Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

48000 Koprivnica - Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-499/2019-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Sonji Gundić-Biškup kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice GČ (ranije G), iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jeleni Cekić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jelena Cekić & Iva Vukelić iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 12. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, dana 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103132382 od 5. rujna 2006. zaključen u Koprivnici između GČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (u ugovoru upisana kao GČ, [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana]) i Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, MB 3337367, OIB: 23057039320, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: „...=136.000,00 CHF (stotridesetšesttisućaCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103132382 od 5. rujna 2006. zaključen u Koprivnici između GČ, [adresa]., br. 4, OIB: [osobni identifikacijski broj] (u ugovoru upisana kao UČ, [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana]) i Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, MB 3337367, OIB: 23057039320, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: „Iznos anuiteta=853,08 CHF (osamstopedesettriCHFiosam/100).“, te u dijelu koji glasi: „...obračunat će po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro –računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103132382 od 5. rujna 2006. zaključen u Koprivnici između GČ, [adresa]., br. 4, OIB: [osobni identifikacijski broj] (u ugovoru upisana kao GČ, [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana]) i Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, MB 3337367, OIB: 23057039320, u dijelu u kojem se određuje i uređuje kamatna stopa, a koja glasi: „Kamatna stopa je promjenjiva...“, te u dijelu koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

IV. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 12. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103132382, od 5. rujna 2006. zaključen u Koprivnici između GČ, [adresa]., br. 4, OIB: [osobni identifikacijski broj] (u ugovoru upisana kao UČ, [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana]) i Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, MB 3337367, OIB: 23057039320, u dijelu u kojem se određuje i uređuje kamatna stopa a koja glasi: „U suprotnom Banka može...uskladiti kamatnu stopu s tržnom“, kao i u dijelu koji glasi: „...ili povećati kamatnu stopu… kao i u dijelu koji glasi: „...kamatnu stopu uskladiti sa tržišnom.“

V. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici GČ, [adresa]., br. 4, OIB: [osobni identifikacijski broj],

iznos

od

11.126,59

€

(slovima: jedanaesttisućastodvadesetšesteuraipedesetdevetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

VI. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank, Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici GČ, [adresa]., br. 4, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.363,99 € (slovima: dvijetisućetristošezdesettrieuraidevedesetdevetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 31. ožujka 2026. pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 2.207,18 € sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta kredita, pa do isplate, kao i tužbeni zahtjev u dijelu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 11.126,59 € za vrijeme od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa anuiteta, pa do 30. rujna 2015., kao neosnovan.

VIII. Utvrđuje se da je ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici radi prijeboja u iznosu od 1.529,70 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

IX. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici s osnove razlike u depozitu.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je podnijela tužbu ovom sudu dana 12. lipnja 2019., preporučenom pošiljkom, a koja je zaprimljena u ovom sudu 14. lipnja 2019., protiv tuženika radi utvrđenja i isplate.

1.1.U tužbi navodi da je s tuženikom kao kreditorom dana 5. rujna 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103132382, kojim je prema čl. 2. Ugovora ugovoren iznos kredita od 136.00,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju Banke, ovdje tuženika, na dan puštanja kredita u tečaj. Također, čl. 3. Ugovora je ugovorena namjena samog kredita te je isti podignut kao stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupovinu nekretnine.

1.2. Odredbom čl. 6. ugovoren je rok vraćanja od 240 mjeseci, od prijenosa kredita, a čl. 8. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,400% godišnje . Ugovorna odredba iz čl. 8., čl. 12., slijedom koje je ugovorena samovoljna promjena kamatne stope sukladno odlukama banke je ništava jer je neodređena, neodrediva i nerazumljiva potrošačima i kao takva je dovela tužiteljicu u neravnopravan položaj sa tuženikom. Štoviše, tužitelj čak nije ni znao temeljem kojih parametara bi kamatna stopa bila određena ili odrediva odnosno tužitelj nije bio upoznat pod kojim će to uvjetima tuženi jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu pa tako tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske učinke koji bi za njega mogli proizaći iz odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

1.3. Nastavno, tužiteljica kao potrošač nije imala nikakvog utjecaja na ugovaranje navedene odredbe jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo već se radi o tipskoj odredbi banke koja je unaprijed bila formulirana u standardnim ugovorima o kreditima od strane banke te potrošač, ovdje tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Slijedom navedenog, tužitelj ici je takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, te je tuženik kao superiornija ugovorna strana u pogledu obaviještenosti, postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zloupotrebe prava te načelu dužnosti njihove suradnje.

1.4. Na taj način nastupila je situacija značajne neravnopravnosti, odnosno neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer je banka jednostrano odredila obvezu tužiteljice, koje promjene tužiteljica nije mogla predvidjeti, a niti je mogla provjeriti da li je takva promjena pravilna obzirom nema nikakvih egzaktnih kriterija. Navedena neravnopravnost i neravnoteža čini navedenu odredbu nepoštenom i kao takvu ništetnom , sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003). Naime člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također u istom članku je navedeno da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebice ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u čl. 3. st. 2.

1.5. Ujedno, tuženik je, tijekom otplatnog razdoblja, a sukladno čl. 1. i čl. 7. Ugovora, kredit naplaćivao u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju tuženika, važećem za CHF na dan dospijeća plaćanja, dakle, ugovorena je valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica. Tužitelj upire, kako su i takve ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nerazumljive i nepoštene pa slijedom ništave. Posebno se ukazuje kako je tuženik kao banka raspolagao dovoljnim stručnim znanjem te je mogao predvidjeti posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskom franku, a na koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije upozorio tužitelja. Nadalje, tužitelj kao potrošač koji nije ekonomske struke ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem da bi mogao isto znati, a niti ga je tuženik na jasan, razumljiv i nedvosmislen način informirao i upozorio na konkretne rizike, a osobito mu nije rastumačio da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ , odnosno da je ista sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita. Dakle, tuženi ga nije u razumnoj mjeri obavijestio i upozorio na konkretne rizike koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Upravo zato, tužitelj nije ni mogao razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili ne. Slijedom, tužitelj kao potrošač - korisnik kredita nikako nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskom franku, a niti je na navedeno propisno upozoren od strane tuženika, pa čak niti informiran. Nastavno, ovakvim nezakonitim postupanjem tuženi je cjelokupan rizik konkretnog poslovnog odnosa prebacio na tužitelja, a koji mu po stručnom znanju u odnosu na konkretne ugovorne odredbe nikako nije mogao parirati. Dakle, sintagmu da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke uključujući i ovdje tuženika, a ne prosječni potrošač pa tako ni ovdje tužiteljica.

1.6. Također, tuženik je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužitelj ici podastro na potpis unaprijed sastavljen tipski ugovor u kojem se nije pojedinačno pregovaralo o odredbama iz čl. 1, čl. 7. dok pritom navedene odredbe nije niti rastumačio tužitelju na način da bi ovaj razumio rizike i posljedice ugovaranja valute u švica rskom franku, čime je narušena ravnoteža među ugovornim stranama na štetu potrošača. Ne samo da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja prilikom ugovaranja jer je uvjetovao potpisivanje tipskog ugovora te jer tužitelja nije na jasan i nedvosmislen način upozorio na posljedice ugovaranja valute u švicarskom franku kako je navedeno, već je isti postupio protivno navedenom načelu i jer je tužitelja naveo na zaključenje takvog ugovora obrazloživši mu „da se radi o najpovoljnijem kreditu trenutno na tržištu“.

1.7. Ističe se da su ovakvim ugovaranjem valutne klauzule u švicarskom franku , oba bitna elementa spornog ugovora neizvjesna i promjenjiva, i glavnica i kamata, no rizik takvog odnosa tuženi je prebacio isključivo na tužitelja jer se navedeni kredit otplaćuje u kunama, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju tužitelj otplaćuje u kunama dok je i cijena neizvjesna jer se kamata plaća u istoj valuti, švicarskom franku. Kada se uzme u obzir da je tuženik navedene odredbe ne samo razumio, već o istima nije obavijestio i informirao tužitelja čime je tužitelj zapravo preuzeo sav rizik švicarskog franka kao valute, slijedom čega su takve odredbe prosječnom potrošaču, konkretno ovdje tužitelju ostale nerazumljive, jasno je da je ravnoteža među ugovornim stranama narušena te da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te se time ogriješio o zakonske odredbe čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača.

1.8. Da su ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule nepoštene proizlazi i iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojim odlukama je u konačnici pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Budući da je ugovor o kreditu nesporno sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda da je ništetna, odnosno nepoštena odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o CHF valutnoj klauzuli, sve u skladu sa čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača.

1.9. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj p latio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

1.10. Tuženik je izvršio konverziju kredita, te je tužiteljica dana 12. siječnja 2016. potpisala Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103132382 kojim ugovorom je izmijenjena valutna obveza, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice. Povrh toga, stranke su dana 12.01.2016. zaključile Aneks broj 1 Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasn ivanjem založnog prava na nekretnini, a nastavno dana 21.06.2016. novi Ugovor o kreditu broj 5114463745. Napominje se da unatoč zaključenju poviše citiranog Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5103132382 , tužitelj nije izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje o samog trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Navedeno je i potvrđeno u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2868/2018. Prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem dodatka kojim je izvršena konverzija nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenu tka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji uvjeti u ovom predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Isto tako, kako prema pozitivnim propisima Republike Hrvatske nije propisano da bi konverzijom konvalidirale ništetne ugovorne odredbe, tužitelj ica je stava da je njezin zahtjev osnovan unatoč provedenoj konverziji.

1.11. Prema izračunu tužitelja razlika za povrat preplaćene kamate iznosi 19.013,33 kn, dok razlika za povrat preplaćenog tečaja iznosi 80.094,80kn. Slijedom navedenog, obzirom i nakon konverzije preplaćeni iznos tužitelja iznosi ukupno 99.108,13kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu, jasno je da neravnoteža među ugovornim stranama nije otklonjena te učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, nije postignut, a što proizlazi i iz presude Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet CČ protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima kao i iz presude suda EU broj C-51/17. Tužiteljica postavlja objektivno kumulirani zahtjev u slučaju da bi sud našao da je provedenom konverzijom postignuta ravnoteža u pogledu prava i obveza između stranaka, jer čak i pod pretpostavkom da se zauzme shvaćanje da je Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređeno pitanje otklanjanja ništetnosti valute CHF, tužiteljici nikako nije naknađena razlika koju je platila tuženiku s osnove ništetne promjene kamatnih stopa od one početno ugovorene kamate, odnosno kamatne stope u ugovoru tj. jedine kamatne stope koja je među strankama ugovorena do razlike anuiteta prikazanih u simuliranom europskom kreditu. Naime, samom ponudom konverzije tuženik je postupio sukladno obvezi iz Zakona o potrošačkom kreditiranju i to promjene valute ugovora. Ni u dodatku ugovora ni u Zakonu o potrošačkom kreditiranju, nije navedeno da se višak koji je preplaćen zbog nezakonito mijenjane kamate obuhvaća predmetnom konverzijom već se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF ( osim uplata na ime neplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prilikom konverzije nije uzeto u obzir kako se radi o nezakonitim promjenama kamata, odnosno da to jest uzeto u obzir sam izračun konverzije bi drugačije izgledao jer bi se morao posebno izračunati i onaj dio više plaćenih iznosa s obzirom na promjene kamata koje nisu bile u skladu s odredbama ZOO-a i Zakona o zaštiti potrošača te Direktive 93/13/EEZ.

1.12. Iz svega bi se moglo eventualno zaključiti kako je izvršena konverzija u najmanju ruku imala svrhu i učinak samo izvršiti promjenu valute kredita iz CHF u EUR, ali ne sanirati nevaljane odredbe, između ostalog i o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene, odnosno zaključenjem i potpisivanjem dodatka pod pretpostavkom da je dodatak valjan nisu otklonjeni razlozi ništetnosti time da prema odredbi čl. 326. st. 1. ZOO ništetan ugovor, ili njegov dio, ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane ( Županijski sud u Zadru, Gž-931/16 od 13. travnja 2018.). Dodacima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim (Županijski sud u Zadru, Gž-1365/16 od 16. ožujka 2018.).

1.13. Tužiteljica se nije mogla odreći ništetnosti koja se odnosi na promjenu kamatnih stopa niti je takva ništetnost sanirana, odnosno otklonjena dodatkom/aneksom po konverziji, odnosno nije otklonjena fingiranom simulacijom kredita u valuti EUR. Dakle, svakom jednostranom izmjenom kamatne stope od strane tuženika, koja kamatna stopa je različita od one kamatne stope koja je naznačena u ugovoru, za navedeni veći iznos, tuženik je nepripadno stekao korist.

1.14. Stoga tužiteljica postavljenim tužbenim zahtjevom predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnost dijela odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutu obveze, te dio odredbi čl. 7., 8. i 12. Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu kamatnu stopu te tužbene zahtjeve na isplatu preplaćenih iznosa kredita i to s osnova preplaćenih iznosa zbog primjene promjenjive kamatne stope iznos od 2.523,50 € te s osnova preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule iznos od 10.630,41 €, sve sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog anuiteta do isplate kako je to navedeno u točki V. i VI. prijedloga presude iz tužbe. Tužiteljica ujedno, ukoliko sud gore navedene zahtjeve ocijeni neosnovanim, ističe i podredni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.523,50 € sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog anuiteta do isplate kako je to navedeno u točki I. podrednog tužbenog zahtjeva u tužbi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvotno postavlja prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda smatrajući da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud u Rijeci. Nadalje, navodi da u cijelosti osporava osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. U odnosu na prigovor zastare tuženik ističe da se za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, a u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Ovo posebice što je odlukom suda donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača radi o postupcima o naknadi štete za koje je propisan trogodišnji zastarni rok.

2.1. Aneksom Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15 parnične strane izmijenile su osnovni ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit, denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR čime je položaj tužiteljice izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Aneksom je promijenjena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužiteljica prihvatila i promjenjivu kamatnu stopu, a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

2.2. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužiteljici izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te je tužiteljici potpisivanjem Aneksa sukladno zakonskoj obvezi prihvativši prethodni izračun omogućena provjera informacija, te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora.

2.3. Dakle, konverzija je provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 , a tužiteljica je slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom, slijedom čega tuženik smatra je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

2.4. Tuženik ističe da je sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi, a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se stoga u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.5. U odnosu na informiranost tužiteljice i postupanju tuženika u fazi pregovora, ističe se kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojima se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Slijedom navedenog, tuženik smatra da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu, nego je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivoj potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kuna u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.6. U odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim propisima.

2.7. Tuženik osporava navode tužiteljice da bi odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila neodređena, odnosno neodrediva jer je objekt ugovorne odredbe na strani tužiteljice činidba na plaćanje ugovorene kamate i vraćanje iskorištenog iznosa u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Budući je predmetni ugovor o kreditu jasan i sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva ne može se odrediti o neodređenosti činidbe.

2.8. Tuženik u odgovoru na tužbu postavlja prigovor radi prijeboja , kao i procesno-pravni prigovor s osnove razlike o oročenom depozitu. Predlaže da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti.

3. Sređenim tužbenim zahtjev u podnesku od 6. studenog 2025. tužiteljica predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnim dio odredbi članaka 2., 7.,8. i 12. Ugovora o kreditu s time da u dijelu isplate prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 13.559,22 € sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog anuiteta do isplate, kako je to navedeno u sređenom tužbenom zahtjevu. Ukoliko sud ovaj zahtjev ne bi utvrdio osnovanim postavlja i dva podredna zahtjeva i to prvi na isplatu iznosa od 17.843,50 sa pripadajućim zateznom kamatom te drugi na isplatu iznosa od 5.187,21 € sa zateznom kamatom dok u dijelu ništetnosti odredbi svi zahtjevi ostaju neizmijenjeni.

4. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari, pravomoćnim rješenjem broj P-499/2019-18 od 27. siječnja 2025. odbijen je prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

5. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem Ugovora o kreditu s potvrdom o solemizaciji, izvatka iz zemljišnih knjiga, Otplatnog plana, Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu, Aneksa broj 1 Sporazuma o osiguranju novčane tražbine, Sporazuma o osiguranju novčane tražbine od 12. ožujka 2008., Ugovora o kreditu od 5. rujna 2006., izvatka iz zemljišnih knjiga od 23. studenog 2007. i 7. ožujka 2008., te 14. siječnja 2016., Obavijesti o kreditu, Otplatnog plana, Obračuna o isplati konverzije kredita, obračuna tuženika, Obavijesti o kreditu od 30. lipnja 2016., Obavijesti o usklađivanju kamatnih stopa, Oplatnog plana, pregleda prometa po partiji kredita, Otplatnog plana, Obavijesti o uvjetima po kreditu, Obavijesti o kamatnoj stopi, Otplatnog plana od 1. travnja 2009., od 3. svibnja 2011., Obavijesti o promjeni kamatnih stopa od 6. studenog 2011., Otplatnog plana od 6. studenog 2011., Otplatnih tablica prema ugovoru o kreditu (listovi od 10-111), reklamnog materijala za stambene kredite tuženika (listovi 165-187), mail korespondencije IČ, brošura stambenih kredita Erste banke, dopisa HNB-a i očitovanja HNB-a (listovi 165-219), obrasca za prihvat izračuna konverzije tuženika, pisanog iskaza IČ, ugovora o oročenom kunskom depozitu, podataka o nedospjelim kamatama na oročene depozite (listovi 264-268), izvatka iz zemljišne knjige od 14. siječnja 2016., te Predugovora o kupoprodaji i kupoprodajnog ugovora broj B2 -23 (listovi od 289-301). Tužiteljica je saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja.

6. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u pretežnom dijelu.

7. Primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, sud u postupku može utvrđivati samo one činjenice koje su stranke predložile tijekom postupka, te izvoditi samo one dokaze koje su stranke predložile tijekom postupka.

8. Nesporno je da su stranke dana 5. rujna 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103132382, temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužiteljici kao korisnici kredita kredit u iznosu od 136.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, s promjenjivom stopom od 4,400% godišnje.

9. Nesporno je da su stranke dana 12. siječnja 2016. zaključile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103132382, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015), kojom su izvršile konverziju kredita uz valutnu klauzulu EUR.

10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključila kada se prezivala G, zato je i navedeno prezime G u Ugovoru o kreditu. Kasnije je promijenila prezime u GČ. Kredit koji je podigla u rujnu mjesecu 2006., a koji je predmet ovog postupka, bio je stambeni kredit kojim je kupila stan kako bi osnovala samostalno domaćinstvo, odvojeno od roditelja s kojima je prije toga stanovala u njihovom stanu. Sada u predmetnom stanu živi njen bivši suprug jer su se prije pet godina u postupku razvoda braka i oko podjele imovine dogovorili da stan pripadne njemu u vlasništvo. Navodi da još uvijek plaća kredit. Dok je živjela u tom stanu, odnosno dok je bio u njenom vlasništvu, nije ga nikome iznajmljivala, niti se u njemu obavljao kakav obrt ili poslova djelatnost. Navodi da je predmetni kredit podignula u banci tuženika na preporuku prodavatelja stanova koji je imao ugovor o poslovnoj suradnji, između ostalih i sa bankom tuženika. Ugovor je potpisala, a koji joj je bio predočen na popunjenom formularu i nije imala mogućnost bilo kakvog pregovaranja oko uvjeta kredita. Preporuku da uzme kredit upravo u CHF dao joj je je djelatnik banke tuženika kada se išla interesirati za podizanje kredita. Navodi kako je njegov navod bio da se radi o povoljnoj kamati i o sigurnoj valuti, u što nije imala razloga sumnjati. Navodi kako joj tamo nije nitko objasnio značenje pojma valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navodi kako joj je kao povlaštenoj osobi za dobivanje kredita, jer je u to vrijeme radila u Belupu, gdje radi i sada, a s kojim banka tuženika ima ugovorenu povoljniju kamatnu stopu za kredite njegovih djelatnika, a koju je i dobila u nižem iznosu. Navodi kako joj je bio bitan i ukupan iznos kredita, te broj rata koje je u mogućnosti otplaćivati iz svog prihoda. Radilo se o kreditu u kojem se nisu tražili jamci, nego životno osiguranje, a što je odgovaralo njenim procjenama. Početna rata iznosila je 3.600,00 kn mjesečno, a kasnije je narasla za 2.000,00 kn, što je joj je bilo izuzetno otegotno jer je bila na porodnom dopustu i imala malu naknadu za porodni dopust. Navodi kako je pristala na konverziju jer je bila jako uplašena, s obzirom da je tečaj CHF stalno rastao. Javni bilježnik nije joj protumačio odredbe ugovora prilikom solemnizacije. Navodi kako je pročitala ugovor, ali na način da je najviše obratila pažnju na bitne odrednice i na varijabilne podatke jesu li točno upisani, s obzirom da na ostalo nije imala nikakav utjecaj. Navodi da nije bila svjesna bilo kakvih eventualnih negativnih posljedica, upravo suprotno. Navodi kako se raspitivala o mogućnostima dobivanja kredita u EUR, no međutim kredit je podignula u CHF jer mi je upravo ta valuta predložena kao najpovoljnija. Navodi kako je djelatnik banke nije nagovarao na kredit u CHF, ali se potrudio objasniti joj sigurnost kredita u CHF, iz kojeg razloga ga je i podigla u toj valuti.

11. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu tipski ugovor univerzalne šprance, te je postojao rizik promjenjive kamatne stope koja je ugovorena predmetnim Ugovorima o kreditu, a koja se mijenjala jednostranim Odlukama banke, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo jer se radilo o odredbama koje je unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pogotovo jer se radi o odredbama unaprijed formuliranih standardnih ugovora trgovca. Tuženik kao banka je odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 8. i 12. Ugovora, koji je predmet ovog postupka, a koji je tužiteljica potpisala na unaprijed formuliranom standardom obrascu, pri čemu nije imala mogućnost utjecati na tako unaprijed formulirane odredbe Ugovora.

12. Slijedom navedenog, zaključak je suda da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi neodređene, a samim time i nepoštene jer se o istima nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su iste sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru. Položaj tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji', s obzirom da je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu nije bilo prezentirano i u odnosu na isto nije imala stručno znanje, slijedom čega je tuženik u Ugovor stavio navedenu odredbu, na koju tužiteljica nije mogla utjecati.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa do 6. kolovoza 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

14. U odnosu na navode tužiteljice o ništetnoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula izražena u CHF, zaključak je suda kako je i valutna klauzula CHF u predmetnom Ugovoru o kreditu, nepoštena i kao takva ništetna, pa je stoga osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se i ove odredbe članka 2. i 7. utvrde kao ništetne, jer je nesporno tuženik raspolagao informacijama i mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužitelj icu sve kako bi tužiteljici bilo omogućeno da procjeni je li predloženi Ugovor o kreditu prilagođen njenim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o kreditnim institucijama.

15. U smislu odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), a što je upravo konkretno slučaj, te polazeći od pravnog stava suda Europske unije izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13 od 30. travnja 2014. (zahtjev za prethodnu odluku U – [adresa], ĐČ, GČZ protiv OTP Jelzálogbank Zrta), vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već da ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pa se stoga nepoštenje tuženice kao stjecatelja prema ništetnoj ugovornoj odredbi o primjeni valutne klauzule vezane za tečaj CHF i promjenjive kamatne stope predmetnog Ugovora o kreditu, ogleda upravo u postupanju tuženice prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u suprotnosti s prethodno navedenom odredbom članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, s obzirom da tužiteljica nije obaviještena o kriterijima i parametrima o kojima ovisi kretanje tečaja valute CHF na financijskom tržištu te ugovorene kamatne stope, na način da na na temelju potpune informacije može sagledati eventualne ekonomske rizike i posljedice sklapanja ugovora o kreditu s ugovornom odredbom o primjeni valutne klauzule vezane za tečaj valute CHF te promjenjivom kamatnom stopom jednostranom odlukom tuženice.

16. U konkretnom slučaju, primjenjivo je načelo u praksi Suda Europske unije, koje polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjeva prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi kako je izraženo u presudi Suda Europske unije C-96/14 Van Hove protiv CNP Assurances SA, od 23. travnja 2015. prema kojoj članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je neophodno da je odredba ugovora jasno i razumljivo sastavljena, to jest da je potrošaču ne samo gramatički razumljiva, nego i da ugovor razvidno izlaže funkcioniranje konkretnog mehanizma na koji se dotična odredba poziva kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

17. Kako je provedenim dokazima, a posebice iskazom tužiteljice, utvrđeno da ona ima status potrošača, a kako je već analizirano, tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku, a kao i prethodne odredbe, ove odredbe Ugovora su također pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužiteljica nije mogla imati utjecaja, pa su stoga iste ništetne. Stoga je odlučeno na način naveden u točkama I., II., III. i IV. izreke presude.

18. Tuženik je stavio prigovor da je u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva nastupila zastara.

19. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe . Stoga, cijeneći da je kolektivni spor u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž - 7129/13 dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na n ištetnu valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., sud zaključuje da prigovor zastare nije osnovan jer je tužba podnesena sudu dana 12. lipnja 2019., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO.

20. Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrdio je da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

21. I prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u Odluci broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u smislu odredbe čl. 241. ZOO/2005 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/2005). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/2005 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Stoga sud, uzimajući u obzir ovakvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske , nije prihvatio prigovor zastare tuženika. U odnosu na valutnu klauzulu dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije banaka u predmetu povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač i konačno je utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, pa stoga niti u ovom slučaju nije nastupila zastara potraživanja iz tužbe.

22. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

23. Cijeneći navedeno, u odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita iz Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103132382, na koju je tužiteljica pristala, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, sud smatra kako takvo stajalište tuženika nije osnovano. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio je na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a isto tako takav stav tuženika suprotan je standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda jer iz navedenog postupka proizlazi kako je sud u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

24. Iz navedenog se zaključuje da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada tužiteljica mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

25. Sud je na okolnost više preplaćenih iznosa s osnova promjene mjesečnih anuiteta (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Slađani Srnec, mag.oec., koja u svom nalazu i mišljenju od 13. listopada 2025. navodi da je temeljem Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103132382, koji je zaključen 5. rujna 2006., tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 136.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja uz kamatnu stopu od 4,40% godišnje, promjenjiva po Odluci banke. Kredit je konvertiran u EUR s datumom 30. rujna 2015. Datum isplate kredita bio je 5. rujna 2006., za koji se veže početni tečaj koji je uzet iz Otplatnog plana.

26. Vještak je utvrdio da preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 3.585,38 CHF odnosno 16.630,07 HRK po početnom tečaju ili 2.207,18 € (tab. 3, st. 7 do 9). Manje plaćena kamata iznosi 1.808,84 CHF ili 8.389,94 HRK odnosno 1.113,54 €. Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 1.776,54 CHF odnosno 8.240,13 HRK ili 1.093,64 €. Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 85.531,93 HRK, odnosno 11.352,04 € (tab. 7, st. 9 i 10). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 3.135,61 HRK ili 416,16 €. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 82.396,32 HRK odnosno 10.935,88 €. Utvrđeni su datumi i iznosi od kada teku potraživanja za preplatu kamate (tab. 3, st. 9 i 10) i preplatu tečaja (tab. 7, st. st. 9 i 10) , koji su podloga za izračun zatezne kamate. Zatezna kamata na preplatu kamate i tečaja obračunata je do 30. rujna 2015. i iznosi ukupno 5.187,21 € (tab. 11), i to: zatezna kamata na preplatu kamate do konverzije 30.09.2015. iznosi 1.518,40 €, zatezna kamata na preplatu tečaja (pozitivne tečajne razlike) do konverzije 30. rujna 2015. iznosi 3.668,81 €. Konverzijom nije provedena ravnoteža među strankama. U konverziji na 30. rujna 2015. utvrđena je preplata u iznosu od 891,39 €, odnosno 6.803,16 HRK ili 902,93 € po fiksnom tečaju konverzije, dok neto preplata kamate u slučaju ništetnosti iznosi 8.240,13 HRK, odnosno 1.093,64 € i preplata tečaja u slučaju ništetnosti iznosi 82.396,32 HRK odnosno 10.935,88 €, te ako se izračun iznosa preplate iz konverzije uspoređuje s preplatom tečaja u slučaju ništetnosti, manji je za 83.833,29 HRK , odnosno 11.126,59 € po fiksnom tečaju konverzije, od iznosa koji tužitelj potražuje po osnovi ništetnosti promjene tečaja (tab. 13). Preplata po osnovi ništetnosti promjene kamate i tečaja nije ni mogla biti uključena u preplatu u konverziji, jer ona ne polazi od ništetnosti kamate i tečaja, već se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavn ice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata kamate i glavnice u kunama po CHF kreditu. Pri tome se pretpostavlja da nema ništetnosti promjene kamate ni tečaja. Jedina veza sa CHF kreditom je da se na dan isplate kredita glavnica u CHF pretvara u EUR po tečaju na dan isplate te što se koriste iste uplate anuiteta (kamate i glavnice) u kunama. Na temelju dokumentacije iz spisa može se tvrditi da je konverzija ispravno provedena u skladu sa ZIDZPK/15.

27. Tuženik je naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali predlaže da sud naloži vještaku dopunu u odnosu na pitanja o konverziji i na istaknuti procesno -pravni prigovor radi prijeboja s osnove razlike o oročenom depozitu.

28. Na navedene prigovore tuženika vještak se očitovao pisanim putem podneskom od 6. veljače 2026., u kojem je navela da ostaje kod svog izračuna, te nalaza i mišljenja od 13. listopada 2025. jer za razliku od negativnih tečajnih razlika u smislu preplate u odnosu na početni tečaj, vještak smatra da nema osnove da se tečajne razlike zbog preračunavanja depozita na srednji tečaj uključe u prijeboj. Jednako kao plaćanje unaprijed ponaša se i oročeni depozit kao instrument osiguranja. Iznos deviza na dan njegovog formiranja ostaje isti do njegove isplate, jer se radi o završenoj transakciji. Pri tome je nebitno da li se radi o depozitu u CHF ili u kunama s valutnom klauzulom u CHF, jer one imaju identičan tretman u smislu regulative i tečajnih razlika. Uvijek se depozitom može zatvoriti isti iznos kredita u valuti i nebitno je koliko to iznosi u kunama, jer to nisu kune nego devize. Osim toga, oročeni depozit nije kupljen iz kuna, nego je isplaćen iz kredita u valuti. Tečajne razlike po osnovi depozita su neutralne za tuženika, odnosno iste su na imovinu i obvezu. S aspekta tuženika obveza je depozit a imovina je taj isti iznos na računu banke koji je zadržan, odnosno nije isplaćen klijentu. Stoga, sve kada bi i imalo smisla uključivanje ovih tečajnih razlika u prijeboj, može se reći da ih je tuženik već naplatio, odnosno prebio. Po logici tuženika, ako je tužitelj profitirao, onda je i tuženik isto toliko profitirao, a istina je da nije nitko profitirao. Banka u slučaju potrebe uvijek sa 1 CHF depozita zatvara 1 CHF kredita, što nedvojbeno potvrđuje da se vrijednost depozita ne mijenja. Kada bi vrijednost depozita rasla, korisnik kredita bi sa 1 CHF mogao zatvoriti više kredita, što naravno nije slučaj. Uostalom, ovakva vrste depozita uopće ne može aprecirat i, nego naprotiv, realno uvijek gubi na vrijednosti, jer, s obzirom da je formiran iz kredita, na iznos depozita vlasnik plaća kamatu po kreditu, dok je oročeni depozit u pravilu bez kamate, ili uz simboličnu kamatu od 0,1%. Sa aspekta računanja preplate nebitno je što je oročeni depozit založen za kredit. Depozit je jednako povezan s kreditom kao i svi drugi instrumenti osiguranja (npr. hipoteka na nekretnini), jer se banka može iz svakog od njih naplatiti. Jedina razlika je u likvidnosti, odnosno dostupnosti. Depozit je već u banci, a nekretninu treba prodati. Stoga bi po logici tuženika trebalo procijeniti i vrijednost nekretnine i nju uključiti u prijeboj, što svakako nema smisla. Ove činjenice zorno potvrđuju da se u smislu prijeboja nikako ne može dovoditi u vezu vrijednost imovine kupljene iz kredita, ili založene za kredit sa samom preplatom kredita.

29. U odnosu na prigovor tuženika vezano uz konverziju vještak navodi da na temelju dokumentacije iz spisa proizlazi da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15. U nalazu i mišljenju vještak je obrazložio način provedbe konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 te metodologiju izračuna preplate. Pritom je naglašeno da se preplata utvrđena u konverziji ne temelji na ništetnosti ugovorene kamatne stope ili valutne klauzule, već proizlazi iz zakonskog mehanizma propisanog navedenim Zakonom.

30. Na ročištu održanom dana 12. ožujka 2026. punomoćnici stranaka naveli su da ne traže usmeno saslušanje vještaka na ročištu. Stoga je sud u cijelosti prihvatio pisani nalaz i mišljenje vještaka, kao i pisano očitovanje vještaka na primjedbe tuženika jer je vještak stručna osoba, a nalaz i mišljenje dao je na temelju svih podataka dobivenih od stranaka i u skladu s pravilima struke, te je u odnosu na primjedbe u potpunosti otklonila prigovore na nalaz i mišljenje.

31. Stoga je temeljem navedenog kao i u skladu s čl. 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) tuženik dužan tužiteljici vratiti preplaćeni iznos od ukupno 11.126,59 €, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a cijeneći provedenu konverziju, na način naveden u točki V. izreke presude. U konkretnom slučaju tuženik je nepošten stjecatelj i na primljene iznose stečene bez osnove tužiteljica ima pravo na zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO) jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu tuženik mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada. Kako je vještak sačinio obračun na temelju provedene konverzije te je obračunao zakonske zatezne kamate do provedene konverzije 30. rujna 2015., sud je zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos dosudio tužiteljici od 1. listopada 2015. pa do isplate sukladno obračunu knjigovodstveno-financijskog vještaka. Zbog obrazloženih razloga sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 2.207,18 € sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa, pa do isplate, kao i tužbeni zahtjev za plaćanje zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 11.126,59 € za vrijeme od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do 30. rujna 2015., kao neosnovan , na način naveden u točki VII. izreke presude.

32. Kako je sud odlučivao o prvotno postavljenom sređenom tužbenom zahtjevu, o daljnjim tužbenim zahtjevima nije odlučivao.

33. U podnesku od 24. listopada 2025. tuženik je sredio prigovor radi prijeboja sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih anuiteta u iznosu od 416,16 € sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do isplate, te s osnove razlike kamate u iznosu od 1.113,54 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do isplate, a sve kako je to navedeno u podnesku tuženika od 24. listopada 2025.

34. Sud je utvrdio da je neosnovan prijebojni zahtjev tuženika u cijelosti jer je knjigovodstveno-financijski vještak prilikom obračuna konverzije izračunao kako pozitivne tako i negativne tečajne razlike te je izvršio prebijanje razlika. Stoga je odlučeno na način naveden u točki VIII. izreke presude.

35. U odnosu na prigovor tuženika radi prijeboja s osnove razlike u oročenom depozitu, isti nije osnovan, jer odredbe o Ugovoru o depozitu nisu ni utvrđene ništavim, slijedom čega tuženiku ne može pripasti isplata s tog osnova, odnosno ne postoji potraživanje tuženika koje bi se moglo prebiti sa s isplatom koju tužitelj traži s osnova preplaćenih tečajnih razlika i ugovorene kamatne stope temeljem ugovora o kreditu. Osim navedenoga financijski vještak je u svom očitovanju objasnila svrhu oročenog depozita kao instrumenta osiguranja kredita koji ne predstavlja dobitak za tužitelja. Stoga je odlučeno na način naveden u točki IX. izreke presude.

36. Obje stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.

37. U konkretnom slučaju radi se o sporu u kojem je tužiteljica potrošač, radi čega tužiteljici u cijelosti pripada naknada parničnog troška koji je bio opravdan. Naime, ovaj stav proizlazi iz Odluka Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-920/2023-2 od 25. ožujka 2023. i Gž- 4008/2024-2 od 1. srpnja 2025., te Presude suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u točki V. izreke, a koja odluka suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, kao u konkretnom slučaju, tužitelju kao potrošaču u cijelosti pripadne naknada parničnog troška, čak neovisno o uspjehu stranaka u sporu. Ovo stoga što su odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su izvan domaćeg prava, te bi u suprotnom potrošaču, tj. tužiteljici nastala prepreka koja bi ga mogla odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je određeno Direktivom 93/13. Stoga je sud temeljem članka 154. st. 5. ZPP-a, dosudio trošak tužiteljici u cijelosti.

38. Trošak tužiteljice utvrđen je prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku predanom u spis, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) i odnosi se na nagradu punomoćnice, odvjetnice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 € prema Tbr. 7.1. OT sa PDV-om u iznosu od 50,00 €, trošak sastava podneska od 14. veljače 2024., 6. svibnja 2024. i 6. studenog 2025. , za svaki iznos od 200,00 € prema Tbr. 8.1. OT sa PDV-om za svaki navedeni podnesak u iznosu od 50,00 €, trošak sastava podneska od 24. veljače 2026. u iznosu od 100,00 € prema Tbr. 8.2. OT sa PDV-om u iznosu od 25,00 €, trošak zastupanja na ročištima 7. svibnja 2024., 22. svibnja 2025. i 12. ožujka 2026., za svaki u iznosu od 200,00 € sa PDV-om za svako ročište u iznosu od 50,00 €, te pristojbe na tužbu u iznosu od 88,99 €, s obzirom da je istu tužiteljica platila u navedenom iznosu u vrijeme dok je bila propisana pristojbena obveza, te trošak nagrade knjigovodstveno-financijskog vještaka radi provođenja vještačenja u iznosu od 400,00 €, odnosno sveukupno iznos od 2.363,99 €. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u preostalom dijelu, kao i trošak sudske pristojbe na presudu, jer plaćanje navedene pristojbe ne podliježe pristojbenoj obvezi u ovakvoj vrsti spora (čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama "Narodne novine" broj 118/2018 i 51/2023.). Nadalje, tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 8. svibnja 2024., 12. svibnja 2025. i 20. svibnja 2025., jer se radi o podnescima koji nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka.

39. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Koprivnica, 31. ožujka 2026.

Sutkinja:

Sonja Gundić-Biškup

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnica Jelena Cekić, Horvaćanska cesta 32 a, Zagreb

2. Odvjetnica Dora Hanžeković Žuža, Radnička cesta 22, Zagreb