REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2933/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 18. veljače 2026., u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3209607304/2007-7103692157, sklopljenog 8. lipnja 2007. između tuženika Zagrebačke banke d.d., kao kreditora, i tužiteljice SĐ, kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, a koje su sadržane u čl. 2. st. 6. navedenog Ugovora, kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 856,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 8. lipnja 2007. sklopila s tuženikom Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3209607304/2007-7103692157, kojim joj je odobren potrošački kredit u iznosu od 60.000,00 kn, a u kojem Ugovoru je, i to u čl. 2. st. 6., određeno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.". Tuženik joj je prilikom isplate kredita, temeljem te odredbe, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.200,00 kn. Ugovor o kreditu stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, tvrdi tužiteljica, i kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Time je, smatra tužiteljica, postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, jer prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao, već je ona bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi“, te tuženik nije tužiteljici prezentirao koje to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi iste tužiteljica morala naknaditi niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Stoga smatra da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi te da je obveza tuženika vratiti tužiteljici sve što je primio temeljem iste i to sa zateznim kamatama od dana stjecanja, jer je tuženik nepoštetni stjecatelj. Slijedom navedenog, zatražila je da sud navedenu ugovornu odredbu, sadržanu u čl. 2. st. 6. predmetnog Ugovora, utvrdi ništetnom te naloži tuženiku da joj naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR, a s obzirom da je naknada za obradu kredita naplaćena tužiteljici u iznosu od 1.200,00 kn, pa je predložio da u tom iznosu, odnosno iznosu od 152,16 EUR sud utvrdi vrijednost predmeta spora. U cijelosti je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva navodeći da je nesporno da je odredbom čl. 2. st. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, ali je osporio da bi se radilo o nepoštenoj, odnosno ništetnoj odredbi. Istaknuo je i kako tužiteljica nije dokazala status potrošača, odnosno da se sredstvima kredita koristila isključivo u potrošačke svrhe. Smatra i da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da, sukladno odredbi čl. 57. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ustvrdio je i da je tužiteljicu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao tijekom pregovora oko sklapanja Ugovora, tako da su joj službenici tuženika jasno dali do znanja da postoji njena obveza, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za to. Smatra da tužiteljica ne može tvrditi da nije bila svjesna ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje takve odredbe, kao i da se ne radi o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi se mogla smatrati nepoštenom, a dodao je i da se naknada za obradu kredita naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita, što znači da je tužiteljica bila odmah upoznata s naknadom koja je pokrivala operativne troškove tuženika, kao što su trošak rada djelatnika i zaposlenika, materijalni trošak poput cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, te s osnove razmjene podataka ili baze podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO, zatim trošak trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge, kao npr. poštarine, trošak povezanih regulatornih troškova za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slično. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3209607304/2007-7103692157 od 8. lipnja 2007. (dalje: Ugovor), efektivnu kamatnu stopu, izvadak iz upute Obvezne radnje pri odobravanju kredita te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Neosnovano je tuženik osporio vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi u iznosu od 1.400,00 EUR. Ovo stoga što je kod tužbe na utvrđenje, sukladno čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, a iako je točno da sukladno st. 3. istog članka sud može na pripremnom ročištu odrediti vrijednost predmeta spora u drugom iznosu, ako utvrdi da je ista previsoko ili prenisko naznačena, u konkretnom slučaju sud nije utvrdio da bi se radilo o toj situaciji. Naime, vrijednost predmeta spora nije nužno vezati za visinu obveze koja proizlazi iz ugovora ili ugovorne odredbe koja je predmet utvrđenja ništetnom, a posebice bi to bilo nepravilno u konkretnom slučaju imajući u vidu i odredbu čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23, dalje: ZSP), prema kojoj odredbi se kod tužbe na utvrđenje kao vrijednost predmeta spora uzima najmanje iznos od 1.327,22 EUR, pa bi utvrđivanje vrijednosti predmeta spora u ovom postupku u iznosu manjem od naznačenog u tužbi dovelo tužiteljicu u nepovoljan položaj po kojem bi trebala platiti pristojbu po višoj vrijednosti predmeta spora od one po kojoj bi imala pravo na naknadu parničnog troška u dijelu troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku. Slijedom navedenog, sud je odbio prigovor tuženika i utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR.

6. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi i iz sadržaja Ugovora, tj. da su isti 8. lipnja 2007. sklopili tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, te da je temeljem istog Ugovora tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 60.000,00 kn s rokom otplate od 48 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 1.480,50 kn, kako je to navedeno u čl. 2. st. 1. i čl. 3. Ugovora, a nije sporno niti da je istim, i to u čl. 2. st. 6., ugovorena obveza tužiteljice platiti sve naknade i troškove sukladno o Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, kao i da je tužiteljici temeljem te odredbe naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.200,00 kn 8. lipnja 2007.

7. Tuženik je u ovom postupku osporio tužiteljici svojstvo potrošača te je sporno radi li se o nepoštenoj i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi.

8. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud kao logičan i uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje kućanskih aparata i adaptacije stana, odnosno namještanja istog, s tim da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila zaposlenica HV-a, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03). Proizlazi i da prilikom dogovaranja kredita nije bilo riječi o plaćanju nikakvih naknada, a kada je došla potpisati ugovor, on je već bio unaprijed pripremljen na obrascu, tako da nije sudjelovala u kreiranju bilo koje ugovorne odredbe, a niti je bilo pregovora o istima. Ugovor je pročitala i nije joj sve bilo jasno, ali joj je kredit bio potreban, pa je pristala potpisati ga takvog. Vidjela je tu odredbu o naknadama, ali pritom joj nije bilo rečeno zbog čega i u kojoj visini se naplaćuju te na koje troškove se odnose, s tim da je priznala da niti ona nije pitala službenika u banci da joj pojasni tu odredbu.

9. Iz navedenog slijedi da nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama predmetnog Ugovora, te da tužiteljica nije na primjeren način informirana, prije niti u vrijeme sklapanja Ugovora, o svojoj obvezi plaćanja naknada predviđenih odlukom tuženika, a niti joj je objašnjeno na koje troškove se te naknade odnose i zašto se i u kojoj visini naplaćuju.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

11. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknade prema Odluci tuženika ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje svih naknada sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, nije uopće jasna i određena u dijelu vrste i visine tih naknada, jer je samo navedeno da se ista naplaćuju sukladno jednostranoj Odluci tuženika s kojom tužiteljica nije bila upoznata. Osim toga, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno na što se te naknade odnose, a niti je to tužiteljici objasnio djelatnik tuženika prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom joj je nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita u relativno visokom iznosu od 1.200,00 kn, odnosno 152,16 EUR, pa je istom prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, imajući u vidu način ugovaranja iste te visinu naplaćene naknade. Nadalje, tuženik nije dokazao niti da bi naplaćena naknada za obradu kredita odgovarala eventualnim troškovima izvršene usluge, a sve i da je, i u tom slučaju bi se radilo o ništetnoj odredbi, jer tužiteljica nije unaprijed bila upoznata s istom, u ugovoru nije određeno na koje troškove se naknada odnosi, niti je određena njena visina, odnosno, kao što je već navedeno, radi se o neodređenoj obvezi. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak i da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje, osim toga, ne dokazuje da korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužiteljici. Još je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

12. Sporna odredba Ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i iz razloga što dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koja dužniku nije jasna ili je ne može predvidjeti. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu trebao objasniti razloge naplate te naknade i upoznati tužiteljicu s njenom visinom, pojedinačno o tome pregovarati i na taj joj način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe ili odbije njihovo ugovaranje. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog Ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO.

13. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe i odlučio kao pod točkom I izreke.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12,103/14, 118/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa).

15. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to, trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), sastava podneska od 2. listopada 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (100 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 18. veljače 2026. po Tbr. 9. toč. 1. (100 bodova), kao i trošak PDV u iznosu od 175,00 EUR, pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR. Nije joj priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer punomoćnik tužiteljica nije pristupio na isto.

16. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 856,18 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

17. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 31. ožujka 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika