Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

Poslovni broj: Us I-2410/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Katiji Stermšek, u upravnom sporu tužiteljice PU, [adresa], Fürstenrieder Straße 101, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Mladen Ćorić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije, Split, Domovinskog rata 2, OIB: 40781519492, radi poreza na korištenje javnih površina, 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje 2. točke izreke rješenja Splitsko- dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije, klasa: UP/II 410-07/25- 0001/0012, ur.broj: 2181/1-09/04-25-0003 od 8. kolovoza 2025. i rješenja Grada Makarske, klasa: UP/I-410-23/17-01/71, ur.broj: 2147/05-03/2-17-1 od 21. srpnja 2017., kao i da se utvrdi da tužiteljica nije obveznica plaćanja poreza na korištenje javnih površina za privremeno postavljanje zaštitne građevinske skele na dijelu čestice zem. [katastarska čestica], površine 13,28 m[2] , u vremenu od 1. siječnja 2017. do 8. svibnja 2017. i na dijelu čestice zem. [katastarska čestica], površine 4,16 m[2] , u vremenu od 1. siječnja 2017. do 8. svibnja 2017.

II. Odbija se tužiteljičin zahtjev za nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskim rješenjem tuženika, klasa: UP/II 410-07/25-0001/0012, ur.broj: 2181/1-09/04-25-0003 od 8. kolovoza 2025., u 2. točki izreke, odbijena je tužiteljičina žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Grada Makarske, Upravnog odjela za komunalne djelatnosti, klasa: UP/I-410-23/17-01/71, ur.broj: 2147/05-03/2-17-1 od 21. srpnja 2017.

2. Rješenjem tijela prvog stupnja tužiteljica je obvezana na plaćanje poreza na korištenje javnih površina u iznosu od 35.616,00 HRK, i to za privremeno postavljanje zaštitne građevinske skele u [adresa], na dijelu čest. zem. [katastarska čestica], površine 13,26 m[2] ,[2] u vremenu od 1. siječnja do 4. travnja 2017., te na dijelu čest. zem. [katastarska čestica], površine 4,16 m , u vremenu od 1. siječnja do 8. svibnja 2017.

3. Tužiteljica u tužbi navodi kako su drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje doneseni u ponovnom postupku nakon presude ovog Suda, poslovni broj UsI-3732/2021 od 28. ožujka 2022., koja je potvrđene presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-3050/2022 od 5. travnja 2023. Pritom tuženikovo rješenje pobija u dijelu kojim je odbijena njezina žalba u pogledu osnovanosti razrezivanja poreza na korištenje javnih površina.

4. Smatra da je rješenje doneseno korištenjem selektivnih, a ne svih dokaza koji su stajali na raspolaganju prvostupanjskom tijelu. Naime, iz odredbe članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku ne može se zaključiti da je javnopravno tijelo ovlašteno u obrazloženju upravnog akta navesti samo neke od dokaza koje je cijenilo prilikom donošenja rješenja, odnosno selektivno ih koristiti. Posebno ističe kako joj tijekom postupka nikada nije dana mogućnost da vidi i da se očituje na očitovanje koje je prvostupanjsko tijelo dostavilo tuženiku te o sadržaju tog očitovanja ima saznanja samo u onoj mjeri u kojoj je ono prepričano u tuženikovu rješenju, što je problematično jer prvostupanjsko tijelo tim očitovanjem širi opseg obrazloženja svog rješenja, odnosno poziva se na dokaze na koje se nije pozivalo u prvostupanjskom rješenju.

5. Tužiteljica ostaje kod navoda kao i u prijašnjim upravnim postupcima i sporovima vođenim u ovoj stvari te tvrdi kako nije postavila zahtjev za izdavanje odobrenja za postavljanje skele niti je na to ovlastila neku drugu osobu da to učini u njezino ime. Štoviše, nije ni znala da je na njezinoj kući u predmetnom razdoblju bila postavljena skela.

6. Pojašnjava da je odlučila 2015. godine započeti s radovima na rekonstrukciji svoje kuže za odmor u [adresa] i pretvaranju te kuće u hotel. U tu je svrhu u [adresa] dana 30. siječnja 2015. sklopila dva ugovora, i to jedan o gradnji, a drugi o nadzoru. Ugovor o izvođenju građevinskih radova na rekonstrukciji postojećeg objekta tužiteljica je sklopila s građevinskom firmom Migros d.o.o., [adresa], dok je ugovor o nadzoru sklopila s firmom Bioma d.o.o., [adresa]. Potom se vratila u [adresa], gdje godinama živi i radi te nije imala neposrednih saznanja o tome što se u kojem trenutku događa na gradilištu u [adresa].

7. Tužiteljica tvrdi da je tek tijekom upravnog spora koji se vodio kod ovog Suda pod brojem UsIsav-157/18 saznala da je ČU, inače direktor Biome d.o.o., [adresa], s kojom je sklopila ugovor o nadzoru, bez njezina znanja i odobrenja podnio zahtjev za postavu radne skele na njezinoj kući te se na taj zahtjev potpisao kao ona (dakle, njezinim imenom i prezimenom, a ne kao njen zastupnik). U kontaktu s tužiteljicom ČU to nije porekao, već je takav postupak opravdao činjenicom da je to bilo nužno radi izvođenja radova na krovu kuće, pri čemu je također rekao da je sve učinjeno u dogovoru s redarima Grada Makarske i građevinske firme Migros d.o.o., [adresa], koja je izvodila radove na kući. Tužiteljica predlaže da se ČU u ovom postupku sasluša kao svjedoka. Osim toga, potpisi sa zamolbe za postavu radne skele i s dopisa kojim se dostavlja dokaz o uplati upravne pristojbe razlikuju se, i to tako da se na zamolbi za postavu radne skele u potpisu navodi samo prezime tužiteljice, dok se u dopisu o kojim se dostavlja dokaz o uplati upravne pristojbe u potpisu navodi ime i prezime tužiteljice. Zbog navedenog tužiteljica predlaže provođenje grafološkog vještačenja na činjenicu vjerodostojnosti potpisa na zamolbi za postavu radne skele od 18. veljače 2016.

8. Tužiteljica kako ona ne može ni na koji način biti obveznica poreza na korištenje javnih površina jer nije bila korisnica javne površine za postavljanje građevinske skele, odnosno nije podnijela zahtjev za postavljanje skele pa je nedopustivo i protuzakonito da ju se tereti za taj porez.

9. Osim toga, za dio razdoblja za koje je porez razrezan, i to za razdoblje od 1. siječnja do 20. siječnja 2017., kao i za cijelo razdoblje nakon 15. ožujka 2017., uopće nije postojalo nikakvo odobrenje za korištenje javne površine na predmetnim zemljišnim česticama. Naime, iz odobrenja za korištenje javne površine od 22. veljače 2016. proizlazi da je prvotno odobrenje za privremeno korištenje javne površine za postavljanje građevinske skele bilo izdano za razdoblje do 15. ožujka 2016., a iz naknadnog odobrenja od 20. siječnja 2017. proizlazi da je ono izdano tek 20. siječnja 2017., i to za razdoblje do najkasnije 15. ožujka 2017. Stoga tužiteljica smatra da je u vrijeme kada se predmetna javna površina koristila bez ikakvog odobrenja, komunalni redar Grada Makarske trebao je poduzeti odgovarajuće mjere u pogledu bespravnog zauzimanja javne površine, odnosno narediti uklanjanja skele. Grad Makarska nije mogao propustiti izvršiti svoju propisanu obvezu uklanjanja protupravno postavljene skele na javnoj površini, a onda taj propust kompenzirati razrezivanjem poreza tužiteljici, posebno s obzirom na to da tužiteljica nije osoba koja je protupravno koristila javnu površinu niti je vlasnica ili korisnica postavljene građevinske skele. Tužiteljica ukazuje i kako po naravi stvari osoba koja nadzore izvođenje radova nije mogla samostalno predati zahtjev za produženjem odobrenja za korištenje javne površine kako bi to mogao izvođač radova pa se stoga na nju ne može primijeniti institut poslovodstva bez naloga na način na koji je to tuženik pripisao izvođaču radova.

10. Tužiteljica smatra kako je očito da je u upravnom postupku činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pogrešno je primijenjen pravni propis na temelju kojega je upravna stvar rješavana te se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka. Stoga predlaže Sudu da poništi točku 2. izreke tuženikova rješenja i prvostupanjsko rješenje te utvrdi da tužiteljica nije obveznica plaćanja poreza na korištenje javne površine za privremeno postavljanje zaštitne građevinske skele na dijelu čestice zem. [katastarska čestica], površine 13,28 m2, u vremenu od 1. siječnja 2017. do 8. svibnja 2017. i na dijelu čestice zem. [katastarska čestica], površine 4,16 m2, u vremenu od 1. siječnja 2017. do 8. svibnja 2017. Ujedno predlaže da Sud obveže tuženika na nadoknadu troškova ovog upravnog spora za sastav tužbe po odvjetniku i podneska od 10. veljače 2026. te zastupanje na ročištu za raspravu.

11. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako nijednom zakonskom odredbom nije propisano da bi se očitovanje tijela prvog stupnja u kojem se, navodno, proširuje opseg obrazloženja prvostupanjskog rješenja trebalo dostaviti tužiteljici niti isto utječe na činjenično stanje utvrđeno u postupku. Naime, tijelo prvog stupnja se u očitovanju, a ni tuženik u obrazloženju svog rješenja, ne poziva se na dokaze koji su bili tužiteljici nepoznati niti su iznesene činjenice koje su tužiteljici nepoznate. Predmetni postupak je u tijeku više od osam godina, tijekom kojeg razdoblja je bilo više upravnih sporova, slijedom čega je činjenično stanje u potpunosti poznato kako tužiteljici, tako i tijelima prvog i drugog stupnja.

12. U odnosu na navode tužiteljice o činjenici da je u njeno ime nadzorni inženjer podnio zahtjev za produženjem odobrenja za korištenje javne površine tuženik ističe kako nadzorni inženjer sukladno ugovoru o stručnom nadzoru građenja provodi nadzor nad izvođenjem radova, prilikom čega djeluje u interesu investitora. Stoga su svi postupci spomenutog ČU nedvojbeno bili u interesu nastavka građenja, odnosno u interesu tužiteljice. Pritom se je navod iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja da je izvođač radova zatražio odobrenje, a ne nadzorni inženjer, ništa više nego omaška koja ne utječe na stvarne činjenice i tijek postupka.

13. Tuženik smatra kako je upitno da tužiteljica nije bila upoznata s izvođenjem radova te ističe kako nije priložila nijedan dokaz koji bi upućivao na takvu okolnost, osim tvrdnje da se vratila u Njemačku, što je zasigurno ne ograničava od saznanja o bitnim činjenicama o radovima koje je financirala. Naime, u trenutku kada nadzorni inženjer radi ostvarenja interesa investitora postavi zahtjev za produženjem odobrenja za korištenje javne površine, nedvojbeno nastaje odnos poslovodstva bez naloga. Bitan element takvog odnosa je da nalog ne postoji u trenutku obavljanja radnje, što potvrđuje i tužiteljica kada navodi da mu nije dala nalog da podnese zahtjev. Međutim, da se radi se o radnji koja je u interesu tužiteljice vidi se iz činjenice da je zbog posla koji ne trpi odgađanje te kojem predstoji šteta ili propuštanje očite koristi, zatraženo odobrenje bez prethodnog ovlaštenja budući da takva radnja nije protivna interesima tužiteljice, a što je jasno iz činjenice da je na istu pristala, odnosno da nije tražila raskid ugovora. Tuženik pritom postavlja pitanje je li logičnije i životnije da se plaćeni radovi na krovu, za koje je neupitno nužni uvjet skela, odvijaju bez odgoda i zakašnjenja ili je logičnije da se skela uklanja više puta godišnje te krov ostavlja nedovršen i izložen vanjskim utjecajima i mogućoj većoj šteti te da se tek dolasku investitora osobno u Republiku Hrvatsku ponovno postavlja zahtjev za odobrenjem korištenja javne površine i s time iznova postavlja skela. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

14. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

15. U sporu je održana rasprava 18. ožujka 2026. uz nazočnost zamjenice opunomoćenika tužitelja, Rozite Vidan, odvjetnice u Splitu. Rasprava je, sukladno članku 91. stavku 3. ZUS-a, održana bez nazočnosti uredno pozvanog tuženika.

16. Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, žalbu, u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.

17. Sud nije smatrao potrebnim izvesti dokaze koje je predložila tužiteljica, ocijenivši kako je činjenično stanje dovoljno utvrđeno na temelju ostalih dokaza izvedenih tijekom upravnog postupka i ovog spora.

18. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

19. Sukladno odredbama članka 29. stavaka 1. i 2. Zakona o lokalnim porezima (Narodne novine, broj 115/16.), porez na korištenje javnih površina plaćaju pravne i fizičke osobe koje koriste javne površine, s tim da se porez plaća u visini, na način i pod uvjetima koje propiše predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave svojom odlukom.

20. Prvostupanjsko porezno rješenje od 21. srpnja 2017. doneseno je pozivom na članak 28. Odluke o porezu na korištenje javnih površina na području grada [adresa] (Glasnik Grada Makarske, broj 15/16., 3/17.), kojim je bilo propisano da se za privremeno korištenje javne površine za potrebe gradilišta, za potrebe odlaganja materijala koji se upotrebljava u graditeljstvu, zanatstvu i ostalim granama, za potrebe odlaganja sve vrste otpadnog materijala u građevinarstvu, zanatstvu i ostalim granama, za potrebe smještaja glomaznog otpada, ambalaže, vozila, plovila i drugo, za organizaciju gradilišta - postavljanje građevinske fasadne skele i ograde gradilišta, za smještaj kontejnera i drugih privremenih objekata za potrebe gradilišta, plaća porez za svaki dan korištenja po 1 m[2] zauzete površine 20,00 kn.

21. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da su komunalni redari Grada Makarske proveli inspekcijski nadzor 9. svibnja 2017. na adresi u [adresa], o čemu su sastavili zapisnik. Tijekom nadzora utvrdili su da je zaštitna građevinska skela na navedenoj lokaciji bila postavljena u razdoblju od 1. siječnja do 4. travnja 2017. na površini od 13,28 m[2] te u razdoblju od 1. siječnja do 8. svibnja 2017. na površini od 4,16 m[2] . Prilikom nadzora bio je prisutan ČU koji je naveo da je skela bila postavljena sukladno odobrenju za potrebe izvođača radova.

22. Spisu predmeta priložena je potvrda glavnog projekta Odsjeka za prostorno uređenje i graditeljstvo Grada Makarske, klasa: 361-03/13-30/24, ur.broj: 2147/05-05/1- 14-12 od 24. srpnja 2014. kojom je potvrđen glavni projekt investitora PU, ovdje tužiteljice, za rekonstrukciju (dogradnju, nadogradnju i promjenu namjene) poslovno-stambene građevine u [adresa] na kat. čest. zem. [katastarska čestica].

23. Nadalje, spisu je priložen ugovor o izvođenju građevinskih radova na rekonstrukciji postojećeg objekta na temelju spomenute potvrde glavnog projekta, koji je sklopljen između tužiteljice, kao naručitelja, i Migros d.o.o. [adresa], kao izvođača radova. Tim je ugovorom, između ostalog, tužiteljica imenovala kao svog predstavnika na gradilištu glavnog nadzornog inženjera ČU, direktora Bioma d.o.o., Makarska, s kojim je 30. siječnja 2025. sklopila ugovor o nadzoru.

24. Iz sadržaja zamolbe od 18. veljače 2016., kojom se traži postavljanje radne skele uz fasadu objekta u [adresa] zbog radova na krovu objekta, vidi se kako je na njoj kao podnositelj navedena PU, dok je na zahtjevu za produljenje suglasnosti za korištenje javne površine zbog radova na navedenom objektu do daljnjeg, odnosno do 1. svibnja 2017., u potpisu naveden ČU.

25. S obzirom na to da je tužiteljica investitor građevinskih radova na rekonstrukciji postojećeg objekta na predmetnoj lokaciji, Sud smatra da je u konkretnom slučaju pravilno obvezana na plaćanje poreza na korištenje javnih površina budući da je do zauzimanja javne površine u [adresa], došlo postavljanjem zaštitne građevinske skele uz fasadu objekta koji je u njezinu vlasništvu te u sklopu izvođenja građevinskih radova na objektu kojih je upravo ona naručitelj.

26. Pritom je životno i logično da u situaciji kada se naručitelj radova nalazi izvan Republike Hrvatske, kao što je to ovdje slučaj budući da tužiteljica živi i radi u Saveznoj Republici Njemačkoj, da osoba koja je njezin predstavnik na gradilištu poduzima radnje u njezino ime, kao što je postavljanje zaštitne građevinske skele, a sve u cilju izvršenja ugovorenih građevinskih radova.

27. Prema navedenom, Sud nalazi da osporavanim rješenjima u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, dok prigovori iznijeti u tužbi nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u I. točki izreke.

28. Budući da tuženik nije izgubio spor, odnosno tužiteljica nije niti djelomično uspjela u ovom sporu, nisu ispunjeni uvjeti u smislu članka 147. stavka 1. ZUS-a da se tuženika obveže na to da tužiteljici nadoknadi troškove upravnog spora. Stoga je riješeno kao u II. točki izreke.

U Splitu 31. ožujka 2026.

Sudac

Jakša Marušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude u I. točki izreke i rješenja o troškovima spora u II. točki izreke dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA: - tužiteljici, po opunomoćeniku

- tuženiku

- u spis.