Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž Ob-6/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankica Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Sonji Dušić Poljak, odvjetnici u Koprivnici, protiv 1. tuženika ŠK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] te 2. tuženika Automehanika Santo d.o.o., [adresa], OIB: 48251100689, oboje zastupani po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcar Štargl u Garešnici, radi utvrđenja bračne stečevine i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P Ob-401/2023-29 od 3. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice FK kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P Ob-401/2023-29 od 3. studenoga 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

''I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Utvrđuje se da su novčana sredstva u iznosu od 426.488,15 EUR/3.213.375,00 kn, s osnova ostvarene, a neisplaćene dobiti II. tuženika trgovačkog društva AUTOMEHANIKA SANTO d.o.o., [adresa], OIB: 48251100689, bračna stečevina tužiteljice FK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i I-tuženika ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svakog u ½ dijela.

II-tuženik AUTOMEHANIKA SANTO d.o.o., [adresa], OIB: 48251100689, dužan je tužiteljici FK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti novčani iznos od 213.244,08 EUR/1.606.687,52 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava od 20. srpnja 2023. godine pa do konačnog plateža, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3%-tna poena, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Tuženici su dužni tužiteljici solidarno platiti parnični trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava od dana donošenja presude pa do konačnog plateža po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3%-tna poena, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. „

II. Nalaže se tužiteljici da I. i II. tuženicima naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 24.185,00 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 03. studenog 2025., kao od dana donošenja presude koja se obračunava po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.''

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog relativno bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica zahtjev temelji na odredbama Obiteljskog zakona. Tužbeni zahtjev odnosi se na utvrđenje da su novčana sredstva koja je 1. tuženik ostvario poslovanjem 2. tuženika, a iskazana su kao dobit društva, bračna stečevina tužiteljice i 1. tuženika, jer su stečena iz rada 1. tuženika i tužiteljice tijekom trajanja bračne zajednice. Bitna povreda odredaba postupka počinjena je jer sud nije proveo dokazni prijedlog tužiteljice da se pribavi knjigovodstveno-financijska dokumentacija 2. tuženika, kao i popis dugotrajne imovine i novčanih sredstava društva, a što je rezultiralo nepotpunim utvrđenjem činjeničnog stanja. Do proturječnosti izreke i obrazloženja pobijane presude s provedenim dokazima, dolazi u t. 15. presude, u kojem sud navodi da odbija tužbeni zahtjev isključivo iz razloga što smatra da je tužiteljica ovakvo svoje pravo na dobit društva trebala ostvarivati na trgovačkom sudu kroz utvrđenje prava na poslovni udio u društvu. Akumulirana dobit društva, koja je predmet ovog postupka, ostvarivana je svake godine tijekom posljednjih 20 godina, a da je dobit 2. tuženika kroz godine zadržavana u društvu, ali je korištena za privatne svrhe, jer je sva imovina bračnih drugova kupovana iz novčanih sredstava 2. tuženika i kao takva upisivana isključivo na ime 2. tuženika, dok 1. tuženik i tužiteljica, kao fizičke osobe, nemaju nikakvu imovinu upisanu na sebe. Tužiteljica navodi da novčana sredstva iz akumulirane dobiti predstavljaju bračnu stečevinu, a temelji se na odredbama Obiteljskog zakona iz razloga što ih je 1. tuženik kao direktor društva ostvario svojim radom u tom društvu za vrijeme trajanja braka. Suprotno utvrđenju suda, iako je točno da zadržana dobit povećava vrijednost poslovnog udjela, istovremeno taj poslovni udio može biti vlastita imovina samo 1. tuženika, a da akumulirana dobit predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i 1. tuženika, kao bračnih drugova. Kada bi ta novčana sredstva bila isplaćena na račun direktora tuženika, ista bi neosporno bila predmet diobe između bračnih drugova s osnova bračne stečevine. Akumulirana dobit je novac koji je zarađen i stavljen "sa strane" unutar pravne osobe, ali faktično pripada 1. tuženiku kao vlasniku udjela, pa predstavlja bračnu stečevinu. Tužiteljica je formalno zaposlena kod 2. tuženika 07. ožujka 2003. kao administrator. Poslovanje društva obavljalo se na adresi na kojoj tužiteljica i 1. tuženik i danas žive, te su gotovo svu imovinu i stjecali poslovanjem trgovačkog društva te u korist društva, dok na sebe nisu upisivali nikakvu imovinu. Između stranaka, 1. tuženika i tužiteljice, nikad nije sklopljen Ugovor o diobi imovine, već su njih dvoje, stekli zajedničkim radom sve što 2. tuženik, trgovačko društvo, danas posjeduje. Trgovačko društvo je tijekom trajanja braka između tužiteljice i 1. tuženika steklo različite nekretnine i pokretnine te novčana sredstva, što 1. tuženik tužiteljici osporava i ne želi s njom podijeliti, a 1. tuženik je svjesno u blokadi, nekoliko godina si uopće nije isplaćivao plaću, dok si zadnje dvije godine isplaćuje, ali pretežno na zaštićeni račun. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je 1. tuženik koristio pravnu osobnost tvrtke za zaobilaženje prava tužiteljice s osnova bračne stečevine, odnosno da je miješao privatne i poslovne financije te namjerno ostavljao dobit u tvrtci, dok je sebe kao fizičku osobu doveo u stanje blokade. Na navedene okolnosti stjecanja imovine od strane trgovačkog društva, tužiteljica je predložila pribavu popisa dugotrajne imovine 2. tuženika, a sud navedeni dokazni prijedlog nije proveo. Sud je 1. tuženiku opravdao dugogodišnji postupak zlouporabe svog položaja kao direktora društva i jedinog vlasnika poslovnog udjela, a da tužiteljici istovremeno osporava pravo na poslovni udio u društvu i s druge strane namjerno ostavlja dobit "akumuliranu" u tvrtci (umjesto da je isplati kao plaću ili dividendu), a sve kako bi je pokušao izuzeti iz podjele bračne stečevine. Zbog navedenog tužiteljica pobija odluku iz točke I. izreke kao nezakonitu, a pobija i točku II. izreke presude i to iz razloga što je odluka o troškovima postupka preuranjena i protivna odredbama ZPP - a. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu te usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu tužiteljici troška postupka prema priloženom troškovniku, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ovaj sud pregledao je sve provedene parnične radnje, te ispitao pobijanu presudu i na temelju toga ustanovio da sud prvoga stupnja nije počinio ni jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima, u pobijanoj presudi navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio.

4.1. Parnični postupak pokreće se tužbom, parničnom radnjom tužitelja koja treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, te činjenice na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev. Tužbom se postupak determinira u subjektivnom smislu naznakom aktivne stranke koja podnosi tužbu (tužitelja) i pasivne stranke protiv koje se tužba podnosi (tuženika) i u objektivnom smislu isticanjem određenog tužbenog zahtjeva u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, te navođenjem činjenica kojima se potkrepljuje i individualizira tužbeni zahtjev. Tužiteljica tvrdi da je trgovačko društvo tijekom trajanja braka između nje i 1. tuženika steklo različite nekretnine i pokretnine, a da su odluku o ulaganjima, financijama i poslovanju, 1. tuženik i tužiteljica donosili zajednički, posebno iz razloga što su sve financije bile u rukama tužiteljice, koja je vodila knjigovodstvene poslove i knjiženja. Žalbeni navodi da je akumulirana dobit društva, 2. tuženika, zadržavana u društvu, te korištena za kupnju imovine isključivo na ime 2. tuženika (trgovačko društvo je tijekom trajanja braka između tužiteljice i 1. tuženika steklo različite nekretnine i pokretnine), ne osporavaju osnovanost pobijane presude.

5. Prvostupanjski sud je između ostalog u obrazloženju pobijane presude naveo:

- da je tužiteljica podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja bračne stečevine i isplate

- da su ona i 1. tuženik zaključili brak 12. srpnja 2003.

- da je 1. tuženik neposredno prije sklapanja braka otvorio trgovačko društvo Automehanika Santo d.o.o., ovdje 2. tuženika, te u osnivanje firme uložio 20.000,00 kn, svoje posebne imovine

- da u vrijeme sklapanja braka, 2. tuženik, trgovačko društvo nije imalo nikakve imovine niti ostvarenih novčanih sredstava, a da je počelo s poslovanjem 06. svibnja 2002.

- da je tužiteljica od početka poslovanja, od lipnja 2002., prije sklapanja braka s 1. tuženikom, s njim počela raditi u trgovačkom društvu, a da je formalno zaposlena u 2. tuženiku 07. ožujka 2003.

- da je trgovačko društvo tijekom trajanja braka između tužiteljice i 1. tuženika steklo različite nekretnine i pokretnine

- da su odluku o ulaganjima, financijama i poslovanju, 1. tuženik i tužiteljica, donosili zajednički, posebno iz razloga što su sve financije bile u rukama tužiteljice, koja je vodila knjigovodstvene poslove i knjiženja

- da su tužiteljica i njezin suprug 1. tuženik faktično prekinuli zajednicu života 19. srpnja 2023., ali brak stranaka još nije formalno razveden

- da je zbog narušenih međusobnih odnosa tužiteljica svoj ugovor o radu otkazala 25. rujna 2023. izvanrednim otkazom

- da od tada tužiteljica više nema pristup poslovanju, financijama te imovini 2. tuženika

- da je temeljem prikupljenih financijskih izvještaja za razdoblje od 2006. do 2022. akumulirana, a neisplaćena dobit 2. tuženika iznosi ukupno 426.488,15 EUR

- da prema odredbama obiteljskog zakona, u ½ dijela predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice, a to iznosi ukupno 213.244,08 EUR

- da tužiteljica kao supruga 1. tuženika s osnova bračne stečevine ima pravo na utvrđenje da je zadržana dobit 2. tuženika bračna stečevina 1. tuženika i tužiteljice te da je 2. tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti ½ dijela akumuliranog, neisplaćenog iznosa ostvarene dobiti

- da su tuženici u odgovoru na tužbu naveli da ističu prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije

- da je 1. tuženik, kao jedini osnivač u 2. tuženiku temeljem Izjave o osnivanju d.o.o. od 6. svibnja 2002. osnovao tvrtku 2. tuženika sa temeljnim kapitalom u iznosu od 20.000,00 kn

- da je poslovni udio vlastita imovina 1. tuženika, jer je stečen prije sklapanja braka 1. tuženika sa tužiteljicom

- da okolnost što je sjedište 2. tuženika registrirano na adresi 1. tuženika, te što su tužiteljica i 1. tuženik bili u radnom odnosu kod 2. tuženika, nije ni od utjecaja na činjenicu da imovina koju je 2. tuženik stekao kroz svoje poslovanje ne može biti predmetom bračne stečevine

- da je 2. tuženik svoju imovinu stekao u poslovanju kao pravna osoba, pa je to njegova imovina i ne može biti predmetom bračne stečevine

- da se osporava da bi faktična zajednica života između tužiteljice i 1. tuženika prestala 19. srpnja 2023. jer je ista prestala ranije tijekom mjeseca travnja 2023.

- da je 2. tuženik, kao pravna osoba, imovinu društva stekao kroz poslovanje i obavljanje registrirane djelatnosti, a koja imovina je odvojena od imovine člana društva, a 1. tuženik je isključivi imatelj jednog poslovnog udjela kod 2. tuženika, koji poslovni udio predstavlja njegovu vlastitu imovinu budući da je stečen prije zaključenja braka sa tužiteljicom

- da i sva eventualna dobit po osnovi navedenog poslovnog udjela pripada 1. tuženiku budući da potječe od takve vlastite imovine, a dobit kod 2. tuženika zasigurno ne može biti predmet bračne stečevine

- da okolnost da je tužiteljica kod 2. tuženika bila u radnom odnosu temeljem ugovora o radu od 7. ožujka 2003. nije od utjecaja na činjenicu da imovina društva 2. tuženika nije stečena radom bračnih drugova za vrijeme trajanja braka tužiteljice i 1. tuženika, niti potječe iz te imovine, jer tužiteljica nije član društva 2. tuženika

- da je iz nalaza i mišljenja vještaka Mentat d.o.o. stalni sudski vještak Marijana Matijević utvrđeno da je prema dostavljenoj dokumentaciji, u razdoblju od 2007. do kraja 2022. trgovačko društvo Automehanika Santo d.o.o. imalo ukupno dobiti u iznosu od 389.879,48 €

- da se u spisu ne nalaze podaci o dobiti ili gubitku za 2006., a zbog proteka vremena podaci se ne mogu naći niti na FINA javna objava

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je ona u [adresa] na kbr. 8, tj. na adresu tuženika došla u mjesecu lipnju 2002.

- da u vrijeme kada je tamo došla u 2. tuženiku još nije bilo ničega osim jednog hobi alata, a prvo što je kupljeno bio je jedan aparat za zavarivanje

- da je ona čitavo vrijeme radila u 2. tuženiku od dolaska, a formalno je zaposlena na mjesto administratora 7. ožujka 2003.

- da je radila u radnom vremenu od 08:00 do 20:00 sati

- da je uz sav rad u 2. tuženiku istovremeno obavljala i sve poslove u kućanstvu i brinula o podizanju troje mlljt. djece

- da je ostvarivala plaću i to za osam sati rada

- da joj nikada nisu bili plaćeni prekovremeni sati, a i plaća joj je bila minimalna kako se ne bi državi platilo previše poreza

- da odluke o ulaganja u trgovačkom društvu, odnosno 2. tuženiku je donosio isključio 1. tuženik te ona nije imala nikakvih prava odlučivati o istom

- da je financijske knjige vodila ona, ali sve po nalogu 1. tuženika

- da si je 1. tuženik kao direktor 2. tuženika isplaćivao plaću dok nije došao u blokadu na svojem privatnom računu unazad 10 godina

- da je završni račun za 2. tuženika radio knjigovodstveni servis sa njom u suradnji

- da je ona pripremila izvješća i predavala knjigovodstvenom servisu

- da niti jedne godine nije bilo isplate dobiti

- da odluke o isplati dobiti nisu bile donošene, već se sukladno zakonu pisalo da se radi o zadržavanju akumulirane dobiti

- da nije tužila člana društva, odnosno tražila pobijanje odluke člana društva, odnosno skupštine o tome da se zadrži dobit 2. tuženika

- da je iz iskaza tuženika utvrđeno da je on jedini osnivač i vlasnik jedinog poslovnog udjela u 2. tuženiku

- da je formalno još uvijek u braku sa tužiteljicom, a da njihova bračna zajednica ne funkcionira već posljednjih 5 godina

- da je sve školske i vanškolske potrebe mlljt. djece financirao on iz sredstava svoje plaće

- da za potrebe obitelji, pa i za uzdržavanje mlljt. djece nikada nisu korištena sredstva 2. tuženika, koji je bio u najmu u njegovim privatnim prostorima

- da li će firma ostvarivati dobit uvijek ovisi o vođenju firme, odnosno o menadžmentu firme

- da je završne račune svake godine radio knjigovodstveni servis te isto tako i tromjesečna izvješća te statistička izvješća

- da je po njegovom nalogu, odluku da će se zadržati dobit sastavio knjigovodstveni servis

- da je iz izvatka iz sudskog registra za 2. tuženika utvrđeno da je osnivač i jedini član tog društva 1. tuženik, te da je on ujedno i direktor

- da je iz Izjave o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću od 10.05.2002. utvrđeno da se njome osniva trgovačko društvo s ograničenom odgovornošću

- da tvrtka društva kao ime pod kojim društvo posluje glasi: AUTOMEHANIKA SANTO, servis i trgovina d.o.o.

- da je sjedište društva [adresa], društvo se osniva na neodređeno vrijeme, osnivač društva je VK.

6. Suprotno žalbenim navodima nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koje je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u obrazloženju presude.

7. Prvostupanjski sud navodi da je 2. tuženik društvo s ograničenom odgovornošću, koje predstavlja oblik trgovačkog društva u kojem je temeljni kapital podijeljen na poslovne udjele. Pojam društva s ograničenom odgovornošću reguliran je čl. 385. Zakona o trgovačkim društvima u kojem je društvo s ograničenom odgovornošću definirano kao trgovačko društvo u koje jedna ili više pravnih ili fizičkih osoba unose uloge u unaprijed dogovoreni temeljni kapital, a bitna je karakteristika ovog oblika društva da članovi društva ne odgovaraju za obaveze društva. Pravo društava kao nužan preduvjet za stjecanje članstva u društvu predviđa upis u knjigu poslovnih udjela. Prema pravu društava jedini ovlašteni za ostvarivanje članskih prava koja proizlaze iz poslovnog udjela je član društva upisan u knjigu poslovnih udjela i sudski registar, odnosno formalno upisani bračni drug. Temeljni kapital je podijeljen na poslovne udjele o kojima se vodi knjiga poslovnih udjela. U odnosu na društvo, član društva je samo onaj tko je upisan u knjigu poslovnih udjela i o čijem je članstvu obaviješten registarski sud. Imovinsko pravo koje proizlazi iz činjenice imanja poslovnog udjela jest sudjelovanje u ostvarenoj dobiti društva. Poslovni udjel nije stvar, nego on u stvari označava ukupnost prava i obveza članova društva. Stoga kada netko stječe poslovni udjel (kod osnivanja društva ili nakon njegova osnivanja), ne stječe imovinu društva, već članska prava koja se dijele na upravljačka i imovinska prava. Upravljačko pravo bilo bi: pravo sudjelovanja na skupštini društva, pravo na obaviještenost, pravo glasa i dr., a imovinska prava bila bi: pravo na udio u dobitku, pravo prvenstva prilikom preuzimanja uloga pri povećanju temeljnog kapitala i dr. Sve dok društvo postoji oni imaju pravo tražiti da im se isplati godišnja dobit i zadržana dobit iz ranijih godina umanjena za gubitke iz ranijih godina u mjeri u kojoj to nije isključeno zakonom, društvenim ugovorom ili odlukom članova o upotrebi dobiti. Odlukom o upotrebi dobiti članovi društva mogu ako se društvenim ugovorom drugačije ne odredi, iznos dobiti u potpunosti ili dijelom unijeti u rezerve društva ili ostaviti kao zadržanu dobit.

8. Nesporno je utvrđeno da osnivač i jedini član društva 1. tuženik, te da je on i direktor istoga. Društvom upravlja osnivač, odnosno članovi društva i nadležni su odlučivati o: financijskim izvješćima društvima, upotrebi ostvarene dobiti i pokrivanju gubitaka, imenovanju i opozivu uprave društva, podijeli i prijenosu poslovnog udjela, davanje prokure za društvo, mjerama za ispitivanje i nadzoru nad vođenjem poslova društva. Propisano je da dobit koju ostvari Društvo svojim poslovanjem raspoređuje se radi prijenosa na članove, osim ako odlukom članova ili poduzetničkim ugovorom ne bude što drugo određeno, a dobit Društva dijeli se između članova prema omjerima njihovih preuzetih temeljnih uloga.

9. Prvostupanjski sud navodi da prema aktu o osnivanju 2. tuženika, Izjavi o osnivanju od 10. svibnja 2002. nesporno je da je 1. tuženik jedini osnivač 2. tuženika i jedini imatelj poslovnog udjela. Brak između tužiteljice i 1. tuženika je sklopljen 12. srpnja 2003., dakle nakon osnivanja 2. tuženika. Tužiteljica nije dokazala da je tražila utvrđenje suvlasništva na poslovnom udjelu 2. tuženika kao bračnoj stečevini između nje i 1. tuženika. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da nikada nije tužila člana društva, odnosno tražila pobijanje odluke člana društva, odnosno skupštine o tome da se zadrži dobit 2. tuženika, te da nije nikada tužila da se utvrdi da je ona vlasnik 2. tuženika.

10. Pogrešno prvostupanjski sud smatra da predmet bračne stečevine može biti podjela dobiti, ali tek nakon što se utvrdi suvlasništvo s osnove bračne stečevine na poslovnom udjelu, a što da tužiteljica nije učinila, jer je u takvom slučaju moguće to pitanje riješiti kao prethodno pitanje, no u konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazala da postoje druge relevantne pretpostavke za eventualno odlučivanje o podjeli dobiti pravne osobe.

11. Imovinsko pravo koje proizlazi iz činjenice imanja poslovnog udjela jest sudjelovanje u ostvarenoj dobiti društva. Poslovni udjel nije stvar, nego on u stvari označava ukupnost prava i obveza članova društva. Stoga kada netko stječe poslovni udjel (kod osnivanja društva ili nakon njegova osnivanja), ne stječe imovinu društva, već članska prava koja se dijele na upravljačka i imovinska prava. Upravljačko pravo

bilo bi: pravo sudjelovanja na skupštini društva, pravo na obaviještenost, pravo glasa i dr., a imovinska prava bila bi: pravo na udio u dobitku, pravo prvenstva prilikom preuzimanja uloga pri povećanju temeljnog kapitala, pravo na otpremninu za povučeni poslovni udjel i dr.

12. Zbog navedenog, prvostupanjski sud smatra da tužiteljičin zahtjev na utvrđenje da su novčana sredstva s osnova ostvarene, a neisplaćene dobiti, te isplatu te dobiti nisu osnovani.

13. Uz navedeno od strane prvostupanjskog suda, treba reći da su prava bračnih drugova na bračnoj stečevini uređena Obiteljskim zakonom, kojim je propisano da je bračna stečevina ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom ili koja potječe iz imovine stečene radom, pod uvjetom da je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice. Za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini, mjerodavni su propisi koji su vrijedili u vrijeme njezine stjecanja. Prema Obiteljskom zakonu, svaki bračni drug je u polovici suvlasnik na bračnoj stečevini čija su osnovna obilježja: rad, trajanje bračne zajednice i predmet bračne stečevine.

14. U bračnu stečevinu ulazi, kao njezin predmet i poslovni udjel, ako su ispunjene zakonske pretpostavke: da je poslovni udjel stečen tijekom trajanja bračne zajednice i to radom. Imovina koju su bračni drugovi unijeli u brak ili je stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice na pravnoj osnovi različitom od rada (npr. darovanjem, nasljeđivanjem), smatra se vlastitom imovinom i nije bračna stečevina. Poslovni udjel, odnosno prava iz poslovnog udjela mogu, dakle, biti predmet bračne stečevine pod istim pretpostavkama nastanka kao i ostala imovina koju su bračni drugovi stekli tijekom trajanja bračne zajednice. Zakonska presumpcija prema kojoj su bračni drugovi u jednakom dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini (ako nisu drugačije ugovorili) odnosi se samo na udjel u stjecanju bračne stečevine pa stoga činjenica za zaključak o tome predstavlja li neki predmet (i poslovni udjel) zajedničku imovinu odnosno bračnu stečevinu treba dokazati onaj tko to tvrdi, a to je, u pravilu, tužitelj. U slučaju kada se sporazum ne postigne, bračnom drugu koji nije upisan kao član nekog društva preostaje tužba pred nadležnim sudom radi ostvarivanja njegovih prava.

15. Određena pravna zaštita može se tražiti samo valjano postavljenim tužbenim zahtjevom. Sud sudi u granicama postavljenog zahtjeva u postupku, tako da pogrešno postavljeni tužbeni zahtjev može rezultirati njegovim neprihvaćanjem. S obzirom na to da je riječ o specifičnom predmetu koji može biti bračna stečevina, a koji je uređen pravilima Zakona o trgovačkim društvima, pa se radi shvaćanja pojma poslovnog udjela kao bračne stečevine, treba kao mjerodavno pravo primjenjivati i navedeni zakon. Poslovni udjel ne predstavlja vlasništvo u temeljnom kapitalu, premda je riječ o imovinskom pravu, jer poslovni udjel ne znači da članu društva koji ga ima pripadaju imovinska prava na onome što čini imovinu društva. Temeljni kapital treba razlikovati od imovine društva. Članstvo u društvu s ograničenom odgovornošću stječe se i određuje poslovnim udjelom kada jedna ili više pravnih ili fizičkih osoba unese uloge u unaprijed dogovoreni temeljni kapital prilikom osnivanja društva. Osnivači se kod osnivanja društva dogovaraju o visini uloga koji će unijeti u društvo i time preuzeti poslovne udjele koji ne moraju biti jednaki. Temeljni kapital je podijeljen na uloge, a zbroj tih uloga mora odgovarati iznosu temeljnog kapitala društva. Tužbeni zahtjev u ovakvim parnicama trebao bi sadržavati dva osnovana zahtjeva: utvrđenje da je određeni poslovni udjel određenog nominalnog iznosa u određenom trgovačkom društvu bračna stečevina i da je tužiteljica ovlaštenik na tom poslovnom udjelu, no ništa od toga tužiteljica nije dokazala. Bračni drugovi bi ostali ovlaštenici na poslovnom udjelu, dok ne bi skupština društva odlučila o podjeli poslovnog udjela, što također tužiteljica nije dokazala.

16. Pravo članova društva na isplatu godišnje dobiti i zadržane dobiti iz ranijih godina u mjeri u kojoj to nije isključeno zakonom, društvenim ugovorom ili odlukom članova o upotrebi dobiti, strogo je regulirano Zakonom o trgovačkim društvima, pa tako odluke o tome donose skupština društva, nakon što uprava (direktor) pripremi financijska izvješća i predloži skupštini što učiniti s eventualnom dobiti. Oni mogu odlučiti da se dobit zadrži za investicije, pokriće gubitaka iz prethodnih godina ili isplati vlasnicima. Dakle, u određenim situacijama isplata zadržane dobiti se ne može tražiti bez odluke skupštine. Zadržana dobit povećava vrijednost bračne stečevine (udjela), što tužiteljica i potvrđuje žalbenim navodima u kojima tvrdi da je trgovačko društvo tijekom trajanja braka između tužiteljice i 1. tuženika iz zadržane, a neisplaćene dobiti, steklo različite nekretnine i pokretnine.

17. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP) a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita. Tužiteljica u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

18. Zbog navedenog, žalbu tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu.

19. Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njena žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina