REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Đ 5

Poslovni broj: Us I-1140/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja ĐV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Boris Gregović, odvjetnik u Rijeci, V. Lisinski 6/I-II, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi priznavanja ozljede na radu, 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II-502-03/25-01/259, URBROJ: 338-01-06-05-25-02 od 27. svibnja 2025. i rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA:UP/I- 502-03/24-02/12374, URBROJ: 338-08-02-01-25-2 od 3. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-502-03/25-01/259, URBROJ: 338-01-06- 05-25-02 od 27. svibnja 2025. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA:UP/I-502-03/24-02/12374, URBROJ: 338-08-02-01-25-2 od 3. ožujka 2025., a kojim je odlučeno da se tužitelju ozljeda nastala 9. srpnja 2022. izražena dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji S67.8 ne priznaje ozljedom na radu te s tim u vezi se ne priznaju ni prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, na temelju odredbe čl. 67. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine broj 80/13., 137/13., 98/19., 33/23.; dalje: Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju) jer je u postupku utvrđeno da je do ozljede došlo zbog skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja tužitelja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost odluke tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Osporava da bi do ozljede na radu došlo radi njegovog skrivljenog ponašanja, odnosno zbog navodne konzumacije alkohola jer nalaz Kliničkog bolničkog centra nema snagu javne isprave za razliku od zapisnika Ministarstva unutarnjih poslova o utvrđivanju alkoholiziranosti, a tuženik nije dokazao uzročnu vezu između njegove alkoholiziranosti i nastanka štetnog događaja. Kao razlog ozljeđivanja ukazuje na propuste poslodavca u provedbi mjera zaštite na radu, odnosno neispravno sredstvo rada (viličar nije imao ugrađena lijeva vrata, poslodavac nije tužitelja osposobio za rad na siguran način niti je nad njim obavljao neposredni nadzor te mjesto nastanka događaja nije bilo predviđeno za kretanje čeonog motornog viličara. Stoga je za nastanak njegove ozljede isključivo odgovoran poslodavac zbog loše organizacije rada. U tom smislu ukazuje na nalaz i mišljenje vještaka Eola Buića iz drugog postupka. Tijekom spora ukazuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 293/2019-3 od 14. veljače 2024. iz koje proizlazi da činjenica nepriznavanja ozljede na radu od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje ima utjecaj na potraživanje osiguranika (tužitelja) u parničnom postupku radi naknade štete protiv poslodavca i/ili njegovog osiguratelja jer da se prema mišljenju tog suda radi o prethodnom pitanju. Slijedom navedenog, predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te priznati predmetnu ozljedu ozljedom na radu.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ustraje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Dodatno ističe kako Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju ne poznaje termin podijeljene odgovornosti pojedinih sudionika ozljeđivanja i da nije potrebno u ovom postupku utvrđivati opseg odgovornosti tužitelja i poslodavca. Navodi da činjenica da je tužitelj makar i djelomično pridonio nastanku ozljede ne isključuje postojanje skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja osiguranika budući da se u smislu odredaba Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju svako skrivljeno, nesavjesno i neodgovorno ponašanje u trenutku nastanka ozljede sankcionira nepriznavanjem iste, bez obzira što je moguće postojao i doprinos druge osobe (propust poslodavca) nastanku ozljede. Osim alkoholiziranosti pri obavljanju poslova, ističe i možebitni propust tužitelja u obveznom nošenju optičkih pomagala pri upravljanju viličarem, odnosno da postoji mogućnost da je do izlijetanja viličara s rampe moguće došlo i uslijed krive vizualne procjene tužitelja zbog nekorištenja dioptrijskih naočala. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Među strankama nije sporno, a navedeno proizlazi i iz dokumentacije u spisu, da je tužitelj na dan 9. srpnja 2022. bio zaposlenik trgovačkog društva Lagermax aed Croatia d.o.o. na radnom mjestu skladištar, odnosno da je s te osnove ostvarivao status u obveznom zdravstvenom osiguranju. Nije sporno ni da je tužitelj navedenog dana oko 18,50 sati, za vrijeme radnog vremena, obavljajući svoj redovan posao kod poslodavca, pretrpio tešku ozljedu lijeve šake (Zgnječenje drugih i nespecificiranih dijelova ručnoga zgloba i šake, šifra prema MKB-10: S67.8), a koju je zadobio na način da je, tijekom izvršavanja radnog zadatka, upravljajući viličarem unatrag duž trase skladišne rampe, na njezinom završnom, suženom dijelu došlo do izlijetanja izvan trase i prevrtanja viličara ulijevo, pri čemu je nakon pada na prometnu površinu viličar prignječio njegovu lijevu šaku.

6. Međutim, sporno je može li se tužitelju navedena dijagnoza, unatoč činjenici da je nastala na mjestu rada i u radno vrijeme, priznati kao ozljeda na radu.

7. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu. Druge po tužitelju predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Prema čl. 17. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, uključujući i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti, obuhvaćaju: pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na novčane naknade.

10. Prema čl. 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ozljedom na radu smatra se: 1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima, 2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 3. ozljeda nastala na način iz točke 1. ovoga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 4. ozljeda, odnosno bolest iz točaka 1. i 2. istog članka koja nastane kod osigurane osobe u okolnostima iz čl. 16. toga Zakona.

11. Ozljedom na radu, u smislu istog Zakona, ne smatra ozljeda do koje je došlo zbog: 1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana, do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i si.), 2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.), 3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti, 4. atake kronične bolesti, 5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest (čl. 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju).

12. Dalje, prema čl. 36. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (Narodne novine br. 75/14., 154/14., 79/15., 139/15., 105/16., 40/17., 66/17., 109/17., 132/17., 19/18., 41/19., 22/20., 39/20., 2/22.; dalje: Pravilnik) ozljeda na radu može se priznati osiguraniku iz članka 7. stavka 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju te osiguranoj osobi iz čl. 16. istoga Zakona kod kojih je došlo do ozljeđivanja, odnosno bolesti u smislu čl. 66. Zakona. Prema čl. 37. Pravilnika ozljeda na radu neće se priznati osiguranoj osobi iz članka 36. tog Pravilnika u slučajevima iz članka 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

13. Sukladno čl. 39. Pravilnika u postupku utvrđivanja i priznavanja ozljede ili bolesti za ozljedu na radu, odnosno profesionalnu bolest, nadležni regionalni ured Zavoda odnosno nadležna područna služba Zavoda postupat će u skladu s propisima o zaštiti na radu, drugim propisima, te odredbama Zakona i Pravilnika.

14. Odredbom čl. 58. st. 1. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine br. 71/14., 118/14., 154/14., 94/18., 96/18.; dalje: ZZR) propisano je da radnik u vrijeme rada ne smije biti pod utjecajem alkohola i drugih sredstava ovisnosti niti ih smije unositi na mjesto rada.

15. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi kako je upravni postupak pokrenut 21. listopada 2024. podnošenjem prijave ozljede na radu od strane tužitelja vezano uz događaj od 9. srpnja 2022.

16. Tužitelj je kroz postupak iskazivao (izjava na zapisnik od 7. rujna 2022.) kako je na dan ozljede oko 15,30 sati uz marendu popio limenku Ožujske pive i kako pri radu koristi optička pomagala.

17. Iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru Državnog inspektorata, Službe za nadzor zaštite na radu, od 17. studenoga 2022. proizlazi da je prema toksikološkom nalazu Kliničkog bolničkog centra Rijeka od 9. srpnja 2022., temeljem laboratorijskih pretraga učinjenih na dan nastanka ozljede u 20,38 sati (uzorak uzet od tužitelja u 19,44 sati) prilikom hitnog bolničkog zbrinjavanja tužitelja, tužitelju utvrđena koncentracija etilnog alkohola u krvi od 1,1 g/l. Prigovor tužitelja kako nalaz Kliničkog bolničkog centra nije javna isprava nije od utjecaja na drugačiju ocjenu, osobito imajući u vidu da tužitelj ni ne osporava kako je prije nastanka štetnog događaja konzumirao alkohol. Suprotni nalaz II Policijske postaje Rijeka, dobiven alkotestiranjem pomoću uređaja Dräger, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost nalaza KBC-a. Naime, odlučna je činjenica da je toksikološka analiza provedena na uzorku krvi uzetom u kratkom vremenskom odmaku nakon nastanka štetnog događaja (u 19,44 sati), dok je alkotestiranje provedeno tek oko 2,00 sata sljedećeg dana (10. srpnja 2022.), dakle ta dva testiranja su provedena s vremenskim razmaku od približno sedam sati. Općepoznata je i medicinski potvrđena činjenica da se koncentracija alkohola u organizmu s protekom vremena smanjuje metabolizmom (eliminacijom). Slijedom toga, kasnije mjerenje nužno pokazuje nižu koncentraciju alkohola u odnosu na onu koja je postojala u trenutku bližem nastanku štetnog događaja. Dodatno, valja istaknuti bitnu razliku između primijenjenih metoda mjerenja. Toksikološka analiza krvi predstavlja laboratorijsku, kvantitativnu i medicinski pouzdanu metodu koja izravno određuje koncentraciju alkohola u krvi, dok alkotestiranje uređajem Dräger predstavlja posrednu metodu koja procjenjuje koncentraciju alkohola u krvi na temelju izdahnutog zraka, uz mogućnost odstupanja ovisno o nizu faktora (vrijeme proteklo od konzumacije, fiziološke osobitosti, način mjerenja i sl.). Stoga, nalaz dobiven alkotestiranjem kojim se utvrđuje stanje alkoholiziranosti u trenutku provođenja alkotestiranja (sedam sati nakon uzimanja uzorka krvi) ne može dovesti u sumnju ranije provedenu toksikološku analizu. Slijedom navedenog, sud takav prigovor cijeni neosnovanim te usmjerenim isključivo na otklanjanje odgovornosti tužitelja.

18. Dodatno, iako od manjeg značaja, iz Nalaza i mišljenja vještaka za strojarstvo i zaštitu na radu Eola Buića od 9. travnja 2024., izrađenog za potrebe kaznenog postupka protiv djelatnika poslodavca, također proizlazi da je tužitelj bio pod utjecajem alkohola prilikom obavljanja predmetnih poslova, kao i da nije koristio propisana optička pomagala (točka 5. mišljenja).

19. Cijeneći citirane zakonske odredbe i utvrđenu činjenicu alkoholiziranosti tužitelja pri upravljanju viličarom, sud utvrđuje da se predmetna ozljeda ne može priznati ozljedom na radu. To stoga što se ozljedom na radu, između ostaloga, neće smatrati ozljeda do koje je došlo zbog obavljanja poslova pod utjecajem alkohola, a u konkretnom slučaju ne može se apsolutno isključiti utjecaj alkohola na nastanak predmetne ozljede. Naime, iako je moguće da bi određeni propusti (poput nepostojanja vrata na viličaru ili neadekvatnih radnih uvjeta) utjecali na težinu posljedice ili sam nastanak događaja, istodobno nije moguće u cijelosti isključiti utjecaj alkohola, odnosno mogućnost da je isti doprinio prevrtanju viličara i posljedično nastanku teške tjelesne ozljede.

20. Isto pravno stajalište zauzeo je i Upravni sud u Rijeci u pravomoćnoj presudi poslovni broj Us I-175/2023-9 od 6. ožujka 2024., donesenoj u postupku povodom istog štetnog događaja na temelju prijave poslodavca tužitelja.

21. Slijedom navedenog, nije od odlučnog značaja postojanje strogo utvrđene uzročno-posljedične veze u smislu građanskopravne odgovornosti, već sama činjenica da je ponašanje tužitelja, uvjetovano alkoholiziranošću, moglo doprinijeti nastanku štetnog događaja, što je u konkretnom slučaju dostatno za primjenu zakonske zapreke priznavanju ozljede kao ozljede na radu.

22. Kraj tako utvrđenog ponašanja tužitelja, nije bilo potrebno posebno utvrđivati niti dodatno razmatrati navode koji se odnose na eventualno nekorištenje optičkih pomagala, budući da isti nisu od utjecaja na drugačiju pravnu ocjenu stvar.

23. Činjenica da je tužitelj svojim ponašanjem, makar i djelomično, pridonio nastanku ozljede dovoljna je za zaključak o postojanju skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog postupanja. Naime, u smislu relevantnih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, svako takvo ponašanje u trenutku nastanka ozljede ima za posljedicu nepriznavanje ozljede kao ozljede na radu, neovisno o eventualnom doprinosu drugih osoba, uključujući i poslodavca.

24. Doprinos pojedinih sudionika nastanku štete i štetnog događaja može biti predmet ocjene u parničnom postupku radi naknade štete, u kojem se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima, uključujući institut podijeljene odgovornosti. Međutim, u upravnom postupku i upravnom sporu koji se vode radi priznavanja prava iz zdravstvenog osiguranja po osnovi ozljede na radu, primjenjuju se odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, pri čemu je odlučno ponašanje osigurane osobe u smislu članaka 66. i 67. toga Zakona. Slijedom toga, već i postojanje najmanjeg doprinosa osiguranika nastanku ozljede isključuje priznavanje prava po toj osnovi, neovisno o eventualnim propustima poslodavca u organizaciji rada ili provedbi mjera zaštite na radu, koji mogu biti relevantni isključivo u odvojenim postupcima radi naknade štete.

25. Stoga sud ocjenjuje da tužiteljevi navodi o propustima poslodavca, iako eventualno značajni u drugom pravnom kontekstu, nisu od utjecaja na ishod ovog upravnog spora.

26. Imajući u vidu okolnosti nastanka štetnog događaja te odredbu čl. 58. ZZR- a, sud prihvaća zaključak tuženika i prvostupanjskog tijela da je tužitelj pridonio nastanku ozljede, odnosno da je uzrok ozljede, barem djelomično, u izravnoj vezi s njegovim skrivljenim, nesavjesnim i neodgovornim postupanjem. Slijedom navedenog, predmetna ozljeda ne može se priznati kao ozljeda na radu, budući da opisano ponašanje ispunjava zakonske pretpostavke iz čl. 67. st. 1. t. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, što predstavlja zapreku za priznavanje prava.

27. Kako u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz citiranih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Pravilnika za priznavanjem ozljede na radu, to javnopravna tijela svojom odlukom nisu povrijedila zakon na štetu tužitelja.

28. Stoga je sud, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio kao u t. I. izreke presude.

29. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora te je donesena odluka kao pod t. II. izreke ove presude.

30. Tužitelj ne plaća sudsku pristojbu iz čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18. i 51/23.; dalje: ZSP) jer su stranke na temelju čl. 11. st. 1. t. 16. ZSP-a oslobođene od plaćanja sudskih pristojbi kada pokreću postupke o pravima iz obveznog zdravstvenog osiguranja, što je u konkretnom predmetu slučaj.

U Rijeci 31. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).