Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-306/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu po sudcu dr. sc. Ivanu Tironiju u pravnoj stvari tužitelja UD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Zrinki Bojanić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Addiko bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4246/2025-63 od 20. studenog 2025., dana 31. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4246/2025-63 od 20. studenog 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu poslovni broj: P-4246/2025-63 od 20. studenog 2025. kojom je u točki I. izreke naložio tuženici da isplati tužitelju iznos od 283,15 eura / 2.133,41 kuna[1] s pripadajućim zateznim kamatama. U točki II. izreke prvostupanjski sud je odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 1.822,17 eura sa zateznim kamatama.
2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
4. Žalba tuženice nije osnovana.
5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 283,15 eura, a koji iznos da je više plaćen pri vraćanju kredita uslijed, kako tužitelj tvrdi, ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.
7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:
- da je tužitelj kao korisnik kredita sa bankom - tuženicom, sklopio u ožujku 2008. ugovor o kreditu br. 466-020/2008, u iznosu od 18.243,00 CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,
- da je pravomoćno presuđeno da je ništetna odredba članka 6. predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi jednostrano promjenjivu kamatnu stopu,
- da je tuženica na ime stjecanja bez osnove, a radi povrata razlike kamata, dužna platiti tužitelju iznos od 283,15 eura / 2.133,41 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.
8. Žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je tuženica dužna vratiti tužitelju stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od trenutka plaćanja, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.
9. Kako je među strankama pravomoćno presuđeno da je ništetna odredba članka 6. predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi jednostrano promjenjivu kamatnu stopu u smislu odredbi članka 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje ZZP/07) te članaka 323. do 329. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO), tužitelju pripada pravo na povrat razlike više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. To pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio stručno i u skladu s danim zadatkom te dostatno obrazloženo.
Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C- 308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).
10. U pogledu prigovora da metoda izračuna više plaćenog iznosa s osnova ništetnih odredbi o kamatnoj stopi nije pravilna za pojasniti je da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništenosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, prvobitno ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti u usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi. Takva metoda izračuna više plaćenog na ime ništetne odredbe posljedica je činjenice da u slučaju ništene odredbe svaka stranka vraća ono što je dala na ime ispunjenja te ništetne odredbe, a na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1115. ZOO-a.
11. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske objavio je Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.
Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je prani stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Odredbom članka 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019.
Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi podnesena je 10. lipnja 2019. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.
12. Odluka o parničnom trošku iz točke II. Izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a.
13. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U Splitu 31. ožujka 2026.
Sudac:
Dr. sc. Ivan Tironi
