Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-1212/2019-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja JU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mario Sokač, odvjetnik iz Varaždina, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 18. veljače 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Valentine Galić, odvjetnice iz Varaždina i zamjenika punomoćnika tuženika ZU, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, te objave presude 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju JU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 515,35 EUR (petsto petnaest eura trideset i pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom na do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

iznos 8,59 EUR od 01.05.2009.

iznos 8,59 EUR od 01.06.2009.

iznos 8,59 EUR od 01.07.2009.

iznos 8,59 EUR od 01.08.2009.

iznos 8,59 EUR od 01.09.2009.

iznos 8,59 EUR od 01.10.2009.

iznos 8,59 EUR od 01.11.2009.

iznos 8,59 EUR od 01.12.2009.

iznos 8,59 EUR od 01.01.2010.

iznos 8,59 EUR od 01.02.2010.

iznos 8,59 EUR od 01.03.2010.

iznos 8,59 EUR od 01.04.2010.

iznos 8,59 EUR od 01.05.2010.

iznos 8,59 EUR od 01.06.2010.

iznos 8,59 EUR od 01.07.2010.

iznos 8,59 EUR od 01.08.2010.

iznos 8,59 EUR od 01.09.2010.

iznos 8,59 EUR od 01.10.2010.

iznos 6,23 EUR od 01.11.2010.

iznos 6,23 EUR od 01.12.2010.

iznos 6,23 EUR od 01.01.2011.

iznos 6,23 EUR od 01.02.2011.

iznos 6,23 EUR od 01.03.2011.

iznos 6,23 EUR od 01.04.2011.

iznos 6,23 EUR od 01.05.2011.

iznos 6,23 EUR od 01.06.2011.

iznos 6,23 EUR od 01.07.2011.

iznos 6,23 EUR od 01.08.2011.

iznos 6,23 EUR od 01.09.2011.

iznos 6,23 EUR od 01.10.2011.

iznos 6,23 EUR od 01.11.2011.

iznos 6,23 EUR od 01.12.2011.

iznos 6,23 EUR od 01.01.2012.

iznos 6,23 EUR od 01.02.2012.

iznos 6,23 EUR od 01.03.2012.

iznos 6,23 EUR od 01.04.2012.

iznos 6,23 EUR od 01.05.2012.

iznos 6,23 EUR od 01.06.2012.

iznos 6,23 EUR od 01.07.2012.

iznos 6,23 EUR od 01.08.2012.

iznos 6,23 EUR od 01.09.2012.

iznos 6,23 EUR od 01.10.2012.

iznos 6,23 EUR od 01.11.2012.

iznos 6,23 EUR od 01.12.2012.

iznos 6,23 EUR od 01.01.2013.

iznos 6,23 EUR od 01.02.2013.

iznos 6,23 EUR od 01.03.2013.

iznos 6,23 EUR od 01.04.2013.

iznos 6,23 EUR od 01.05.2013.

iznos 6,23 EUR od 01.06.2013.

iznos 6,23 EUR od 01.07.2013.

iznos 6,23 EUR od 01.08.2013.

iznos 6,23 EUR od 01.09.2013.

iznos 6,23 EUR od 01.10.2013.

iznos 6,23 EUR od 01.11.2013.

iznos 6,23 EUR od 01.12.2013.

iznos 6,23 EUR od 01.01.2014.

iznos 6,23 EUR od 01.02.2014.

iznos 6,23 EUR od 01.03.2014.

iznos 6,23 EUR od 01.04.2014.

iznos 6,23 EUR od 01.05.2014.

iznos 6,23 EUR od 01.06.2014.

iznos 6,23 EUR od 01.07.2014.

iznos 6,21 EUR od 01.08.2014.

iznos 6,21 EUR od 01.09.2014.

iznos 6,21 EUR od 01.10.2014.

iznos 6,21 EUR od 01.11.2014.

iznos 6,21 EUR od 01.12.2014.

iznos 6,30 EUR od 01.01.2015.

iznos 6,17 EUR od 01.02.2015.

iznos 6,17 EUR od 01.03.2015.

iznos 6,17 EUR od 01.04.2015.

iznos 6,17 EUR od 01.05.2015.

iznos 6,17 EUR od 01.06.2015.

iznos 4,06 EUR od 01.07.2015.

iznos 4,06 EUR od 01.08.2015.

iznos 4,06 EUR od 01.09.2015.

sve u roku 15 dana,

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužitelju JU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.398,01 EUR (dvije tisuće tristo devedeset osam eura i jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

iznos 238,75 EUR od 01.12.2006. do isplate

iznos 103,58 EUR od 01.12.2011. do isplate

iznos 110,24 EUR od 01.01.2012. do isplate

iznos 110,24 EUR od 01.02.2012. do isplate

iznos 110,33 EUR od 01.03.2012. do isplate

iznos 111,33 EUR od 01.04.2012. do isplate

iznos 110,66 EUR od 01.05.2012. do isplate

iznos 110,66 EUR od 01.06.2012. do isplate

iznos 110,66 EUR od 01.07.2012. do isplate

iznos 110,66 EUR od 01.08.2012. do isplate

iznos 111,60 EUR od 01.09.2012. do isplate

iznos 111,14 EUR od 01.10.2012. do isplate

iznos 234,49 EUR od 01.11.2012. do isplate

iznos 111,14 EUR od 01.12.2012. do isplate

iznos 108,56 EUR od 01.01.2013. do isplate

iznos 111,14 EUR od 01.02.2013. do isplate

iznos 26,60 EUR od 01.01.2015. do isplate

iznos 42,38 EUR od 01.02.2015. do isplate

iznos 42,38 EUR od 01.03.2015. do isplate

iznos 51,62 EUR od 01.04.2015. do isplate

iznos 42,38 EUR od 01.05.2015. do isplate

iznos 42,38 EUR od 01.06.2015. do isplate

iznos 45,03 EUR od 01.07.2015. do isplate

iznos 45,03 EUR od 01.08.2015. do isplate

iznos 45,03 EUR od 01.09.2015. do isplate

sve u roku 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja radi isplate iznosa od 2.496,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 736,72 EUR s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos do isplate.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,60 EUR (dvije tisuće petsto eura i šezdeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 31. ožujka 2026. do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope

- kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je tužitelj kao korisnik kredita dana 28. listopada 2005. sa tuženikom, sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102694762 (dalje: Ugovor) kojim mu je stavljeno na raspolaganje 34.300,00 CHF, te Dodatak ugovoru o kreditu 15. prosinca 2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, no da provedena konverzija kredita nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora. U tužbi navodi da je čl. 8. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa od 7,99 % godišnje promjenjiva temeljem odluke tuženika te je tuženik u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu o čemu je tužitelja obavještavao dopisima. Tuženik je time jednostrano i protivno načelima savjesnosti i poštenja propisanim čl. 4. Zakona o obveznim odnosima temeljem ugovornih odredbi koje je sam formulirao i o kojima nije unaprijed pregovarao s tužiteljem donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i iznosa mjesečnog anuiteta čime je uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Smatra da su dijelovi čl. 8. ugovora stoga ništetni zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Člankom 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita vezana uz valutu CHF na način da je tužitelj bio obvezan otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima od po 371,09 CHF obračunate po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan odobrenja. Tuženik, međutim, ni u jednom trenutku, pa ni prilikom sklapanja Ugovora, nije obavijestio tužitelja kao potrošača o parametrima nužnima za donošenje informirane i valjane odluke niti mu je omogućio da pojedinačno pregovara oko bilo koje od odredaba Ugovora. Tako ga osobito nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak te razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske niti je valuta u kojoj se vrši plaćanje obveza iz Ugovora, a u konačnici nije ni domicilna valuta tužitelja ili tuženika. Jednako tako, tužitelja nije upozorio da je švicarski franak tzv. „valuta utočišta”, odnosno valuta u koju ulagači imaju povjerenje u razdobljima gospodarske krize i da joj u tim slučajevima zbog povećanog interesa vrijednost u odnosu na druge valute raste, a da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF na način na koji to primjerice štiti u odnosu na EUR. Naprotiv, kako tužitelja, tako i brojne druge korisnike kredita kroz reklame i prilikom razgovora u poslovnici poticao je na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, navodeći da se radi o „sigurnoj” valuti i da je to kredit koji je najpovoljniji za korisnika. Smatra da se, kod odredaba čl. 7. odnosno drugih relevantnih odredaba Ugovora, u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže uz tečaj švicarskog franka, o čemu tuženik nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem niti mu je pružio dostatne podatke, radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su kao takve ništetne i ne proizvode pravne učinke. Tužitelj se poziva na pravna utvrđenja sadržana i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/2017 od 14.06.2018., te VSRH, posl. br. Revt-575/16 od 3.10.2017, kao i Ustavnog suda RH, posl. br. U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III- 2604/15, U-III-2605/15 od 13.12.2016., u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja, između ostalog i protiv tuženika kao jedne od stranaka u postupku. Tužitelj navodi da je posljedica takvih nepoštenih ugovornih odredaba znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što da proizlazi i iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za bankarstvo Tomislava Borkovića prema kojemu je tužitelj više platio tuženiku iznos od 40.763,00 kn / 5.410,18 EUR. Budući da je prethodno navedeni preplaćeni iznos tuženik stekao bez osnova, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, dužan je kao nepošten stjecatelj temeljem čl. 1111. i 1115. ZOO-a vratiti tužitelju cjelokupan taj iznos uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa pa do isplate. Smatra da stoga tužitelju konverzijom nije podmireno potraživanje koje je tuženik neosnovano stekao ugovaranjem ništetnih ugovornih odredaba. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, nakon izrade nalaza i mišljenja i dopune nalaza sudske vještakinje Natalije Jambrečić, u podnesku od 13. studenog 2025., tužitelj traži da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 515,35 EUR na ime preplate po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 2.398,01 EUR po osnovi ništetnih odredbi o vlautnoj klauzuli sve sa zateznim kamatama od uplate svakog pojedinog iznosa preplate po anuitetu do isplate, uz naknadu parničnog troška. Tužitelj je time djelomično povukao tužbu za iznos od 2.496,82 EUR kojem povlačenju se tuženik protivio u podnesku od 2. prosinca 2025. Budući da tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, valjalo je odlučiti o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu za isplatom iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare tražbine tužitelja smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok jer da se radi o postupku naknade štete, a rok zastare da teče od svakog pojedinog više plaćenog iznosa, a kako je tužba podnesena 10. lipnja 2019. to da je tražbina tužitelja zastarjela. Prigovara nedostatku aktivne legitimacije tužitelja jer da je iz prometa po partiji kredita vidljivo da su uplate na ime kredita vršene od strane obrta [obrt]. Nadalje, stranke da su 15. prosinca 2015. sklopile Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, te su tim Aneksom stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. Sklopljenim Aneksom između stranaka da je stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca te tužitelj nema pravnog interesa utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti tražiti obeštećenje s te osnove. Naime, tužitelj da je prihvatom konverzije pristao biti korisnikom kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa i više se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora jer se taj spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tada predlaže provođenje financijskog vještačenja. Neovisno od toga, tuženik smatra da su odluke VSRH od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev-2221/18 kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim se utvrđuje da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite. Ističe da je tužitelj kao i svaki korisnik kredita dobio brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. I u razgovorima sa službenicima banke da je tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. U pogledu promjene kamatne stope, da je tuženik iste izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Osporava da bi promjenom kamatne stope tužitelju prouzročio ikakvu štetu. Konačno, tuženik ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 2.790,81 KN, sve sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, navodeći da bi usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo do nepripadne imovinske koristi za tužitelja i to u visini dvostrukog iznosa koji mu je kao preplata već priznat konverzijom. Tuženik predlaže da sud odbaci tužbu, podredno odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj je u podnesku od 18. siječnja 2025. naveo da se u odnosu na prigovor zastare poziva na pravno shvaćanje VSRH-a izraženo u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. čija je ustavnost i zakonitost potvrđena odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III- 2922/2018 od 20. veljače 2020. i U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. te na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje utvrđuje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ta ništetnost. Tužitelj ne osporava da je dio uplata izvršen od strane druge osobe, konkretno TU iz [adresa] koji je bio zaposlen u obrtu [obrt] i kojem se iz plaće ustezao iznos za tuženika. Naime, TU je bio jamac tužitelju (što je vidljivo i iz ugovora o kreditu) i u razdoblju kada iz tužiteljeve mirovine se nisu mogle u cijelosti naplaćivati rate kredita, tuženik je ustezao iznos iz plaće jamca TU. Međutim, tužitelj je cjelokupni iznos koji je bio ustegnut jamcu, TU, istome vratio. Poziva se na recentno pravno shvaćanje izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26.05.2020. u kojem se jasno zaključuje: „činjenica da je sporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog ugovora”. Nadalje se poziva na praksu suda EU i to presudu Suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. godine izraženo shvaćanje kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama, da bi se održao postojeći ugovor na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Također da se i u presudi Suda EU C- 452/18 od 9. srpnja 2020. godine navodi da se potrošač može nagodbom odreći učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje odredbe nepoštenom samo pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača. Prigovori, tuženika u vezi s pitanjima nedopuštenosti i nepoštenosti primjene valutne klauzule i jednostrane promjenjivosti kamatne stope u odredbama ugovora o kreditu koje su predmetom i ovog postupka u cijelosti su već razmotreni i o njima su zauzeta obvezujuća pravna shvaćanja u okviru postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Po pitanju pozitivne tečajne razlike u korist kreditora, kao i promjena kamatne stope ispod početno ugovorene i istaknuti prigovor radi prijeboja naglašava da je tužitelj navedeno već uzeo u obzir pri procjeni visine tužbenog zahtjeva.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627-5102694762 od 28. listopada 2005., Dodatak ugovoru o kreditu 15. prosinca 2015., otplatni plan, knjigovodstvenu karticu prometa, pročitan je nalaz i mišljenje i dopuna nalaza sudske vještakinje Natalije Jambrečić, pročitan je iskaz tužitelja i svjedoka TU.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Predmet spora je novčano potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF, te kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika.

7. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom 28. listopada 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627-5102694762 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, te je namjena - krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, krediti za zatvaranje obveza te Dodatak ugovoru o kreditu od 15. prosinca 2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 34.300,00 CHF po srednjem tečaju banke važećem na dan odobrenja žiro računa banke, da je člankom 8. Ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke, da je člankom 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula kojom se otplata veže uz valutu švicarski franak, da je nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznos nedospjele glavnice kredita bio 6.181,95 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, te da je utvrđen manjak iz čl. 1. ZID ZPK u iznosu od 333,99 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja.

8. Sporna je među strankama osnova potraživanja tužitelja, odnosno da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke ništetne te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, odnosno da li tužitelj ima pravni interes potraživati takvu isplatu budući da je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, kao i to da li je nastupila zastara potraživanja.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Odredbom iz članka 26. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citiranih odredbi proizlazi da su stranke pa tako i tužena mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 26. listopada 2006. tuženik

– banka, davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP). Prema čl. 96. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 98. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 102. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a u kojoj se utvrđuje da je trećetužena Erste&Steiermärkische bank d.d., u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog, u dijelu u kojem se utvrđuje da je trećetužena Erste&Steiermärkische bank d.d., u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008.. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima… Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

13. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

14. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

15. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

16. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 28. listopada 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik (u presudi navedena trećetužena) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o potrošačkom kreditiranju i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom o ugovorenoj valuti prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Tužitelj je naveo da je predmetni kredit uzeo kod tuženika s obzirom da je bio njegov klijent, tada je primao privremenu novčanu naknadu kod tuženika, te je samo samo ondje mogao dobiti kredit. Htio je uzeti kredit kojim bi se otplata vezala uz valutu EUR no osobni bankar mu je rekao da s obzirom na željeni iznos kredita ne može ostvariti drugi kredit osim ovog čija se otplata vezala uz valutu CHF. Kredit mu je trebao radi zatvaranja prijašnjeg kredita koji je imao u Varaždinskoj banci, te za namirenje tekućih životnih potreba, dakle radilo se o nenamjenskom kreditu. Realizacija kredita je bila dosta brza te mu kod sklapanja ugovora nije bilo sve sasvim jasno o uvjetima ugovora, odnosno nije mu bilo sasvim jasno radi čega ne može ostvariti kredit u eurima, a može u "švicarcima". Rečeno mu je da je kamata nešto niža kod ovog ugovora i da je CHF čvrsta valuta. Ne sjeća se da mu je posebno objašnjavano na koji način bi se obračunavala kamata, a nije bio upozoren na nikakav rizik kod uzimanja takvog kredita, čak su ga kod tuženika uvjeravali u suprotno, da je takav kredit sigurniji od drugih. Sadržaj kredita je bio pripremljen od strane tuženika te mu je prikazan, on ga je pročitao, ali ga nije sasvim razumio, no prihvatio ga jer mu je novac trebao. Kod javnog bilježnika također nije bio upoznat sa nikakvim rizicima koji bi mogli utjecati na njegove obaveze. U početku je rata kredita iznosila oko 1.700,00 KN, a kasnije je narasla do preko 2.500,00 KN. Kada je već bio pred kraj otplate sklopio je ugovor o konverziji jer mu se istim smanjila rata, no bilo mu je i svejedno jer je otplata bila pri kraju. Nije se bavio nikada nikakvom poslovnom djelatnošću da bi ostvarena sredstva koristio u tom smislu. Kredit je u cijelosti otplatio sam, time da mu je u jednom periodu kod otplate pomogao šogor, jamac, TU, i to u periodu od oko godinu dana, tako da je on otplaćivao predmetni kredit, no on sam mu sve te plaćene iznose vratio. Naveo je da takav ugovor ne bi sklopio da mu je netko objasnio rizike na koje je pristao ovim ugovorom o kreditu ne samo zbog novaca već i zbog drugih stvari kje je radi otplate tog kredita doživio. Prilikom sklapanja ugovora nije dobio nikakvu brošuru u kojoj bi bilo nešto pojašnjeno. Naveo je da se prilikom sklapanja ugovora raspitivao zašto se otplata veže uz švicarac, a ne euro te mu je bilo rečeno da je upravo kredit vezan uz švicarac stabilniji i povoljniji. Tužitelj je naveo da nije pokušao pregovarati o nekim povoljnijim uvjetima, a Ugovor o konverziji je pročitao.

18. Svjedok TU u iskazu je naveo da je u kreditu tužitelja sudjelovao i sam kao sudužnik te da mu je otprilike 2014. ili 2015. kao sudužniku ustezan iznos kredita i to onda kada je rata kredita kod koje je otplata bila vezana uz CHF premašivala dozvoljeni iznos ustezanja tužitelju tako da je njemu iz plaće ustezan preostali iznos koji nije bilo moguće naplatiti od tužitelja. Radilo se otprilike oko 10 ili 11 rata kredita, a tužitelj mu je sav taj iznos vratio u tom istom periodu i to za svega nekoliko dana nakon što bi mu iznosi bili ustegnuti. U to vrijeme svjedok je bio zaposlen u Mihatransu, da je i danas tamo zaposlen te da mu je tada putem tog poslodavca s plaće oduziman potreban iznos za namirenje cijele rate kredita tužitelja.

19. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnim jer je iskazivao izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužitelju kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao najpovoljniji kredit i jedini mogući kredit za traženi iznos, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužitelju posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužitelja proizlazi da je bio svjestan da se njegova obveza veže uz valutu švicarskog franka iako mu nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba, niti su se iste posebno pojašnjavale. Radi navedenog, sud iskaz tužitelja u cijelosti prihvaća.

20. Svjedok TU iskazivao je iz neposrednih saznanja, detaljno i životno te je sud njegov iskaz ocijenio uvjerljivim. Osim toga iskaz svjedoka i tužitelja su i međusobno podudarni radi čega ih je sud našao vjerodostojnim. Na temelju iskaza svjedoka i tužitelja sud je utvrdio kako je upravo tužitelj podmirio sve obveze koje proizlaze iz predmetnog ugovora o kreditu budući da je sve što je svjedok kao sudužnik podmirivao po istome tužitelj svjedoku i vratio, a radi čega je prigovor aktivne legitimacije koji je istaknuo tuženik u cijelosti neosnovan.

21. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru o kojemu tužitelj kao stranka nije mogao pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako niti o odredbi iz članka 7. niti o odredbi članka 8. ugovora jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika pa tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbi Ugovora. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Kako tuženik dakle, nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljicom niti da su tužitelju sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak i prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke.

23. Glede prigovora tuženika da tužitelj nema pravni interes za isplatom budući da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, te da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, valja reći sljedeće. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je između stranaka na temelju Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), a kojim zakonom se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosima ostale ne otplaćene glavnice kredita na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovara valutna klauzula sa valutom u CHF, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno obračunavala povrat obaveza po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se obveza vraćanja anuiteta pri čemu je visina obveze vezana uz valutu EUR i pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa zbog ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su ništetne. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelj obeštećen glede utvrđene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno je da se u istom tužiteljica ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekla svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C-452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 28. listopada 2005. o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke i valutnoj klauzuli kojom se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja i to neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

24. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., u odnosu na dio kojim je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, dok je dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , postao pravomoćan danom donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba tužitelja podnesena je 12. lipnja 2019. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu nastupila 13. lipnja 2019., a zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

25. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Natalije Jambrečić od 12. kolovoza 2025. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, u odnosu na ono što bi tužitelj platio primjenom početne ugovorene kamatne stope od 7,99 % godišnje i uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio tuženika za CHF prema HRK na dan isplate kredita 31. listopada 2005. (4,753100 KN za CHF), odnosno da je u razdoblju od 1. svibnja 2009. do 1. rujna 2015. zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 7,99 %, tužitelj platio više 515,35 EUR, a zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita u istom razdoblju tužitelj platio više 2.394,07 EUR.

26. Ovako izrađenom nalazu prigovorio je tužitelj podneskom od 4. rujna 2025. u kojemu je istaknuo da se isti razlikuje od nalaza dostavljenog uz tužbu, dok tuženik nije prigovarao samom matematičkom izračunu vještaka no i nadalje je osporavao pravo na isplatu tužitelju iznoseći prigovore pravne prirode u podnesku od 5. rujna 2025. u kojemu je naveo kako smatra da je nalaz u cijelosti nepotreban za odluku u ovom predmetu jer da tužitelj uopće nema pravo na restituciju pritom ponavljajući navode i stajališta iz odgovora na tužbu, te je ponovio svoj prigovor radi prebijanja povećavši ga na iznos od 736,72 EUR sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos po osnovi nižeg anuiteta zbog nižeg tečaja od početno ugovorenog.

27. Na prigovore tužitelja sudska vještakinja se očitovala podneskom od 24. rujna 2025. u kojemu je vezano za prigovor obračuna više plaćenog zbog promjene kamatne stope objasnila metodologiju navedenu na stranici 5 nalaza po kojoj je izvršen obračun razlike više plaćenog što je izraženo u tabeli 1 i 2 nalaza – da je utvrđen iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi prema vrijednostima iz kolone 3 tabele 2, zatim da će se utvrditi iznos anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama prema vrijednostima iz kolone 4 tabele 2 te da će se utvrditi razlike više i manje plaćenog po osnovi promjene kamatne stope - -anuitet po promjenjivim kamatnim stopama umanjen za anuitet po početno ugovorenoj kamatnoj stopi uz primjenu početno ugovorenog tečaja. Vezano za prigovor izračuna više plaćenog zbog promjene tečaja CHF sudska vještakinja je navela da izračun priložen uz tužbu predstavlja simulaciju u idealnim uvjetima, dok je sudska vještakinja u svom nalazu koristila stvarne uplate tužitelja koje su u nekim mjesecima bile manje od zaduženja, te su iste stavljene u odnos sa otplatnim planovima.

28. Na prijedlog tužitelja sud je naložio dopunsko vještačenje i to tako da se iskažu preplaćeni iznosi zbog promjene tečaja CHF od početno ugovorenog bez uključenja negativnih tečajnih razlika. U nalazu i mišljenju od 23. listopada 2025. sudska vještakinja navela je nakon detaljnog izračuna da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita u istom razdoblju tužitelj platio više 2.398,01 EUR.

29. Sud je nalaz i mišljenje i dopunu nalaza sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen sukladno danom nalogu suda. U svom očitovanju od 13. studenog 2025. tužitelj je sukladno nalazu vještakinje od 12. kolovoza 2025. i dopuni nalaza od 23. listopada 2025. sredio tužbeni zahtjev te više nije isticao prigovore na nalaz vještaka niti je predlagano njegovo saslušanje. Sud nije uvažio prigovore tuženika na nalaz sudskog vještaka nalazeći kako isti zapravo prigovara samom nalogu koji je sud zadao vještaku, pri čemu valja napomenuti da je u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz parnice vođene radi kolektivne zaštite potrošača sud vezan utvrđenjima suda kako je to ranije opisano te je nalog sudskom vještaku za izradu nalaza i mišljenja dan upravo na način kako je to u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 9. izreke i navedeno.

30. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužitelj otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platio više, i to iznos od 515,35 EUR s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, specificirano po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu, te iznos od 2.398,01 EUR s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF specificirano po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu od 23. listopada 2025., a temeljem kojeg je tužitelj i postavio konačni tužbeni zahtjev podneskom od 13. studenog 2025. Prema odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

31. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužiteljici za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, sukladno nalazu vještaka, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

32. Kamatna stopa na dosuđeni glavnični iznos teče u periodu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

33. Kako preostali iznos tužbenog zahtjeva kako ga je u tužbi postavio tužitelj nije dokazan niti proizlazi iz vještačkog nalaza, sud je isti našao neosnovanim pa je djelomično isti odbio i to u iznosu od 2.496,82 EUR zajedno sa potraživanim zateznim kamatama.

34. Glede tuženikova potraživanja istaknuta prigovorom prijeboja, sud je zaključio da isto potraživanje nije osnovano budući da tužitelj nije ništa primio ili stekao od tuženika bez osnove, pa da stoga ne može postojati obveza tužitelja za vraćanje nečega što nije primio. Također, za istaknuti je da tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost spornih odredbi već tuženik, koji je kao kreditor povrijedio interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi koje je sam uvrstio u ugovor. Tužitelj je za navedeno potraživanje tuženika u podnesku od 12. svibnja 2025. istaknuo prigovor zastare, međutim, sukladno čl. 323. st. 2. ZOO ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Kako tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prijeboja zastara u tom slučaju nije pravno relevantna.

35. Tužitelju su primjenom odredbe čl. 151. i 155. st. 1. ZPP odmjereni sljedeći troškovi. Priznat mu je trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), te trošak sastava podnesaka od 18. siječnja 2021. u kojem se očituje na navode iz odgovora na tužbu, 29.3.2023. u kojemu se očituje na poziv suda, 12. rujna 2025. u kojemu iznosi prigovor na nalaz, i 13. studenoga 2025. kojim sređuje tužbeni zahtjev u zatraženim iznosima od 250,00 eur za svaki podnesak sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife. Sud je priznao trošak zastupanja na ročištima 17. veljače 2021., 2. srpnja 2024. i 18. veljače 2026. u zatraženim iznosima od po 250,00 EUR za svako ročište prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Priznat mu je trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR te trošak sudske pristojbe 100,60 eur sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21 i 37/23, dalje: Tarifa sudskih pristojbi) budući da je to trošak koji mu je bio potreban za vođenje parnice. Sud nije priznao trošak sastava podneska od 12. svibnja 2025., podneska od 4. rujna 2025. i od 15. listopada 2025. u kojima prigovara navodima tuženika i nalazu vještaka i predlaže dopunsko vještačenje budući da je sve prigovore i prijedloge mogao istaknuti u jednom podnesku te se ističe pritom da je za sastav podneska od 12. rujna 2025. sud tužitelju priznao zatraženi trošak u cijelosti, stoga trošak navedenih podnesaka nije bio potreban za vođenje parnice. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 2.500,60 EUR. Pri tome, valja reći da je tužitelj u cijelosti uspio sa osnovom potraživanja, a djelomično sa visinom pa bi sukladno odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP uspjeh tužitelja iznosio 76,92 % (100 % + 53,84 % = 153,84 %, 153,84 / 2 = 76,92 %), a iznos od 23,08 % predstavljao bi uspjeh tuženika, odnosno tužitelju bi se primjenom te odredbe dosudio ranije navedeni trošak u razmjernom iznosu od 53,84 % priznatog iznosa.

36. Međutim, prema stavu ovog suda nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava, a takav je stav izražen u pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., gdje je, između ostaloga, rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, a kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška (jednako i Županijski sud u Rijeci, Gž-1220/2022-3 od 8. studenog 2023. i Županijski sud u Osijeku, Gž-2038/2024-2 od 21. veljače 2025.).

37. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 31. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Mariu Sokaču, odvjetniku iz Varaždina, Cankareva 3

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, Lopašićeva 6