REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1500/2025-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Lani Humljak Gugić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 11. veljače 2026., održane u nazočnosti Trpimira Gugića, odvjetnika u Zagrebu i zz za punomoćnika tužitelja Lanu Humljak Gugić, odvjetnicu iz Zagreba i u nazočnosti punomoćnika tuženika Ivana Tomljanovića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, dana 31. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da tužitelju ŽČ iz [adresa] isplati iznos od 9.387,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako slijedi:
na iznos od 0,03 € 2.1.2008.
do isplate
na iznos od 7,87 € 1.2.2008.
do isplate
na iznos od 10,83 € 29.2.2008. do isplate
na iznos od 18,48 € 31.3.2008. do isplate
na iznos od 7,49 € 30.4.2008. do isplate
na iznos od 3,14 € 2.6.2008. do isplate
na iznos od 8,50 € 30.6.2008. do isplate
na iznos od 0,63 € 31.7.2008. do isplate
na iznos od 1,02 € 1.9.2008. do isplate
na iznos od 6,91 € 1.10.2008. do isplate
na iznos od 41,00 € 31.10.2008. do isplate
na iznos od 23,20 € 2.12.2008. do isplate
na iznos od 47,69 € 31.12.2008. do isplate
na iznos od 52,33 € 2.2.2009. do isplate
na iznos od 54,43 € 2.3.2009. do isplate
na iznos od 48,66 € 31.3.2009. do isplate
na iznos od 49,75 € 30.4.2009. do isplate
na iznos od 40,90 € 1.6.2009. do isplate
na iznos od 34,38 € 31.7.2009. do isplate
na iznos od 39,55 € 31.8.2009. do isplate
na iznos od 39,25 € 30.9. 2009. do isplate
na iznos od 35,78 € 2.11.2009. do isplate
na iznos od 42,29 € 30.11.2009. do isplate
na iznos od 47,52 € 31.12.2009. do isplate
na iznos od 54,96 € 1.2.2010. do isplate
na iznos od 53,25 € 1.3.2010. do isplate
na iznos od 63,34 € 31.3.2010. do isplate
na iznos od 61,43 € 30.4.2010. do isplate
na iznos od 66,69 € 1.6.2010. do isplate
na iznos od 97,45 € 30.6.2010. do isplate
na iznos od 90,80 € 2.8.2010. do isplate
na iznos od 111,10 € 31.8.2010. do isplate
na iznos od 104,09 € 30.9.2010. do isplate
na iznos od 92,80 € 2.11.2010. do isplate
na iznos od 116,61 € 30.11.2010. do isplate
na iznos od 146,22 € 31.12.2010. do isplate
na iznos od 124,87 € 31.1.2011. do isplate
na iznos od 133,08 € 28.2.2011. do isplate
na iznos od 123,55 € 31.3.2011. do isplate
na iznos od 125,29 € 30.4.2011. do isplate
na iznos od 165,63 € 31.5.2011. do isplate
na iznos od 169,56 € 30.6. 2011. do isplate
na iznos od 203,27 € 31.7.2011. do isplate
na iznos od 185,96 € 31.8.2011. do isplate
na iznos od 167,00 € 30.9.2011. do isplate
na iznos od 164,97 € 31.10.2011. do isplate
na iznos od 163,51 € 30.11.2011. do isplate
na iznos od 172,55 € 31.12.2011. do isplate
na iznos od 180,43 € 31.1.2012. do isplate
na iznos od 181,49 € 29.02.2012. do isplate
na iznos od 176,04 € 31.03.2012. do isplate
na iznos od 179,72 € 30.04.2012. do isplate
na iznos od 179,61 € 26.6.2012. do isplate
na iznos od 176,85 € 3.8.2012. do isplate
na iznos od 176,85 € 3.8.2012. do isplate
na iznos od 174,34 € 3.9.2012. do isplate
na iznos od 169, 17 € 1.10.2012. do isplate
na iznos od 174,88 € 7.11.2012. do isplate
na iznos od 174,43 € 8.12.2012. do isplate
na iznos od 163,59 € 17.1.2013. do isplate
na iznos od 166,85 € 5.2.2013. do isplate
na iznos od 166,10 € 12.3.2013. do isplate
na iznos od 177,75 € 6.4.2013. do isplate
na iznos od 171,79 € 30.04.2013. do isplate
na iznos od 160,61 € 6.6.2013. do isplate
na iznos od 158,42 € 6.7.2013. do isplate
na iznos od158,70 €
6.8.2013. do isplate
na iznos od 165,21 € 13.9.2013. do isplate
na iznos od 169,94 € 14.10.2013. do isplate
na iznos od 170,30 € 5.11.2013. do isplate
na iznos od 175,69 € 7.12.2013. do isplate
na iznos od 176,12 € 31.12.2013. do isplate
na iznos od 177,67 € 4.2.2014. do isplate
na iznos od 180,26 € 5.3.2014. do isplate
na iznos od 178,97 € 12.4.2014. do isplate
na iznos od 175,95 € 7.5.2014. do isplate
na iznos od 173,62 € 9.6.2014. do isplate
na iznos od 178,29 € 15.7.2014. do isplate
na iznos od 180,40 € 20.8.2014. do isplate
na iznos od 183,37 € 23.9.2014. do isplate
na iznos od 184,33 € 30.9.2014. do isplate,
a koje kamate su do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.090,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 31. ožujka 2026. pa do isplate, koja zatezna kamata je po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužiteljica je dana 29.11.2021. godine ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je dana 28. kolovoza 2007. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 196-184/2007 s ugovorenom valutnom klauzulom, a kako to stoji u čl. 2. Citiranog ugovora. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu nezakonito je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke za CHF bez da je tužiteljica prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila obaviještena o rizicima i nestabilnosti tečaja navedene valute, a zbog čega je navedena odredba ništetna i nepoštena ugovorna odredba.
2. Tuženik prije zaključenja niti u vrijeme zaključenja citiranog ugovora nije upozorio niti objasnio tužiteljici rizičnost i nestabilnost tečaja valute CHF već su tužiteljici u banci sugerirali uzimanje kredita u CHF kao najpovoljnijeg. Navedeno postupanje tuženika rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana koja se ogleda u jednostranom divljanju tečaja CHF na štetu tužiteljice te je time kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu te Zakona o obveznim odnosima. Zbog navedenog tužiteljica je oštećena za iznos u visini 66.550,73 kn utvrđen nalazom financijskog vještaka Mladena Štefančića koji se dostavlja u prilogu, pa tužiteljica predlaže da sud donese presudu:
„Utvrđuje se odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetnom.
Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da tužiteljici IČ iz [adresa] isplati iznos od 66.550,73 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako slijedi:
na iznos od 140,49 kn od 30.10.2008. do isplate
na iznos od 174,91 kn od 31.12.2008. do isplate
na iznos od 210,13 kn od 31.01.2009. do isplate
na iznos od 228,17 kn od 28.02.2009. do isplate
na iznos od 192,64 kn od 31.03.2009. do isplate
na iznos od 204,00 kn od 30.04.2009. do isplate
na iznos od 147,50 kn od 31.05.2009 do isplate
na iznos od 106,84 kn od 30.06.2009. do isplate
na iznos od 122,45 kn od 31.07.2009. do isplate
na iznos od 149,79 kn od 31.08.2009. do isplate
na iznos od 151,65 kn od 30.09.2009. do isplate
na iznos od 131,79 kn od 31.10.2009. do isplate
na iznos od 180,47 kn od 30.11.2009. do isplate
na iznos od 220,48 kn od 31.12.2009. do isplate
na iznos od 275,72 kn od 31.01.2010. do isplate
na iznos od 268,21 kn od 28.02.2010. do isplate
na iznos od 342,10 kn od 31.03.2010. do isplate
na iznos od 333,25 kn od 30.04.2010. do isplate
na iznos od 363,49 kn od 31.05.2010. do isplate
na iznos od 591,65 kn od 30.06.2010. do isplate
na iznos od 550,32 kn od 31.07.2010. do isplate
na iznos od 696,12 kn od 31.08.2010. do isplate
na iznos od 652,33 kn od 30.09.2010. do isplate
na iznos od 578,73 kn od 31.10.2010. do isplate
na iznos od 749,78 kn od 30.11.2010. do isplate
na iznos od 983,09 kn od 31.12.2010. do isplate
na iznos od 837,42 kn od 31.01.2011. do isplate
na iznos od 895,10 kn od 28.02.2011. do isplate
na iznos od 832,62 kn od 31.03.2011. do isplate
na iznos od 849,63 kn od 30.04.2011. do isplate
na iznos od 1.140,97 kn od 31.05.2011. do isplate
na iznos od 1.174,19 kn od 30.06.2011. do isplate
na iznos od 1.384,66 kn od 31.07.2011. do isplate
na iznos od 1.269,52 kn od 31.08.2011. do isplate
na iznos od 1.142,34 kn od 30.09.2011. do isplate
na iznos od 1.146,04 kn od 31.10.2011. do isplate
na iznos od 1.142,17 kn od 30.11.2011. do isplate
na iznos od 1.213,32 kn od 31.12.2011. do isplate
na iznos od 1.276,36 kn od 31.01.2012. do isplate
na iznos od 1.290,77 kn od 28.02.2012. do isplate
na iznos od 1.258,57 kn od 31.03.2012. do isplate
na iznos od 1.292,00 kn od 30.04.2012. do isplate
na iznos od 1.317,15 kn od 31.05.2012. do isplate
na iznos od 1.293,66 kn od 30.06.2012. do isplate
na iznos od 1.308,89 kn od 31.07.2012. do isplate
na iznos od 1.293,11 kn od 31.08.2012. do isplate
na iznos od 1.250,61 kn od 30.09.2012. do isplate
na iznos od 1.310,92 kn od 31.10.2012. do isplate
na iznos od 1.343,80 kn od 30.11.2012. do isplate
na iznos od 1.333,34 kn od 31.12.2012. do isplate
na iznos od 1.240,15 kn od 31.01.2013. do isplate
na iznos od 1.333,28 kn od 28.02.2013. do isplate
na iznos od 1.348,31 kn od 31.03.2013. do isplate
na iznos od 1.322,34 kn od 30.04.2013. do isplate
na iznos od 1.225,02 kn od 31.05.2013. do isplate
na iznos od 1.229,95 kn od 30.06.2013. do isplate
na iznos od 1.263,43 kn od 31.07.2013. do isplate
na iznos od 1.312,71 kn od 31.08.2013. do isplate
na iznos od 1.378,23 kn od 30.09.2013. do isplate
na iznos od 1.356,50 kn od 31.10.2013. do isplate
na iznos od 1.385,72 kn od 30.11.2013. do isplate
na iznos od 1.417,87 kn od 31.12.2013. do isplate
na iznos od 1.441,10 kn od 31.01.2014. do isplate
na iznos od 1.481,16 kn od 28.02.2014. do isplate
na iznos od 1.479,27 kn od 31.03.2014. do isplate
na iznos od 1.452,63 kn od 30.04.2014. do isplate
na iznos od 1.449,87 kn od 31.05.2014. do isplate
na iznos od 1.463,62 kn od 30.06.2014. do isplate
na iznos od 1.512,45 kn od 31.07.2014. do isplate
na iznos od 1.555,19 kn od 31.08.2014. do isplate
na iznos od 1.558,67 kn od 30.09.2014. do isplate
Obzirom su bitne odredbe ugovora, i to čl. 2., 3. i 6. ništetne, utvrđuje se Ugovor o kreditu br. 196-184/2007 od 28. 8. 2007. ništetnim u cijelosti, a temeljem čega će potraživanje biti naknadno utuženo.
Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.“
3. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj nakon tuženikova odgovora na tužbu osporava osnovanost svih tuženikovih istaknutih prigovora, jer su isti neosnovani i paušalni u cijelosti.
4. Tužiteljica se protivi istaknutom prigovoru zastare, jer zastara nije ni mogla početi teći prije pravomoćnosti odluke povodom kolektivne tužbe.
5. Tužiteljica se protivi saslušanju javnog bilježnika obzirom da isti kao pravnik, a ne ekonomist, nema potrebna saznanja niti ovlast da sa tužiteljicom pojedinačno pregovara ili tumači egzaktne parametre i metode izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, te se protivi i ostalim personalnim dokazima tuženika, te navodi da po tuženiku dostavljena Izjava zaposlenice tuženika ŽČP nema nikakvu dokaznu snagu za donošenje odluke u gornjoj pravnoj stvari, kao što se tužiteljica protivi tuženikovu prijedlogu za financijskim vještačenjem jer nema utjecaj na utuženo potraživanje, a opreza radi navodi da bilo kakav navodni manjak u zastari te da ga je tuženik trebao ranije utužiti, kao i da naručeni i plaćeni članci od tuženika ne mogu biti dokaz u gornjem predmetu.
6. Nadalje, tužitelj navodi da presuda donesena povodom kolektivnog spora ima itekako utjecaj na donošenje odluke u gornjoj pravnoj stvari, kao i da je odredba o valutnoj klauzuli nezakonita i ništetna, jer je tuženik, premda je znao da se radi o najrizičnijem tečaju, tužiteljicu nagovorio da podigne predmetni ugovor uvjeravajući ju da je isti za nju najpovoljniji zbog čega je tužiteljica dovedena u znatno neravnopravan položaj te joj je u imovini nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
7. U daljnjem tijeku postupka, nakon provođenja financijskog vještačenja i pozivanja suda na uređenje tužbenog zahtjeva, tužitelj ustraje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a nakon što je po smrti ranije tužiteljice IČ, parnicu preuzeo njezin pravni slijednik i suprug ŽČ, sve u konačnici kao u podnesku tužitelja od dana 30.12.2025. godine, a koji tužbeni zahtjev glasi:
„Utvrđuje se odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena Valutna klauzula u CHF.
Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da tužitelju ŽČ iz [adresa] isplati iznos od 9.387,8 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako slijedi:
na iznos od 0,03 € 2.1.2008. do isplate
na iznos od 7,87 € 1.2.2008. do isplate
na iznos od 10,83 € 29.2.2008. do isplate
na iznos od 18,48 € 31.3.2008. do isplate
na iznos od 7,49 € 30.4. 2008. do isplate
na iznos od 3,14 € 2.6. 2008. do isplate
na iznos od 8,50 € 30.6. 2008. do isplate
na iznos od 0,63 € 31.7. 2008. do isplate
na iznos od 1,02 € 1.9. 2008. do isplate
na iznos od 6,91 € 1.10. 2008. do isplate
na iznos od 41,00 € 31.10. 2008. do isplate
na iznos od 23,20 € 2.12. 2008. do isplate
na iznos od 47,69 € 31.12.2008. do isplate
na iznos od 52,33 € 2.2. 2009. do isplate
na iznos od 54,43 € 2.3. 2009. do isplate
na iznos od 48,66 € 31.3.2009. do isplate
na iznos od 49,75 € 30.4.2009. do isplate
na iznos od 40,90 € 1.6. 2009. do isplate
na iznos od 34,38 € 31.7.2009. do isplate
na iznos od 39,55 € 31.8.2009. do isplate
na iznos od 39,25 € 30.9. 2009. do isplate
na iznos od 35,78 € 2.11.2009. do isplate
na iznos od 42,29 € 30.11.2009. do isplate
na iznos od 47,52 € 31.12.2009. do isplate
na iznos od 54,96 € 1.2.2010. do isplate
na iznos od 53,25 € 1.3.2010. do isplate
na iznos od 63,34 € 31.3.2010. do isplate
na iznos od 61,43 € 30.4.2010. do isplate
na iznos od 66,69 € 1.6.2010. do isplate
na iznos od 97,45 € 30.6.2010. do isplate
na iznos od 90,80 € 2.8.2010. do isplate
na iznos od 111,10 € 31.8.2010. do isplate
na iznos od 104,09 € 30.9.2010. do isplate
na iznos od 92,80 € 2.11.2010. do isplate
na iznos od 116,61 € 30.11.2010. do isplate
na iznos od 146,22 € 31.12.2010. do isplate
na iznos od 124,87 € 31.1.2011. do isplate
na iznos od 133,08 € 28.2.2011. do isplate
na iznos od 123,55 € 31.3.2011. do isplate
na iznos od 125,29 € 30.4.2011. do isplate
na iznos od 165,63 € 31.5.2011. do isplate
na iznos od 169,56 € 30.6. 2011. do isplate
na iznos od 203,27 € 31.7.2011. do isplate
na iznos od 185,96 € 31.8.2011. do isplate
na iznos od 167,00 € 30.9.2011. do isplate
na iznos od 164,97 € 31.10.2011. do isplate
na iznos od 163,51 € 30.11.2011. do isplate
na iznos od 172,55 € 31.12.2011. do isplate
na iznos od 180,43 € 31.1.2012. do isplate
na iznos od 181,49 € 29.02.2012. do isplate
na iznos od 176,04 € 31.03.2012. do isplate
na iznos od 179,72 € 30.04.2012. do isplate
na iznos od 179,61 € 26.6.2012. do isplate
na iznos od 176,85 € 3.8.2012. do isplate
na iznos od 176,85 € 3.8.2012. do isplate
na iznos od 174,34 € 3.9.2012. do isplate
na iznos od 169, 17 € 1.10.2012. do isplate
na iznos od 174,88 € 7.11.2012. do isplate
na iznos od 174,43 € 8.12.2012. do isplate
na iznos od 163,59 € 17.1.2013. do isplate
na iznos od 166,85 € 5.2.2013. do isplate
na iznos od 166,10 € 12.3.2013. do isplate
na iznos od 177,75 € 6.4.2013. do isplate
na iznos od 171,79 € 30.04.2013. do isplate
na iznos od 160,61 € 6.6.2013. do isplate
na iznos od 158,42 € 6.7.2013. do isplate
na iznos od158,70 €
6.8.2013. do isplate
na iznos od 165,21 € 13.9.2013. do isplate
na iznos od 169,94 € 14.10.2013. do isplate
na iznos od 170,30 € 5.11.2013. do isplate
na iznos od 175,69 € 7.12.2013. do isplate
na iznos od 176,12 € 31.12.2013. do isplate
na iznos od 177,67 € 4.2.2014. do isplate
na iznos od 180,26 € 5.3.2014. do isplate
na iznos od 178,97 € 12.4.2014. do isplate
na iznos od 175,95 € 7.5.2014. do isplate
na iznos od 173,62 € 9.6.2014. do isplate
na iznos od 178,29 € 15.7.2014. do isplate
na iznos od 180,40 € 20.8.2014. do isplate
na iznos od 183,37 € 23.9.2014. do isplate
na iznos od 184,33 € 30.9.2014. do isplate.
Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.“
8. Kod ovako konačno specificiranog tužbenog zahtjeva tužiteljica ustraje u tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, te potražuje troškove prema troškovniku te zatezne kamate na iste od presuđenja pa do isplate.
Odgovor na tužbu:
9. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku.
10. Tako tuženik smatra da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, te tuženik obrazlaže svoj stav na način da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tuženik osporava, kako će detaljno biti obrazloženo u nastavku ovog odgovora na tužbu.
11. Tuženik osporava da bi bila ništetna odredba o valutnoj klauzuli, iako tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, da bi bila ništetna te s navedenog osnova tužitelj traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe, pa da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
12. Tuženik navodi da osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13. Tuženik tvrdi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, te da su u ovom konkretnom slučaju, ugovorne strane prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na:
• namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski);
• visinu iznosa kredita;
• valutu uz koju je kredit vezan;
• rok otplate kredita;
• način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama);
• dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno);
• poček s otplatom kredita;
• vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna);
• visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci);
• instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.), te kada bi se iz ovog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora, jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik tvrdi da je tužitelj imao u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja.
14. Tuženik se poziva i na pojam prosječnog potrošača, te da je time tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu.
15. Tuženik ističe da je predmetni Ugovor i solemniziran pred javnim bilježnikom, koji je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.
16. U odgovoru na tužbu tuženik osporava da bi postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a u smislu nepoštenosti odredbe, kao niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža.
17. Tuženik pojašnjava što je dužnost banaka u ovoj vrsti poslovanja, te da preuzima time brojne rizike, a naglašava da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske.
18. Tuženik osporava da bi prilikom zaključenja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te to obrazlaže u svom odgovoru na tužbu, te napominje da porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik smatra da iz navedenog u njegovu odgovoru na tužbu, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena, jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.
19. Nadalje, tuženik ističe da je predmetna ugovorna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, pa da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljiva, te da je tužitelju, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u.
20. Tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu.
21. Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena, a da su i guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF.
22. Tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima.
23. Tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 7,95%, te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.
24. Tuženik ovdje napominje, a premda se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu za koji bi tužitelj sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK) da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
25. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa, te napominje da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku.
26. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, pa tuženik slijedom svega navedenoga, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.
27. Kod svojih navoda i prigovora ostaje tuženik u cijelosti do zaključenja glavne rasprave, ustraje kod navoda da bi tužitelj trebao umanjiti svoj tužbeni zahtjev za tzv. manje plaćeno, te nakon provedenog financijskog vještačenja na koje je kako sam naveo iskazao prigovore pravne prirode, te nakon saslušanja tužitelja osobno kao stranke, tuženik predlaže da sud donese odluku temeljem stanja spisa, a protivi se konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva izvršenoj na traženje suda, te tuženik potražuje troškove postupka prema troškovniku i na njih zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.
28. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u cjelokupnu dokumentaciju dostavljenu u tijeku postupka u spis, provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., te je saslušan tužitelj osobno kao stranka, a tuženik je u tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave obavijestio sud da nema daljnjih dokaznih prijedloga, pa kako nakon ovako provedenog dokaznog postupka su i tužitelj i tuženik izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, već predlažu da sud donese odluku temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.
29. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti kao u izreci ove presude.
30. Među strankama nije sporno da je pravni prednik sadašnjeg tužitelja kao korisnik kredita sklopio predmetni kredit u kojem je bila ugovorena valutna klauzula u CHF prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, te da je otplata bila ugovorna vezanjem uz valutu CHF, da je ugovor solemniziran, da nije sklapan ugovor o konverziji, kao i da je sadašnji tužitelj stupio na mjesto svoje prednice. Sporno je da li se na ovu parnicu mogu primjenjivati utvrđenja iz kolektivnog spora radi zaštite potrošača, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li je ništetna odredba iz čl. 2. Ugovora o ugovorenoj valutnoj klauzuli iskazanoj u CHF, da li je tužitelj bio prosječan potrošač, da li je solemnizacija od utjecaja na uspješnost isticanja ništetnosti u ovoj pravnoj stvari, kao i zatraženi tijek zatezne kamate, jer tuženik smatra da nije bio nepošten u vrijeme pojedinih stjecanja, te da li se tzv. više plaćeno što potražuje tužitelj treba umanjiti za tzv. manje plaćeno, kako to tvrdi tuženik.
31. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
32. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
33. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
34. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.
35. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
36. Stoga, s obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem sudionika ugovornog odnosa, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, ali je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, te je sud u ovom pojedinačnom parničnom postupku proveo dokaz saslušanjem tužitelja, dok je tuženik nakon tako provedenog dokaznog postupka predložio da sud donese odluku temeljem stanja spisa, bez izvođenja bilo kakvih daljnjih i drugih dokaza, a što je sud i učinio, riješivši da se daljnji dokazi neće provoditi.
37. Pritom valja dodatno navesti i da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.
38. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljici, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega sud nalazi ništetnima one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.
39. Treba naglasiti, da iako nije bilo specijalnog zakona, postojao je i bio na snazi ZOO koji je propisivao osnovna načela obvezno-pravnih odnosa, kao i propisivao uvjete pod kojima su određene ugovorne odredbe ništetne, kao što su odredba čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 271. i sl. – sve ZOO-a, vodeći računa da je za ovaj sud nesporno da tužiteljica nije bila valjano i potpuno informirana o povećanom riziku valutne klauzule u CHF, te da je ugovaranje valute CHF uz visinu obveze tužitelja kako s osnova glavnice, tako i kamate, bilo na način da tužitelj nije bio valjano informiran o posebno povećanom riziku te valute i da tečaj CHF u odnosu na kunu, Hrvatska narodna banka ne štiti, dok u odnosu na EUR štiti, zbog čega je isto postupanje tuženika bilo nesavjesno i nepošteno, a i ova visina obveze i rizika tužitelju nepoznata (čl. 323. u vezi odredbe čl. 324., te čl. 325., čl. 326. ZOO-a, vodeći računa da je tuženik takvim ugovornim odredbama postupao suprotno osnovnim načelima ZOO-a).
40. Nije sporna činjenica da je valutna klauzula bila dopuštena odredbom čl. 22. ZOO-a, kao i da su Opći uvjeti i drugi opći akti tuženika navedeni u samom Ugovoru o kreditu bili sastavni dio predmetnog ugovora prema odredbi čl. 295. ZOO-a, ali je sud utvrdio da ugovaranje valutne klauzule u CHF te način na koji je to učinjeno, nije zakonito, te da je nepošteno i ništetno, a što ne može otkloniti nikakva odredba iz općih akata tuženika, koji zasigurno nisu bili poznati tužiteljici, koja banku nije niti vidjela za potreba sklapanja ovog ugovora, a tuženik tu nije vidio nikakvu smetnju, dapače.
41. Prema utvrđenju ovog suda za nastalu razliku dosuđenu tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude, nije i ne može biti kriv onaj tko izvršava savjesno ugovorom preuzet obveze, što je ovdje tužitelj kao korisnik kredita i potrošač, već onaj koji je sastavio ugovor ništetnih dijelova i dao ga drugoj strani na potpis, svjestan svog nesavjesnog postupanja prilikom istog, što je tuženik kao banka i kreditor.
42. Sud je utvrdio da tuženik u tijeku ovog postupka, nije dokazao da bi predmetne ugovorne odredbe obuhvaćene historijatom tužbe u ovoj pravnoj stvari, a vezano uz prethodno pitanja utvrđenja njihove ništetnosti, bile sadržajno, značenjem i pravnim učinkom različite od onih koje su u sporu kolektivne zaštite u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine, kao što je sud utvrdio i da je potpuno neosnovan prigovor tuženika da se u konkretnom slučaju ne bi na ovu pojedinačnu parnicu mogle primjenjivati utvrđenja iz kolektivne presude, već više puta citirane.
43. Sud je iz iskaza tužitelja SČ saslušanog osobno kao stranke na ročištu kod ovog suda dana 17.12.2025. godine utvrdio da je on rođen 1962., po zanimanju dipl. ing. strojarstva i da navodi kako je njegova supruga dizala kredit, a preminula je prije dvije godine. Tužitelj navodi da je on bio upućen u postupak prije dizanja kredita i u postupak dizanja kredita, te su oni stalno zajedno odlazili kod prednika tuženika i zajedno razgovarali s bankarom. Njima je kredit trebao za obnovu stana u koji smo ušli, u Grškovićevoj ulici gdje je tužitelj ranije živio zajedno s obitelji, a sada tamo žive tužiteljeva djeca. Nikada stan u [adresa] nije služio za poslovne svrhe bilo koga od članova njegove obitelji, pa niti samog tužitelja. Tužitelj iskazuje da ih nitko nije upozorio u banci da valuta CHF bila posebno rizična niti da bi HNB imala drugačiji tretman prema valuti CHF spram valuti EUR, već su im rekli da je to jedini kredit koji oni u toj banci mogu dobiti. Sada pok. supruga tužitelja povela ga je sa sobom u banku tuženika nakon što je ona prethodno provjerila da tamo mogu dobiti kredit. Tužiteljeva supruga je čak mislila da će oni dobiti kredit na način da će im biti isplaćeni CHF, a prvenstveno su tražili kredit u kunama.
44. Kredit je bio namjenski za adaptaciju ovog njihovog stana u [adresa] te je u cijelosti potrošen na tu adaptaciju i banci su nosili troškovnike i slično kao dokaz kako troše novce od kredita. Kredit je otplaćen kompletno. Supruga tužitelja je pročitala Ugovor prije nego što ga je potpisala, te je pitala o značenju valutne klauzule, obzirom da nije znala u kojoj valuti će biti izvršena isplata, te joj je rečeno, a tužitelj je tome bio nazočan da će otplata biti prema otplatnom planu koji joj je uručen. Neko vrijeme je sve bilo u redu, a onda je došlo povećanje anuiteta zbog rasta tečaja CHF spram kune.
45. Na poseban upit punomoćnika tuženika tužitelj je odgovorio da je njegova supruga otišla u banku nakon što je došlo do povećanja anuiteta i pitala što se dešava, gdje joj je odgovoreno da mora nastaviti plaćati anuitet kako je pozivana na platež istih u naznačenoj visini koju im je slala banka, jer da će inače biti ovršena, odnosno, da će preostali dio kredita doći na naplatu odjednom. Supruga tužitelja mu je prepričala tu uputu banke.
46. Sud je ovaj iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao istinit, a zbog njegove životnosti, dosljednosti, logičnosti, uvjerljivosti i činjenice da su navodi tužiteljice dani u njezinu iskazu u suglasju s dokumentacijom koja prileži spisu, kao i provedenim financijskim vještačenjem.
47. Sud je iz spisu priležeće dokumentacije, samog sadržaja i značenja ugovora, kao i samih očitovanja tuženika vezano uz prava potrošača, te iz iskaza tužitelja osobno kao stranke, utvrdio da je tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, te svoj status potrošača u predmetnom ugovoru, a time i protezanje svih zakonom predviđenih, kao i utvrđenih bogatom sudskom praksom, blagodati iz pravomoćno okončanog, već više puta citiranog kolektivnog spora radi zaštite potrošača u predmetu Franak.
48. Sud je utvrdio, također i iz spisu priležeće dokumentacije, provedenog vještačenja, kao i iz iskaza tužitelja, da je tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju kao pravnog slijednika ranije tužiteljice, pasivnu legitimaciju tuženika, te da su svi prigovori tuženika neosnovani, promašeni te sračunati na odugovlačenje i izbjegavanja obveza povrata stečenog bez pravne osnove tužitelju, da se radilo o tipskom ugovoru koji je prednici tužitelja dan na sklapanje bez ikakvog pojedinačnog pregovaranja i pojašnjenja posebne rizičnosti valute CHF, te da ni od koga nije dobio valjanu i potpunu informaciju o spornim dijelovima ugovora obuhvaćenima deklaratornim dijelom zahtjeva tužitelja.
49. Sud je stava, da solemnizacija predmetnog ugovora nije razlog zbog kojeg se tužitelji ne bi mogao pozivati na ništetnost pojedinih dijelova ugovornih odredbi konkretnog ugovora, vezanjem istog uz valutu CHF, jer se radilo o tipskom ugovoru, u koji je tužitelj uglavio predmetne odredbe, a nije tužitelja valjano informirao o povećanom riziku upravo te valute u odnosu na npr. EUR, iz razloga što Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj CHF u kunama, dok je kretanje tečaja štitila u odnosu na EUR i kune. Nadalje, sud je utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru, da je uređeni stan u [adresa] sredstvima predmetnog kredita služio za osobne potrebe tužitelja, njegove prednice i njihove obitelji, u svrhu stanovanja, što znači da se nesumnjivo radi o korištenju sredstava kredita za osobne potrebe, a iz stanja spisa ne proizlazi nikakva nesavjesnost tužitelja, jer tužitelj odabirom konkretnog kredita i valute CHF nije vršio pojedinačno pregovaranje s tuženikom, obzirom da iz postojeće sudske praske, odabir jedne valute, bez upozorenja na njezinu rizičnost, ne znači pojedinačno pregovaranje, kao što je sud utvrdio da je tužitelj uredno izvršavao svoju ugovorom preuzetu obvezu u skladu s Ugovorom, kao i svim mjerodavnim odredbama ZOO-a, da nije bio dužan tražiti raskid ugovora, niti izvršiti konverziju u drugu valutu.
50. Dakle, prema utvrđenju ovog suda, potpuno su neosnovani prigovori tuženika isticani u ovoj parnici, a posebno je neosnovan i prigovor da se ne bi na konkretan slučaj moglo i smjelo primijeniti utvrđenja iz kolektivne parnice, jer se radilo o kreditu s namjenom kupnje vozila. Namjena kredita je potrošačka, a da li služi kupnji vozila, kupnji stana ili o nenamjenskom kreditu, a da nije korišten u poslovne svrhe, je nebitno prema utvrđenju ovog suda.
51. Odluka tužitelja da uzme upravo ovaj kredit pod ovim uvjetima, ne znači, kako ukazuju brojni primjeri sudske prakse, da se o uvjetima koji su sporni pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj pravilno upozoren na specifičnu rizičnost predmetne valutne klauzule svjesno na to pristao.
52. Sud je u ovoj pravnoj stvari, temeljem utvrđenja iz kolektivne presude Pž- 6632/17 od 14.06.2018. godine, te činjenice da tuženik u tijeku ove parnice nije dokazao da bi predmetni dijelovi ugovornih odredbi u konkretnom ugovoru bili sadržajno i značenjem različiti od onih iz kolektivne presude, te iz iskaza same tužiteljice saslušane osobno kao stranke kako to tužiteljica u svom deklaratornom dijelu zahtjeva potražuje pod toč. I. petita, utvrdio ništenost dijelova ugovornih odredbi gdje se ugovor i visina isplate po kreditu veže uz valutu CHF, a iz svih već ranije obrazloženih razloga, a na samu u ništetnost je sud dužan paziti i po služenoj dužnosti, dok pravo isticanja iste ne zastarijeva, čl. 269. st. 1., čl. 270., čl. 271., čl. 272., u vezi odredbi čl. 322 st. 1. ZOO-a kao i čl. 327., čl. 328 – sve ZOO-a, te je sud slijedom iznesenog, sud je utvrdio da je osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao pod toč. I. izreke ove presude.
53. Sud je utvrdio da je tužitelj tuženiku platilo ovdje utužene iznose zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, da je prednica tužitelja i tužitelj izvršavao svoje ugovorne obveze, a da tužitelj nije prekršio eventualno zakonske obveze ili one iz općih akata tuženika na koje se tuženik poziva temeljem odredbe čl. 295. ZOO-a.
54. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje valutne klauzule u CHF su argumenti koji idu u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time su predmetne odredbe ugovora ništetne, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, pa je sud slijedom navedenog, utvrdio i da su ništetne odredbe iz čl. 2. ovog ugovora o nenamjenskim kreditima po kojima je tuženik tužitelju naplatio utužene naknade, sve kao prethodno pravno pitanje radi odluke suda o kondemnatornom tužbenom zahtjevu tužitelja.
55. Na ništetnost sud mora paziti i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, a u smislu odredbe čl. 323 ZOO-a, sud je odlučio kao pod toč. I. izreke ove presude, ne samo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora, već i neposredno provedenim dokazima u ovoj pojedinačnoj parnici, naloživši tuženiku da plati tužitelju iznose koje je bez pravne osnove primio od tužitelja iz ovog ugovora, sve imajući u vidu da je sud utvrdio ništetnost odredbi čl. 2. Ovog ugovora. Slijedom iznesenog ima se primijeniti odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.
56. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne gasi, tj. pravo na pozivanje tužitelja na ništetnost tih odredbi se ne gasi u smislu odredbe čl. 328. ZOO-a, to je sud utvrdio da je osnovan deklaratorni dio zahtjev tužitelja, kao i što je sud utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, isti nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja ponovo počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
57. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je obrazloženo, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. novčane iznose zatražene konačnom specifikacijom tužbenog zahtjeva u cijelosti, jer je isto tužitelj zatražio i postavio prema financijskom nalazu i mišljenju, te točno u skladu s istim financijskim nalazom i mišljenjem postavio svoje glavne novčane iznose, kao i tijek zateznih kamata na iste.
58. Iz toga nadalje proizlazi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.
59. Kako tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i njegovu visinu, sud je na okolnost visine tužbenog zahtjeva, proveo financijsko vještačenje po financijskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz kojeg je sud utvrdio, kao i iz spisu priležeće dokumentacije, te financijski vještak navodi da je zadatak vještaka provesti financijsko vještačenje na okolnosti predložene po tužitelju u tužbi pod točkom II. tj. da se utvrdi razlika koja je nastala uplatama tužitelja zbog promjene tečaja CHF u kunama spram tečaja po kojem je izvršena isplata kredita na način da se prikaže mjesečni iznos razlike, vrijeme uplate iste, ukupni iznos razlike i to pozitivne, kao i posebno negativne mjesečno i ukupno kroz utuženo razdoblje.
60. Nakon proučenog sudskog spisa i pregleda dostupne poslovne dokumentacije vještak daje sljedeći nalaz:
Ugovor o kreditu:
Tužitelj je dana 28.08.2007.godine
IČ
sklopio Ugovor o kreditu broj: 196-
184/2007 s kreditorom Hypo Alpe –
Adria Bank d.d., sa sljedećim bitnim
odredbama kredita: Korisnik kredita
Kreditor
Hypo Alpe-Adria-Bank d.d./Addiko
bank d.d.
Ugovor/ kreditna parija
196-184/2007
Datum ugovora
28.08.2007
Iznos kredita
50.000,00 CHF
Tečaj CHF na dan isplate kredita
4,429
Rok otplate (mjeseci)
Rok otplate godine
Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni 4,20% otplatni plan)
Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 688,06 CHF
Iznos anuiteta na dan isplate kredita 3.047,42 kn
Ugovoreni tečaj za otplatu
srednji tečaj HAAB na dan plaćanja 61. Ugovor o kreditu je sklopljen dana 28.08.2007. godine, te je isplaćen dana 21.09.2007. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,20% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca.
62. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 31.10.2007., u iznosu od 688,06 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 3.047,42 kn, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (čl. 4. Ugovora o kreditu).
63. U odnosu na izračun visine potraživanja vještak navodi da na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, Otplatni plan, te Pregled prometa za klijenta, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:
- 4,20% godišnje do 31.12.2007.,
- 5,00% godišnje do 29.02.2008.,
- 5,99% godišnje do 30.11.2008.,
- 6,20% godišnje do 30.11.2010.,
- 5,95% godišnje do prijevremene otplate kredita.
64. U razdoblju otplate kredita tužitelju se posljedično na promjenu kamatne stope mijenjao anuitet te je isti iznosio od 688,06 CHF do 732,48 CHF. U razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja.
65. Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja (na više i niže) u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i prikaz više i manje plaćenog zbog promjene tečaja na više i niže se daje u sljedećoj tabeli koja se nalazi na listovima spisa 105- 107, pa tako u razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 70.732,41 kn, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 70.775,07 kn, te zbog pada tečaja iznos od 42,66 kn.
66. Sud je utvrdio da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak na način da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj: a) Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose
70.775,07 kn (Tabela 1, stupac '11'),
b) Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 42,66 kn (Tabela 1 stupac '12'),
67. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 70.732,41 kn (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno iskazano u Tabela 1 stupac '10').
68. Ovom nalazu i mišljenju prigovara tuženik svojim podneskom od 12.12.2022. godine ističući da su njegovi prigovori pravne prirode, smatrajući da je potrebno da se dopunski vještak očituje na kunski kredit, a koji nije bio niti predmetom ugovaranja između stranaka, niti je predmet spora, naglašavajući i opetovano ističući da se radi o prigovorima pravne naravi. Nadalje, tuženik ističe kako je u svakom slučaju potrebno cijeniti manjak koji je tuženiku nastao kada je tečaj valute CHF manji od početnog, jer je tuženiku tijekom otplate nastao manjak u odnosu na početni anuitet, a koji nije pravilno zanemariti, jer je tužitelj tijekom otplate plaćao i iznose koji su bili manji u odnosu na početni anuitet. Sve ovo navedeno, tuženik navodi da je pravna osnova na koju se tužitelj u svom zahtjevu poziva jest upravo institut stjecanja bez osnove čije su posljedice određene čl. 1111. ZOO-a.
69. Tuženik napominje da obzirom da je ugovor sklopljen 28.8.2007.g., a tužba u ovom postupku podnesena 29.11.2021.g., to je iz navedenog razloga tuženikov prigovor zastare osnovan, te isto detaljno obrazlaže, navodeći, uz ostalo, da u predmetnom parničnom postupku nisu iste kao u parničnom postupku koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, to u konkretnom slučaju nema osnove ni za ocjenu da bi podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara bila prekinuta, ali sve i da se prihvati stav da bi tek pravomoćnošću presude iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača zastara tek počela teći ili ponovno počela teći, u tom slučaju nema osnove da se tužitelju zakonske zatezne kamate dosude od dana stjecanja iz razloga kako slijedi.
70. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima propisano je, cit.: “U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.” , te se poziva i na odredbu čl. 1115. ZOO-a.
71. O ništetnosti ugovornih odredbi o kojima je raspravljano u kolektivnom postupku zaštite prava i interesa potrošača, a tiču se odredbi ugovora koje su bile predmet navedenog postupka i stranaka na koje se taj postupak odnosi, moglo se zaključivati tek u trenutku pravomoćnosti presuda koje su u tom postupku donesene i to obrazloženjima navedenih presuda koje svojom izrekom nisu obuhvatile ništetnost. S obzirom na navedeno, mišljenje je tuženika da primjenjujući odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima nema osnove da se tužiteljici zakonske zatezne kamate priznaju od dana kojega je tuženik navodno stekao pojedinačne preplaćene iznose. Tuženika se ne može obvezati na isplatu zakonskih zateznih kamata i prije nego je tužiteljica postavila zahtjev za isplatu na temelju takve ništetnosti, kad je ništetnost spornih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ustanovljena najranije obrazloženjem kolektivne presude za zaštitu prava i interesa potrošača, pod uvjetom da su utvrđenja iz tog postupka na ovaj predmet neposredno primjenjiva.
72. Tužiteljica ističe da su tuženikovi navodi neosnovani i paušalni u cijelosti, te da tuženik u svom podnesku ne ističe niti jedan relevantan prigovor na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković, kao što se tužitelj protivi izradi dopune nalaza i mišljenja jer nema potrebe za istom, obzirom da je vještakinja u cijelosti ispunila zadatak vještačenja. Posebno tužitelj ističe da je prigovor zastare neosnovan, jer zastara nije mogla početi teći prije pravomoćnosti odluke povodom kolektivne tužbe.
73. Sud je financijski nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. prihvatio u cijelosti, jer je dan objektivno, detaljno obrazloženo, na osnovi spisu priležeće relevantne dokumentacije, u cijelosti dano u skladu s pravilima znanosti i struke prema zadatku koji je dao sud. Pravni stavovi stranaka nisu osnov za vještačenje financijskog vještaka, već za odluku suda o istima.
74. Sud je iz tako provedenog financijskog vještačenja utvrdio da je tužitelj dokazao osnov, visinu i dospjelost svog zahtjeva koji je tužitelj u cijelosti postavio u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, te u skladu s kojim je postavio ukupno i pojedina potraživanja, kao i zatražio tijek zatezne kamate počev od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve kao u podnesku od 30.12.2025. godine, kojim je svoje potraživanje iskazao kako u EUR prema fiksnom tečaju konverzije, koji konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja je sud usvojio u cijelosti, a kao u izreci ove presude.
75. Sud je utvrdio, da tuženik niti u jednom trenutku nije izričito zatražio, a kamoli specificirao, svoje eventualno potraživanje prema tužitelju s naslova manjeg tečaja CHF u odnosu na kune, spram onog koji je bio na snazi u vrijeme isplate kredita, pa tako o istome sud nije niti mogao odlučivati o nepostavljenom i neistaknutom zahtjevu koji bi morao biti točno specificiran i izričito i pravovremeno postavljen, a ne radi se niti o prigovoru prijeboja, niti prigovoru radi prijeboja, kao niti o isticanju protutužbe.
76. Sud je utvrdio da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nesumnjivo potražuje od tuženika povrat više plaćenih iznosa tijekom otplate kredita koji je vršio tuženiku u odnosu na tečaj CHF u kunama kroz razdoblje otplate kredita, u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, stečeno po tuženiku bez pravne osnove, tj. temeljem ništetnih dijelova ugovornih odredbi (čl. 323 ZOO-a), koje tako stečene iznose tuženik mora vratiti tužitelju. Sud je imajući u vidu i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 549/2023-4, u kojoj je izražen pravni stav: ''Naime, vijeće u ovoj pravnoj stvari je zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja.'', pa kako je sud utvrdio da tuženik nesporno u ovom postupku nije istaknuo niti protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja niti materijalnopravni prigovor prijeboja. Slijedom navedenog evidentno je kako nema nikakvog mjesta umanjenju utvrđene preplate sa tzv. ''negativnim tečajnim razlikama'', pa je konačno postavljeni tužbeni zahtjev sud utvrdio osnovanim u cijelosti, a kako je to već i obrazloženo.
77. Sud je utvrdio da tužitelj od tuženika tako potražuje ukupno 9.387,80 EUR iskazano prema fiksnom tečaju konverzije sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, s time da najstarije potraživanje dospijeva s 02.01.2008. Zateznu kamatu je tužitelj zatražio uskladivši svoje potraživanje s provedenim financijskim vještačenjem, što je zakonska zatezna kamata od pojedinog izvršenog plaćanja po tužitelju i stjecanja po tuženiku, pa sve do isplate, kako je to tužitelj upravo i specificirao u svom podnesku konačno specificiranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku tužitelja od 30.12.2025. u eurima, a koje je sud u usvojio u cijelosti kao pod toč. II. izreke ove presude, vezano uz glavne novčane zatražene iznose i zatraženi tijek zatezne kamate na svako ovo mjesečno potraživanje tužitelja, a za koje dosuđene iznose i kamate koje na njih teku, sud utvrdio da nisu u zastari. Dakle, kamate na pojedina dosuđena potraživanja tužitelja teku od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa po tuženiku, obzirom da se radilo o stjecanju temeljem ništetne odredbe koju je sam tuženik naveo u svom tipskom ugovoru, bez da bi na rizičnost iste odredbe upozorio valjano tužitelja, tj. pravnu prednicu tužitelja, zbog čega ona o istome nije mogla donijeti informiranu odluku, te zbog kojeg načina ugovaranja valutne klauzule u CHF je isti dio ugovornih odredbi utvrđen ništetnim, sve u smislu odredbe čl. 1115. i čl. 29. st. 1. ZOO-a.
78. Temeljem ovih utvrđenja, sud je utvrdio neosnovanim i prigovor tuženika vezano uz njegovu navodnu savjesnost, kao i tijek kamate, utvrdivši da tuženik nije bio savjestan niti u trenutku ugovaranja spornih dijelova ugovora, kao niti u vrijeme stjecanja svake pojedine uplate po istima od strane tužiteljice. Sud iz provedenih dokaza u tijeku ovog postupka nije utvrdio postojanje bilo koje okolnosti koja bi dovodila u pitanje savjesnost tužitelja u vrijeme sklapanja ovog ugovora i njegova izvršenja, već je sud utvrdio da je tužitelj savjesno izvršavao svoje ugovorom preuzete obveze prema tuženiku.
79. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.
80. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje dakle za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
81. Pritom valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).
82. Nesporno je da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 29.11.2021. godine, kao i da su potraživanja tužitelja kako u tužbenom zahtjevu u tužbi, tako i onom konačno specificiranom, sva dospjela nakon 04.04.2007. godine, te je za njih podnošenjem kolektivne tužbe dana 04.04.2012. godine nastupio prekid zastare, koji je trajao do 14.06.2018. godine, kada je iznova počeo teći do podnošenja ove tužbe u pojedinačnom sporu dana 29.11.2021. godine, te da su tako sva potraživanja tužitelja u ovoj pravnoj stvari, glavna i sporedna, pravovremeno utužena, i da za njih nije nastupila zastara, koja za ovu vrstu potraživanja tužitelja nastupa dana 15.06.2023. godine, a zadnji dan zastare je 14.06.2023. godine. Dakle, prema utvrđenju ovog suda, niti u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe sva potraživanja tužitelja nisu bila u zastari, kada je za njih dana 04.04.2012. godine nastupio prekid zastarnog roka podnošenjem tužbe pred Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu kolektivne zaštite potrošača „Potrošač“, tj. „Franak“, koji je zastarni rok iznova počeo teći od dana 14.06.2018. godine, pa je tako tužba podnesena, unutar općeg zastarnog roka od pet godina, a koji je ponovo počeo teći podnošenjem ove pojedinačne tužbe tužitelja u ovoj pravnoj stvari. Prema ustaljenoj sudskoj praksi uređenje tužbenog zahtjeva u ovoj vrsti spora u tijeku postupka, nije u zastari.
83. Sud je slijedom navedenog, prigovor zastare istaknut po tuženiku utvrdio u cijelosti neosnovanim i usvojio konačno specificiran tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te ga dosudio kao pod toč. II. izreke ove presude, a da je prije toga sud utvrdio da je tužitelj kao u podnesku od 30.12.2025. godine uskladio svoje potraživanje i tužbeni zahtjev s provedenim financijskim vještačenjem, te je takvo preinačenje sud prihvatio i dopustio u smislu odredbi čl. 190. st. 2. i čl. 191. st. 2. – sve ZPP-a, te utvrđuje da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti, iako to čini, pa je tuženikovo protivljenje istom u cijelosti neosnovano.
84. Opetovano sud napominje da obzirom da su ranije citirane ugovorne odredbe ništetne u odnosu na vezanje ugovora uz valutnu klauzulu u CHF, to tužiteljica u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene i dosuđene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove, neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužitelja zatražene u skladu s odredbama čl. 29. st. 1. i čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111 i čl. 323. st. 1. – sve ZOO-a, kao je to sud i presudio u toč. II. izreke ove presude.
85. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, kao i svoje pravne prednice, osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, svoju aktivnu i tuženikovu pasivnu legitimaciju, te je slijedom iznesenog, sud tužbeni zahtjev tužitelja kako je konačno specificiran usvojio u cijelosti, a kao u izreci ove presude.
86. Nadalje, treba posebno napomenuti da prema utvrđenju ovog suda, vezano uz kondemnatorni zahtjev tužitelja, radi se isključivo o potraživanju tužitelja s naslova po tuženiku stečenog bez pravne osnove.
87. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao pod toč. II. i III. izreke ove presude.
88. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja i troška plaćene sudske pristojbe na tužbu, dok je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu primjenom obzirom na primjenu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer se ova parnica zasniva i poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, a tužitelj je potrošač.
89. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 09.02.2022., podnesak 14.02.2022., ročište 17.03.2022., podnesak 14.12.2022., podnesak 15.03.2023., podnesak 18.01.2024., podnesak 13.03.2024., podnesak 31.10.2025., ročište 17.12.2025., podnesak 30.12.2025., ročište 16.01.2026., ročište 11.02.2026.
– svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova; podnesak 01.12.2021., podnesak 31.03.2022. – svaka od ovih parničnih radnji po 25 bodova; ročište 22.05.2023. i ročište 15.09.2023. – svaka od ovih parničnih radnji po 50 bodova, što čini ukupno 1450 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 2.900,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 725,00 EUR, te čini zbir od 3.625,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 67,39 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 4.090,56 EUR i dosuđen tužitelju u cijelosti, a kao pod toč. III. izreke ove presude.
90. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 31. ožujka 2026., pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 3 Ovršnog zakona.
91. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 31. ožujka 2026.
Sudac:
Tanja Hučera
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
