Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1848/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od suca Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Nediljke Radić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovnog broja P-450/2024-8 od 19. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovnog broja P-450/2024-8 od 19. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 51400607-5036048044 od 03.09.2005. sklopljenog između stranaka, u dijelu koji glasi: „korisnik dužan prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju ĆŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 736,15 EUR sa zateznim kamatama od 26. listopada 2005. do isplate, i to po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.".

1.1. Rješenjem istog suda odlučeno je:

" I.Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju ĆŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak postupka u iznosu od 896,83 EUR sa zateznom kamatom od 19. svibnja 2025. do isplate, i to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.".

2. Tuženik pobija odluku suda prvog suda u cijelosti iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači podredno ukine.

Temeljem odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a sud prvog stupnja žalbu tuženika je dostavio na odgovor tužitelju.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

Žalba tuženika nije osnovana.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koji se odnose na naknadu za obradu kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Iz rezultata provedenog parničnog parničnog postupka pred sudom prvog stupnja proizlazi da su stranke zaključile ugovor o kreditu pod poslovnim brojem 51400607-5036048044, kojim ugovorom je kao kreditor dao tužitelju kao korisniku kredita iznos od 116.650,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a člankom 10. navedenog ugovora stranke su ugovorile i isplatu 1% jednokratne naknade za obradu kredita, te je prilikom isplate kredita banka naplatila tužitelju iznos obrade zahtjeva kredita u iznosu od 736,15 eura.

6. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, odredbe od čl. 81. do čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP), a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 87. st. 1. istoga Zakona nepoštena ugovorna odredba ništava.

7. Tuženik u žalbi ističe da je tužitelj bio informiran o troškovima obrade kreditnog zahtjeva. Međutim, taj žalbeni navod nije osnovan, s obzirom da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da o toj odredbi Ugovora nije posebno pregovaralo, niti je tužitelj dobio objašnjenje o kakvim se to troškovima radi te o strukturi tih troškova, kao niti da mu je uručena Tarifa koja sadrži visinu tih troškova.

7.1. Također, neosnovan je žalbeni navod tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, s obzirom da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje stana, odnosno radi rješavanja stambenih potrebe svoje obitelji. Dakle, radilo se o potrošačkom ugovoru, a to što je eventualno tužitelj vlasnik trgovačkog društva i što je poduzetnik ne utječe na izmjenu karaktera predmetnog stambenog Ugovora radi rješavanja stambenog pitanja, a niti iz jednog dokaza u postupku ne proizlazi da tužitelj u predmetnom stanu ima sjedište trgovačkog društva. Naime, tužitelj je iskazao da je sjedište trgovačkog društva njegove supruge u susjednom stanu u istoj zgradi, a ne u predmetnom.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nisu vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Na tuženiku je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Predmetna odredba nije bila transparentna u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, a sve da je odredba i bila transparentna ne znači ujedno da je odredba poštena, jer je ugovor prethodno pripremio tuženik, da se radi o tipskom ugovoru, da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je pojedinačno pregovaranje bilo moguće pa s obzirom da je tužitelju na temelju članka 10. Ugovora o kreditu naplaćena naknada u nespornoj visini, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, pa kako je ta odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

9. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

10. Pri tome, valja još dodati tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

11. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

12. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23- u daljnjem tekstu ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

13. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja je nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

14. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

14.1. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

15.1. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

15.2. Iz utvrđenja suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženice na temelju ponude koja je sadržavala i odredbu o predmetnoj naknadi, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

16. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponudom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

16.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

18. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

19. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

21. Ukazuje se da je prigovor nenadležnosti suda koji je ponovno istaknut u žalbi neosnovan jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu članka 59. ZPP-a.

22. Zbog svega iznijetoga ukazuje se da je žalba tuženika neosnovana pa je shodno tome istu valjalo odbiti i potvrditi odluku suda prvog stupnja pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članak 380. stavak 2. ZPP-a.

Split, 31. ožujka 2026.

PREDSJENIK VIJEĆA

Miho Mratović