REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3104/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Gorani Žurić Juretić u pravnoj stvari tužitelja JN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Igora Metelka, odvjetnika i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice, 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužitelju CN iznos od 6.143,73 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 4,78 EUR od 31.3.2008. do isplate,

- na iznos od 21,33 EUR od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 4,14 EUR od 30.11.2008. do isplate,

- na iznos od 25,47 EUR od 31.1.2009. do isplate,

- na iznos od 26,71 EUR od 28.2.2009. do isplate,

- na iznos od 22,82 EUR od 31.3.2009. do isplate,

- na iznos od 21,71 EUR od 23.4.2009. do isplate,

- na iznos od 18,37 EUR od 31.5.2009. do isplate,

- na iznos od 16,18 EUR od 17.6.2009. do isplate,

- na iznos od 15,01 EUR od 31.7.2009. do isplate,

- na iznos od 17,50 EUR od 31.8.2009. do isplate,

- na iznos od 17,22 EUR od 30.9.2009. do isplate,

- na iznos od 14,85 EUR od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 19,30 EUR od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 22,55 EUR od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 27,77 EUR od 31.1.2010. do isplate,

- na iznos od 26,41 EUR od 28.2.2010. do isplate,

- na iznos od 33,15 EUR od 31.3.2010. do isplate,

- na iznos od 31,68 EUR od 30.4.2010. do isplate,

- na iznos od 34,75 EUR od 31.5.2010. do isplate,

- na iznos od 55,17 EUR od 30.6.2010. do isplate,

- na iznos od 50,41 EUR od 26.7.2010. do isplate,

- na iznos od 49,70 EUR od 14.8.2010. do isplate,

- na iznos od 55,72 EUR od 20.9.2010. do isplate,

- na iznos od 54,00 EUR od 22.10.2010. do isplate,

- na iznos od 64,69 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 83,53 EUR od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 71,42 EUR od 21.1.2011. do isplate,

- na iznos od 69,71 EUR od 18.2.2011. do isplate,

- na iznos od 68,93 EUR od 31.3.2011. do isplate,

- na iznos od 66,08 EUR od 14.4.2011. do isplate,

- na iznos od 93,43 EUR od 31.5.2011. do isplate,

- na iznos od 95,11 EUR od 30.6.2011. do isplate,

- na iznos od 116,46 EUR od 31.7.2011. do isplate,

- na iznos od 104,33 EUR od 31.8.2011. do isplate,

- na iznos od 93,11 EUR od 30.9.2011. do isplate,

- na iznos od 91,70 EUR od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 90,71 EUR od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 95,64 EUR od 31.12.2011. do isplate,

- na iznos od 100,82 EUR od 31.1.2012. do isplate,

- na iznos od 101,22 EUR od 29.2.2012. do isplate,

- na iznos od 96,98 EUR od 11.4.2012. do isplate,

- na iznos od 99,46 EUR od 30.4.2012. do isplate,

- na iznos od 101,09 EUR od 31.5.2012. do isplate,

- na iznos od 98,51 EUR od 30.6.2012. do isplate,

- na iznos od 99,37 EUR od 31.7.2012. do isplate,

- na iznos od 97,92 EUR od 31.8.2012. do isplate,

- na iznos od 91,28 EUR od 21.9.2012. do isplate,

- na iznos od 98,13 EUR od 31.10.2012. do isplate,

- na iznos od 100,28 EUR od 30.11.2012. do isplate,

- na iznos od 99,53 EUR od 31.12.2012. do isplate,

- na iznos od 90,87 EUR od 30.1.2013. do isplate,

- na iznos od 98,29 EUR od 28.2.2013. do isplate,

- na iznos od 98,62 EUR od 31.3.2013. do isplate,

- na iznos od 94,04 EUR od 26.4.2013. do isplate,

- na iznos od 88,70 EUR od 17.5.2013. do isplate,

- na iznos od 88,49 EUR od 19.6.2013. do isplate,

- na iznos od 89,18 EUR od 31.7.2013. do isplate,

- na iznos od 92,40 EUR od 31.8.2013. do isplate,

- na iznos od 97,33 EUR od 30.9.2013. do isplate,

- na iznos od 94,78 EUR od 31.10.2013. do isplate,

- na iznos od 96,25 EUR od 30.11.2013. do isplate,

- na iznos od 97,92 EUR od 31.12.2013. do isplate,

- na iznos od 88,34 EUR od 31.1.2014. do isplate,

- na iznos od 90,31 EUR od 28.2.2014. do isplate,

- na iznos od 89,71 EUR od 31.3.2014. do isplate,

- na iznos od 87,41 EUR od 30.4.2014. do isplate,

- na iznos od 86,46 EUR od 31.5.2014. do isplate,

- na iznos od 86,72 EUR od 30.6.2014. do isplate,

- na iznos od 89,70 EUR od 31.7.2014. do isplate,

- na iznos od 91,86 EUR od 31.8.2014. do isplate,

- na iznos od 91,37 EUR od 30.9.2014. do isplate,

- na iznos od 93,44 EUR od 31.10.2014. do isplate,

- na iznos od 94,89 EUR od 30.11.2014. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 31.12.2014. do isplate,

- na iznos od 95,19 EUR od 15.1.2015. do isplate,

- na iznos od 95,15 EUR od 28.2.2015. do isplate,

- na iznos od 95,15 EUR od 31.3.2015. do isplate,

- na iznos od 95,15 EUR od 30.4.2015. do isplate,

- na iznos od 95,15 EUR od 31.5.2015. do isplate,

- na iznos od 95,15 EUR od 30.6.2015. do isplate,

- na iznos od 95,15 EUR od 31.7.2015. do isplate,

- na iznos od 95,15 EUR od 31.8.2015. do isplate,

- na iznos od 95,15 EUR od 30.9.2015. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja JN u dijelu koji glasi: ''Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju iznos od 1.690,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30.9.2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.''

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužitelju CN parnični trošak u iznosu od 2.170,61 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 31. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjeva tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.250,00 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 31. ožujka 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 28. travnja 2023. tužitelj navodi kako je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj br. 9012358736 od 23. ožujka 2007. kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Dana 16. prosinca 2015. sklopljen je Aneks gore navedenom Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je kredit konvertiran na način da je otplata obveza vezana uz valutnu klauzulu u EUR. Izračunom konverzije utvrđena je nedospjela glavnica na dan 16. prosinca 2015. u iznosu od 44.395,53 CHF, odnosno 312.984,32 kn. Konverzijom kredita u EUR, nakon izvršenog otpisa u iznosu od 12.835,28 EUR, odnosno 97.997,36 kn, utvrđena je nedospjela glavnica na dan 16. prosinca 2015. u iznosu od 28.157,82 EUR, odnosno 214.984,96 kn. Navodi kako je stvarna preostala neotplaćena glavnica u kunama prema početnim uvjetima, uslijed ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila 202.134,00 kn, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, pri čemu nastaje razlika u navedenim glavnicama od 12.850,96 kn, odnosno 1.705,62 EUR. Navodi kako je ugovorena valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez mogućnosti tužitelja da pojedinačno pregovara o navedenoj odredbi te bez upozorenja o specifičnostima valute CHF, odnosno da se radi o valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj Eura, niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskim gospodarskom periodima, što posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedene valute i njezine kunske protuvrijednosti koja je tužitelju obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta. Upućuje na presude donesene u kolektivnom sporu. Navodi kako, s obzirom da je pravomoćnom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004.-31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Upućuje i na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku te odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača. Ističe kako utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF dolazi do anuliranja izmjena anuiteta po osnovi povećanja tečaja, što znači da se prilikom izračuna mjesečnog anuiteta ima primijeniti početno ugovoreni tečaj, dok svaki mjesečni anuitet koji je premašio navedeni iznos, predstavlja razliku koju je tužitelj preplatio, odnosno tuženik stekao bez osnove, a taj je iznos dužan vratiti zajedno sa zateznim kamatama od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate, obzirom da je nepošten stjecatelj. Provedenom konverzijom, obzirom da to nije bila niti njezina svrha, niti je u tom trenutku valutna klauzula CHF bila suđena kao ništetna, nije postignuta ugovorna ravnoteža u smislu povrata svih do tada nepripadno i nepošteno stečenih koristi tuženika koje je generirala valuta CHF, a kako je na to već ukazao Sud EU u toč. 43. i 44. presude C-118/17. Odredba koja je proglašena nepoštenom i ništetnom, ima se smatrati kao da nikada nije niti postojala, sa učinkom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da takva odredba ne postoji, niti je postojala, sa naglaskom na povrat svih nepripadno stečenih koristi koje je generirala takve nepoštena odredba. Konverzijom i odredbama ZID ZPK izrijekom se ne spominje način rješavanja ništetnih ugovornih odredaba kojima je regulirana valutna klauzula CHF. Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena regulira se samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih tečajnih razlika i pripadajućih zateznih kamata za period do konverzije. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 9. travnja 2025. predlaže donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.143,73 EUR (s osnova ništetne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu), iznos od 1.690,12 EUR (s osnova manje priznate preostale neotplaćene glavnice), sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Podrednim zahtjevom predlaže naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.013,47 EUR (uglavničene zatezne kamate na preplaćene iznose) sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Navodi kako CHF konverzija nije protivna pravu EU. Sadržaj dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je provedena konverzija u potpunosti je određen ZID ZPK, a odredbama ZID ZPK uspostavljena je ravnoteža između svih prava i obveza ugovornih strana od strane zakonodavca. Na postupke pred nacionalnim sudovima povodom konvertiranih CHF kredita nije primjenjiva presuda Suda EU Dunai C-118/17 jer je konverzija kredita provedena na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, odnosno u okviru ponude tuženika učinjene u skladu sa odredbama ZID ZPK. Konverzija je provedena u skladu sa ZID ZPK koji je usklađen sa Ustavom RH. Konverzija je u skladu sa stajalištem Vrhovnog suda RH od 4.3.2020. iz oglednog postupka kada je VSRH zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Kreditne institucije, zajedno s tuženikom, bile su dužne postupati po ZID ZPK, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma o konverziji ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. ZID ZPK je poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca. Smatra, stoga, da opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji, ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, odnosno nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa - sporazuma koji su sklopljeni suglasno ZID ZPK. Tužitelj je kroz konverziju kredita u cijelosti namiren pa bi tužitelj usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist. Inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu. Ističe prigovor zastare. Navodi kako se utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Upućuje na odredbi čl. 22. ZOO-a i presudu Suda Europske unije C-81/19. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedene odredbe su jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR. Valutna klauzula je izričito dopuštena zakonom te je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu parničnih troškova.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012358736 od 16. prosinca 2015. (list 11-16), knjigovodstvenu karticu (list 17-46), otplatni plan (list 47-57), pregled uplata po kreditu (list 58-62), otplatnu tablicu (list 63- 68), izračun konverzije (list 69-76), Ugovor o kreditu broj 9012358736 od 23. ožujka 2007. (list 83-89), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 111-112), financijskim vještačenje po vještakinji Petri Blašković (list 123-138).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9012358736 od 23. ožujka 2007. (dalje: Ugovor o kreditu). Nije sporno ni da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012358736 od 16. prosinca 2015. (dalje: Dodatak Ugovoru o kreditu) provedena konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Sporno je i pripada li tužitelju pravo potraživati razliku između glavnice po početnom otplatnom planu i konvertirane glavnice.

6. Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je iznos kredita kunska protuvrijednost 65.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

7. Presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 – dalje: ZZP) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14 i 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi.

10. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda. Da je tome tako, proizlazi iz okolnosti predmetnog slučaja – sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

11. U svrhu utvrđivanja činjenice informiranosti tužitelja prilikom zaključenja Ugovora o kreditu i pregovaranja s tuženikom, saslušan je tužitelj. U svom iskazu navodi kako je ugovor pročitao, ali nikakvih dodatnih upozorenja za potencijalne rizike nije bilo. Radilo se o stambeno-adaptacijskom kreditu koji je podigao u svrhu adaptacije kuće u kojoj je živio dok nije otišao u inozemstvo. U inozemstvo je otišao prije 6 godina, između ostalog i zbog visokih anuiteta ovog kredita kojeg nije mogao otplaćivati. Ne sjeća se točno zašto je baš otišao kod tuženika zaključiti ugovor, bio je klijent te banke, imao je kod njih otvoren tekući račun. Htio je povoljniji kredit. Predstavljen mu je samo anuitet u najpovoljnijoj valuti, odnosno najpovoljniji anuitet, a to je bio ovaj po kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Nije znao da anuitet može toliko rasti, niti ga je netko na to upozorio. Konverzija mu je ponuđena od strane banke. O tome je čuo i na televiziji, a bila je i preporuka banke da se ugovor konvertira. U tom trenutku to je bila javna tema te je komunicirana na način da se preporuča pristati na konverziju iz razloga da se olakša otplata takvih kredita. Pristao je i kredit je prebačen u valutu EUR. U konverziji mu je priznat određeni iznos preplate, prema izračunu banke te su mu za taj iznos umanjene buduće rate kredita, u određenom vremenskom periodu. Još uvijek otplaćuje kredit. Nisu ga upozorili da je valuta CHF valuta utočišta u doba financijske krize, a nisu ga upozorili ni da se tečaj kune u odnosu na CHF ne štiti kao što se štiti tečaj kune u odnosu na EUR. Ni na koji način nije sudjelovao u pregovaranju oko sadržaja ugovornih odredbi. Nekretninu koju je adaptirao nije koristio u poslovne svrhe. U njoj je stanovao dok nije otišao u inozemstvo, a sada je nekretnina prazna. Osobno je platio sve anuitete.

12. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju, što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe. Sud utvrđuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti mu je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

13. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenosti dijela odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu je ništetnost takve odredbe (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ''Narodne novine'' br. 35/05 – dalje: ZOO).

14. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

15. Na temelju iskaza tužitelja te svih okolnosti konkretnog slučaja, sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane tuženika te tužitelj nije imao mogućnost o odredbama istoga pregovarati s tuženikom. Stoga, kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

16. Radi navedenog, kako odluka o tome je li dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF prema tečaju na dan plaćanja anuiteta, ništetna, predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za isplatom, to je sukladno odredbi čl. 12. ZPP-a, uvažavajući sve naprijed navedeno, ovaj sud utvrdio ništetnim dio odredbe čl. 7. prijepornog Ugovora o kreditu.

17. Prema odredbi čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

18. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena je za buduće razdoblje, jer je istim Ugovor o kreditu konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužitelj, iako mu je priznata preplata tom prilikom, uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru o kreditu nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. U toj odluci izneseno je pravno shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. U odluci se nadalje navodi kako treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

19. Ovaj sud smatra kako tužitelj, neovisno o zaključenom Dodatku Ugovoru o kreditu, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti utvrđenje njihove ništetnosti, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi. Takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (J protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

20. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' br. 102/15 - dalje ZID ZPK), odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati na umu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u izračun konverzije, niti je tuženik, na kojem je teret dokaza, takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje, tuženik nije dokazao niti je predložio izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da je ništetna, niti je to utvrđeno na temelju njegovog iskaza.

21. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer on tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

22. Pri odlučivanju sud je uzeo u obzir i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i pravno shvaćanje Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“. Pri odlučivanju sud je imao na umu i odluke VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., Rev 1096/2022-2, kao i Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

23. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovoru o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i pravnih shvaćanja Suda Europske unije i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev-1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužitelj osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik nije dokazao u tijeku ovog postupka da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije.

24. U odluci Suda Europske unije u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena pravna shvaćanja, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako će uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem.

25. Na okolnost visine tražbine tužitelja, odnosno izračuna pozitivne razlike između iznosa koje je tužitelj plaćao prema tečaju CHF na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i iznosa koje bi platio prema početnom tečaju CHF, izračuna razlike između preostale neotplaćene glavnice u trenutku provođenja konverzije i one po početnom otplatnom planu, izračuna zateznih kamata na preplaćene tečajne razlike, tj. na više plaćene iznose s osnova tečajnih razlika koje je tužitelju tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Petri Blašković.

26. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 6.143,73 EUR. Glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj, bi na dan konverzije iznosila 204.589,68 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 217.323,92 kn. Razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 1.690,12 EUR. Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu sa ZID ZPK te priznao preplatu tužitelja u iznosu od 4.352,75 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunato do dana 30. rujna 2015. ukupno iznose 2.013,47 EUR.

27. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje jer je detaljno obrazložen, jasan i u skladu s drugim izvedenim dokazima. Uostalom ni stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještakinje.

28. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju vještakinje, u pogledu preplate uslijed ništetnih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

29. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem otplate kredita prema tečaju koji je važio na dan plaćanja, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezne kamate tužitelju su priznate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

31. Visina stope zateznih kamata za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22), a od 1. siječnja 2024. pa do isplate sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

32. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Naime, potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO-a. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19.

33. To znači da zastara zahtjeva za isplatom teče od 14. lipnja 2018. kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 28. travnja 2023., to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

34. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice od 1.690,12 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate. U odnosu na visinu glavnice utvrđene sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ugovorne strane su se međusobno usuglasile i ona nije bila predmetnom ispitivanja u kolektivnom sporu pa ona nije obuhvaćena razlozima ništetnosti, niti je to tužitelj tijekom postupka dokazivao (tako i Županijski sud u Puli-Pola u odlukama posl. br. Gž- 1681/2025-2 od 30. siječnja 2026. i posl. br. Gž-459/2025-2 od 7. listopada 2025.). Uostalom, sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF do dana konverzije te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID ZPK (za buduće razdoblje), to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice.

35. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a sud utvrđuje da je tužitelj uspio sa 78,43% svog zahtjeva u pogledu visine, dok je u odnosu na osnovu njegov uspjeh 100,00% pa proizlazi da je ukupan uspjeh tužitelja 89,22%, dok je tuženik uspio u preostalom dijelu od 10,78%. Kad se od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio u sporu oduzme postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio u sporu, tada se utvrđuje da je preostali postotak 78,44%.

36. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa), a sukladno troškovniku tužitelja predanom na ročištu održanom 17. veljače 2026. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 10. prosinca 2024., 9. travnja 2025. i 20. svibnja 2025. u visini 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 16. travnja 2024., 22. listopada 2024. i 17. veljača 2026. u visini 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu radi objave presude u visini 50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife), odnosno 750 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (1.500,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (375,00 EUR) i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 127,31 EUR, ukupno iznosi 2.002,31 EUR.

37. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16. travnja 2024. jer je istog dana održano i ročište na kojem je tužitelj mogao iznijeti sve navode iz tog podneska, a tužitelju je priznat trošak zastupanja na tom ročištu. Nije mu priznat trošak sastava podneska od 18. travnja 2024. jer navedeni podnesak ne prileži spisu.

38. Sukladno uspjehu tužitelja u sporu pripada mu pravo na naknadu navedenih troškova u iznosu od 1.570,61 EUR kojem iznosu valja pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 600,00 EUR, koji je tužitelju dosuđen u cijelosti jer je isti bio neophodan za predmetni postupak.

39. Na tako ukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.170,61 EUR tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od 31. ožujka 2026. do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

40. Uslijed toga odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog postupka.

41. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 31. ožujka 2026.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnici