REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1277/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupanog po punomoćnici Valentini Božiček, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Dragičević i Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 18. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika odvjetničke vježbenice GJ, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da postoji tužiteljeva tražbina prema tuženiku u iznosu od 71.075,30 eur, sa zateznim kamatama obračunatim u razdoblju do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na pojedine iznose u razdobljima kako slijedi:

- na iznos od 9,10 EUR od 3. travnja 2007. do isplate,

- na iznos od 7,12 EUR od 1. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 34,06 EUR od 1. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 115,67 EUR od 1. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 51,14 EUR od 3. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 140,6 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 157,56 EUR od 3. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 165,22 EUR od 3. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 144,1 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 148,14 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 115,85 EUR od 2. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 92,07 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 98,39 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 110,92 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 109,84 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 97,16 EUR od 3. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 120,94 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 140,01 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 167,12 EUR od 2. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 160,9 EUR od 2. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 197,71 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 190,72 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 209,93 EUR od 2. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 322,11 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 297,86 EUR od 3. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 371,93 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 346,34 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 305,17 EUR od 3. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 392,03 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 496,22 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 418,96 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 192,07 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 196,3 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 192,85 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 268,48 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 266,34 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 333,04 EUR od 2. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 303,34 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 262,09 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 243,25 EUR od 1. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 233,2 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 255,09 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 267,39 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 251,68 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 260,53 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 257,68 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 270,2 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 8561,38 EUR od 22. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 241,76 EUR od 6. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 228,25 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 223,99 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 207,97 EUR od 2. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 224,73 EUR od 1. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 222,04 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 226,01 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 207,47 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 201,62 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 224,59 EUR od 3. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 211,37 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 50.305,7 EUR od 7. lipnja 2013. do isplate.

II/ Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 386,58 eur.

III/ Prebijaju se tražbine utvrđene pod točkama I/ i II/ izreke ove presude u iznosu od 386,58 eur.

IV/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 70.688,72 eur, sa zateznim kamatama obračunatim u razdoblju do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na pojedine iznose u razdobljima kako slijedi:

- na iznos od 128,67 EUR od 3. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 165,22 EUR od 3. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 144,1 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 148,14 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 115,85 EUR od 2. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 92,07 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 98,39 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 110,92 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 109,84 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 97,16 EUR od 3. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 120,94 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 140,01 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 167,12 EUR od 2. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 160,9 EUR od 2. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 197,71 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 190,72 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 209,93 EUR od 2. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 322,11 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 297,86 EUR od 3. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 371,93 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 346,34 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 305,17 EUR od 3. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 392,03 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 496,22 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 418,96 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 192,07 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 196,3 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 192,85 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 268,48 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 266,34 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 333,04 EUR od 2. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 303,34 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 262,09 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 243,25 EUR od 1. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 233,2 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 255,09 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 267,39 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 251,68 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 260,53 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 257,68 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 270,2 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 8561,38 EUR od 22. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 241,76 EUR od 6. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 228,25 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 223,99 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 207,97 EUR od 2. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 224,73 EUR od 1. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 222,04 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 226,01 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 207,47 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 201,62 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 224,59 EUR od 3. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 211,37 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 50.305,7 EUR od 7. lipnja 2013. do isplate.

sve u roku od 15 dana.

V/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 386,58 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim kako slijedi:

- na iznos od 9,10 EUR od 3. travnja 2007. do isplate,

- na iznos od 7,12 EUR od 1. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 34,06 EUR od 1. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 115,67 EUR od 1. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 51,14 EUR od 3. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 140,6 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 28,89 EUR od 3. veljače 2009. do isplate.

VI/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.416,10 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 1. travnja 2026. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu, u kojem naknadu parničnih troškova, s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 1. travnja 2026. do isplate potražuje preko dosuđenog iznosa, za iznos od 7.433,83 eur.

Obrazloženje

1./ Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 12. lipnja 2023. navodi da su SJ i tuženik (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) 22. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio krediti u iznosu od 322.600,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj je 30. svibnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu tražbine s korisnikom kredita SJ kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Tvrdi, u bitnome, da je presudom ovog suda poslovni broj P-1401/12, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, utvrđeno da je tuženik (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, čime je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da predmetni Ugovor o kreditu ispunjava uvjete iz navedenih presuda jer je sklopljen 22. siječnja 2007. te sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužbom potražuje povrat plaćenog tuženiku temeljem navedene ništetne odredbe ugovora u visini koju da će odrediti nakon što mu tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju vezanu uz otplatu kredita, odnosno po provođenju financijskog vještačenja, jer da sam nema potrebna stručna znanja kako bi izračunao koji je iznos tuženiku više platio prilikom otplate kredita na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe.

2./ U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik prije svega osporava osnovanost istaknutog manifestacijskog zahtjeva radi dostave isprava potrebnih tužitelju za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva za isplatu. Nadalje, osporava osnovanost i visinu istaknutog tužbenog zahtjeva. Naime, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te osporava osnovanost zahtjeva korisnika kredita prema tuženiku, tvrdeći da takav zahtjev korisnik kredita nije mogao ustupiti tužitelju jer da se radi o tražbini koja korisniku kredita pripada kao potrošaču i koja da je strogo osobne odnosno takve naravi koja se protivi prenošenju na drugoga. Ističe da je tužitelj pravna osoba koja ne može uživati pravnu zaštitu propisanu za potrošače. Zatim, osporava da bi i sam korisnik kredita imao status potrošača i da bi se, s obzirom na iznos kredita, uopće moglo raditi o potrošačkom kreditu. Osim toga, da je korisnik kredita osnivač i član trgovačkog društva i da stoga pri zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu nije nastupao kao potrošač. Nadalje, tvrdi da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF korisniku kredita bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo te da ove odredbe nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, ističe prigovor zastare, osporava zatraženi tijek zateznih kamata jer tvrdi da tuženik nije nepošteni stjecatelj. Osporava visinu istaknutog zahtjeva i smatra pri tome da bi sud prilikom utvrđivanja visine iznosa koji je korisnik kredita bio dužan platiti pod uvjetom ništetnosti odredbe o vezanju glavnice uz valutu CHF u obzir trebao uzeti i anuitete koji su plaćeni po tečaju nižem od onog koji je primijenjen prilikom isplate kredita (negativne tečajne razlike). Do zaključenja prethodnog postupka tuženik je istaknuo i prigovor radi prebijanja po osnovi ovih negativnih razlika, u iznosu od 1.355,00 eur.

3./ Nakon provedenog financijskog vještačenja na okolnost visine istaknutog zahtjeva za povrat plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, tužitelj je, podneskom od 9. svibnja 2025., u tužbi neodređeno istaknut zahtjev za isplatu odredio, u skladu s utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, na način da potražuje isplatu iznosa od 71.075,30 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od dana nakon dana izvršenog plaćanja, po stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora. Pogrešno je shvaćanje tuženika da bi se radilo o preinaci tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je manifestacijskim zahtjevom u tužbi od tuženika tražio dostavu isprava za koje je tvrdio da su mu potrebne radi postavljanja određenog zahtjeva za isplatu, pozivajući se na odredbu čl. 186.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje ZPP), međutim, određivanjem zahtjeva za isplatu, tužitelj je od manifestacijskog zahtjeva iz tužbe nedvojbeno odustao, stoga nema mjesta raspravljanju o tuženikovim prigovorima (ne)osnovanosti manifestacijskog zahtjeva. S obzirom da je tužitelj dužan istaknuti određen zahtjeva u pogledu isplate koju potražuje, tužitelj određivanjem tijekom postupka u tužbi neodređenog zahtjeva za isplatu tužbu nije preinačio, već ispravio (razlog iz odredbe čl. 186. st. 1. u vezi s čl. 109. te odredbe čl. 191. ZPP -a). Tuženik je pak smanjio prigovor radi prebijanja s iznosa od 1.355,00 eur na iznos od 386,58 eur. Tužitelj je osporio osnovanost tražbine istaknute radi prebijanja i istaknuo prigovor zastare.

4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: ugovor o ustupu tražbine i obavijest (list 6-7, 31-36 spisa), ugovor o kreditu (list 8-21 spisa), kreditna dokumentacija (list 22-30 spisa), sudska praksa i stručni članci (list 38-52, 95-298 spisa), izvadci iz sudskog registra (list 53 spisa), tuženikova metodologija promjene kamatnih stopa i vrijednosti kamatnih stopa (list 93-94, 299-303, 304-328 spisa). Nadalje, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka SJ (list 361-362 spisa) te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., koji je svoj nalaz i mišljenje dao u pisanom obliku (list 368-424 spisa) te se na ročištu usmeno očitovao povodom prigovora tuženika (list 446-447 spisa).

5./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje ZPP) , ovaj sud je utvrdio da je konačno istaknuti tužbeni zahtjev osnovan u pretežitom dijelu.

6./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za povratom iznosa koje je tuženik primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu od 22. siječnja 2007., kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita SJ te tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja po osnovi naknade koristi stečenih plaćanjem anuiteta posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita (tzv. negativne razlike).

7./ Među strankama je sporno može li se tužitelj pozivati na pravne učinke presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, zatim, da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a ako i jesu može li se zahtijevati povrat plaćenog. Nadalje, sporno je da li je tužitelj tražbinu korisnika kredita po osnovi preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba mogao steći ustupom. Konačno, sporna je visina istaknutog tužbenog zahtjeva te osnovanost tražbine istaknute radi prebijanja. Sporna je osnovanost prigovora zastare tražbina koje su predmet spora kao i tijek zateznih kamata.

8./ Među strankama nije sporno da je pred ovim sudom vođen, pod poslovnim brojem P-1401/12, parnični postupak između tužitelja Potrošač - Hrvatske udruga za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Nije sporno da je raniji naziv tuženika bio Hypo Alpe-Adria Bank d.d., kao niti da je tuženiku 2009. pripojena Slavonska banka d.d., dakle da je nakon provedene ove statusne promjene, tuženik univerzalni pravni slijednik Slavonske banke d.d. koja je pripajanjem prestala postojati.

9./ Presudom donesenom u ovom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno je, između ostalog, da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ova banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time ova banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007 . i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007 . protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/069., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10./ Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba, između ostalih i, tuženika te potvrđena presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u prethodno citiranom dijelu izreke kojim je utvrđeno da je tužena banka u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11./ Dakle, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u citiranom dijelu izreke pravomoćna je 14. lipnja 2018.

12./ Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a, propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a). Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13./ Citirane odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava primjenjuju se u ovoj parnici i odnose se na pravne učinke prethodno citirane presude ovog suda donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, nije od utjecaja činjenica da je predmetni postupak kolektivne zaštite započet 2012., a da su odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na snagu stupile 1. srpnja 2013. (na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju). Ovo stoga što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), kojim su u naš procesni propis unesena odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača , predviđena primjena ovih odredaba na sve postupke koji budu u tijeku na dan stupanja zakona na snagu (čl. 53. st. 1.).

14./ Osim toga valja imati u vidu da je i u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite odredbama glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.) bilo predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona. Sukladno odredbi čl. 138.a ovog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temeljem ovog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. I odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22.), koji je na snazi bio u vrijeme pokretanja ove parnice, predviđen je obvezujući učinak odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

15./ Pojam "naknade štete" iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (važećeg u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite) valja tumačiti smisleno i svrhovito na način da se odnosi na sve postupke pokrenute radi isplate kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne isključivo na parnice radi "naknade štete" jer se jedino takvim tumačenjem ostvaruje cilj i svrha kolektivne zaštite koja se predmetnim zakonom uređuje. Po ocjeni ovog suda, s obzirom da se tužitelj legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita kao potrošač, na kojeg se odnose učinci odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, ustupio tražbinu s osnove preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, to učinci predmetne odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju i ovaj sud u predmetnoj parnici već i na temelju citirane odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, da je upravo navedeno bila namjera zakonodavca razvidno je i sadržaja izmijenjene ove odredbe koji je važio u vrijeme pokretanja predmetne parnice i kojim je obvezujući učinak predviđen u parnicama koje pokreću i osobe s pravnim interesom.

16./ Ugovorom o kreditu od 22. siječnja 2007. tuženik je kao kreditor odobrio SJ kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 322.600,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, i to kao stambeni kredit za mlade, radi refinanciranja kredita i izgradnje kuće, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti za CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja, ako se plaćanje vrši prije dospijeća, uz ugovorenu redovnu kamatu od 4,20% godišnje, promjenjivu.

17./ Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Zakon o zaštiti potrošača (2003) ("Narodne novine" br. 96/03.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a »trgovac« je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

18./ Na temelju priloženih isprava i iskaza korisnika kredita, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor jer ga je korisnik kredita sklopio kao potrošač, uz naznačenu namjenu od strane banke, stambenog kredita za mlade, a radi refinanciranja ranijeg kredita i namjenskog korištenja u svrhu izgradnje kuće, dakle u svrhu koja, već prema iskazanoj namjeni iz ugovora o kreditu, nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a tuženik kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).

19./ Kako je predmetni ugovor o kreditu zaključen 22. siječnja 2007., dakle u razdoblju za koje je utvrđeno, u prethodno citiranoj presudi donesenoj u kolektivnom sporu, da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, te predmetni ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koje su istovjetne odredbama koje su citiranom presudom utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama to je u ovoj parnici sud vezan za utvrđenja iz citirane presude u kolektivnom sporu o ništetnosti navedenih ugovornih odredaba.

20./ Posljedica ništetnosti navedenih ugovornih odredba je pravo potrošača korisnika kredita na povrat novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredba sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO).

21./ Takva tražbina potrošača, po osnovi povrata novčanih iznosa plaćenih trgovcu temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO - a). Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Ugovorom o ustupu tražbine od **.**.2023. SJ ustupio je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

22./ Neosnovano tuženik ističe da predmetna tražbina nije mogla biti valjano prenesena na tužitelja, jer da se radi o tražbini koja nije prenosiva i pripada isključivo potrošaču, a da nadalje tužitelj, s obzirom da nije i nema svojstvo potrošača, ne može imati prava koja pripadaju isključivo potrošačima. Ustupljena tražbina je novčana tražbina, a novčane tražbine potrošača, po ocjeni ovog suda, nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom. Neodlučno je što tužitelj nema svojstvo potrošača jer se promjenom vjerovnika kao posljedicom ustupa tražbine ne utječe na identitet tražbine stoga što primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Valja istaknuti i da je, iako u predmetnom ugovoru o ustupu novčani iznos tražbine koja je predmet ustupa nije određen, ustupljena tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina temeljem određenog Ugovora o kreditu po osnovi prava na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba o valuti, kamati i plaćenim naknadama.

23./ Utvrđeno je stoga da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja te je, suprotno tuženikovom shvaćanju, u ovoj parnici sud vezan utvrđenjima iz predmetnog kolektivnog potrošačkog spora, sukladno citiranim odredbama čl. 502.c ZPP-a odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača.

24./ U odnosu na navode tuženika da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu za ukazati je da je, sukladno prethodno izloženom, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u ranije citiranom dijelu izreke, koji se odnosi na tuženika, pravomoćna. Citiranim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisan je direktan učinak ove presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i obveza sudova da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača, odnosno osobe koje imaju pravni interes, na naknadu pridržavaju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev u postupku kolektivne zaštite prihvaćen. No, s obzirom da se odluka o ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji iz predmetnog postupka kolektivne zaštite, da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, to su banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim standardnim ugovorom, ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti pojedinom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U- III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

25./ Suprotno shvaćanju tuženika, upravo je na njemu, kao stranci koja se na ove tvrdnje, suprotne pravomoćno utvrđenoj presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora, poziva dužnost dokazivanja ovih navoda (čl. 219. st. 1. ZPP-a), dakle da je korisniku predmetnog kredita dao sve potrebne informacije za donošenje valjane odluke o zaključivanju ugovora o kreditu utemeljene na potpunoj obavijesti .

26./ Stoga je radi utvrđenja osnovanosti tvrdnje tuženika da je korisniku kredita dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu proveden dokaz saslušanjem svjedoka korisnika kredita SJ. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga saslušanja službenika banke (ĆJ) koji je sudjelovao u zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Sudužnika iz predmetnog Ugovora o kreditu, DJ, sud nije mogao saslušati je jer je ista u međuvremenu preminula.

27./ Na temelju iskaza svjedoka SJ, navode kojih sud u cijelosti prihvaća kao istinite, cijeneći da su logični i životno uvjerljivi te da nisu proturječni niti sami sa sobom niti sa sadržajem spisu priloženih isprava, ne proizlazi, po ocjeni ovog suda, istinitost tuženikove tvrdnje da bi korisniku dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu kao niti istinitost tuženikove tvrdnje da SJ predmetni ugovor o kreditu ne bi zaključio kao potrošač.

28./ Svjedok SJ iskazao je da su mu kreditna sredstva bila potrebna jer da je namjeravao graditi kuću. U banci da su mu kao najpovoljniji za njega ponudili kredit uz valutnu klauzulu u CHF, a on da nije dvojio o pravilnosti savjeta bankarskog službenika. Pri tome, djelatnik banke da ga nije upozorio niti mu ukazao ni na kakve rizike vezane uz valutnu klauzulu u CHF. Kreditna sredstva da je koristio, osim radi izgradnje kuće, i radi refinanciranja ranijeg kredita, koji je u istoj banci ranije zaključio radi kupnje stana. Kuću koju je sredstvima iz predmetnog kredita sagradio da koristi za vlastite potrebe, radi odmora. U vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu da je bio zaposlen, kao predsjednik uprave u jednom trgovačkom društvu, a tek kasnije, 2008., da je i sam osnovao trgovačko društvo Žuvanić i Partneri d.o.o.

29./ U odnosu na tuženikovo osporavanje statusa potrošača korisniku kredita SJ za ukazati je da je upravo tuženik kao banka odobrio zaključivanje predmetnog ugovora kao potrošačkog, uz namjenu stambenog kreditiranja. S obzirom da je predmetni kredit dijelom ugovoren i radi refinanciranja drugog kredita koji je isti korisnik imao kod tuženika, a za koji svjedok SJ navodi da je i ovaj raniji kredit bio stambene namjene, takve je navode sud ocijenio istinitima jer tuženik nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi u sumnju doveo istinitost ovih navoda svjedoka o stambenoj namjeni i ranijeg kredita, radi refinanciranja kojeg je zaključen predmetni Ugovor o kreditu. Okolnost da je korisnik kredita SJ nakon zaključivanja predmetnog Ugovora (22. siječnja 2007.) 2008. godine osnovao trgovačko društvo nije od utjecaja na njegov status potrošača prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora. Naime, osim stoga što je društvo osnovao nakon zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu pa takva okolnost nije od utjecaja na njegov ranije stečeni status potrošača prilikom zaključivanja ovog Ugovora, prije svega stoga što ne proizlazi da bi predmetni kredit zaključio u svrhu obavljanja neke poslovne djelatnosti pa niti djelatnosti vezane uz trgovačko društvo koje je kasnije osnovao. Okolnost da je kasnijim zakonskim izmjenama određeno da se odredbe o potrošačkoj zaštiti ne primjenjuju na ugovore o kreditu koji prelaze iznos od 1 mil kn nije od utjecaja jer u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu takva ograničenja propisima mjerodavnima za zaštitu potrošača, prije svega Zakonom o zaštiti potrošača, nisu bila propisana.

30./ Na temelju iskaza korisnika kredita kao svjedoka utvrđeno je da tuženik istom prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu nije dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Ova se tuženikova obveza ne može naime iscrpiti nuđenjem različitih mogućnosti kreditiranja, uz različite valute uz koje je vezana glavnica, već davanjem odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama upravo kredita ponuđenog uz valutnu klauzulu u švicarskom franku na određivanje novčane obveze potrošača. Naime, tuženik je, s obzirom na propisanu razinu potrošačke zaštite, o takvim rizicima bio dužan upozoriti, dajući potrošaču sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu, a takvu svoju obvezu tuženik nije dokazao da je ispunio.

31./ Niti okolnost da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika ne potvrđuje navode tuženika o davanju svih informacija konkretnom potrošaču za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Naime, čitanje ovog ugovora pred javnim bilježnikom uz njegovog utvrđenje da je stranci ugovor razumljiv i da odražava pravu volju stranke ne potvrđuje međutim odlučnu činjenicu da bi banka kao trgovac potrošača tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu konkretnog potrošača tvrdnju tuženika u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koji je propust imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je, kao nepotreban za utvrđenje odlučnih činjenica, odbijen tuženikov dokazni prijedlog saslušanja kao svjedoka javnog bilježnika koji je sudjelovao u solemnizaciji predmetnog ugovora o kreditu.

32./ Dakle, utvrđeno je da nisu osnovane tvrdnje tuženika da bi korisniku kredita kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga je neosnovan, u konkretnom slučaju, tuženikov prigovor postojanja informiranog pristanka potrošača te tuženik nije u ovoj parnici dokazao suprotno presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora (čl. 219. st. 1. ZPP-a) jer tuženik nije dokazao odlučnu činjenicu da bi banka kao trgovac konkretnog potrošača tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koji je propust imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

33./ Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kojeg je u cijelosti prihvatio kao stručnog i objektivnog, ocjenjujući pri tome da tuženik svojim prigovorima pravilnost zaključaka vještaka nije doveo u sumnju. Konačno, iz tuženikovog prigovora razvidno je da ne osporava pravilnost izračuna vještaka, već smatra da je pogrešno pravno shvaćanje suda vezano uz posljedice ništetnosti sporne ugovorne odredbe i s tim u vezi shvaćanjem zadatak određen vještaku, vezan uz način izračuna više plaćenih iznosa bez primjene sporne ništetne ugovorne odredbe. Utvrđeno je da je ukupan iznos preplata, ako se u obzir uzme rast anuiteta zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita, iskazano u nalazu i mišljenju vještaka po pojedinim mjesečnim uplatama, iznosi 71.075,30 eur. Ako se u obzir uzmu i iznosi koje je prednik tužitelja manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, u ukupnom iznosu od 386,58 eur, također iskazano u nalazu i mišljenju vještaka po pojedinim mjesečnim manjim uplatama, ukupno je više plaćen iznos od 70.688,72 eur.

34./ S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO -a, to tužitelju zatezne kamate na više plaćene iznose povrat kojih tužbom potražuje pripadaju počevši od dana nakon izvršenog plaćanja. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđeno postupanje na način da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, tuženik je nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetnih ugovornih odredaba. Stopa zateznih kamata na tužiteljevo potraživanje određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

35./ U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno i o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 326. ZOO-a). Nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a jer ne proizlazi da bi korisnik kredita plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti. Sukladno odredbi čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, ništetnost nepoštene ugovorne odredbe u konkretnom slučaju ne povlači ništetnost ugovora, jer ugovor može opstati bez ništetne odredbe. Zakonskim odredbama o zaštiti potrošača, na temelju kojih je ništetnost u konkretnom slučaju utvrđena, ne štiti se samo interes jedne ugovorne strane, već javni interes poštenog i ravnopravnog poslovanja i zaštite potrošača.

36./ U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO -a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, dakle u konkretnom slučaju prvog dana nakon izvršene upla te iznosa po osnovi ništetnih odredaba. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka razvidno je da razlika više plaćenog postoji najranije u odnosu na anuitet plaćen 2. travnja 2007. Međutim, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

37./ Stoga je zastara u odnosu na tražbinu povrata onog što je isplaćeno temeljem ništetne valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018., kada je ranije citirana presuda postala pravomoćna u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, to je utvrđeno da je prigovor zastare neosnovan. Konačno, s obzirom na izloženo pravno shvaćanje o početku tijeka zastare, za ukazati je da se radi o iznimci vezanoj uz početak tijeka zastare, utemeljenoj na prethodno izloženom pravnom shvaćanju, a tužiteljeva tražbina nastala je, i dospjela u konkretnom slučaju, danom neosnovanog stjecanja te je početak tijeka zatezne kamate vezan uz utvrđenje (ne)savjesnosti stjecatelja (razlog iz odredbe čl. 1115. ZOO-a).

38./ U odnosu na osnovanost tražbine istaknute radi prebijanja, u iznosu od 386,58 eur, a po osnovi koristi koje je korisnik kredita otplaćujući kredit stekao posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, valja navesti da nisu osnovani razlozi temeljem kojih tužitelj osporava osnovanost tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja. Po shvaćanju ovog suda, imajući u vidu pravozaštitni cilj koji se postiže utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredaba koje su predmet spora, na način da ove ugovorne odredbe ne ostvaruju učinke, prava i obveze ugovornih strana iz predmetnog Ugovora o kreditu, pa i u vezi s utvrđenjem ništetnosti osporavanih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima , valja prosuđivati kao cjelinu. Stoga, kada se jedna ugovorna strana (odnosno tužitelj kao slijednik korisnika kredita) poziva i zahtjeva ostvarenje svojih povrijeđenih prava kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba, valja imati u vidu i korist koje stekla zbog spornih odredaba. U konkretnom slučaju ove korist predstavljaju iznos koji je korisnik kredita manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Prema nalazu i mišljenu vještaka radi se o manje plaćenim anuitetima, a koji su plaćeni u razdoblju od 30. travnja 2007. do zaključno 1. listopada 2008., kada su dakle stečene korist odnosno dospjela je tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja, po osnovi naknade tako stečenih koristi na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

39./ S obzirom da utužena tražbina, tužitelja prema tuženiku, odnosno protutražbina istaknuta radi prebijanja, dakle tuženika prema tužitelju, glase na novac i obje su dospjele, to su ispunjenje pretpostavke prijeboja iz odredbe čl. 195. ZOO -a, a s obzirom da je isticanjem prigovora radi prebijanja tuženik dao izjavu o prijeboju, to se smatra da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kada su se ispunile pretpostavke za prijeboj, dakle kada su se ove tražbine susrele po dospijeću (razlog iz odredbe čl. 196. ZOO-a).

40./ Iako je tužitelj tražbinu po osnovi povrata stečenog na temelju ništetnih odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stekao ustupom od korisnika kredita , ne izostaje za prijeboj pretpostavka uzajamnosti. Naime, u skladu s odredbom čl. 199. st. 1. ZOO-a, kao posljedica pravila da se položaj dužnika ustupom tražbine ne smije pogoršati, tuženik kao dužnik ustupljene tražbine može prebiti primatelju (tužitelju) on svoje tražbine koje je do obavijesti o ustupu mogao prebiti ustupitelju, dakle korisn iku kredita. S obzirom da su tuženikove tražbine istaknute prigovorom radi prebijanja dospjele do zaključno 1. listopada 2008. (posljednji anuitet manje plaćen posljedično na pad tečaja), a tuženik je, kako proizlazi iz prijamnog štambilja na tužiteljevoj obavijesti, o ustupu obavješten 9. lipnja 2023., to je ispunjena i pretpostavka za prijeboj s ustupljenom tražbinom, iz citirane odredbe čl. 199. st. 1. ZOO-a. Konačno, neosnovan je tužiteljev prigovor zastare tražbine istaknute radi prebijanja. Naime, u skladu s odredbom čl. 198. st. 1. ZOO-a, dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. U trenutku kada su se ispunile pretpostavke prijeboja tražbina koje su predmet spora, iz odredbe čl. 195. st. 1. ZOO-a, dakle kada su se ove tražbine susrele po dospijeću, tuženikova protutražbina nije još bila zastarjele.

41./ U odnosu na uračunavanje ispunjenja povodom prigovora radi prebijanja, za ukazati je da kod prebijanja koje vrši sud povodom prigovora radi prebijanja nema mjesta uračunavanju iz odredbe čl. 172. ZOO-a, već tužitelj, ako je njegova tražbina starija (prije dospjela), nakon prijeboja ima pravo na zatezne kamate na tražbinu koja je prestala od početka tijeka tih zateznih kamata do dospijeća druge tražbine (susreta tražbina – prestanak tužiteljeve tražbine prijebojem). Ako je pak tuženikova tražbina starija, na prebijeni dio tražbine tuženik nema pravo na dosuđivanje zateznih kamata jer je tražbinu istaknutu koristeći se procesnim prigovorom radi prebijanja. U konkretnom slučaju, s obzirom da je u prvim anuitetima tečaj bio niži od početnog, tužitelju zbog razlike prema manje plaćenom ne pripada pravo na zatezne kamate.

42./ Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da postoji tužiteljeva tražbina prema tuženiku u iznosu od 71.075,30 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana izvršenog plaćanja po stopi mjerodavnoj za ostale odnose, zatim da postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja u iznosu od 386,58 eur, a potom je izvršen prijeboj ovih tražbina za iznos od 386,58 eur te je odlučeno kao pod točkama I/., II./ i III./ izreke presude. Nadalje, tužitelju je, nakon izvršenog prijeboja, dosuđen iznos od 70.688,72 eur, dakle pojedini iznosi više plaćenog svakog pojedinog anuiteta zbog rasta tečaja, iskazani u nalazu i mišljenju vještaka s datumima plaćanja, u preostalom iznosu (dakle djelomično po osnovi plaćanja anuiteta plaćenog 2. veljače 2009.), dok je u prebijenom dijelu njegov zahtjev odbijen te je odlučeno kao pod točkama IV/. i V/. izreke presude.

43./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u uspio u pretežitom dijelu, u cijelosti s osnovom, a s visinom u omjeru od oko 99%, pa mu je tuženik, u skladu s odredbom čl. 154. st. 5. ZPP-a, dužan naknaditi potrebne troškove izazvane vođenjem postupka (razlog iz odredbe čl. 155. ZPP-a).

45./ Troškovi odvjetničkog zastupanja tužitelja obračunati su prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja radnji. Naime, u tužbi je tužitelj istaknuo manifestacijski zahtjev i neodređeni zahtjev za isplatu, a kao vrijednost predmeta spora (tako istaknutog nenovčanog zahtjeva) naznačio je iznos od 6.770,00 eur. Ova je vrijednost stoga mjerodavna za obračun odvjetničkih troškova za sve radnje poduzete do određivanja tužbenog zahtjeva za isplatu, podneskom od 9. svibnja 2025., od kada je vrijednost predmeta spora određena iznosom plaćanje kojeg tužitelj potražuje (71.075,30 eur). Neosnovano stoga tužitelj sve poduzete radnje odvjetničkog zastupanja obračunava prema vrijednosti konačno istaknutog zahtjeva (tako i VSRH Rev 412/2021). Stoga su u konkretnom slučaju radnje odvjetničkog zastupanja za koje tužitelj potražuje troškove obračunate prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih radnji, a u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa), tužitelju je priznat trošak odvjetničkog zastupanja za:

- sastav tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife), iznosu od 200,00 eur,

- sastav obrazloženog podneska od 4. lipnja 2024. kojim se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu (prema T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od 200,00 eur,

- zastupanja na ročištu 26. lipnja 2024. i 10. prosinca 2024. (T.br. 9/1 Tarife) u iznosu od po 200,00 eur,

- sastav podneska od 9. svibnja 2025. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka i odredio zahtjev za plaćanjem (prema T.br. 8/1 Tarife), u zatraženom iznosu (razlog iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a) od 1.070,89 eur,

- zastupanja na ročištu 18. veljače 2026. (T.br. 9/1 Tarife) u zatraženom iznosu (razlog iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a) od 1.070,89 eur,

dakle ukupno 2.941,78 eur, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez (T.br. 46. Tarife), što ukupno iznosi 3.677,22 eur.

46./ Trošak za sastav podneska od 4. srpnja 2024. i od 24. lipnja 2025. nije priznati jer, s obzirom da tužitelj u bitnome ponavlja ranije iznijete navode, ovi podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

47./ Nadalje, tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 350,00 eur. U skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. 51/23) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) tužitelju je, priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 57,07 eur kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 331,80 eur dakle u iznosu plaćanjem kojeg se tužitelj obveze mogao osloboditi (čl. 7. st. 1. i st. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/2023.).

48./ Dakle, sveukupno je tužitelju dosuđena naknada parničnog troška u iznosu od 4.416,10 eur, dok je u više zatraženom, za iznos od 7.433,83 eur, njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

49./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

50./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 1. travnja 2026.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.