REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-857/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja PĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnica Patrica Đurić iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koje zastupa odvjetnik Kruno Knežević iz Zagreba, poradi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 16. veljače 2026. godine, u nazočnosti tužitelja osobno, opunomoćenika tužitelja i zamjenika opunomoćenika tuženika, dana 31. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništavim i bez pravnog učinka dio odredbe kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl. 23. c) Ugovora o kreditu broj: 3204668498/05 od 27. lipnja 2005. godine, potvrđenom od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod posl. br. OU-1042/2005 dana 30. lipnja 2005.godine, sklopljenom između tužitelja PĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora i PĐA, MBG: [jedinstveni matični broj građana] iz [adresa], kao sudužnika.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. platiti tužitelju PĐ 827,73 eur s zateznim kamatama od 18. siječnja 2012. godine do isplate te naknaditi trošak parničnog postupka od 879,64 eur s zateznim kamatama od 31. ožujka 2026. godine do isplate, i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelju tužbi od 10. veljače 2025. godine navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3204668498/05 od 27. lipnja 2005. godine. potvrđenom od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod posl. br. OU-1042/2005 dana 30. lipnja 2005. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Ugovorna strana bila je i PĐA, MBG: [jedinstveni matični broj građana] iz [adresa], kao sudužnik.

Navedenim Ugovorom o kreditu tužitelju je odobren iznos kredita od 127.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate te je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Kredit je prijevremeno otplaćen.

Tužitelj ovom tužbom potražuje povrat iznosa koji je naplaćen od tuženika temeljem ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ugovorenoj u članku 23.c) Ugovora o kreditu (izlazna naknada), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj tvrdi da su dijelovi odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sadržani u čl. 23.c) istog Ugovora nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer su protivni prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Slijedom navedenog tužitelj deklaratornim zahtjevom predlaže sudu utvrditi da je ništetan dio odredbe čl. 23.c) Ugovora o kreditu.

Tužitelju je prilikom prijevremene otplate kredita tuženik naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 827,73 EUR (6.236,50 HRK) dana 17.1.2012. godine.

Članak 23.c) Ugovora o kreditu uređuje prijevremenu otplatu kredita.

Ovakva odredba protivna je ZZP-u i ZOO-u što tužitelj obrazlaže u nastavku. Aktima banke koji se primjenjuju na sve što nije regulirano Ugovorom, tužitelj je navodno preuzeo u slučaju prijevremene otplate kredita, ispuniti neodređenu obvezu jer visinu takve naknade određuje sam tuženik sukladno svojim odlukama, a čime je uspostavljena neravnoteža među ugovornim strankama pa je takva odredba nepoštena u smislu članaka 49. i 50. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15) i time ništetna – u smislu članka 55. istog zakona. Također, navedenom odredbom tuženik nije učinio jasnim niti razumljivim tužitelju o kakvim se troškovima radi i u kojoj visini će ih tužitelj morati snositi te kakvim načinom obračuna će se oni uopće utvrditi, čime je odluka o tome prepuštena u potpunosti na diskreciju tuženika. Članak 1024. st. 1., 2. i 3. ZOO propisuje da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit s tim da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti tuženika te naknaditi štetu ako ju je tuženik kao davatelj kredita pretrpio. Kogentnom pravnom normom, čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za period od dana prijevremene otplate kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo redovno otplatiti. Obzirom da se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi svaka suprotna odluka trebala bi biti ništetna ex lege. Odlukom banke, protivno ZOO-u, tuženik unosi odredbe koje naziva "naknadom" za prijevremenu otplatu kredita, a koja u naravi predstavlja izmaklu dobit radi gubitka kamata i to u neodređenoj i neodredivoj visini. Tužitelj tvrdi da je pravo na prijevremenu otplatu kredita njegovo ovlaštenje kao korisnika kredita kojim on ne čini protupravnu radnju, a prema općim pravilima o odgovornosti za štetu on može tuženiku dugovati samo naknadu stvarno pretrpljene štete. Isto tako, ugovaranje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita dovodi do neosnovanog bogaćenja tuženika i povrede načela jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO) jer tuženik u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita tužitelju naplaćuje uslugu stavljanja novca na raspolaganje, a koju u pogledu prijevremenog otplaćenog iznosa nije niti izvršio. Takvo pravno shvaćanje navedene ugovorne odredbe potvrđeno je brojnom praksom županijskih sudova, npr. Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Gž 1277/2017 od 02.11.2017. u kojem se utvrđuje: "...potrebno utvrditi koji su to pravedni i objektivno eventualno nastali troškovi koje bi vjerovnik imao izravno povezane prijevremenom otplatom kao što i obračun naknade mora biti transparentan i razumljiv, kako prije sklapanja ugovora tako i tijekom sklapanja, ali i prilikom same prijevremene otplate ... Kako dakle, nije utvrđeno na što se odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, a ne bi se smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate, to se ne može ocijeniti da li je ugovorna odredba ništetna pri čemu se neosnovano tuženik, ukoliko se eventualno utvrdi da je odredba ništetna, poziva na jedno od osnovnih načela građanskog prava, načelo dispozitivnosti, budući takva ugovorna odredba ako je ništetna, ne može se niti ugovarati."

Tužitelj u prilogu dostavlja sudsku praksu u prilog svojih tvrdnji.

Tužitelj predlaže da se sasluša na okolnost je li mu prije ili tijekom sklapanja ugovora učinjeno razumljivo i jasno kako će navedeni obračun naknade za prijevremenu otplatu vršiti te kakve će i u kojem iznosu troškove vezane uz prijevremenu otplatu on morati snositi. Također, ukoliko tuženik ospori visinu tužbenog zahtjeva, predlaže provođenje financijskog vještačenja na temelju dokumentacije u spisu te eventualno druge potrebne dokumentacije koju je vještak ovlašten pribaviti od tuženika na okolnost utvrđenja iznosa nezakonito naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita te datuma plaćanja. Tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 23. Ugovora o kreditu.

Tužitelj traži da mu tuženik vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih odredaba, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO (povrat u prijašnje stanje) uz primjenu pravila o stjecanju bez osnove (čl. 211. – 216. ZOO), te posljedično tome da isplati tužitelju sve iznose koji su plaćeni zbog nepoštenih ugovornih odredbi, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana plaćanja naknade do isplate.

Podredno, ako bi sud smatrao da nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove, tužitelj zahtijeva isplatu s osnove naknade štete te tvrdi da postoji i krivnja tuženika u smislu čl. 323. st. 2. ZOO, a time i odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio. Za tužitelja je šteta, u smislu čl. 1046. ZOO-a, umanjenje njegove imovine u visini iznosa koje je preplatio tuženiku na temelju ništetnih odredbi, pa temeljem čl. 1085. ZOO-a tužitelj potražuje štetu u novčanom iznosu i to u opsegu određenom čl. 1089. i 1090. ZOO-a.

Slijedom toga, tužitelj s obje pravne osnove potražuje preplaćene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s tim da u ovome slučaju zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja naknade do isplate.

Tužitelj je zbog nepoštenih odredbi ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ukupno preplatio iznos od 827,73 EUR.

Ukoliko tuženik ospori visinu tužbenog zahtjeva, te tijek zateznih kamata a kako to tužitelj specificira u tužbenom zahtjevu, predlaže se da sud provede dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku kojeg će odrediti sud.

Sudski vještak kojeg imenuje sud treba utvrditi odnosno učiniti nespornim iznos plaćene naknade ugovorene čl. 23.c) Ugovora o kreditu (tzv. izlazna naknada) te datum plaćanja navedenog iznosa.

Predlaže se da sud ovlasti vještaka da zatraži od tuženika eventualne dodatne isprave / dokumentaciju u svrhu izrade nalaza i mišljenja u skladu s pravilima struke odnosno da naloži tuženiku dostavu navedene dokumentacije.

Slijedom svega navedenog tužitelj zahtijeva kao u tužbi tj:

"I Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl. 23. c) Ugovora o kreditu broj: 3204668498/05 od 27. lipnja 2005. godine. potvrđenom od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod posl. br. OU-1042/2005 dana 30. lipnja 2005. sklopljenom između tužitelja PĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora i PĐA, MBG: [jedinstveni matični broj građana] iz [adresa], kao sudužnika.

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju PĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime povrata naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od ukupno 827,73 EUR sa zateznim kamatama koje teku počevši od 18.1.2012. do 31.7.2015. po stopi sukladno čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju PĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO - koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 21. ožujka 2025. godine u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga.

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 23. toč. C) predmetnog ugovora o kreditu 3204668498/05 kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora. Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 827,73 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 18.1.2012. godine pa do isplate.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga:

Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva

Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (AĐ protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu.

U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge.

I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13.

Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:

“Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”

Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.

U kontekstu navedenog, ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo:

. da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva;

. da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita;

. da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju;

. da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i

. da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke.

Tuženik ukazuje i na odluku Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019. godine kojom je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska odluka u dijelu u kojem je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu koji se tiče plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Naime, sud je stajališta da je korisnik kredita jasno ugovorio s kreditorom, tuženikom, mogućnost prijevremene otplate kredita te da je tu mogućnost i iskoristio uz uvjete koji su se mogli odrediti (postotak naknade jasno je određen aktom/odlukom banke kao tuženika). Isto tako, drugostupanjski sud ne nalazi da bi se odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita mogla podvesti pod neku od nepoštenih odredbi ugovora iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača već da se radi o odustanini u smislu odredbe čl. 306. ZOO-a koju nije zabranjeno ugovoriti jer je prijevremenom otplatom kredita tužitelj u određenom vremenskom periodu, a prije isteka vremena na koji je kredit odobren odustao od ugovorenog slijedom čega je u obvezi platiti ugovorenu odustaninu.

S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

Tuženik također ističe kako su neosnovani navodi tužitelja kako je Zakonom o obveznim odnosima jasno definirano što je banka ovlaštena naplatiti temeljem ugovora o kreditu od korisnika kredita iz razloga što se predmetnom odredbom Zakona o obveznim odnosima isključivo daje definicija ugovora o kreditu, odnosno, istim se definiraju bitni sastojci takvog ugovora, a dok stranke temeljem takve odredbe, a upravo zbog njezine dispozitivnosti, nisu prekludirane u ugovaranju drugih okolnosti, kao što je to odredba o izlaznoj naknadi.

Isto tako, odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a, određeno je da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, što nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti.

Uzimajući dakle u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva.

Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o izlaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a.

O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi:

“Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”

Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku

– koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača.

Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:

odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita,

nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i prijevremene otplate kredita, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 2012. godine.

Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2012. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 13 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 18.1.2012. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 27. lipnja 2005., izvatke iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] i [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], tuženikovu potvrdu od 11. studenog 2024., tuženikovu uputu o obveznim radnjama pri odobravanju kredita, preslušao tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu 27. lipnja 2005. godine na 127.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, na 20 godina radi kupnje kuće te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po istom srednjem tečaju za CHF na dan dospjelosti te je ugovorena i naknada sukladno tuženikovoj Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje on obavlja , što je sve utvrđeno uvidom u čl.1, 2, 3 i 5. i 7. te 23,c . tog ugovora te je neprijeporno da je ugovor otplaćen prijevremeno 2012. godine, kao i da ga je sastavio tuženik.

6. Prijeporni su odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, osnova tužbenog zahtjeva te zastara.

7. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

8. Glede ništenosti dijela ugovorne odredbe čl. 23.c o naknadi, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C-289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine.

9. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ovu ugovornu odredbu o naknadi čl. 23.c predmetnog ugovora, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zvanje - srednja upravnobirotehnička škola i zanimanje - tajnik u trgovačkom društvu u vrijeme sklapanja ugovora te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor ,što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovima ugovornim odredbama naknadama te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene, niti je mogao utjecati na njih.

Tuženikova Uputa se odnosi samo na način naplate ove naknade, uvećanjem kredita za tu svotu ili iz vlastitih sredstava te sud ocjenjuje da tuženik nije dokazao tom ispravom da je uputio svoje namještenike o pregovaranju glede ove ugovorne odredbe niti da su to činili, napose u ovom slučaju.

10. Odredbom čl. 13. Zakona o obveznim odnosima (NN 55/91-88/01) je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.18, st. 3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.

11. U odnosu na čl. 23.c ugovora o kreditu tj. o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sud ocjenjuje da je i ova ugovorna odredba ništava, budući se o njoj nije pregovaralo te je suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe niti njenu visinu, sve prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv zbog prethodno obrazloženih razloga, a to primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl. 103, st. 1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl. 104, st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl. 105, st. 2. istog Zakona ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl. 105, st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 105, st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništavost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 107, st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništavosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Budući je zakonski pojam ništavost, sud ga je rabio i u izrjeci presude.

12. Slijedom toga je sud i prihvatio tužbeni zahtjev iz točke 1.

13. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako je ova odredba utvrđena ništavom, sukladno odredbi čl. 103, st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.104, st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl. 371, st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

14. S obzirom na tužiteljevo zvanje i zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora kako je prethodno obrazloženo te da mu je kredit trebao radi kupnje kuće radi stambenog zbrinjavanja tužiteljeve obitelji za osobne potrebe, što odgovara namjeni kredita i zk. izvatku za zk. ul. br. [broj ZK uloška] i [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], sud ocjenjuje da je tužitelj u to vrijeme bio potrošač, po odredbi čl. 3, st. 1. toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik nije dokazao drugačije premda je na njemu dokazni teret.

15. Visina tužbenog zahtjeva nije prijeporna kao ni dan plaćanja naknade 17. siječnja 2012. godine, tim više što iz tuženikove potvrde od 11. studenog 2024. godine proizlazi jednako.

16. Zatezne kamate teku od prvog dana nakon plaćanja same naknade kao dana dospjelosti sve po stopi određenoj odredbom čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak teku po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku.

17. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu i podnesak od 24.4.2025., za ročišta 19.9.2025. i 16.2.2026. po 200,00 eura svaki, što je 800,00 eura, uz PDV od 200,00 eur, sudsku pristojbu na tužbu 26,55 eura i presudu 53,09 eura, što je ukupno 879,64 eura.

Trošak ročišta za objavu nije priznat primjenom odredbe čl. 155, st. 1. istog Zakona, jer nije potreban ni nuždan za uspjeh u postupku, a premda je naveden u tbr. 9, st. 3. OT sud ga ocjenjuje neosnovanim.

U Zagrebu, dana 31. ožujka 2026. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja

- opunomoćeniku tuženika