REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-61/2023-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak u parničnom predmetu tužitelja AT, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društvu Hećimović i partneri iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 23.ožujka 2026. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti punomoćnice tužitelja odvjetnice Ane Čulo i punomoćnice tuženika odvjetnice Ane Porobija, 21.ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 975/2005 od 22. prosinca 2005. sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, solemniziranog po Javnom bilježniku Niki Bagariću iz Požege pod brojem OU-595/05 dana 22. prosinca 2005., u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 108.185,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (u dijelu članka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu).

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 6.395,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-95,43 eur od dana 11.12.2011. do isplate,

-104,14 eur od dana 11.01.2012. do isplate,

-109,24 eur od dana 11.02.2012. do isplate,

-109,88 eur od dana 11.03.2012. do isplate,

-106,43 eur od dana 11.04.2012. do isplate,

-108,19 eur od dana 11.05.2012. do isplate,

-111,96 eur od dana 11.06.2012. do isplate,

-107,58 eur od dana 11.07.2012. do isplate,

-107,94 eur od dana 11.08.2012. do isplate,

-100,42 eur od dana 11.09.2012. do isplate,

-102,90 eur od dana 11.10.2012. do isplate,

-108,27 eur od dana 11.11.2012. do isplate,

-106,62 eur od dana 11.12.2012. do isplate,

-109,29 eur od dana 11.01.2013. do isplate,

-102,34 eur od dana 11.02.2013. do isplate,

-100,35 eur od dana 11.03.2013. do isplate,

-107,53 eur od dana 11.04.2013. do isplate,

-101,76 eur od dana 11.05.2013. do isplate,

-98,91 eur od dana 11.06.2013. do isplate,

-91,72 eur od dana 11.07.2013. do isplate,

-96,77 eur od dana 11.08.2013. do isplate,

-100,04 eur od dana 11.09.2013. do isplate,

-104,28 eur od dana 11.10.2013. do isplate,

-104,65 eur od dana 11.11.2013. do isplate,

-107,18 eur od dana 11.12.2013. do isplate,

-102,35 eur od dana 11.01.2014. do isplate,

-99,58 eur od dana 11.02.2014. do isplate,

-101,32 eur od dana 11.03.2014. do isplate,

-100,01 eur od dana 11.04.2014. do isplate,

-97,59 eur od dana 11.05.2014. do isplate,

-97,11 eur od dana 11.06.2014. do isplate,

-99,06 eur od dana 11.07.2014. do isplate,

-102,64 eur od dana 11.08.2014. do isplate,

-103,94 eur od dana 11.09.2014. do isplate,

-102,92 eur od dana 11.10.2014. do isplate,

-106,88 eur od dana 11.11.2014. do isplate,

-107,93 eur od dana 11.12.2014. do isplate,

-108,34 eur od dana 11.01.2015. do isplate,

-108,58 eur od dana 11.02.2015. do isplate,

-108,58 eur od dana 11.03.2015. do isplate,

-108,58 eur od dana 11.04.2015. do isplate,

-108,58 eur od dana 11.05.2015. do isplate,

-108,58 eur od dana 11.06.2015. do isplate,

-108,58 eur od dana 11.07.2015. do isplate,

-108,58 eur od dana 11.08.2015. do isplate,

-108,58 eur od dana 11.09.2015. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva od 23.siječnja 2026.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.767,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31.ožujka 2026. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj AT podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su dana 22.prosinca 2005. tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu broj: 975/2005, koji je solemniziran po Javnom bilježniku Niki Bagariću iz [adresa] pod brojem OU-895/05 dana 22.prosinca 2005. na temelju kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 108.185,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate kredita od 30 godina. Navedenim ugovorom o kreditu u članku 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 542,37 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Tužitelj i tuženik su dana 16. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 975/2005-01/2016 te su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015) izvršili konverziju ugovorenog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.1.Tužitelj ističe da su u postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.2. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.3. Tužitelj tužbom potražuje sve preplaćene iznose rata/anuiteta kredita zbog promjena tečaja CHF za utuženo razdoblje od 22.prosinca 2005. do 16. veljače 2016., odnosno do dana sklapanja dodatka ugovora kojim je provedena konverzija.

1.4. Smatra da je u predmetnom postupku potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka predmetnog postupka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelj kao potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koja mu pripada (tako i prema presudi Europskog suda u predmetu broj C- 118/17 od 14. ožujka 2019.)

1.5. Tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 975/2005 od 22.prosinca 2005. sklopljenog između tuženika, kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 108.185,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (u članku 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu) te naložiti tuženiku da mu isplati na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos 6.636,14 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna) te činjenice i razloge iz tužbenog zahtjeva. Također osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupni tužbeni zahtjev te prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

2.1. Nadalje, tuženik navodi da je konverzija Ugovora o kreditu izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015 te su tužitelj i tuženik 16.veljače 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR i svi iznosi koje je tužitelj platio po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužitelj potražuje u ovom postupku, uvršteni su u izračun konverzije te iskorišteni za namirenje EUR kredita.

2.2. Navodi da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem aneksa potvrdio pravilnost izračuna konverzije gdje su ugovoreni i iznosi preostale glavnice, sporazum o preplati, kamate za ubuduće i ostali zakonom propisani dijelovi sporazuma o konverziji temeljeni na izračunu konverzije.

2.3. Tuženik ističe da iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje kuće. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Navodi da tužitelj na adresi kupljene kuće ima registriran obrt [obrt]", vl. AT, [adresa] pa da je stoga jasno kako tužitelj kuću ne koristi za svoje osobne privatne potrebe već za obavljanje poslovne aktivnosti.

2.4. Zbog svega navedenoga tuženik predlaže da sud tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 975/2005 od 22.prosinca 2005., u Dodatak ugovora o kreditu od 16.velajče 2016., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 13.siječnja 2026., saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja osnovani.

5. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 22.prosinca 2005. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 108.185,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 30 godina, kao i da je dana 16.veljače 2016. Dodatkom ugovora o kreditu kredit konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, pri čemu je tuženik utvrdio preplatu u iznosu od 654,98 HRK kuna s 30.rujnom 2015.

6. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija tužitelja, ima li tužitelj svojstvo potrošača, kao i je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

7. Tuženikov prigovor zastare potraživanja je neosnovan.

7.1. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO-a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 podnesena je 4. travnja 2012. godine, a presuda je u istom predmetu donesena je 4. srpnja 2013. godine, te je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovom predmetu podnesena 7.ožujka 2023. godine te je stoga sud prigovor zastare sud odbio kao neosnovan.

8. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.1. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.2. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

8.3. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valutna klauzula.

8.4. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

9. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je tužitelj kredit podigao u Zagrebačkoj banci za kupnju kuće u kojoj i sada živi s obitelji. Kredit je podigao u Zagrebačkoj banci jer mu je agencija koja im je prodala kuću preporučila Zagrebačku banku te su mu tamo ponuditi kredi u CHF i rekli da je najjednostavniji, najbrži i nepovoljniji. Objasnili su mu da je založno pravo na kući i da kuća mora biti pod hipotekom dok ne otplati kredit. Dao je učešće, a nitko mu nije ništa objašnjavao o primjeni valutne klauzule. Tada je bio stabilan tečaj CHF i nije bilo govora o tome da bi moglo doći do značajnije promjene tečaja. Kada je podigao kredit 2006. rata je bila oko 1.000,00 kuna i stalno je rasla da bi na kraju bila 4.560,00 kuna. 2016.godine banka ga je zvala radi konverzije kredita u euro i pristao je na taj dodatak ugovora o kreditu jer je rata kredita bila manja u eurima nego u francima. Iznos preplate koji mu je priznat u konverziji uračunat je prilikom vještačenja preplaćenog zbog primjene promjenjive kamatne stope koji se vodio pred ovim sudom pod brojem P-185/2020. Tužitelj je otplaćivao kredit, a majka mu je bila sudužnik pa je, kada on nije imao novaca za kredit, neku ratu znala platiti i ona.

10. Iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.) te iskaza tužitelja u svrhu dokazivanja proizlazi da je namjena kupnja kuće te prema tome tužitelj ima svojstvo potrošača jer je očigledno da je u vrijeme podizanja kredita tužitelj živio na adresi u [adresa], dok sad živi na adresi [adresa], odnosno na adresi za koju tuženik navodi da tužitelj na joj ima registriran obrt, ali kredit nije podigao kao obrtnik, za potrebe obrta, nego ga je podigao za kupnju kuće u kojoj i danas živi s obitelji.

11. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 22.prosinca 2005. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03- dalje ZZP/03), te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta i kredita po tečaju na dan isplate kredita.

13. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

14. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 102/15.) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

15.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

15.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

15.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

16. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim.

16.1. Financijski vještak Boris Belunjak u svom Nalazu i mišljenju od 13.siječnja 2026. navodi da iznos razlika više plaćenog zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita, u odnosu da je primijenjen srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita 29.12.2005. godine za 1 CHF=4,743491 kuna, iznosi 44.569,32 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi 5.915,37 EUR, što čini i više i manje plaćane razlike pojedinih anuiteta zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dane plaćanja po kreditu u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, a u izračunatom iznosu je isključen utjecaj razlike anuiteta zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa po svim osnovama.

16.2. Kada je diferencirao samo više plaćene razlike anuiteta (preplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune u otplati kredita (kada je tečaj CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu bio veći u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita) onda isti iznose samo više plaćeno od 48.183,74 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi 6.395,08 EUR.

16.3. Kada je diferencirao samo manje plaćene razlike anuiteta (potplaćene iznose/negativne tečajne razlike/) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja (kada je tečaj CHF za kune bio manji u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita) onda isti iznose samo manje plaćeno (potplaćeno) od – 3.614,42 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi -479,71 EUR.

16.4. Razlika prema obračunu konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, između preračunatih uplaćenih iznosa od 50.302,76 EUR i tzv. „potrebnih uplata“ od 50.216,94 EUR, čini izračunatu preplatu po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR u iznosu više plaćenog od tužitelja tuženiku, odnosno iznos preplate po konverziji od 85,82 EUR, što uz srednji tečaj HNB za 1 EUR=7,6320780 kuna na dan 30.09.2015. godine čini iznos preplate od 654,98 kune.

16.5. Iznos ukupno do visine više plaćenih anuiteta izračunat samo zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu, u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, izračunate ovim nalazom vještačenja, od ukupno više plaćenih anuiteta od 44.569,32 kuna (u kojem je u potpunosti isključen utjecaj promjena/i povećanja i smanjenja/ redovne kamatne stope po svim osnovama i prebijen je iznos manje plaćenog izračunatih valutnih razlika od -3.614,42 kuna), umanjen je za iznos priznate preplate tužitelju prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz CHF u EUR, između tužitelja i tuženika u iznosu od 654,98 kuna, te tako izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužitelja u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa do konverzije iznosi 43.914,34 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 5.828,43 EUR.

16.6. Iznos samo više plaćenih anuiteta izračunat samo zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu, u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, izračunate ovim nalazom vještačenja, od ukupno samo više plaćenih anuiteta od 48.183,74 kuna (u kojem je u potpunosti isključen utjecaj promjena /i povećanja i smanjenja/ redovne kamatne stope po svim osnovama i nije umanjen za negativne iznose valutnih razlika), umanjen je za iznos priznate preplate tužitelju prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz CHF u EUR, između tužitelja i tuženika u iznosu od 654,98 kuna, te tako izračunata umanjena razlika samo više plaćenog od tužitelja u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa do konverzije iznosi 47.528,76 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023.godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 6.308,15 EUR.

17. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a tužitelj je podneskom od 23.siječnja 2026. svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka te od tuženika na ime stečenog bez osnove po osnovu razlike u tečaju CHF potražuje isplatu iznosa od 6.395,08 EUR.

18. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. Navodi da nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate. Navodi da čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako to tužitelj prikazuje, što tuženik osporava, tuženik ukazuje da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužitelj nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2011.g. Prema tom tuženik smatra da vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu.

19. Budući stranke nisu imale primjedbi na nalaz vještaka, a i po mišljenju suda isti je dan savjesno i u skladu s pravilima struke te je sud na istome utemeljio svoju odluku i tuženiku naložio da tužitelju na ime stečenog bez osnove po osnovu razlike u tečaju CHF isplati iznos od 6.395,08 EUR. Pri tome je uzeo u obzir da je iznos preplate od 654,98 kuna, koji je tužitelju priznat u konverziji, u predmetu ovoga suda broj P- 185/2020 oduzet od utvrđenih preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope te se isti ne može odbijati i od iznosa koji je vještak utvrdio kao iznos koji je tužitelj preplatio zbog primjene valutne klauzule.

20. Sud je dopustio preinaku jer tužitelj u tom smislu nije mogao prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev.

21. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva jer prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27.svibnja 2024. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Obzirom na navedeno, ako do zastare ne dolazi povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, onda ne dolazi niti u slučaju kada se tužbeni zahtjev smanjuje

22. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja sud ga ocjenjuje kao neosnovanim u cijelosti. Prije svega treba istaći da su uplate vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, kreditor ih je kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu. Kako će se, i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije problem kreditora, niti je to pitanje kojim bi se trebao baviti sud. Kao korisnik kredita je ovdje označen tužitelj, a kao kreditor tuženik te obzirom da nije došlo do cesije tražbine iz ugovora o kreditu, niti do pristupanja ili preuzimanja duga, a rate kredita skidane su trajnim nalogom s računa tužitelja pa stoga sud smatra da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe

23. Nije osnovan navod tuženika da bi jedino bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu.

23.1. Naime, tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka, prikazanim u tablicama

24. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP) te je tuženik tužitelju dužan naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.767,08 EUR koji troškovi se odnose se na sastav tužbe (200,00 EUR), zastupanje na ročištima održanim 17.prosinca 2025. i 23.ožujka 2026. (2x200,00 EUR), pristup na ročište 19.rujna 2023. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (50,00 EUR), sastav obrazloženih podnesaka od 4.prosinca 2024. i 23.siječnja 2026. (2x200,00 EUR), sve s PDV-om (262,50 EUR) te trošak vještačenja (398,17 EUR) i sudske pristojbe na tužbu (56,41 EUR).

24.1. Tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav podnesak od 9.svibnja 2023. i 27.srpnja 2023 jer se takvi podnesci ne nalaze u spisu, niti za zastupanje na ročištu 17.prosinca 2025. jer je navedeno ročište zakazano zato što tužitelj nije u roku platio predujam za provođenje financijskog vještačenja te da je navedeni predujam bio plaćen na vrijeme navedeno ročište ne bi niti bilo zakazivano.

25. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Požega, 31.ožujka 2026.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude i rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. OD Hećimović i partneri, Slav.Brod

2. OD Porobija & Porobija, Zagreb