REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-372/2024-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ, u parničnom postupku tužitelja CĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Filipu Gradišeku, odvjetniku iz ZOU Filip Gradišek i Ante Omazić iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 20. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ante Omazića, odvjetnika iz ZOU Filip Gradišek i Ante Omazić iz Zagreba i z. punomoćnika tuženika ĆĐ, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Antuna Žanetića iz Zagreba, 31. ožujka 2026., donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju CĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime više plaćene razlike anuiteta po osnovi ništetnosti promjene kamatne stope i valutne klauzule, iznos od 11.533,35 eura, sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1.10.2015. pa do isplate i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pod prijetnjom ovrhe.
II Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju CĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preostale glavnice, iznos od 10.822,56 eura, sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1.10.2015. pa do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pod prijetnjom ovrhe.
III Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju CĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime zakonskih zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta do dana konverzije, iznos od 4.290,04 eura, sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana podnošenja tužbe 13.6.2023. pa do isplate i to po stopi koja se do 29. prosinca 2023. uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pod prijetnjom ovrhe.
IV O d b i j a s e tužitelj sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 4.290,04 € tekućim od 13.6.2023., pa do isplate, kao neosnovanim.
V O d b i j a s e tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:
" Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju CĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime manjka utvrđenog konverzijom, iznos od 2.913,73 eura, sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1.10.2015. pa do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pod prijetnjom ovrhe."
VI Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju CĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 4.662,50 €, uvećane za zatezne kamate koje teku od 31. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pod prijetnjom ovrhe.
VII O d b i j a s e kao neosnovanim tuženik s tužbenim zahtjevom koji glasi: "Utvrđuje se postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu utvrđenim Aneksom broj 2, a koji će tuženik specificirati po nabavi potrebne dokumentacije, uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 24.06.2016. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena."
VIII O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita sa VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9 kao kreditorom 19. svibnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 310744 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, potvrđen (solemniziran) od strane Krešimira Copića, javnog bilježnika iz [adresa], pod brojem OU-543/2005, 19. svibnja 2005. (dalje u tekstu: Ugovor), kao i Anex br. 1 Ugovora o kreditu br. 310744 sklopljen 1. kolovoza 2005. (dalje u tekstu: Anex I). Društvo Volksbank d.d. je izmijenilo tvrtku društva, tako da sada ista glasi Nova hrvatska banka d.d. Temeljem citiranog Ugovora i Anexa I, tuženik je odobrio i isplatio kredit u iznosu od 98.125,73 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita. Radilo se o namjenskom kreditu za izgradnju kuće. Odredbom čl. 4. Ugovora je redovna kamata po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,80 % godišnje. Također, istom je odredbom ugovorena promjenjivost kamatne stope, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora. Predmetni je kredit odobren u švicarskim francima u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, te je u odredbi čl. 7. Ugovora propisano da će se kredit otplaćivati u 264 mjesečnih anuiteta plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.
1.1. Odredbe predmetnog Ugovora o jednostranoj promjenjivosti ugovorne kamatne stope sukladno Odluci banke sadržane u čl. 4. Ugovora, kao i odredba koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu sadržana u čl. 7. Ugovora, su ništetne, te ne proizvode pravne učinke među strankama.
1.1.1. U postupku zaštite kolektivnih interesa Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je u odnosu na tuženika (u postupku radi zaštite kolektivnih interesa VIII. tuženik) potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, utvrđena je ništetnost citirane odredbe. U ranije navedenom periodu sklopljen je i ovdje predmetni Ugovor o kreditu. Tijekom trajanja ugovornog odnosa temeljem predmetnog Ugovora, tuženik je jednostranom odlukom mijenjao redovnu kamatnu stopu. Tijekom trajanja ugovornog odnosa temeljem predmetnog Ugovora, tuženik je u više navrata na štetu tužitelja jednostranom odlukom mijenjao iznos kamatne stope te je tako tuženik naspram početno ugovorenih 4,80 % godišnje, jednostrano mijenjao iznos godišnje kamatne stope, tako da je od 1/2008. primjenjivana kamatna stopa u iznosu od 4,90 % godišnje, od 5/2008. kamatna stopa od 5,50 % godišnje, od 01/2009. kamatna stopa od 6,00 % godišnje, od 10/2011. kamatna stopa od 5,80 % godišnje, od 1/2014. kamatna stopa od 3,23 % godišnje. Dakle, u ovom predmetu, polazeći od nesporne činjenice: -da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke; -o kojim odredbama se s potrošačem, ovdje tužiteljem, nije pojedinačno pregovaralo; -niti je potrošač, ovdje tužitelj, imao utjecaj na njihov sadržaj; -a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču, ovdje tužitelju, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava. Na temelju takvog utvrđenja u pravomoćnoj odluci TS ZG – a, posl. br. P-1401/12 od 4.7.2013., potvrđenoj Presudom VTS RH, posl. br. Pž - 6632/2017 od 14.6.2018., utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa s time i ništetne. Naime, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87., st. 1. ZZP – a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Iz činjeničnih utvrđenja Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koja se činjenična utvrđenja imaju primjenjivati na predmetni Ugovor, jasno proizlazi je odredba Ugovora u dijelu čl. 4.1. gdje je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope prema odluci tuženika, ništetna. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni, a stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva. Dakle, jasno proizlazi nepoštenost (a time i ništetnost) pojedine odredbe ugovora koji je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja. Navedeno stoga što ugovorna odredba Ugovora kojom se promjena kamatna stopa čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Dakle, citirana je u cijelosti neprecizna i nejasna i ni u kojem slučaju se ne može smatrati jasno definiranom, odnosno određenom i odredivom jer tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora nije mogao znati kriterije pod kojima će se ugovorna kamatna stopa mijenjati. Navedene odredbe Ugovora koje promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obveze dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema egzaktnih kriterija temeljem kojih je izvršena promjena. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO – a jer je neizvjesna cijena zajma, odnosno iznos koji će tužitelj do kraja ugovornog razdoblja vratiti, upravo iz razloga jer nema egzaktnih podataka za utvrđenjem kamatne stope. S obzirom na sve navedeno, odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da će se kamatna stopa mijenjati temeljem jednostrane odluke banke, su ništetne.
1.1.2. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4.7.2013. je pravomoćno utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to odredbama članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09) i to odredbama članaka 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za CHF valutu. Sudovi su ocijenili da u opisnim okolnostima nijedna od tuženih banaka, pa time i ovdje tužena banka, nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za CHF valutu došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sve navedeno je primjenjivo naravno na konkretan Ugovor, slijedom čega je Ugovorna odredba kojim je ugovorena valutna klauzula, ništetna. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), te odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 56/2013) ranije citirane presude obvezujuće su u predmetnom postupku, u smislu utvrđenja povrede kolektivnih interesa i prava korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih ugovornih odredbi o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, te obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Također, naslovni je sud vezan ranije citiranim presudama Trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske temeljem odredbe čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP).
1.2. Sukladno odredbi čl. 323., st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Slijedom prethodno citirane odredbe ZOO – a, a s obzirom da je predmetni Ugovor djelomično ništav, i to u dijelu odredaba u kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, tuženik je dužan tužitelju vratiti iznos preplaćen s naslova ništetne i nezakonite primjene valutne klauzule, kao i s naslova ništetnih i nezakonitih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju daje pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do 1.1.2014. za cijelo vrijeme otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,80 % godišnje, a koja pretplata se nastavila i nakon 1.1.2014. do dana konverzije jer se kamatna stopa od 3,23 % primjenjivala na nezakonito uvećanu glavnicu zbog ništetnih ranijih promjena kamatnih stopa. Naime, dana 1. siječnja 2014., sukladno odredbi čl. 11.b Zakona o potrošačkom kreditiranju, zakonom je uvedena fiksirana kamatna stopa u iznosu od 3,23 % godišnje, koja se ima primjenjivati i na predmetni ugovorni odnos. Obzirom da se radi o zakonskoj intervenciji koja se stoga mora primijeniti na ugovorni odnos i u slučaju primjene Ugovora o kreditu oslobođenog ništetnih odredbi, jasno je da navedena snižena kamatna stopa mora uzeti u obzir i u slučaju da se do njenog uvođenja primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj kamatnoj stopi od 4,80 % godišnje do 01.01.2014. od kada se ima primijeniti kamatna stopa od 3,23 % godišnje. Tuženik je nadalje dužan vratiti tužitelju i ukupan iznos razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnom otplatnom planu, a do kojega je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na kune. Dakle, tužitelj je preplatio svaki mjesec na ime dužnih anuiteta koje su zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita. Tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike između onoga što je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po kupovnom/prodajnom tečaju HNB-a i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF - a u vrijeme kada je kredit isplaćen, sve do provedbe konverzije kredita. Ukupno preplaćeni iznos kojeg je tužitelj preplatio uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i ništetnosti valutne klauzule iznosi 10.653,59 EUR/80.269,33 kuna, a koji iznos uvećan za zatezne kamate tužitelj potražuje sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima s naslova stečenog bez osnove. Tužitelju, pored preplaćenog iznosa, temeljem odredbe čl. 1115 ZOO – a pripada pravo i na zatezne kamate, i to počevši od dana kada je tuženik kao nepošteni, odnosno nesavjesni stjecatelj primio svaku pojedinačnu uplatu, a koje teku do dana isplate.
1.3. Tužitelj je s tuženikom 23.6.2016. zaključio Anex br. 2 Ugovora o kreditu br. 310744 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: Anex II) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR u skladu s ponudom tuženika na koju je tuženik bio obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN, br. 102/2015.). Time su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice. Osim potraživanja opisanog u ranijim točkama tužbe, tužitelju je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula. Bitno je za istaknuti kako provedbom konverzije te sklapanjem Anexa II Ugovoru o kreditu tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništave, jer, niti se tužitelj odrekao bilo kakvog prava, niti je tužitelj obeštećen s naslova ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Anexa II (Tako i VSRH Rev–2868/2018 od 12.2.2019.).
1.4. Konačno, tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom od 16. veljače 2026. (list 266- 269 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, potražuje isplatu na ime više plaćene razlike anuiteta po osnovi ništetnosti promjene kamatne stope i valutne klauzule iznos od 11.533,35 € sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. do isplate; na ime razlike preostale glavnice iznos od 10.822,56 € sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. do isplate; na ime zakonskih zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta do dana konverzije iznos od 4.290,04 € sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 13.6.2023. do isplate; na ime manjka utvrđenog konverzijom iznos od 2.913,73 € sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. do isplate te troškove postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke.
2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 129-147 spisa) tuženik smatra da je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: potraživanje tužitelja je u zastari; provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju; utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene tužbom tužitelja za ništetnost, nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZPP-a); metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana, te tuženik ističe prigovor radi prijeboja.
2.1. Konačno, tuženik predlaže da se odbije tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupni spis, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o kreditu br. 310744 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 19.5.2005. (list 69-78), Anex br. 1. Ugovor-a o kreditu br. 310774 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama ovjeren kod javnog bilježnika Krešimir Copić 24.5.2005. pod brojem OU-543/2005 (list 79-82 spisa), Aneks br. 2. Ugovora o kreditu br. 310744 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 83-90), informativni otplatni plan po kreditu (list 91-97), prometna kartica po kreditu (list 98-112), u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj CĐ osobno te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 234-253).
4. Nesporno je između stranaka da je tužitelj 19.5.2005. zaključio s prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 310744 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama na iznos kredita 91.800,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važeće na dan korištenja kredita; da je namjena kredita izgradnja kuće; da se kredit odobrava na rok otplate 22 godine; da korisnik kredita otplaćuje glavnicu i kamatu u 264 mjesečnih anuiteta; da su stranke 1.8.2005. sklopile Anex br. 1. Ugovor-a o kreditu br. 310774 kojim je izmijenjen iznos kredita na 98.125,73 CHF (te i iznos prvog anuieta); da su stranke 23.6.2016. sklopile Aneks br. 2. Ugovora o kreditu broj 310744 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF.
5. Na okolnost sklapanja predmetnog ugovora, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja koji je iskazao da je počeo graditi kuću u [adresa] pri čemu su imali nešto ušteđevine, dio je mogao posuditi od svog oca, a ostatak je ishodio kreditnim sredstvima 2005. Banku mu je preporučio njegov investitor koji je rekao da dobro posluje s tom bankom. U banci mu je preporučen kredit u CHF-u jer da su najpovoljnije kamate. Predočen mu je izračun mjesečne rate i bio je zadovoljan u smislu da je mogao takvu ratu otplaćivati, sjeća se da je ta početna rata bila nekih 2.800,00 kn, da bi narasla na preko 5.000,00 kn. Valutna klauzula znači da je kredit, odnosno otplata, vezana uz neku drugu valutu, da bi kasnije saznao da je CHF jako rizična valuta, a što mu u trenutku sklapanja kredita nije bilo prezentirano. Promjenjiva kamatna stopa znači da se kamata mijenja, ali nitko nije naveo kako se ona mijenja. Kredit je otplaćen, kredit je konvertiran. Kredit je konvertirao jer je radio u Njemačkoj, primao plaću u eurima i bio u strahu ako dođe još koja kriza da neće biti dobro. Nije bio vlasnik trgovačkog društva, obrta ili slično. U kuću su uselili 2005., on zajedno sa svojom obitelji. Kuća nije iznajmljivana niti davana u zakup. U banci ga nisu upozorili da HNB ne štiti tečaj kune naspram CHF-a. Nisu ga upozorili da je CHF valuta utočišta u vrijeme krize. U banci je pripremljen tekst ugovora.
6. Sud je prije svega utvrđivao je i tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a koju činjenicu tuženik nije niti posebno osporavao.
6.1. Prema čl. 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., C,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
6.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja, utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za izgradnju kuće te s obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača.
6.3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor u kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03), te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
7.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-
III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
7.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
7.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
8. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
9. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
10. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
11. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.
12. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.
12.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući tužitelj nije bio upozoren na eventualne rizike i isti mu je bio prezentiran kao "gotov proizvod", a predmetni kredit u CHF mu je ponuđen kao najpovoljniji. Nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet mu je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03 jer tuženik u spis predmeta nije dostavio nikakav dokaz da je tužitelja informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke. Tužitelj je i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužitelju kao jedinu kreditnu opciju, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, a tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati koja je bila najniža za švicarske franke. Tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe već ukoliko iste ne prihvaća, odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju predstavio kredit u CHF-u kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljniji. Zaključno, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Tuženik je propustio razjasniti tužitelju odredbe o valuti obveze, nije postupao u dobroj vjeri odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja ugovora o kreditu, o rizicima promjene tečaja CHF.
12.2. Iskaz tužitelja sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom od strane djelatnika tuženika bio preporučen kao najpovoljniji. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi i da je predmetni kredit iskoristio u svrhu izgradnje kuće za vlastite potrebe, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, točka 2.
12.3. Na ovaj način sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/07. Naime, na tuženiku leži teret dokaza činjenice da tužitelj nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.
12.4. Isto tako, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), a tuženik na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze, a kao što nije predložio niti dokaze na okolnost da je tužiteljem pojedinačno pregovarao u vezi odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.
13. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
13.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
13.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
13.3. Prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
14. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom.
14.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
15. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. Iz DARFIN d.o.o.
15.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da su: obračunate zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule do dana konverzije, te iznose 4.290,04 EUR; -više plaćene razlike s osnove promjene kamatne stope i tečaja iznose 11.533,35 EUR; -manjak utvrđen konverzijom iznosi 2.913,73 EUR. -UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja te zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, uvećane za manjak utvrđen konverzijom i iznosi 18.737,12 EUR; -razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 10.822,56 EUR; -SVEUKUPNO predstavlja iznos UKUPNO I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 29.599,68 EUR.
16. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.
16.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok tuženik nije osporavao matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka.
17. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.
17.1. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91., kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.
17.2. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.
17.3. Tu treba dodati da zastara za promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na ovdje tuženika teče od 14. lipnja 2018., iz razloga što je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na sedam tuženih banaka, dok je u odnosu na osmotuženika, u ovom slučaju, prednika tuženika Sberbank d.d., Zagreb (ranijeg prednika Volksbank d.d. Zagreb), prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., ukinuo citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatne stope upravno u odnosu na prednika tuženika i predmet u tom dijelu vratio na ponovan postupak. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Dakle, i u dijelu u kojem je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima je prednik tuženika (u tom postupku osmotuženik Sberbank. d.d. Zagreb) ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika nepoštene, a time i ništetne te je tuženiku naloženo prekinuti s opisanim postupanjem. Slijedom navedenog, zastara potraživanja tužitelja za preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi započela je teći 15. lipnja 2018., slijedom čega potraživanje tužiteljice nije u zastari obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023.
18. U pravu je tužitelj kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.
19. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
19.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa Ugovoru, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak.
19.2. Pravo je da je na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
19.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
19.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK- a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
19.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit tužitelj konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
19.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.
20. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
21. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredit denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)
21.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 UĐ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.
21.2. Povezujući pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu UĐ protiv Erste Bank Hungary Zrt, za zaključiti je da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
22. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine u iznosu od 11.533,35 € (točka I izreke), u iznosu od 10.822,56 € (točka II izreke) i u iznosu od 4.290,04 € (točka III izreke) s obzirom da u ovom slučaju proizlazi djelomična ništetnost ugovora kao posljedica iste u smislu čl. 323. ZOO-a valjalo je prihvatiti takav zahtjev jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom od 16. veljače 2026. (list 266-269 spisa), kao stečenog bez osnove temeljem čl. 1111. ZOO-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015., sukladno čl. 1115. ZOO-a odnosno čl. 29.st.1. u vezi s čl. 183. st. 1. ZOO-a po kamatnoj stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO-a, radi čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod I, II i III s time da je tužitelj odbijen sa zahtjevom za zateznu kamatu na iznos 4.290,04 € na ime uglavničenih kamata jer isti nema pravo tražiti kamatu na kamatu, radi čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod IV.
23. Manjak utvrđen konverzijom u iznosu od 2.913,73 € nije posljedica ništetnosti iz osnovnog ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu, odnosno Aneksa ugovora i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojeg je tužitelj slobodnom voljom pristao, pa tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odbijen kao u izreci pod V.
24. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema, odnosno ista nije utvrđena. Tuženik svoju tražbinu izvodi iz Dodatka Ugovoru o kreditu, odnosno Aneksa Ugovoru, a koji je izvršen kako to i sam tuženik navodi sukladno odredbama ZID ZPK/15 i koji niti nije predmet ovog postupka.
24.1. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Osim toga, odredbom čl. 323.st.2. ZOO-a, propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnih ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu – ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323.st.2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.
25. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkom IV i V, obzirom da je uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C- 259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).
26. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 12.11.2024. i 16.2.2026., te zastupanja na ročištu 13.6.2025., 31.10.2025. i 20.2.2026. za svaku radnju po 250 bodova, odnosno po 500,00 € te za sastav podneska od 15.11.2023. 50% od 250 bodova, odnosno 250,00 € određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 812,50 €, odnosno ukupno 4.062,50 €.
26.1. Tužitelju je priznat ukupni trošak vještačenja u iznosu od 600,00 €.
26.2. Na opisani način tužitelju je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 4.662,50 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.
27. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
U Krapini 31. ožujka 2026.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1. Odvjetnik Filip Gradišek
2. Odvjetnik Ivo Šućur
