REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5704/2022-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić u pravnoj stvari tužiteljice SD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Denis Meczner, odvjetnik iz Samobora, protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., OIB: 18736141210, Zagreb, Samoborska cesta 145, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke dio odredbe članka VI. Ugovora o operativnom leasingu br. 01274/RK, kao i članak 6.10. Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu verzija 03- 2007, sklopljenog između Tužiteljice kao korisnika leasinga i Tuženika kao davateljem leasinga, u dijelu kojim je ugovoreno da novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, a izražene su u CHF, da se ispunjavaju plaćanjem u hrvatskim kunama prema prodajnom tečaju za CHF Zagrebačke banke d.d. važeće na dan plaćanja.

II./ Nalaže se Tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o., Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB: 18736141210, da isplati Tužiteljici SD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos s osnove ništetne odredbe o CHF valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 2.372,56 EUR zajedno sa tijekom zakonske zatezne kako slijedi na:

Iznos od 0,45 EUR od dne 07.03.2008.g.

Iznos od 2,01 EUR od dne 08.04.2008.g.

Iznos od 0,45 EUR od dne 07.10.2008.g.

Iznos od 12,53 EUR od dne 10.11.2008.g.

Iznos od 0,20 EUR od dne 03.12.2008.g.

Iznos od 4,11 EUR od dne 10.12.2008.g.

Iznos od 13,96 EUR od dne 07.01.2009.g.

Iznos od 0,82 EUR od dne 07.01.2009.g.

Iznos od 12,76 EUR od dne 16.02.2009.g.

Iznos od 0,14 EUR od dne 11.03.2009.g.

Iznos od 16,51 EUR od dne 11.03.2009.g.

Iznos od 0,32 EUR od dne 11.03.2009.g.

Iznos od 12,72 EUR od dne 07.04.2009.g.

Iznos od 0,49 EUR od dne 07.04.2009.g.

Iznos od 12,45 EUR od dne 12.05.2009.g.

Iznos od 0,42 EUR od dne 12.05.2009.g.

Iznos od 10,60 EUR od dne 09.06.2009.g.

Iznos od 0,35 EUR od dne 09.06.2009.g.

Iznos od 11,65 EUR od dne 10.07.2009.g.

Iznos od 0,22 EUR od dne 10.07.2009.g.

Iznos od 10,41 EUR od dne 14.08.2009.g.

Iznos od 0,50 EUR od dne 14.08.2009.g.

Iznos od 11,37 EUR od dne 15.09.2009.g.

Iznos od 0,58 EUR od dne 15.09.2009.g.

Iznos od 9,64 EUR od dne 12.10.2009.g.

Iznos od 11,71 EUR od dne 27.11.2009.g.

Iznos od 0,07 EUR od dne 27.11.2009.g.

Iznos od 10,75 EUR od dne 16.12.2009.g.

Iznos od 0,32 EUR od dne 16.12.2009.g.

Iznos od 14,74 EUR od dne 23.01.2010.g.

Iznos od 12,50 EUR od dne 12.03.2010.g.

Iznos od 2,58 EUR od dne 29.03.2010.g.

Iznos od 0,64 EUR od dne 07.04.2010.g.

Iznos od 17,62 EUR od dne 07.04.2010.g.

Iznos od 0,47 EUR od dne 26.05.2010.g.

Iznos od 17.53 EUR od dne 26.05.2010.g.

Iznos od 0,16 EUR od dne 07.07.2010.g.

Iznos od 23,92 EUR od dne 07.07.2010.g.

Iznos od 0,93 EUR od dne 09.08.2010.g.

Iznos od 21,37 EUR od dne 09.08.2010.g.

Iznos od 1,45 EUR od dne 09.08.2010.g.

Iznos od 20,94 EUR od dne 27.09.2010.g.

Iznos od 6,28 EUR od dne 12.10.2010.g.

Iznos od 21,24 EUR od dne 12.10.2010.g.

Iznos od 5,98 EUR od dne 09.11.2010.g.

Iznos od 21,59 EUR od dne 09.11.2010.g.

Iznos od 9,25 EUR od dne 29.12.2010.g.

Iznos od 14,79 EUR od dne 29.12.2010.g.

Iznos od 22,87 EUR od dne 01.02.2011.g.

Iznos od 34,12 EUR od dne 01.02.2011.g.

Iznos od 1,40 EUR od dne 07.03.2011.g.

Iznos od 25,50 EUR od dne 07.03.2011.g.

Iznos od 9,84 EUR od dne 08.03.2011.g.

Iznos od 24,92 EUR od dne 08.03.2011.g.

Iznos od 9,29 EUR od dne 07.04.2011.g.

Iznos od 16,55 EUR od dne 07.04.2011.g.

Iznos od 22,24 EUR od dne 09.06.2011.g.

Iznos od 18,40 EUR od dne 09.06.2011.g.

Iznos od 28,28 EUR od dne 08.07.2011.g.

Iznos od 17,52 EUR od dne 08.07.2011.g.

Iznos od 46,02 EUR od dne 10.08.2011.g.

Iznos od 0,32 EUR od dne 26.08.2011.g.

Iznos od 57,84 EUR od dne 26.08.2011.g.

Iznos od 57,84 EUR od dne 26.08.2011.g.

Iznos od 57,84 EUR od dne 26.08.2011.g.

Iznos od 58,50 EUR od dne 26.08.2011.g.

Iznos od 12,19 EUR od dne 26.08.2011.g.

Iznos od 46,05 EUR od dne 06.09.2011.g.

Iznos od 47,86 EUR od dne 09.11.2011.g.

Iznos od 0,11 EUR od dne 09.11.2011.g.

Iznos od 48,25 EUR od dne 09.12.2011.g.

Iznos od 0,27 EUR od dne 16.01.2012.g.

Iznos od 50,17 EUR od dne 16.01.2012.g.

Iznos od 2,77 EUR od dne 07.02.2012.g.

Iznos od 55,34 EUR od dne 07.02.2012.g.

Iznos od 5,09 EUR od dne 07.02.2012.g.

Iznos od 49,51 EUR od dne 07.03.2012.g.

Iznos od 6,90 EUR od dne 07.03.2012.g.

Iznos od 28,81 EUR od dne 30.04.2012.g.

Iznos od 20,05 EUR od dne 10.05.2012.g.

Iznos od 54,80 EUR od dne 10.05.2012.g.

Iznos od 55,46 EUR od dne 10.05.2012.g.

Iznos od 26,47 EUR od dne 10.05.2012.g.

Iznos od 29,93 EUR od dne 08.06.2012.g.

Iznos od 27,14 EUR od dne 08.06.2012.g.

Iznos od 27,92 EUR od dne 01.08.2012.g.

Iznos od 27,30 EUR od dne 01.08.2012.g.

Iznos od 28,22 EUR od dne 20.08.2012.g.

Iznos od 0,04 EUR od dne 20.08.2012.g.

Iznos od 54,14 EUR od dne 11.09.2012.g.

Iznos od 0,60 EUR od dne 11.09.2012.g.

Iznos od 50,42 EUR od dne 10.10.2012.g.

Iznos od 43,71 EUR od dne 07.11.2012.g.

Iznos od 7,47 EUR od dne 10.12.2012.g.

Iznos od 51,86 EUR od dne 10.12.2012.g.

Iznos od 2,78 EUR od dne 10.12.2012.g.

Iznos od 48,48 EUR od dne 11.01.2013.g.

Iznos od 2,85 EUR od dne 11.01.2013.g.

Iznos od 43,96 EUR od dne 08.03.2013.g.

Iznos od 4,78 EUR od dne 08.03.2013.g.

Iznos od 14,38 EUR od dne 08.03.2013.g.

Iznos od 29,95 EUR od dne 11.04.2013.g.

Iznos od 6,04 EUR od dne 11.04.2013.g.

Iznos od 42,00 EUR od dne 07.05.2013.g.

Iznos od 7,44 EUR od dne 07.05.2013.g.

Iznos od 38,51 EUR od dne 12.06.2013.g.

Iznos od 7,31 EUR od dne 12.06.2013.g.

Iznos od 37,18 EUR od dne 05.07.2013.g.

Iznos od 7,81 EUR od dne 05.07.2013.g.

Iznos od 37,62 EUR od dne 08.08.2013.g.

Iznos od 3,25 EUR od dne 08.08.2013.g.

Iznos od 43,30 EUR od dne 09.09.2013.g.

Iznos od 3,53 EUR od dne 09.09.2013.g.

Iznos od 36,01 EUR od dne 09.10.2013.g.

Iznos od 9,12 EUR od dne 27.11.2013.g.

Iznos od 7,81 EUR od dne 27.11.2013.g.

Iznos od 41,54 EUR od dne 06.12.2013.g.

Iznos od 30,69 EUR od dne 06.12.2013.g.

Iznos od 19,06 EUR od dne 10.12.2013.g.

Iznos od 7,27 EUR od dne 10.12.2013.g.

Iznos od 40,38 EUR od dne 09.01.2014.g

Iznos od 48,88 EUR od dne 09.01.2014.g.

pa sve do isplate, po stopi koja se do dana 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena, od dana 01.08.2015.g. do dana 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tnih poena, a od dana 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

III./ Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke dio odredbe članka VI. Ugovora o operativnom leasingu br. 01274/RK kao i članak 6.6. Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu verzija 03- 2007, sklopljenog između Tužiteljice kao korisnika leasinga i Tuženika, kao davateljem leasinga, kojom su ugovoreni administrativni troškovi koje je primatelj leasinga obvezan platiti davatelju leasinga odmah po primitku poziva za plaćanje i da se uplaćeni administrativni troškovi ne vraćaju.

IV./ Nalaže se Tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o., Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB: 18736141210, da isplati Tužiteljici SD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova naplaćene naknade ne ime administrativnih troškova iznos od 221,53 EUR zajedno sa tijekom zakonske zatezne kamate od dana 23.01.2008.g. pa sve do isplate, po stopi koja se do dana 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena, od dana 01.08.2015.g. do dana 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgova kim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tnih poena, a od dana 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

V./ Odbacuje se, kao nedopušten prigovor tuženika radi prebijanja tražbine tuženika u iznosu od 425,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. veljače 2023. do isplate, s tražbinom tužiteljice iz točke II./ i IV./ izreke ove presude.

VI./ Nalaže se tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o. OIB 18736141210 naknaditi tužiteljici SD OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.774,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. ožujka 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica SD, ranije S, u tužbi navodi da je 22. siječnja 2008. s tuženikom Unicredit Leasing Croatia d.o.o. sklopila Ugovor o operativnom leasingu, za vozilo marke Renault Clio Alize 1.2 5 vrata u vrijednosti 11.915,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. na plan plaćanja, a rok otplate kredita je određen na 72 mjeseca.

1.2 Nadalje tužiteljica navodi da su ništetni dio odredbe čl. VI. Ugovora o operativnom leasingu br. 01274/RK, kao i članak 6.10. Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu verzija 03-2007, kojima je ugovoreno da novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, izražene u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama prema prodajnom tečaju za CHF Zagrebačke banke d.d. važeće na dan plaćanja su ništetne. To stoga što tuženik prilikom ugovaranja predmetnog ugovora postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu na teret tužiteljice imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužiteljicu kao potrošača informirao i nije je upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule.

1.3 Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da su banke kao davatelji kredita povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF. S obzirom na to da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila valjano informirana o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, to su ništetne odredbe predmetnog ugovora o leasingu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Jednako tako je i Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ŽD protiv Erste bank Hungary Zrt), dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude).

1.4 Kako su dakle odredbe Ugovora o leasingu u dijelu u kojem je ugovorena CHF valutna klauzula ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga tužiteljica tužbenim zahtjevom o kojem je odlučeno pod točkom II./ izreke ove presude, postavljenim po provedenom financijskom vještačenju, potražuje isplatu razlike između iznosa koje je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika primjenom valutne klauzule u CHF i iznosa koji bi tužiteljica tuženiku platila u ispunjenju svoje ugovorne obveze bez primjene te ništetne odredbe, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana plaćanja pa do isplate. Tužiteljica navodi da joj je tuženik, na temelju odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su ništetne.

1.5 Tužiteljica navodi nadalje da dio odredbe članka VI. Ugovora o operativnom leasingu br. 01274/RK kao i članak 6.6. Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu verzija 03-2007 kojom su ugovoreni administrativni troškovi, a koja u konkretnom slučaju, obzirom na iznos kredita i tečaj CHF naspram hrvatske kune na dan isplate kredita iznosi 1.669,14 HRK je ništetna. Navedena naknada je ugovarana na potpuno netransparentan način, bez specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga. Tužiteljica kao potrošač nikada nije zaprimila troškovnik koji bi opravdavao takvu naknadu ili dali bilo kakav temelj tužiteljici kao potrošaču, da prije ugovaranja, temeljem transparentnih informacija, sama procijeni je li joj povoljnije sklopiti ugovor upravo kod tuženika kao trgovca. Tuženik je navedenu administrativnu naknadu obračunao odmah po isplati kredita i na taj način tužiteljici kao potrošaču ustegnuo iznos vraćanje kojega tužiteljica potražuje tužbenim zahtjevom o kojem je odlučeno pod točkom III./ izreke ove presude, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana naplate te naknade

- 23.01.2008, pa do isplate. Pravi temelj navedene ništetnosti tužiteljica crpi u presudi suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19. Sukladno članku 4. stavak 2. Direktive 93/13 procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Sukladno gore citiranoj presudi suda Europske Unije, provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška. Sud EU je navedenim presudama presudio da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” moraju shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa, kao što je u konkretnom slučaju odredba naknadama kredita, ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Sud EU je u predmetu C-224/19 potvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Tužiteljica predlaže sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, budući da tužiteljica SD nije dokazala istovjetnost s FD koja je ugovorila predmetni ugovor o leasingu.

2.1 Tuženik nadalje osporava osnovu i visinu tužbenih zahtjeva tužiteljice). Tuženik ističe da je u ovom postupku tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

2.2 Tuženik ističe prigovor zastare te navodi nadalje da čak i u slučaju kada bi sud ocijeni osnovanim postojanje tražbine tužiteljice, da bi tužiteljici pravo na zatezne kamate pripadalo tek od dana podnošenja tužbenog zahtjeva, a ne od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog leasing obroka ili od dana plaćanja administrativnog troška, jer se ugovorne strane iz ništetnog ugovora o zajmu treba smatrati poštenima.

2.3 Tuženik navodi da se na ovaj ugovorni odnos ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda u kolektivnom postupku. Tuženik tvrdi da valutna klauzula sadržana u Ugovru o leasingu nije ništetna i to prije svega zbog toga što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno zakonom te da je kao takva odredba o valutnoj klauzuli odraz zakonskih odredbi te je isključena od ispitivanja nepoštenosti, pri čemu tuženik ukazuje na odredbu čl. 99. ZZP/07. Tuženik nije utjecao na odluku tužiteljice te ona ni na koji način nije bila prisiljena sklopiti ugovor o leasingu s valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica je potpisom ugovora o leasingu pristala na sadržaj tog ugovora te odredba o valutnoj klauzuli ne predstavlja nepoštenu odredbu i tužiteljica je bila dovoljno upoznata sa svim informacijama potrebnim za donošenje odluke o predmetnom zaduženju te je razumjela ekonomske posljedice odluke o zaključenju ugovora o leasingu s tuženikom.

2.4 Tuženik dodatno ukazuje kako je predmetnim Ugovorom o leasingu kao instrument osiguranje ugovorena i jamčevina u visini od 15 % iznosa ukupne naknade leasing, a tužiteljica je prilikom isplate predmetne jamčevine profitirala na povećanju tečaja CHF, pa se stoga postavlja pitanje navodnog rizika koji je tužiteljica preuzela ugovaranjem predmetnog Ugovora. Nadalje tuženik ističe da ukoliko sud iz bilo kojih razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada se ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u jamčevini, koja je u trenutku kada je vraćena tužiteljici iznosila 425,09 EUR više nego u trenutku kada je tužiteljica predmetnu jamčevinu uplatila, pa stoga predlaže utvrditi postojanje tražbine tuženika u iznosu od 425,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. ožujka 2014. do isplate te da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice.

2.5 U pogledu tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim odredbe čl. VI. Ugovora u onom dijelu u kojem se navode administrativni troškovi u visini od 2,50% te s te osnove zahtijeva za isplatu iznosa od 1.669,14 kn, odnosno 221,53 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23.01.2008. pa do isplate, tuženik osporava da je ta odredba nepoštena, odnosno ništetna. Tuženik ističe da je odredba kojom se ugovara obveza korisnika leasinga za plaćanjem naknade jasna, lako uočljiva i razumljiva te je na takvu ugovornu odredbu tužiteljica pristala potpisom Ugovora. U čl. 6. st.6. Općih uvjeta jasno je propisano da „Primatelj leasinga obvezan je platiti naknadu za administrativne troškove za upravljanje ovim ugovorom davatelju leasinga odmah po primitku poziva za plaćanje. Uplaćeni administrativni troškovi se ne vraćaju.“ Dalje u čl.14. Općih uvjeta propisane su kumulativne pretpostavke za stupanje ugovora o leasingu na snagu od kojih je jedna i uplata jednokratne naknade (administrativnih troškova). Tuženik ističe i da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za sklapanje ugovora (tzv. administrativnih troškova), dakle, da je tužiteljica mogla je shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe i to već prilikom slanja ponude. Tuženik ističe da zahtjev da ugovorna odredba bude jasno i razumljivo sastavljena ne podrazumijeva da treba detaljno navesti troškove na koje se takva naknada odnosi. Naposljetku tuženik tvrdi da odredba kojom je ugovorena naplata administrativne naknade ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

2.6 Tuženik navodi naposljetku i da ako bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ugovorni odnos između stranaka sveo na početni tečaj, da bi tuženik imao prema tužiteljici potraživanje po osnovi razlike anuiteta plaćenih primjenom valutne klauzule kada je taj tečaj bio niži od početnog.

2.7 Tuženik slijedom izloženog predlaže tužbene zahtjeve odbiti te potražuje naknadu troška parničnog postupka.

3. Tužiteljica se tijekom postupka protivi svim izloženim prigovorima tuženika, a u odnosu na prigovor radi prebijanja navodi da tuženik nije taj prigovor kvantitativno uredio do zaključenja prethodnog postupka, pa stoga tužiteljica taj prigovor predlaže odbaciti.

4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjima po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, saslušanjem vještaka Darka Prpića te saslušanjem tužiteljice.

5. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

5.1 U pogledu prigovora radi prebijanja, budući da tuženik nije dokazao koliki iznos potraživanja tužiteljice prema tuženiku bi preostao po izvršenom prebijanju, ovaj sud je zaključio da tuženik nema pravnog interesa za donošenje konstitutivne odluke o postojanju njegovog potraživanja prema tužiteljici, pa je stoga, zbog nedostatka pravnog interesa rješenjem sadržanim pod točkom V./ izreke ove presude taj prigovor odbačen kao nedopušten.

6. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija tužiteljice. Nadalje je sporno je li ništetna ugovorna odredba citirana pod točkom I./ ove presude. Pod pretpostavkom da je navedena odredba ništetna, sporno je između stranaka je li kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva zastario. Nadalje je sporan tužbenim zahtjevom zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata.

6.1 U pogledu prigovora radi prebijanja, sporna je njegova dopuštenost te osnovanost.

7. Čitanjem rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu od 27. kolovoza 2018. utvrđeno je da je tim rješenjem tužiteljici (da se radi o tužiteljici utvrđeno je čitanjem datuma rođenja u tom rješenju i usporedbom istoga s JMBG-om navedenim u Ugovoru o operativnom leasingu od 22. siječnja 2008.) odobrena promjena prezimena iz S u SD. Stoga prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice nije osnovan.

8. Nakon utvrđene neosnovanosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije, proizlazi da između stranaka nije sporno da su tužiteljica, koja se tada prezivala Ž, kao primatelj leasinga i tuženik kao davatelj leasinga 22. siječnja 2008. zaključili Ugovor o operativnom leasingu broj 01274/RK, da je objekt leasinga – vozilo marke Renault Clio te da je taj ugovor sadržavao odredbu o valutnoj klauzuli, citiranu pod točkom I./ izreke ove presude, kao i da je je odredbom 6.6. Općih uvjeta ugovoreno plaćanje administrativne naknade, kao što je to navedeno pod točkom III./ izreke ove presude.

8.1 U pogledu prigovora radi prebijanja, nije sporno niti da je tužiteljici naplaćena jamčevina, koju joj je tuženik vratio.

9. Na predmetni spor ne mogu se primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, jer tuženik nije bio stranka u tom postupku, slijedom čega nije moguće niti primijeniti odredbu čl. 502.c ZPP-a. Osnovanost tužbenog zahtjeva potrebno je ocijeniti prema odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08, dalje ZOO).

10. Radi utvrđenja okolnosti zaključenja predmetnog ugovora o financijskom leasingu; konkretno postupanja tužiteljice i tuženika kao ugovornih stranaka, izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

10.1 Tužiteljica je iskazala da živi na selu, da su autobusne linije vrlo su rijetke i da joj je stoga auto nužan za odlazak na posao i s posla te radi vožnje djece u školu i na treninge.

10.2 U pogledu okolnosti zaključenja predmetnog ugovora o leasingu, tužiteljica je iskazala da je otišla u auto kuću Vasilj u Samoboru, da je tamo vidjela automobil marke Renault Clio, koji joj se svidio te su je u auto-kući uputili na tuženika, jer su s njima imali ugovorenu suradnju, tj. ''oni su financirali ljude koji su u toj kuću kupovali aute''. Prema daljnjem iskazu tužiteljice, ona je otišla u poslovnicu tuženika raspitati se ima li uvjete za zaključenje predmetnog ugovora o leasingu te je to bio jedini sastanak na kojemu se o nečemu razgovaralo, se ta naknada odnosi, već samo da mora ''to'' platiti jer je takva procedura leasinga, nije dobila nikakve cjenike i prospekte. Na sastanku su joj rekli da će joj se povratno javiti, potom su je pozvali nakon što joj je leasing odobren te ju je kod tuženika čekao spreman ugovor. Platila je jamčevinu te je dobila potvrdu s kojom je otišla u auto kuću i tamo je preuzela automobil. Ugovor ju je dočekao već sastavljen, nije bilo nikakvih pregovora. Tužiteljica je iskazala nadalje da je pitala u auto a predmet tog sastanka bila je njezina kreditna sposobnost. Nisu joj objasnili nikakve rizike vezano uz švicarski franak, niti uz bilo što drugo. Platila je ulaznu naknadu, nisu joj rekli na što kući što ako ne bude mogla leasing plaćati, na što je dobila odgovor da je to jedini način da kupi auto i ona nije imala drugog izbora, nego na to pristati. Ugovor je pročitala, no nije imala priliku o bilo čemu što joj u tom ugovoru nije bilo jasno s bilo kim u leasing kući (poslovnici tuženika) razgovarati, jer joj je bilo rečeno da je leasing takav kao što piše u ugovoru koji je dobila i da je to njezina dobra volja hoće li ''takav leasing'' uzeti ili neće. Bila je jako nesretna jer joj je rata stalno rasla, na kraju se ''poduplala'' (udvostručila). Mogla je ili vratiti auto i ostati bez i bez auta i bez novca koji je do tada već bila uplatila, pa je izdržala i otplatila taj leasing. Smatra da joj je rata neopravdano rasla i zato je podigla ovu tužbu.

10.3 Tužiteljica je iskazala nadalje da je u vrijeme kad je s tuženikom zaključila predmetni ugovor bila zaposlena kao medicinska sestra u Zaraznoj bolnici u Zagrebu te da je na istom radnom mjestu, kod istog poslodavca, zaposlena i danas.

11. Prihvaćanjem tužiteljičinog gore izloženog, uvjerljivog i logičnog te spontanog i iskrenog iskaza, utvrđeno je da tužiteljici nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o operativnom leasingu, pa tako niti o ovdje spornim odredbama kojima je ugovorena primjena valutne klauzule, konkretno o odredbi da će se visina tužiteljeve novčane obveze izračunati koristeći prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d. za CHF na dan uplate (citirana pod točkom I./ izreke ove presude), kao niti o odredbi čl. 6.6. Općih uvjeta, citiranoj pod točkom III./ izreke ove presude, kojom je ugovoreno plaćanje administrativne naknade. Naime, čitanjem i pregledavanjem predmetnog Ugovora o operativnom leasingu zaključenog između stranaka (list 7-14 spisa), kao i saslušanjem tužiteljice, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru, sastavljenom i otisnutom od strane tuženika. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed sastavio trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 96. st.2. ZZP), a što tuženik i ne osporava.

12. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 9. ZZP propisano je da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Saslušanjem tužiteljice te prihvaćanjem njezinog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da je tužiteljica rabljeni automobil koji je kupljen predmetnim leasingom koristila isključivo za svoje osobne potrebe. Nadalje, iz sadržaja Ugovora o operativnom leasingu ne proizlazi da je tužiteljica bila financirana kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila financirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica taj ugovor zaključila kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužiteljice te prihvaćanjem njezinog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da je tužiteljica predmetni ugovor o operativnom leasingu zaključila kao fizička osoba, radi stjecanja osobnog automobila, koji joj je nužan te kojega koristi za svoje osobne potrebe. Stoga ovaj sud zaključuje da tužiteljica ugovor o operativnom leasingu s tuženikom nije zaključila u svrhe koje su bile namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj ili obrtničkoj djelatnosti, što znači da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

13. Prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13.1 Načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da potrošaču u trenutku sklapanja nekog pravnog posla odredbe tog ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već potrošaču treba biti pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača.

13.2 Prihvaćanjem tužiteljičinog uvjerljivog iskaza utvrđeno je da je tužiteljica predmetni ugovor s valutnom klauzulom u CHF, odnosno s u tom ugovoru sadržanom odredbom navedenom u točki I./ izreke ove presude, kao i s u tom odredbom čl. 6.6. Općih uvjeta sadržanom obvezom plaćanja administrativne naknade, zaključila jer joj je kod tuženika bilo rečeno da je prihvaćanjem takvog ugovora, u sadržaju kojeg je sastavio tuženik jednostrano, jedini način da dođe do kupi automobila, koji joj je bio potreban. Prema tužiteljičinom iskazu, koji ovaj sud prihvaća u cijelosti jer je uvjerljiv, a i jer nema dokaza za suprotno (čl. 221.a ZPP), osim što se o sadržaju predmetnog ugovora nije pregovaralo, tužitelja tužiteljicu nije informirao niti o jednom riziku koji ovako zaključen ugovor nosi te je iznos mjesečne rate koju je tužiteljica trebala plaćati tuženiku u ispunjenju svoje obveze iz ugovora o operativnom leasingu, uslijed primjene sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, porastao u toj mjeri da je tužiteljica razmatrala raskid toga ugovora zbog opterećenosti rastom mjesečnog anuiteta koji je bila dužna plaćati, no naposljetku je odlučila ugovor ispuniti do kraja, jer bi u proitvnom ostala i bez do tada plaćenog iznosa, i bez automobila. Prihvaćanjem takvog iskaza tužiteljice utvrđeno je da tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora o operativnom leasingu tužiteljici nije pružio dovoljno informacija na temelju kojih je tužiteljica mogla shvatiti razmjer ekonomskog rizika koji se za tužiteljicu ostvario uslijed obveze preuzete tim ugovorom, a zbog primjene odredbe o valutnoj klauzuli, za koju tužiteljica u ovom postupku tvrdi da je ništetna. Pojam valutne klauzule, iako postoji u Zakonu o obveznim odnosima, nije potpuno jasan prosječno financijski obrazovanoj osobi, što je razvidno iz situacije koja je za tužiteljicu uslijedila nakon što je ona s tuženikom zaključila ugovor u kojem je bila sadržana odredba o valutnoj klauzuli, jer je tužiteljica bila zatečena i unesrećena rastom mjesečnog anuiteta, što znači da je tako ugovorena klauzula predstavljala rizik koji je tužiteljica preuzela bez da ga je razumjela prilikom zaključenja ugovora s tuženikom, a što je jasno proizlazi iz njezinog iskaza.

13.3 Slijedom izloženoga, odredba o valutnoj klauzuli, sadržana u ugovoru o operativnom leasingu zaključenom između stranaka, a suprotno tvrdnji tuženika, nije bila jasna niti lako razumljiva, što znači da je njezinu valjanost dopušteno ocjenjivati. Da je ta odredba bila jasna i lako razumljiva u sadržajnom smislu (a ne samo na formalnoj, gramatičkoj razini), tužiteljica bi bila u mogućnosti predvidjeti rast mjesečne obveze iz ugovora zaključenog s tuženikom. Stoga neosnovano navodi tuženik da valjanost spornih odredbi ugovora o kreditu nije dopušteno ocjenjivati na temelju odredbe čl. 84. ZZP.

14. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kao što je to prethodno obrazloženo, o sporoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, a prihvaćanjem tužiteljičinog iskaza o financijskoj nevolji u kojoj se našla primjenom sporne odredbe o valutnoj klauzuli proizlazi da je primjena te odredbe prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice kao potrošača. Na navedeni zaključak upućuje i vještačenjem utvrđen (što je niže obrazloženo) iznos od ukupno 2,372,56 EUR koji je tužiteljica platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze iz ugovora o operativnom leasingu zaključenog s tuženikom, a primjenom sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a imajući u vidu da je nabavna vrijednost vozila koje je bilo objekt leasinga bila 11.915,79 CHF bez PDV-a. Iz omjera ta dva iznosa proizlazi da je cijena vozila porasla u mjeri koja prema ocjeni ovoga suda nedvojbeno ukazuje na zaključak da je ugradnjom te odredbe u ugovor o financijskom leasingu zaključen između stranaka tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu tužiteljice kao potrošača.

14.1 Slijedom izloženoga, u pogledu odredbe ugovora o operativnom leasingu koja se odnosi na izračun visine anuiteta prema valutnoj klauzuli ispunjene su pretpostavke propisane odredbom čl. 96. st.1. ZZP – o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 102. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

15. Nije sporno da odredbom 6.6. Općih uvjeta ugovoreno plaćanje administrativne naknade, kao što je to navedeno pod točkom III./ izreke ove presude. Osim što je spornu odredbu na temelju koje je predmetna naknada tužiteljici naplaćena, tuženik ugradio u unaprijed formulirani, tipski ugovor (o sadržaju kojega se nije moglo pregovarati), tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je prije zaključenja ugovora o operativnom leasingu tužiteljicu informirao zašto je naknada za administrativne troškove određena i naplaćena upravo prema parametru kojeg je tuženik jednostrano nametnuo – u visini od 2,50%. Kao što je već izloženo, načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da u trenutku sklapanja pravnog posla odredbe ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već je tuženik kao trgovac bio dužan pružiti tužiteljici dovoljno informacija da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica njezinog informiranog izbora, kao potrošača, a jednostrano nametanje određenog parametra izračuna, bez informacije na što se konkretno predmetna naknada odnosi - koji administrativni trošak tuženik njome podmiruje - ne predstavlja punu informaciju. Navedeno osobito dolazi do izražaja kada se u omjer stavi iznos ugovorenog mjesečnog anuiteta od 181,52 CHF bez PDV-a i iznosa naplaćene administrativne naknade u iznosu od 297,89 EUR bez PDV-a. Stoga ovaj sud zaključuje da odredba čl. 6.6 Općih uvjeta, kojom je tuženik bez mogućnosti pregovaranja tužiteljici nametnuo plaćanje iznosa od 221,53 EUR (utvrđeno vještačenjem, kao što je niže izloženo), uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, prilikom ocjenjivanja ravnoteže prava i obveza parničnih stranaka kao ugovornih strana, ovaj sud ima u vidu kupovnu moć, odnosno financijsku situaciju tužiteljice te činjenicu da je druga ugovorna strana (ovdje tuženik) financijska institucija, koja ničim nije obrazložila na koji su način naplatom ove naknade prava i obveze ugovornih stranaka u ravnoteži (a što tuženik tvrdi, a pritom ničim ne dokazuje) te ostaje nejasno koji svoj bilo operativni, bilo trošak koje druge vrste je tuženik podmirio naplatom naknade u navedenom, od strane tuženika jednostrano određenom iznosu.

15.1 Slijedom izloženoga, ovaj sud zaključuje da su sporni dio odredbe čl. VI. Ugovora o operativnom leasingu, kao i odredba čl. 6.6 Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu zaključenog između stranaka nepoštene u smislu odredbe čl. 96.st.1. ZZP. Naime, o tim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 102. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom III./ izreke ove presude.

16. Radi utvrđena visine iznosa koje je tužiteljica platila tuženiku u ispunjenju svoje obveze primatelja leasinga kao što je to između stranaka bilo ugovoreno, tj. plaćanjem mjesečnih anuiteta koje je tuženik izračunao uz primjenu ništetne odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF, kao i radi utvrđenja visine iznosa koji je tužiteljici naplaćen po osnovi ništetne odredbe o plaćanju administrativnih troškova te naposljetku radi utvrđivanja razlike u visini iznosa jamčevine koju je tužiteljica tuženiku platila te iznosa koji je po toj osnovi tuženik tužiteljici vratio, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Darku Prpiću.

17. Vještak Darko Pripić izradio je pisani nalaz i mišljenje u kojem je izračunao:

- da je tužiteljica uslijed rasta mjesečnog anuiteta zbog primjene valutne klauzule u CHF platila tužitelju iznos od ukupno 2.354,88 EUR više nego u odnosu na obvezu plaćanja bez primjene ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CH; ujedno je vještak izradio tablicu u kojoj je naveo datum plaćanja pojedinog anuiteta;

- da je tužiteljici po osnovi naknade administrativnih troškova, primjenom ništetne odredbe kojom je tužiteljici ta obveza nametnuta, naplatio 23. siječnja 2008. iznos od 221,53 EUR te

- da razlika između jamčevine koju je tužiteljica tuženiku platila 23. siječnja 2008. te iznosa jamčevine koji je tuženik 20. ožujka 2014. vratio tužiteljici izračunavajući iznos jamčevine primjenom valutne klauzule u CHF iznosi 454,26 EUR.

18. Nalazu i mišljenju vještaka za financije prigovorio je tuženik, navodeći da je vještak izračunao razliku nastalu uslijed promjena tečaja CHF, pri čemu rata nije umanjena za PDV, koji je tuženik platio državi te da takav pristup vještaka smatra neispravnim jer tuženik nije dužni iznos PDV-a zadržao kao svoj prihod već je isti platio državi. Tuženik je ustvrdio da je vještak trebao obračun napraviti s osnove uplate leasing obroka bez PDV-a, pa je stoga izveden dokaz dopunskim vještačenjem, u kojem je vještak Darko Prpić zanemario postojanje PDV-a te izračunao koliko bi iznosili mjesečni anuiteti da se nije primjenjivala klauzula u CHF, bez PDV-a.

18.1 Oba nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića – osnovni (list 213-223 spisa), kao i dopunski (list 256-262) ovaj sud ocjenjuje stručnima i jasnima, u smislu matematičkog izračuna. Pravno je pitanje treba li u iznos mjesečnih anuiteta koji su porasli uslijed promjena tečaja CHF uračunati PDV, radi utvrđivanja iznosa koje je tužiteljica platila više u odnosu na početni tečaj CHF. Pritom je prihvaćanjem iskaza vještaka Darka Prpića, saslušanog na prijedlog tužiteljice, utvrđeno, a što je ujedno i notorno svakoj osobi više razine financijske pismenosti, da tužiteljica, kao potrošač, nije mogla izbjeći plaćanje PDV-a, dok je tuženik, kao trgovac, PDV plaćen državi mogao prebiti, na način da sve što je potrebno za funkcioniranje tuženika kao trgovačkog društva prijavi kao pretporez i time umanji svoju obvezu plaćanja PDV-a. Ovaj sud smatra neosnovanom tvrdnju tuženika da njegovu obvezu vraćanja od tužiteljice primljenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli treba umanjiti za PDV jer PDV ne predstavlja prihod tuženika, nego obvezu koju tuženik ima prema državi. Naime, ako se uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ispune pretpostavke pod kojima tuženik može tražiti vraćanje plaćenog PDV-a, takav zahtjev tuženik može postaviti prema RH, a ne prema tužiteljici, što ustvari tuženik čini kada tvrdi da je iznos preplate do koje je došlo primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potrebno umanjiti za plaćeni PDV. Na taj način bi teret plaćanja PDV-a snosila tužiteljica, a tužiteljica nije PDV primila, pa ga nije dužna ni vratiti. Isto se odnosi i na navode tuženika izložene u točki 2.6 ovog obrazloženja – da ako sud utvrdi ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, da bi to značilo da bi tuženik imao potraživanje prema tužiteljici, jer je tužiteljica tijekom otplate anuitete plaćala i prema nižem tečaju. Naime, tužiteljica nije od tuženika ništa primila na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pa stoga nema ni osnove za vraćanje.

18.2 Prihvaćanjem stručnog i jasnog osnovnog nalaza i mišljenja vještaka za financije Darka Prpića utvrđeno je da je tužiteljica tuženiku, na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, isplatila iznos od ukupno 2.372,56 EUR, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno kao pod točkom II./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, pa je tužiteljici kamata dosuđena od svakog pojedinog prekomjerno plaćenog anuiteta, a prema osnovnom nalazu i mišljenju vještaka, prema datumima navedenima u tablici koja je dio nalaza i mišljenja vještaka na listu 220-221 spisa. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o operativnom leasingu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio ništetnu odredbu, citiranu pod točkom I./ izreke ove presude.

18.3 Nadalje je prihvaćanjem stručnog i jasnog osnovnog nalaza i mišljenja vještaka za financije Darka Prpića utvrđeno je da je tužiteljica tuženiku, na temelju ništetnih odredbi citiranih pod točkom III./ izreke ove presude, po osnovi administrativnih troškova 23. siječnja 2008. platila iznos od 221,53 EUR, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno kao pod točkom IV./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, pa je tužiteljici kamata dosuđena od plaćanja navedene naknade. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o operativnom leasingu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio ništetnu odredbu, citiranu pod točkom III./ izreke ove presude.

19. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o operativnom leasingu kao što je to navedeno pod točkama I./ i III./ izreke ove presude, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO. Isto se odnosi na kamatu, kao akcesorno potraživanje.

20. Naposljetku, a kao što je gore navedeno, prihvaćanjem stručnog i jasnog nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića utvrđeno je da je razlika između jamčevine koju je tužiteljica tuženiku platila 23. siječnja 2008. te iznosa jamčevine koji je tuženik 20. ožujka 2014. vratio tužiteljici izračunavajući iznos jamčevine primjenom valutne klauzule u CHF iznosi 454,26 EUR više, u korist tužiteljice, dakle tužiteljica je primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli navedeni iznos primila od tuženika. Tuženik stoga osnovano tvrdi da ima potraživanje prema tužiteljici u iznosu glavnice od 425,09 EUR, no neosnovano navodi da na navedenu glavnicu teče zakonska zatezna kamata počevši od 21. ožujka 2014. do isplate. Naime, ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u Ugovor o operativnom leasingu, koja valutna klauzula je primijenjena na izračun iznosa jamčevine, ugradio je tuženik, što znači da je tužiteljica savjesni stjecatelj te da bi tuženiku zatezna kamata pripadala od iznošenja prigovora radi prebijanja (postavljanja zahtjeva), dakle od podnošenja odgovora na tužbu 17. veljače 2023., dok tuženik neosnovano tvrdi da mu pripada zakonska zatezna kamata na iznos koji je tužiteljica od njega primila koji je viši od iznosa jamčevine kojeg mu je uplatila za razdoblje počevši od 21. ožujka 2014. pa do uključivo 16. veljače 2023. Tužiteljica neosnovano tvrdi da ne bi bila dužna tuženiku vratiti iznos koji je od tuženika primila po osnovi vraćanja ranije uplaćene jamčevine, a koji je bio za gore navedeni iznos viši, a takva tvrdnja tužiteljice je neosnovana zbog primjene načela non venire contra factum proprium. Međutim, tuženik je predložio sudu utvrditi konstitutivnom odlukom postojane njegove tražbine prema tužiteljici te potom prebiti tražbinu tuženika s tražbinom tužiteljice, a da pritom nije predložio vještačenje radi izračuna za koji iznos bi potraživanje tužiteljice, koje tužiteljici pripada sa zakonskom zateznom kamatom, bilo potrebno umanjiti prebijanjem tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice. Budući da ovaj sud nema stručno znanje izračunati iznos potraživanja tužiteljice koji bi preostao po izvršenom prebijanju, a tuženik nije visinu tog iznosa nije dokazao, tuženik nema pravnog interesa za donošenje konstitutivne odluke kojom se utvrđuje postojanje njegove tražbine prema tužiteljici, pa je stoga uslijed nedostatka pravnog interesa, prigovor radi prebijanja odbačen rješenjem sadržanim pod točkom V./ izreke ove presude.

21. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastavljanje tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 OT te za sastavljanje podneska od 22.03.2023., 14.02.2024. i 17.06.2025. po 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT, za sastavljanje podnesaka od 31.05.2023., 12.10.2023. i 05.09.2025. po 25 bodova prema Tbr. 8/4 OT te za zastupanje na ročištima 03.10.2023. i 05.02.2026. po 100 bodova prema Tbr 9/1 OT, što iznosi ukupno 675 bodova, odnosno 1.350,00 EUR Nadalje joj je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,60 EUR te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 72,39 EUR, kao i trošak vještačenja u iznosu od ukupno 315,45 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom VI./ izreke ove presude tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.774,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

21.1 Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e-oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnik tužiteljice pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznao za sadržaj presude, jer mu se ta presude odmah dostavlja i odmah mu je vidljiva. Nadalje joj nije priznat trošak autobusne karte njezinog punomoćnika od Samobora do Zagreba jer je njezin punomoćnik mogao punomoć prenijeti na odvjetnika iz Zagreba kao svojeg zamjenika, što znači da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice.

21.2 Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom VII./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 31. ožujka 2026.

Sutkinja:

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu, prema osnovici od 2.594,09 EUR

2. Tuženiku po pun.