Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-688/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda dr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivane Erceg Ćurić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Toni Kurtović, odvjetnik iz Splita, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-917/2025 od 16. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-917/2025 od 16. siječnja 2026.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je suđeno:
"1. Utvrđuje se ništetnom dio članka 5. Ugovora o kreditu broj 216-320/2005 od 23. kolovoza 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika koji glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadestpetposto) jednokratno.”
2. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 979,95 eura uvećan za zakonske zatezne kamate na navedeni iznos tekuće od 26. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. zatezne kamate po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
3. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 754,64 Eur-a zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 16. siječnja 2026. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.".
2. Protiv te presude žali se tuženik, pobijajući istu u cijelosti, izrijekom zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kao žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točaka 1) i 3) Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u nastavku ZPP), dok iz sadržaja žalbe prozlazi da istu pobija i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavak 2. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju se izrijekom poziva tuženik, jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbe članka 5. ugovora o kreditu koji su stranke, odnosno tužitelj i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sklopile 23. kolovoza 2005. kojim je ugovorena jednokratna naknada od 1,25% na ime troška obrade kredita, te isplatu uslijed te odredbe neosnovano plaćenog iznosa.
7. U ovoj fazi postupka nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, te da je tužitelj temeljem sporne ugovorne odredbe 26. kolovoza 2005. platio tuženiku utuženi iznos, a nesporno je i da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nastupao kao potrošač u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - u nastavku ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
8. Prvostupanjski je sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke, u provedenom postupku utvrdio:
- kako je riječ o ugovornoj odredbi koja je sadržana na unaprijed formuliranom obrascu ugovora i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,
- da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, niti je tužitelju objašnjeno koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog za plaćanje sporne naknade i zašto ta naknada ovisi o iznosu odobrenog kredita.
9. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na pravilnoj ocjeni u postupku izvedenih dokaza, te ih tuženik žalbom nije s uspjehom doveo u sumnju, a slijedom tih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.
10. Odredbom članka 81. stavcima 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
11. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavka 1. istog zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
12. Iako tuženik zasigurno imao određene troškove kod obrade kredita, kada iste naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalno određenom iznosu, kao stvarni trošak, to je prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba ništetna.
13. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.
14. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
15. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza vraćanja uplaćenog. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovaranja.
16. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku sklapanja obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
17. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema članku 116. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, pa je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi, jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku, pa zastara nije ni počela teći.
18. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO) u svezi s odredbom članka 323. ZOO kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita.
19. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom koja u skladu s člankom 1115. ZOO teče od dana stjecanja (plaćanja).
20. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem naplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije, slijedom čega tužitelju, primjenom članka 1115. ZOO, pripada pravo na zatezne kamate od uplate, odnosno od dana kada je tuženik stekao taj iznos na temelju ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da je odredba nepoštena podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.
21. Odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1, a tuženik žalbom nije osporio obračun troška koji je priznat tužitelju.
22. Slijedom svega navedenog, dakle, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, pa je presuđeno kao u izreci.
Split, 31. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Ivan Tironi
