REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Europska avenija 7

P-1693/2019-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirti Zorić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Burić & Mišljenović Dasović j.t.d. iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Mirte Zorić i zamjenika punomoćnika tuženika TŠ, **.**.2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 5140030250- 60010462927/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je sklopljen 20. srpnja 2006. između tužitelja BŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i Slavonske banke d.d. Osijek , kao pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. , OIB: 14036333877, potvrđenog po Javnoj bilježnici u Osijeku Tatjani Kovačev 25. srpnja 2006. pod brojem: OU-757/06 i to:

- čl. 3. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula za povrat kredita, odnosno kojim je određeno da se kredit podmiruje u kunama, ali „ obračunanim po srednjem tečaju za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća“ , kao i u dijelu kojim je određeno da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“;

- čl. 4. u dijelu kojim je određeno da je „ kamatna stopa promjenjiva i vezana uz valutnu klauzulu te da će se promjena visine kamatne stope vršiti bez posebnog zaključivanja aneksa tom Ugovoru o kreditu“.

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju BŠ isplati novčani iznos od 6.088,54 eura (slovima: šesttisućaosamdesetosameurapedesetčetiricenta) s osnova preplaćenog tečaja i jednostrano povećane kamatne stope zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena , a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju BŠ isplati novčani iznos od 1.491,35 eura (slovima: tisućučetiristodevedesetjedaneuratridesetpetcenti) s osnova razlike između konvertirane glavnice i preostale nedospjele CHF glavnice zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena , a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju BŠ isplati novčani iznos od 964,08 eura (slovima: devetstošezdesetčetirieuraosamcenti) s osnova ukupnih zateznih kamata na preplaćene iznose do 30. rujna 2015., u roku 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju BŠ naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.415,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 31. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. lipnja 2019. podnio tužbu u kojoj je naveo da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita 20. srpnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 40.000,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na kunu, početno ugovoreni anuiteti povećavali u odnosu na početni plan otplate kredita. Naime, pored iznosa glavnice, tužitelj je bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,30 % godišnje. Ističe da mu tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog Ugovora ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja. Navodi i da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 i Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Navodi da je sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da donese odluku kao u izreci s tim što se novčani iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva obvezao postaviti nakon provedenog vještačenja (stupnjevita tužba).

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Ne spori da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu s njegovim pravni prednikom ali smatra da se odluka iz kolektivnog spora ne može primijeniti u ovom postupku budući da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz ovog pravnog odnosa drugačije od onih koje su utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu. Pojašnjava da su sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u dijelu valute obveze i kamatne stope, te da se te odredbe primjenjuju retroaktivno zbog čega eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu više ni nema. Napominje da tužitelj tijekom otplate kredita nikada nije tražio izmjenu valute obveze a koju je izmjenu mogao tražiti sukladno čl. 5 Ugovora o kreditu. Navodi da je prilikom sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarao s tužiteljem. Smatra da se u ovome slučaju ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivne presude jer ovo nije postupak za naknadu štete, a također navodi da Slavonska banka d.d. nije bila stranka u kolektivnom sporu zbog čega se također utvrđenja iz kolektivne presude ne mogu primijeniti u ovom postupku. Budući da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran, smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu. Poziva se na odluku VSRH u predmetu Gos-1/2019 u kojem je zauzet stav da je sporazum o konverziji koji je sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, u nastavku ZIDZPK/15) valjan i da ima pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Smatra da je tužitelj sklapanjem aneksa kojim je provedena konverzija i kojim je utvrđena preostala glavnica tužitelj izričito priznao svoj dug prema tuženiku. Uzimajući u obzir sve navedeno, predložio sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Raspravnim rješenjem od 18. veljače 2025. prihvaćen je prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje, zbog čega je održano novo pripremno ročište, budući da punomoćnik tužitelja na prethodno nije pristupio iz opravdanih razloga (zdravstveno stanje djeteta) što je utvrđeno uvidom u medicinsku dokumentaciju koju je punomoćnik tužitelja dostavio uz prijedlog (list 84-88 spisa).

4. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu broj: 5140030250- 60010462927/2006 (list 8-16 spisa), otplatni plan (list 17-21, 48-50 spisa), Aneks ugovoru o kreditu (list 31-34 spisa), izračun konverzije (list 35-37 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 46-47 spisa), simulirani otplatni plan u eurima (list 51-55 spisa), pregled kamatne stope (list 73-81 spisa). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Matiji Balogu (list 97-193, 210 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja BŠ (list 210 spisa). Tuženik je odustao od dokaznog prijedlog za saslušanje svjedoka FŠ, djelatnice banke.

5. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 5140030250-60010462927/2006 koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po navedenom ugovoru.

6. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 20. srpnja 2006. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140030250-60010462927/2006 kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan korištenja kredita;

- da se tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,30% godišnje;

- da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da se kredit otplaćuje 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru;

-da su tužitelj i tuženik 8. veljače 2016. sklopili Aneks Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran;

-da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužitelju na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 17.776,18 eura, da iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 12.420,75 kuna, te da će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristiti.

6.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010462927/2006 i Dodatka.

7. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući da je kredit konvertiran, jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250-60010462927/2006 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. Sud smatra neosnovanim prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka. Također iz samog Dodatka nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Za napomenuti je da je VSRH u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. također zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

9. Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

9.1. Neosnovano tuženik smatra da Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom pa da se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Pž-6632/17 ne mogu primijeniti u ovom postupku. Ovo stoga što je u trenutku pokretanja kolektivnog postupka bilo izvršeno spajanje Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe Adria bank d.d., a budući da je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank d.d., tužitelj se može pozvati na pravna utvrđenja iz navedenih presuda jer je u tom sporu kao V. tuženik sudjelovala Addiko bank d.d. (ranije Hypo Aple Adria bank d.d., pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), sve u smislu čl.502c. ZPP (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž-2541/2024-2 od 3. lipnja 2024.).

9.2. Neosnovan je i prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku jer da te eventualno ništetne odredbe više ne postoje budući da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu zamijenjene novim. Sud je ocijenio takve navode tuženika neosnovanima jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

10. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.3. Imajući na umu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

10.4. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

11. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

11.1. Odredbom čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.

11.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tužitelj obaviješten prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužitelju pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uostalom da je tužitelj samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF i da nikada tijekom otplate kredita nije tražio promjenu valute obveze na koju je imao pravo temeljem čl.5. Ugovora o kreditu.

11.3. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit uzeo radi adaptacije kuće u kojoj i danas živi, da se u toj kući nije bavio nikakvom poslovnom djelatnošću, niti obrtom, a niti da ju je iznajmljivao, da je u vrijeme uzimanja kredita bio u mirovini, da je kredit u CHF uzeo iz razloga što su mu u banci rekli da je to najpovoljniji kredit, da je mala kamatna stopa, a i rata mu je odgovarala prema primanjima. U banci mu nitko nije pojašnjavao što je to promjenjiva kamatna stopa ni valutna klauzula. Nisu mu ništa govorili ni o riziku tečaja CHF ni o tome da bi mu rata kredita mogla toliko narasti. Po otplatnom planu rata je bila uvijek ista. Početna rata mu je bila oko 250,00 kuna, a kasnije je narasla na oko 800,00 kuna. Da je u trenutku sklapanja ugovora znao da će doći do ovakvog rasta, taj kredit ne bi uzeo. Ugovor o kreditu je sastavila banka i on ga je dobio samo na potpis. Ugovor je pročitao prije potpisivanja. Nije nikoga pitao da mu bilo što pojašnjava jer se držao onoga što su mu u banci rekli. Nije želio mijenjati niti jednu odredbu ugovora. Ni kod javnog bilježnika mu nitko nije pojašnjavao pojedine odredbe ugovora. Na konverziju je pristao jer su mu rekli da je euro stabilniji. Konverzijom se nije odrekao nikakvih potraživanja prema banci. Kredit je u međuvremenu otplatio, a rate kredita je plaćao sam. Ne sjeća se je li čitao aneks o konverziji. Imao je prigovor na kamate, međutim u banci su mu rekli da to tako mora biti.

11.4. Sud je povjerovao tužitelju cijeneći njegov iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivao o svim odlučnim činjenicama. Temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao status potrošača sukladno odredbi čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a kojom je odredbom propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi adaptacije kuće u kojoj i danas živi, da se u vrijeme sklapanja Ugovora nije bavio nikakvom poslovnom djelatnošću niti obrtom, a niti da je kuću iznajmljivao, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da je tužitelj imao status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

11.5. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te utvrđenja iz kolektivne presude, utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

11.6. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl.81. do čl.88. ZZP/03).

12. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 10. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).

13. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Matiji Balogu. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 31. srpnja 2006., da je tečaj na dan korištenja bio 4,617124, da je rok otplate 20 godina uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,30%. Vještak je u nalazu naveo da:

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 3.216,04 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- u konkretnom slučaju tzv. negativna razlika u kamati iznosi 360,85 eura kada je plaćeno manje jer je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope;

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 2.872,50 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- u konkretnom slučaju postoji tzv. negativna tečajna razlika u iznosu 278,46 eura kada je plaćeno manje jer je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita;

- ukupan iznos zateznih kamata na preplaćene iznose kamate i tečaja (samo pozitivne razlike) do 30. rujna 2015. iznosi 2.511,07 eura;

- da je konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15 odnosno da je računski točna;

- da iznos preplate koja je priznata tužitelju na dan 30. rujna 2015. iznosi 12.420,75 kune, te da je preplata uključujući i prijelazno razdoblje na dan 10. veljače 2016. priznata tužitelju u konačnici u iznosu 11.806,78 kuna (1.546,99 eura);

- da je iznos preplate u cijelosti iskorišten za namirenje 50 % budućih anuiteta.

- da razlika između nove nedospjele euro glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF pod pretpostavkom da nije bilo rasta tečaja CHF na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 1.491,35 eura;

- da se po pravilima o uračunavanju za iznos preplate priznat u konverziji prvo umanjuje zatezna kamata (2.511,07 eura - 1.546,99 eura), nakon čega ostaje iznos od još 964,08 eura na ime zatezne kamate.

13.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja,

13.2. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak nalaz i mišljenje trebao napraviti uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, za napomenuti je da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući da među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.

13.3. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak trebao izračunati i iznose koji su trebali biti plaćeni kada je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita kao i iznose kada je kamata bila manja od početno ugovorene kamatne stope dakle tzv. negativne razlike, za napomenuti je da u odnosu na tzv. negativne razlike tuženik tijekom postupka nije postavio točno određeni protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja ili prijeboja. S druge pak strane tužitelj na ime tzv. negativnih razlika nije ništa stekao pa da bi te iznose trebao vratiti tuženiku temeljem stjecanja bez osnove. Stoga sud prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva nije uzimao u obzir iznos tzv. negativnih razlika koje je vještak izračunao u iznosu 360,85 eura (za manje plaćene kamate) i 278,46 eura (za manje plaćeni tečaj).

14. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je u konačnici postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da je na ime preplaćenih iznosa kredita potraživao iznos od ukupno 6.088,54 eura (preplata po osnovi preplaćenih kamata 3.216,04 eura + preplata po osnovi preplaćenog tečaja 2.872,50 eura), iznos od 1.491,35 eura na ime razlike nove nedospjele glavnice, sve sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., te iznos od 964,08 eura na ime ukupnih zateznih kamata na preplaćene iznose kamate i tečaja do 30. rujna 2015. nakon što se od njih oduzme iznos preplate koji je tužitelju priznat konverzijom (2.511,07 - 1.546,99 = 964,08),

15. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

15.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

15.2. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije kojeg sadržavaju odredbe ZIDZPK/15. Tako je u čl. 19.c. propisan način izračuna konverzije kredita u kojem stoji da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Prema navedenom izračunu, banka je konverziju napravila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom kredita. Da bi uopće mogla napraviti konverziju, banka je prvo napravila projekciju kredita u eurima odnosno kakav bi taj kredit bio da je otpočetka bio u eurima (stabilna valuta koju štiti HNB), s tim što je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Znači banka je smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu. Dakle, banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada. Na taj način je banka dalje utvrđivala je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Ako bi se utvrdilo da je potrošač bio u preplati, ta preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije računala, a niti je utvrdila do tada preplaćene iznose po kamati i valuti, već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, da bi u konačnici preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavljala bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači još bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.

15.3. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

15.4. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

15.5. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

15.6. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi kao u izreci, a koji se iznosi odnose na preplatu po osnovi preplaćenih kamata u iznosu 3.216,04 eura, preplatu po osnovi preplaćenog tečaja u iznosu 8.872,50 eura (ukupno 6.088,54 eura), razliku nove nedospjele glavnice u iznosu 1.491,35 eura i ukupne zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i tečaja do 30. rujna 2015. od 964,08 eura nakon što se od ukupno izračunatih zateznih kamata oduzme iznos preplate koji je tužiteljici priznat konverzijom (2.511,07 - 1.546,99 = 964,08). Novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je sud sukladno pravilima o uračunavanju iz čl.172. ZOO iznos preplate umanjio od ukupnog iznosa zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nakon kojeg je umanjivanja na ime ukupnih zateznih kamata ostao još iznos od 964,08 eura.

15.7. U odnosu na razliku nove nedospjele glavnice u iznosu 1.491,35 eura, sud je utvrdio da je ista zapravo posljedica ništetene odredbe o valutnoj klauzuli što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka koji navodi da je razlika u novoj nedospjeloj glavnici kredita nastala kao posljedica toga što je tuženik na dan 30. rujna 2015. novu nedospjelu glavnicu nakon konverzije računao prema tečaju na dan 30. rujna 2015. umjesto prema realiziranom otplatnom planu, dakle prema tečaju koji je vrijedio u vrijeme korištenja kredita. Stoga je sud tužitelju dosudio i preplaćenu razliku glavnice kao i točki III/ izreke.

16. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu. Budući da je tužitelj preplaćene iznose kamate i tečaja potraživao u ukupnom iznosu sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. kao i zatezne kamate na iznos razlike nove nedospjele glavnice kredita, tužitelju su zatezne kamate dosuđene kako je tražio, dok na preostali iznos zateznih kamata od 964,08 eura ne teče daljnja zatezna kamata jer bi se u protivnom radilo o nedopuštenom anatocizmu.

17. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, sud mu je u dosudio trošak na temelju čl.154. st.1. ZPP. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 2.415,00 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 100 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 11. prosinca 2019. i 27. kolovoza 2025. 100 bodova svaki prema Tbr.8.t.1., sastav prijedloga za povrat u prijašnje staje 50 bodova prema T.br.8.t.2., zastupanje na ročištima 12. ožujka 2020., 18. veljače 2025., 13. siječnja 2026., 5. veljače 2026. 100 bodova svaki prema T.br.9.t.1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 375,00 eura. Sud je priznao tužitelju i trošak vještačenja u iznosu 540,00 eura. Sud tužitelju nije priznao trošak pristupa ročištu za objavu presude jer će o tom trošku odlučiti naknadno nakon što presuda bude objavljena.

Osijek, 31. ožujka 2026.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika