Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-257/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JMĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetniku iz odvjetničkog društva Porobija & Porob ija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6911/24-26 od 13. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6911/24-26 od 13. siječnja 2026. u točkama I., II., III. i VI. izreke te rješenje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 6.677,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose navedene u toč. I. izreke , sve po stopi koja je za razdoblje od 16. studenog 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana. Naloženo je tuženiku da tužiteljici plati na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 12.035,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznos iz toč. II. izreke, sve u roku 15 dana. Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 5.352,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana (toč. III. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u iznosu od 5.645,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. veljače 2016. godine do isplate kao neosnovan (toč. IV. izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan (toč. V. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan (toč. VI. izreke).

1.1. Rješenjem je dopuštena preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 29. srpnja 2025. godine.

2. Protiv navedene presude koju pobija u cijelosti izuzev tč. IV. i V. izreke, te rješenja u cijelosti žali se tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Sud pogrešno smatra da tužitelj koji je konvertirao kredit ima pravo na otplatu kredita prema uvjetima koje je ugovorio sklapanjem Dodatka kojim je izvršena konverzija i plaćanje anuiteta vezanim uz EUR valutnu klauzulu . Prema čl. 19.e. st. 6. ZID ZPK/15, tužitelj je imao pravo izbora: (i) prihvatiti konverziju CHF kredita u EUR kredit ili (ii) ne prihvatiti konverziju, pa ostati u režimu ugovora o CHF kreditu. Sud nije ocijenio razloge, učinke i posljedice konverzije propisane gore navedenim odredbama ZID ZPK/15 kojima je reguliran institut konverzije potrošačkih CHF kredita u EUR kredite. ZID ZPK/15 je dao cjelovito rješenje konverzije nalažući pritom kreditnim institucijama jasna pravila kojih su se dužni držati prilikom postupka konvertiranja kredita. Sud propušta uočiti da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja, koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Konkretni tužitelj je slobodnom voljom prihvatio konverziju te su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o utvrđivanju poštenosti ugovornih odredaba i pojedinačnom pregovaranju, kao ni utvrđenja iz kolektivnog spora na koje se sud poziva, nisu stoga primjenjive na konkretan slučaj. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju . Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na stambene kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 2006. Tužitelj stoga nema pravo potraživati ukupno dosuđeni iznos od ukupno 18.716,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (tč. I. i II. izreke presude), jer je tuženik sukladno zakonskim odredbama izvršio konverziju. Za tužbeni zahtjev ne postoji pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Zbog toga je provođenje vještačenja traženih „razlika“ bilo izlišno, a time i nesvrhovito. Presuda je nedostatno obrazložena. Ovo stoga što obrazloženje ne sadrži (dostatna) obrazloženja o bitnim pitanjima i prigovorima tuženika, a nije vidljivo je li sud nespornim utvrdio da se tužitelj pozvao na pravne učinke pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora, pa sud nije mogao utvrditi početak tijeka zastare, a samim time niti nastup zastare potraživanja. Sud je tužbeni zahtjev usvojio primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora i pozivom na odredbe članaka 502. a i c ZPP-a, bez da je dokazano svojstvo potrošača, a tužitelj nije dokazao da su kreditna sredstva utrošena u potrošačke svrhe. Tuženik se preinaci tužbe usprotivio i istaknuo prigovor zastare i u odnosu na preinačene dijelove zahtjeva , no o tome je sud donio pogrešnu odluku. Sud odbija prigovor zastare u skladu sa shvaćanjem o tome da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe , te da je iznova počela teći od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe . Nije prihvatljivo da sud primjenjuje standard poštenja tuženika kao ugovorne strane prema mjeri poštenja ugovornih odredbi o načinu prom jene kamatne stope i CHF valutne klauzule koje su pravomoćno presuđene nepoštenima tek u kolektivnom sporu. Smatra da presuđeni iznosi nisu u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, posebno glede glavnice. Pogrešna je odluka o troškovima parničnog postupka, jer je pogrešno primijenjena Tarifa, pa je sud pogrešno primijenio i vrijednost boda. Sud je za sastav tužbe primijenio vrijednost boda od 2,00 EUR, iako se radi o postupku koji je započeo 2019. Vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR na snazi je od 5. studenog 2022., a prije toga se primjenjivala vrijednost boda u iznosu od 1,33 EUR. Uz pogrešnu primjenu vrijednosti boda, sud je tužitelju dosudio troškove koji nisu bili nužni u sporu, jer je presudu donio isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora. Pogrešno je tužitelju priznao trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 249,12 eur, zanemarujući da je tužiteljica oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi. Predlaže se preinačiti presudu u pobijanom dijelu kao i rješenje i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka uvećano za zakonske zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, uključujući troškove žalbe, podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i rješenje, te vratiti postupak na ponovno suđenje s odgovarajućim uputama.

3. Žalba nije osnovana.

4. U postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

6.1. Glede žalbenog navoda da je sud pogrešno dopustio preinaku tužbe te riješio kao u izreci pobijanog rješenja, treba reći da je tužiteljica podneskom od 29. srpnja 2025. tužbeni zahtjev uskladila sa nalazom i mišljenjem vještaka. Tužiteljica je time preinačila tužbu u navedenom dijelu s obzirom da je poveća la svoj tužbeni zahtjev. Pravilno je prvostupanjski sud preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP -a jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Takav stav je u cijelosti usklađen sa zaključkom sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021, kada je usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a što je ovdje bio slučaj, pa je pravilna i odluka prvostupanjskog suda glede prigovora zastare preinačenog dijela.

6.2. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.

6.3. Temeljem čl. 250. ZPP sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud i učinio. Prvostupanjski sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti jer je dan stručno i nepristrano, a time nije počinjena bitna povreda na koju se u žalbi ukazuje, jer treba razlikovati utvrđenja je li konverzija izvršena po zakonu od toga je li time obeštećena u cijelosti tužiteljica, o čemu će biti riječi u daljnjem tekstu ove presude.

6.4. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

7. Prvostupanjski sud, između ostalog, svoju odluku obrazlaže:

- da su prednik tužiteljice, pokojni JM, korisnik kredita i tuženik, kreditor, 19. veljače 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje predniku tužiteljice stambeni kredit u iznosu od 162.029,99 CHF

- da je rok otplate 25 godina s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,30%, koja je promjenjiva

- da se prednik tužiteljice obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF

- da su prednik tužiteljice i tuženik 03. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR

- da su pokojni JM i tužiteljica **.**.2020. sklopili Ugovor o doživotnom uzdržavanju temeljem kojeg je tužiteljica stekla sve nekretnine i pokretnine primatelja uzdržavanja, sada pokojnog JM, a time i predmetno potraživanje vezano uz sklopljeni Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208439502/07

- da je sporno pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu zahtijevati isplatu po toj osnovi preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice

- da je sporno potrošačko svojstvo prednika tužiteljice, korisnika kredita, pokojnog JM, te zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare

- da je punomoćnik tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 29. srpnja 2025. povisio tužbeni zahtjev

- da se punomoćnik tuženika protivio preinaci

- da je sud temeljem čl. 190. st. 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno dopunskom nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke

- da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim dopunskim financijskim vještačenjem utvrđene činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, pa je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama

- da tužiteljica unatoč činjenici da je Dodatkom Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro od 03. veljače 2016. sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa

- da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. izrazio stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji

- da je Vrhovni sud RH odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu

- da prednik tužiteljice, a time i tužiteljica, konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu

- da to osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu od 03. veljače 2016.

- da sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji

- da su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu

- da sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu postale valjane

- da niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani

- da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak

- da je Sud Europske unije presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije

- da potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je njezin suprug JM otišao u banku radi dizanja kredita za dovršenje kuće

- da nije bila nazočna prilikom pregovora niti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu te joj je pokojni suprug rekao da su mu u banci ponudili samo kredit u valuti CHF „jer je za to bio kreditno sposoban“

- da je sud temeljem iskaza tužiteljice utvrdio da je kreditom dovršena kuća u kojoj i danas živi s djecom, te da je to njihov obiteljski dom

- da ta kuća nikada nije iznajmljivana, a suprug je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate bio zaposlen u trgovačkom društvu Ericsson Nikola Tesla, nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva

- da se tijekom otplate kredita povećala mjesečna rata te je suprug iskoristio mogućnost konverzije, jer se na taj način smanjila mjesečna rata kredita, da su mogli malo „prodisati“

- da je prednik tužiteljice, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća

- da je prednik tužiteljice, korisnik kredita potrošač, što rezultira time da tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

- da prigovor zastare potraživanja nije osnovan jer je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 13. lipnja 2014. odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. dok je tužba podnesena 04. lipnja 2019. unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina

- da isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva

- da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe

- da je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire VM utvrđeno da je ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope 9.241,71 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 50.313,20 kuna, a eurska protuvrijednost 6.677,66 eura

- da ukupna razlika s osnove valutne klauzule je više plaćeni iznos iznos 90.684,16 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 12.035,87 eura

- da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 42.538,20 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 5.645,79 eura

- da je Dodatkom Ugovora o kreditu utvrđena preplata po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR te iznosi 81.743,98 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 10.849,29 eura

- da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 10.849,29 eura, za koji iznos preplate treba umanjiti po sudskom vještaku utvrđenu razliku glavnice, koja iznosi

5.645,79 eura, što iznosi -5.203,50 eura

- da je stav suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu

- da u odnosu na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 6.677,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 12.035,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate , da su ti iznosi utvrđeni po sudskom vještaku

- da iznos preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 6.677,66 eura, a na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznosi od 12.035,87 eura, pa je sud je utvrdio da tužiteljica ima pravo na te iznose sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate

- da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

- da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne

- da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo predniku tužiteljice, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj

- da tužiteljica sukladno čl. 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate .

8. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja kao prethodno pitanje utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

9. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.1. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP -a i ZZP-a, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9.2. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima - ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18 i 126/19 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio kao prethodno pitanje. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljica je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu nesporno je utvrđeno da je prednik tužiteljice kredit realizirao radi dovršenja kuće, a iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je kreditom dovršena kuća u kojoj i danas živi s djecom, te da je to njihov obiteljski dom, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužiteljica u konkretnom slučaju imaju svojstvo potrošača (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev- 18/2018 od 25. svibnja 2020.).

12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

13. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13.1. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 19. veljače 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o p redmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 29. ožujka 2007. , dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da su temeljem ništetnih odredbi preplaćeni tuženiku presuđeni iznosi, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici te iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecate lj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, neovisno o tome kada su predmetne odredbe utvrđene ništetnima.

16. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

17. Nisu osnovani žalbeni navodi da ne postoji tražbina tužitel ja jer da je sklapanjem Aneksa ugovora u cijelosti obeštećen. Naime, sklapanjem Aneksa ugovoru nije u cijelosti otklonjena posljedica ništetnosti citiranih odredbi, a što je utvrđeno i provedenim vještačenjem.

18. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa ugovora izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine, broj 102/15''- dalje: ZIDZPK), a radi se o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZPK, na način kako to nalaže zakon. Odredbama ZIDZPK, a niti Aneksom ugovora, izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF i s kamatom koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke. Svrha ZIDZPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

19. Stoga je u konkretnom slučaju bilo potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

20. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj više platio presuđene iznose, uzimajući u obzir i iznose preplate utvrđene u konverziji. Kako tužitelj nije obeštećen konverzijom, to ima pravo na restitucijski zahtjev za utvrđeni iznos preplate s osnova ništavosti spornih odredbi u navedenom iznosu.

21. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" . Slijedom toga, neosnovano tuženik navodi da tužitelj nema pravo na povrat stečenog bez osnove.

22. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužitelj konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključio Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima stav da tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Vještačenjem je utvrđeno da je unatoč provedene konverzije te uzimajući u obzir iznos preplate utvrđene u konverziji, preostala razlika više plaćenog, a kako je pravilno presuđeno prvostupanjskom presudom.

23. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 4. lipnja 2019. zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

25. Glede prigovora zastare u svezi preinačenog dijela, treba reći da je tužiteljica nakon provedenog vještačenja povećala svoj tužbeni zahtjev. Pravilno je prvostupanjski sud preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Takav stav je u cijelosti usklađen s zaključkom sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021, kada je usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a što je ovdje bio slučaj , pa je pravilna i odluka prvostupanjskog suda glede prigovora zastare preinačenog dijela.

26. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 2. ZPP-a u svezi sa čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje: Tarifa) te sukladno postavljenim zahtjevima. Valja reći da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a jer je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Ako je propisana Tarifa za nagrade odvjetnika ti troškovi odmjerit će se prema toj tarifi, a što je pravilno učinio prvostupanjski sud primjenjujući Tarifu koja je vrijedila u trenutku donošenja odluke.

27. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I.,II.,III. i VI. izreke te rješenje sadržano u presudi.

28. U nepobijanom dijelu (točke IV i V. izreke) presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena.

29. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina