REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5345/25-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB 26187994862, Ulica Vatroslava Jagića 33, Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 6. ožujka 2026. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 31. ožujka 2026. godine,
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku Croatia osiguranju d.d. platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje 7.334,89 eura s zateznim kamatama od 13. kolovoza 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je njegov osiguranik IL ozlijeđena 23. studenog 2005. godine kad je doživjela prometnu nezgodu na putu prema poslu krivnjom tuženikova osiguranika FL koji je tom zgodom upravljao motornim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] i za što je pravomoćno proglašen krivim po postupku Općinskog suda u Zlataru posl. broj K-16/06 od 10. svibnja 2006. godine te je svojim rješenje broj 589917 od 5. listopada 2007. godine tužitelj priznao svom osiguraniku pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu kao posljedice ovog štetnog događaja i od 1. listopada 2022. godine do zaključno 31. siječnja 2024. godine na ime te mirovine isplatio 7.334,89 eura, što predstavlja štetu za njega, a tuženik nije postupio po odštetnom zahtjevu od 24. srpnja 2025. godine te zahtjeva isplatu iste svote tj. 7.334,89 eura s zateznim kamatama od 13. kolovoza 2025. godine do isplate u roku 15 dana.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija i odgovornost te činjenica da je tužitelj svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu (predmetni štetni događaj). Osporava se osnova i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Tuženik ukazuje da je za donošenje meritorne odluke u sporovima koje pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika (ovdje tuženika) radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina. Ako se smatra da je tužitelju nastala šteta danom isplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa invalidske mirovine, to znači da se ima primijeniti mjerodavna odredba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koje su bile na snazi u vrijeme kada je tužitelj izvršio plaćanje svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa invalidske mirovine, a to je čl. 27. koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, kao lex specialis za tuženika. Na to ukazuje recentna sudska praksa, a koju tuženik dostavlja u spis, iz koje je razvidno stajalište da je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu lex specialis koji je mjerodavan u konkretnom slučaju, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. S obzirom da je u ovom predmetu tuženik također osiguravajuće društvo koje je pasivno legitimirano temeljem police obveznog osiguranja od odgovornosti jasno je da se visina štete koju tužitelj navodno trpi isplatom invalidske mirovine mora utvrđivati upravo temeljem čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojim je propisano da se stvarnom štetom u smislu čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Zaključno, tuženik predlaže da se sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak pristojbe na odgovor na tužbu.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u presudu Općinskog suda u Zlataru K-16/06, prijavu o ozljedi na radu, tuženikovo rješenje od 5. listopada 2007., nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti te stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja, tužiteljev dopis od 24. srpnja 2025. godine s povratnicom i tužiteljev obračun štete, brojne presude koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu nisu posebice navođene, jer se odnose na druge postupke.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Nije prijeporno da je tužitelj svojim rješenjem od 5. listopada 2007. godine broj 589917 priznao svom osiguraniku IL pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu koja je uzrokovala opću nesposobnost za rad počevši od 4. lipnja 2007. godine kao što nisu prijeporni nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija tuženikova, te njegova odgovornost.
6. Prijeporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva.
7. Ovdje treba primijeniti odredbu čl. 161, st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13-119/22) sukladno kojem tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve do kraja isplate tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a sukladno odredbi čl. 162, st. 1. istog Zakona ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe te primjenom odredbe čl. 164, st. 1. istog Zakona ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.
8. Glede osnove i visine tužbenog zahtjeva, ponajprije je prijeporno koji zakon treba primijeniti u ovom postupku. Sud ocjenjuje da treba primijeniti zakon koji je bio u vrijeme kad je tužitelju nastala šteta isplatama invalidske mirovine svom osiguraniku, a to je vrijeme od 1. listopada 2022. godine do zaključno 31. siječnja 2024. godine te stoga treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13- 119/22), jer je isplata invalidske mirovine šteta koja nastaje sukcesivno kako je isplaćivana mjesečno. Također, treba primijeniti ovaj Zakon kao poseban u odnosu na sve druge zakone koji su opći poput Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05- 155/23) i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05-155/23), jer je upravo ovim posebnim propisom zakonodavac propisao što je i kolika je tužiteljeva šteta, tj. štetnikova obveza naknade štete u odnosu na isplaćene invalidske mirovine.
9. Stoga po odredbi čl. 161, st. 2, toč.1. Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku po pravomoćnom rješenju u navedenom razdoblju u punoj svoti. Još je osnovnim zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13), tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu ukupne svote novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, a odredbom čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama istog Zakona (NN 115/18), samo je razrađeno ovo pravo tužiteljevo u odnosu na isplaćene invalidske i obiteljske mirovine, upravo kako bi se izbjeglo ovakvo tuženikovo tumačenje da treba primijeniti propise poput Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i Zakona o obveznim odnosima glede osnova tužbenog zahtjeva u odnosu na poseban propis tj. Zakon o mirovinskom osiguranju.
10. Pri tomu je sud uzeo u obzir i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022. godine, Revd-949/2021-2 od 16. ožujka 2021. godine, Rev 850/2022-3 od 25. listopada 2022. godine, koji se odnose na razdoblja prije 2019. godine. Točno je dakle da je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje o primjeni odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, sukladno kojem tužitelj ima pravo na razmjeran iznos mirovine oštećene osobe kao stvarnu štetu, što je i logično, jer se u svim tim postupcima to odnosi na isplatu invalidske mirovine za razdoblja prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama, Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18). No, ovdje je riječ o isplati invalidske mirovine za razdoblje od 1. listopada 2022. godine do 31. siječnja 2024. godine, kada je na snazi bila odredba čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18), tj. odredba čl. 161, st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, sukladno kojem tužitelju pripada pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuje iz mirovinskog osiguranja tj. ovdje priznatog prava na invalidsku mirovinu u punoj svoti dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira je li tužiteljev osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu te slijedom toga ova odredba čl. 41, Zakona o izmjenama i dopunama, Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18) jest kasniji propis koji derogira raniji, kao što je i poseban propis koji derogira opći, a u oba slučaja je raniji i opći propis upravo odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima o prometu.
11. Stoga sud ocjenjuje da tužitelj za predmetno utuženo razdoblje ima pravo zahtijevati naknadu štete u ukupno svoti isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku IL te u dvojbi između dva propisa tj. Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu je sud primijenio odredbu čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama, Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18) te je tako utvrđena osnova tužbenog zahtjeva.
12. Glede uzročnoposljedične sveze, ona se predmnijeva sukladno odredbi čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima, a tuženik je nije ni osporio. Nadalje, sud je vezan rješenjem u upravnom postupku glede prava tužiteljeva osiguranika na invalidsku mirovinu, jer nije ovlašten preispitivati tužiteljevo postupanje, budući je odredbama čl. 39-60. Zakona o mirovinskom osiguranju isključivo tužitelj ovlašten odlučivati o tom pravu svog osiguranika na osnovi zakonom propisanog postupka i samo tužitelj utvrđuje postojanje zakonskih pretpostavaka u upravnom postupku za ostvarivanje tih prava te je sud vezan tim rješenjem po odredbi čl. 5, 6. st. 1, čl. 7, st. 1. i 2., čl. 16, st. 1., 2. i 3. čl. 133, st. 1. i čl. 136, st. 1. navedenog Zakona dočim je sud dužan i ovlašten utvrđivati postojanje uzročnoposljedične sveze, ako ju tuženik ospori i predloži dokazivanje u tom pravcu (U-III-350/2006 i Rev-1237/21).
13. Glede visine tužbenog zahtjeva, tužitelj ju je utvrdio sukladno odredbi čl.5. i čl.104. te čl. 141.st.1. i čl.145. st.2. točka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju te je ovaj obračun primjenom odredbe čl.159. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09-110/21), u svezi s odredbom čl. 230. st.1. Zakona o parničnom postupku predstavlja javnu ispravu, a tuženi je može osporavati po odredbi čl.230.st.3. Zakona o parničnom postupku, ali nije predložio dokaze o tomu, te sud nema razloga posumnjati i postupati po odredbi čl.230.st.4. Zakona o parničnom postupku (Rev-x 1277/15-2, Rev-x 456/14-2, Rev-x 827/15-2, Rev-x 1000/12-2, Revt 139/16-2), pa je utvrđeno uvidom u tužiteljevu potvrdu od 24. srpnja 2025. godine da je tužitelj isplatio svom osiguraniku invalidske mirovine u utuženom razdoblju u ukupnoj svoti od 7.334,89 eura.
14. U odnosu na zatezne kamate, primjenom odredbe čl. 165. st. 3 Zakona o mirovinskom osiguranju, tužitelj je 24. srpnja 2025. uputio odštetni zahtjev koji je tuženik primio 28. srpnja 2025. godine, sukladno povratnici s lista 27 spisa, što i nije prijeporno tj. utvrđeno je uvidom u odštetni zahtjev i povratnicu pa bi zakonski rok od 15 dana istekao 12. kolovoza 2025. godine, a kako tužitelj zahtjeva zatezne kamate od 13. kolovoza 2025. to mu je i dosuđeno.
15. Stopa zateznih kamata je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), uz uvećanje od tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.
U Zagrebu, dana 31. ožujka 2026. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
tužitelju
tuženiku