaju točke I.1., I.2. i II. izreke rješenja Ministarstva turizma, klasa: UP/I-335-05/12-02/164, ur.broj: 529- 03-14-4 od 13. lipnja 2014.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, klasa: UP/I-034-02/21-20/9, ur.broj: 529-06-01- 02/1-25-24 od 10. rujna 2025., u I. točki izreke, mijenja se točka I. izreke rješenja Ministarstva, klasa: UP/I-034-02/21-20/9, ur.broj: 529-06-01-01-01/2-22-4 od 31. svibnja 2022., tako da se ukidaju točke I.1., I.2. i II. izreke rješenja Ministarstva turizma, klasa: UP/I-335-05/12-02/164, ur.broj: 529-03-14-4 od 13. lipnja 2014., izdanog ugostitelju [obrt], vlasnice SD, sa sjedištem u [adresa].

2. Tužiteljica pobija zakonitost osporavanog rješenja tuženika zbog bitne povrede odredaba Zakona o općem upravnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da joj nezakonitim postupanjem nije omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari slijedom čega sporne činjenice nisu potpuno i istinito utvrđene temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, dok su zaključci o činjenicama koje je tuženik izveo kontradiktorni dokumentaciji i dokazima iz spisa na temelju kojih su oni izvedeni pa je stoga pobijano rješenje nerazumljivo i ne može se provjeriti. Mišljenja je kako je donošenjem osporavanog rješenja dok je trajao prekid postupka tuženik grubo povrijedio odredbe Zakona o općem upravnom postupku s obzirom na to da i dalje postoje isti razlozi zbog kojih je postupak prekinut pravomoćnim rješenjem od 2. prosinca 2022. Naime, o pravomoćnom ishodu postupka pred Općinskim sudom u Dubrovniku, Stalnoj službi Korčula, broj P‐344/2024 (ranije P‐81/2017) ovisi utvrđivanje pravne osnove korištenja ugostitelja sa osnove vlasništva nekretnine stečenog temeljem zakona, koje je za sada izvanknjižno, a pravomoćnošću presude će postati i knjižno vlasništvo. Nije jasno je li tuženik odlučio nastaviti postupak jer smatra da postoji pravomoćna odluka ili se na to odlučio po službenoj dužnosti u kojem slučaju bi trebao detaljno objasniti razloge takve odluke jer sve činjenice koje su postojale u trenutku podnošenja zahtjeva predlagatelja za ukidanjem postoje i danas, a postojale su i u trenutku donošenja rješenja o prekidu. Osim toga, predlagatelj je tražio poništavanje rješenja, dok je tuženik odlučio rješenje ukinuti, iz čega proizlazi da je osporavano rješenje doneseno bez postojanja odgovarajućeg zahtjeva stranke. Nadalje, tužiteljica upućuje na to da se pravomoćno rješenje može poništiti, ukinuti ili izmijeniti sukladno člancima 129. i 130. Zakona o općem upravnom postupku, kojima su propisani uvjeti, razlozi i postupak poništavanja i ukidanja rješenja. Međutim, kako osporavano rješenje ne sadrži točno označenu pravnu osnovu ukidanja, to se iz istog ne može razaznati temeljem kojih uvjeta je tuženik donio osporavano rješenje. Osim toga, donošenjem osporavanog rješenja znatno su prekoračeni rokovi kako za poništenje, tako i za ukidanje rješenja, koji maksimalno iznose dvije godine budući da je od donošenja rješenja čije se točke izreke ukidaju prošlo više od jedanaest godina. Nadalje, tužiteljica smatra daje potpuno pogrešna primjena i interpretacija odredbe članka 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kada tuženika navodi da bi se vlasništvo nekretnina, kao što je to u konkretnom slučaju po pitanju ugostitelja, stjecalo uknjižbom u zemljišnu knjigu, budući da se isto odnosi samo na stjecanje vlasništva na temelju pravnog posla, dok se u konkretnom slučaju radi o stjecanju vlasništva temeljem zakona, a kako to proizlazi iz očitovanja ugostitelja danih u tijeku postupka, ali i tužbi koje su priložene predmetu spisa. Tuženik je svoju odluku utemeljio isključivo na činjenici da se tužiteljičin ugovor o zakupu građevinskog zemljišta na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kojeg je imala zaključenog 26. studenog 2009. sa zakupodavcem Plastić Srećkom više ne može smatrati pravnom osnovom korištenja jer nije ishodila suglasnost preostalih suvlasnika, odnosno nije sklopila ugovore o zakupu predmetnih nekretnina s preostalim suvlasnicima radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti. Međutim, tuženik nije dao valjane razloge zašto je upravo taj ugovor o zakupu bio valjana pravna osnova korištenja nekretnina temeljem kojeg joj je izdano rješenje o obavljanju ugostiteljske djelatnosti od 13. lipnja 2014., ali i ono prije njega od 24. veljače 2006. budući da je i tada ŽD bio upisan kao zk suvlasnik predmetnih nekretnina u istom suvlasničkom omjeru kao što je to i sada, dakle činjenična osnova korištenja je ostala nepromijenjena. Tužiteljica ističe da je ona isključiva izvanknjižna vlasnica, a zemljišnoknjižna suvlasnica predmetnih nekretnina, što se između ostalog utvrđuje i u sudskim parničnim postupcima P‐344/2024 (P‐81/2017) i P‐397/2025. Postavljanjem uvjeta da ona sa svim zk suvlasnicima nekretnina na kojima se nalazi njen kamp mora imati zaključene ugovore o zakupu, tuženik joj postavlja nemogući uvjet jer bi to značilo da tužiteljica, kada bi to čak bilo i moguće, mora imati ugovore o zakupu zaključene sa osobama koje, iako su upisani u zemljišnim knjigama, de facto nisu suvlasnici tih nekretnina, a što bi se kosilo sa činjenicom njenog isključivog vlasništva tih nekretnina. Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje i obveže tuženika na nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

3. Tužiteljica ujedno predlaže da tužba u ovom sporu ima odgodni učinak. Naime, navodi da je umirovljenica a vrlo niskim primanjima te da radi zadovoljenja osnovnih životnih potreba sebe i svoje obitelji dodatni prihod ostvaruje kroz poslovanje njezinog ugostiteljskog obrta [obrt]“, a koji s obzirom na prirodu kampa i položaj de facto posluje samo tijekom ljetnih mjeseci. Kako bi tužiteljica mogla poslovati kroz takav sezonski obrt, svake godine uoči turističke sezone krajem travnja zatraži obustavu isplate mirovine, koja joj se ne isplaćuje tijekom mjeseci u kojima ostvaruje veći prihod od obrta. S obzirom na to da bi izvršenjem citiranih rješenja prije njihove pravomoćnosti taj dodatni prihod izostao, ne bi bila u mogućnosti snositi troškove svog uzdržavanja kao i uzdržavanja članova njezine obitelji, a što bi ju dovelo u težak socijalni položaj. Osim toga, za sljedeću turističku sezonu je već za više od 50% kapaciteta kampa izvršen booking te bi izvršenjem osporavanog rješenja prije njegove pravomoćnosti nastala teško popravljiva šteta jer bi ugostitelj bio doveden u jako loš ekonomski položaj te bi se time nanijela šteta i općenito hrvatskom turizmu. Isto tako, navodi da je izvršila dodatne investicijsko održavanje infrastrukture i objekata u kampu radi pripreme poslovanja za sljedeću turističku sezonu za koju je već zaprimila rezervacije te je bila prisiljena podići kredit kod OTP banke d.d. u ukupnom iznosu od 143.500,00 EUR. Mjesečni anuitet vraćanja kredita iznosi 1.017,43 EUR, a ugovoren je na 177 mjesečnih anuiteta koje tužiteljica namjeravala vraćati iz poslovanja ostvarenog kroz njen obrt [obrt]“. Ukupna obveza vraćanja po kreditu iznosi 185.156,99 EUR. Kao osiguranje vraćanja kredita pod zalog je dana i nekretnina u vlasništvu njene kćerke kao založnog dužnika. Kada bi došlo do izvršenja ranije označenih rješenja prije njihove pravomoćnosti, tužiteljici bi izostao prihod koji joj je nužno potreban i za vraćanje navedenog kredita, a što bi dovelo do mogućeg otkaza kredita, aktiviranja svih sredstava osiguranja kredita pa tako i hipoteke na nekretnini. Time bi za tužiteljicu nastupila teško nadoknadiva šteta jer bi ostala de facto bez kredita i u obvezi plaćanja znatnije većeg iznosa prema banci čime bi njena egzistencija, ali i egzistencija njezine kćerke i cijele obitelji bila znatno ugrožena i ta šteta ne bi mogla biti nadoknadiva.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu kako je rješenjem od 2. prosinca 2022., prekinut postupak obnove postupka ukidanja rješenja od 13. lipnja 2014. do donošenja pravomoćne presude u predmetu koji se vodi na Općinskom sudu u Dubrovniku, Stalnoj službi u Korčuli, pod poslovnim brojem: P-81/2017. Činjenicom da je nastupila okolnost zbog koje je postupak obnove prekinut, budući da je donesena pravomoćna odluka, stekli su se uvjeti za nastavak tog postupka te za isto nije potrebna suglasnost tužiteljice. Vezano uz nastup prekluzije prava na ukidanje rješenja, ističe da je Zakonom o općem upravnom postupku propisan samo rok za ukidanje nezakonitih rješenja, što u predmetnoj upravnoj stvari nije slučaj te bi, uzimajući u obzir stav tužiteljice prema kojem je za nastavak postupka potrebna i njezina suglasnost bilo nemoguće nastaviti bilo koji postupak. Tuženik nije trebao posebnim rješenjem ukinuti rješenje kojim je prekinut postupak obnove od 2. prosinca 2022. godine jer je u samom rješenju o prekidu sadržan rok njegova važenja, odnosno do donošenja pravomoćne presude u predmetu poslovni broj: P-81/2017, koja je nesporno donesena. Nadalje, iz zemljišnoknjižnog izvatka broj 1120, k. o. [katastarska općina] proizlazi da su k. č. broj [katastarska čestica], na kojima se predmetni kamp nalazi u suvlasništvu te se suvlasnici toga zemljišta protive da tužiteljica na zemljištu u njihovom u suvlasništvu obavlja ugostiteljsku djelatnost. Tuženik u cijelosti ostaje pri navodima osporenog rješenja i predlaže da se tužba odbije i potvrdi osporavano rješenje. Ujedno potražuje trošak ovoga spora koji se odnosi na trošak zastupanja službene osobe po zakazanom ročištu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

5. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. U sporu je održana rasprava 16. ožujka 2026. uz nazočnost opunomoćenika tužiteljice i službene osobe tuženika SDH.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u osporavano rješenje te u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu te je ocijenio da je predmet dovoljno raspravljen za donošenje odluke u ovom upravnom sporu.

8. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Naime, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je osporavano rješenje doneseno u obnovi upravnog postupka pokrenutom po prijedlogu tužiteljice utemeljenom na članku 123. stavku 1. točki 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09., 110/21.) jer joj kao stranci u postupku nije bilo omogućeno sudjelovanje u postupku ukidanja rješenja, klasa: UP/I-335-05/12-02/164, ur.broj: 529-03-14-4 od 13. lipnja 2014. o obavljanju ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu vrste kamp, naziva Vrbovica u [adresa], kategorije dvije zvjezdice.

10. Tuženik je osporavanim rješenjem stvar riješio na način da je djelomično ukinuo citirano rješenje od 13. lipnja 2014., pozivom na odredbu članka 27. stavka 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (Narodne novine, broj 85/15., 121/16., 99/18., 25/19., 98/19., 32/20., 42/20., 126/21., 152/24.), iz razloga što tužiteljica ne ispunjava sve uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti propisane člankom 24. stavkom 1. tog Zakona.

11. Naime, sukladno članku 24. stavku 1. točki 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, ugostitelj mora ispunjavati uvjet prava korištenja poslovnog prostora ili objekta.

12. U konkretnom slučaju, tužiteljica je ugovor o zakupu građevinskog zemljišta na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na kojem se nalazi kamp Vrbovica, sklopila sa zakupodavcem ĆD iz [adresa], kao jednim od suvlasnika predmetnih nekretnina. Međutim, ovaj ugovor ne može se smatrati dovoljnim dokazom o pravu korištenja tim nekretninama budući da tužiteljica nije ishodila suglasnost i ostalih suvlasnika.

13. S obzirom na to da su ugostitelji dužni za cijelo vrijeme obavljanja ugostiteljske djelatnosti ispunjavati sve uvjete propisane člankom 24. stavkom 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, a tužiteljica neprijeporno nema suglasnost svih suvlasnika za korištenje građevinskog zemljišta radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti, osporavano se rješenje tuženika ne može ocijeniti nezakonitim.

14. Okolnost da je radi utvrđivanja prava vlasništva pokrenut parnični postupak pred sudom nije razlog za prekid upravnog postupka u smislu članka 55. Zakona o općem upravnom postupku. Naime, u ovoj upravnoj stvari tužiteljica ne može dokazati pravo korištenja zemljišta na kojem se nalazi njezin kamp, zbog čega ne ispunjava uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na tom zemljištu. Međutim, javnopravno tijelo nije dužno čekati tužiteljicu oko ishoda parničnog postupka radi utvrđenja prava vlasništva budući da je pravo korištenja tim zemljištem uvjet koji mora postojati prije izdavanja rješenja o obavljanju ugostiteljske djelatnosti te za cijelo vrijeme obavljanja djelatnosti.

15. Prema navedenom, Sud je ocijenio da osporavanim rješenjem u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, dok prigovori iznijeti u tužbi nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u I. točki izreke.

16. Odluka o trošku temelji se na članku 147. stavku 1. ZUS-a kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano

17. S obzirom na to da tuženik nije izgubio spor, odnosno tužiteljica nije niti djelomično uspjela u ovom sporu, nisu ispunjeni uvjeti u smislu članka 147. stavka 1. ZUS-a da se tuženika obveže na to da tužiteljici nadoknadi troškove upravnog spora. Stoga je riješeno kao u II. točki izreke.

18. Tuženiku je, s druge strane, priznat trošak upravnog spora od 127,95 EUR, kako je i popisano na ročištu za raspravu i potkrijepljeno vjerodostojnim ispravama, a koji se odnosi na trošak dvije autobusne karte na relaciji Zagreb-Split u iznosima od 8,80 EUR i 7,29 EUR, trošak noćenja u iznosu od 81,86 EUR te trošak jedne dnevnice u iznosu od 30,00 EUR. Stoga je riješeno kao u III. točki izreke.

19. Tužiteljica je u tužbi predložila da tužba u ovom upravnom sporu ima odgodni učinak navodeći kako bi joj izvršenjem pojedinačne odluke nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, pri čemu odgoda nije protivna javnom interesu, što je potkrijepila odgovarajućim dokazima. Na temelju uvida u dokumentaciju koju je dostavila, Sud smatra da je tužiteljica učinila dovoljno vjerojatnim da bi joj izvršenjem osporavanog rješenja nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti jer bi u slučaju obustave djelatnosti u kampu mogla ostati bez financijskih sredstava potrebnih za nastavak rada što bi ugrozilo njezinu egzistenciju. Pritom javni interes nije ugrožen budući da je odgoda izvršenja rješenja privremena do pravomoćnog okončanja spora te se protivnoj stranci neće nanijeti veća nenadoknadiva šteta. Trebalo je stoga, na temelju članka 42. stavaka 2., 4. i 6. ZUS-a, riješiti kao u IV. točki izreke.

U Splitu 1. travnja 2026.

Sudac

Jakša Marušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude u I. točki izreke, kao i rješenja u II., III. i IV. točki izreke dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA: - tužiteljici, po opunomoćeniku

- tuženiku

- u spis.