Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

Poslovni broj: Us I-2624/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Katiji Stermšek, u upravnom sporu tužiteljice UA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Marko Zekanović, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, OIB: 18683136487, radi nadzora poreza na dohodak, 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471- 02/24-01/347, ur.broj: 513-04-25-2 od 15. rujna 2025.

II. Odbija se tužiteljičin zahtjev za nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

III. Odbija se tužiteljičin zahtjev da tužba u ovom upravnom sporu ima odgodni učinak.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskim rješenjem tuženika, klasa: UP/II-471-02/24-01/347, ur.broj: 513-04-25-2 od 15. rujna 2025. odbijena je tužiteljičina žalba izjavljena protiv poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Službe za nadzor, klasa: UP/I-471- 02/22-01/247, ur.broj: 513-07-13-01-24-14 od 5. rujna 2024.

2. Rješenjem prvostupanjskog poreznog tijela tužiteljici je utvrđena osnovica poreza na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. u iznosu od 125.799,03 EUR, na koju je utvrđena ukupna obveza poreza na dohodak i prireza u svoti od 76.071,16 EUR, dok joj je za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. utvrđena osnovica poreza na dohodak u iznosu od 84.477,24 EUR, na koju je utvrđena ukupna obveza poreza na dohodak i prireza u svoti od 51.091,83 EUR.

3. Pobijajući zakonitost drugostupanjskog rješenja tužiteljica u tužbi navodi da je tijekom provedenog nadzora dostavila svu zatraženu dokumentaciju i očitovanja, uključujući obrasce „Prijava činjenica bitnih za oporezivanje“, „Izjava fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine“, „Članovi kućanstva i prosječna godišnja potrošnja kućanstva“, kao i dokaze o izvorima sredstava kojima je raspolagala u razdoblju nadzora. Između ostalog, dostavljeni su izvadci bankovnih računa, ugovori o kupoprodaji nekretnina, potvrde o ostvarivanju poljoprivrednih potpora te pisane izjave članova obitelji kojima se potvrđuje porijeklo novčanih sredstava. Smatra da porezno tijelo nije dokazalo činjenice koje bi utemeljile obvezu oporezivanja osporenih primitaka, premda na njemu leži teret dokazivanja te je odluku temeljilo na pretpostavkama i indicijama, dok dostavljene isprave i izjave, koje jasno upućuju na neoporezivo porijeklo sredstava, nisu odgovarajuće cijenjene. Tužiteljica je tako dostavila jadne dokaze o postojanju dugogodišnje bračne štednje, prodaje zemljišta u k. o. [katastarska općina] (2006. - 2018.), bespovratnih poljoprivrednih potpora, te obiteljskog dogovora o isplati u iznosu od 180.000,00 EUR. Naime, tužiteljica tvrdi da je navedeni novčani iznos primila na temelju obiteljskog dogovora o podjeli imovine, čime je faktično kompenzirana za odricanje od nasljednog dijela, što je potkrijepljeno vjerodostojnom i ovjerenom izjavom njezine majke ZA. Tužiteljica ukazuje na to da je osporavano rješenje doneseno u ponovnom postupku u kojem prvostupanjsko tijelo nije provelo nijednu novu dokaznu radnju niti je na bilo koji način otklonilo nedostatke na koje je ukazano u prethodnom rješenju drugostupanjskog tijela. Naprotiv, u cijelosti je ostalo kod svojih ranijih činjeničnih i pravnih zaključaka te je donijelo identično rješenje. Unatoč tome, drugostupanjsko tijelo je u ponovnom odlučivanju zauzelo suprotno stajalište u odnosu na ono iz prethodnog rješenja te je sada žalbu tužiteljice u cijelosti odbilo. Iz obrazloženja osporavanog rješenja nije moguće niti razabrati razloge zbog kojih je drugostupanjsko tijelo odstupilo od vlastitih ranijih pravnih shvaćanja te je, posljedično, ponovljena odluka arbitrarna i protivna zakonu. Tužiteljica predlaže da se provede vještačenje po vještaku financijske struke te da se saslušaju stranke, kao i svjedoci ĐA i ZA. Predlaže Sudu da poništi osporavano rješenje i obveže tuženika na nadoknadu troškova ovog upravnog spora. Ujedno predlaže da tužba u ovom sporu ima odgodni učinak.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana zbog razloga navedenih u obrazloženju njegova rješenja te je predložio da Sud odbije tužbu kao neosnovanu.

5. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. U sporu je održana rasprava 18. ožujka 2026. uz nazočnost opunomoćenika tužitelja. Rasprava je, sukladno članku 91. stavku 3. ZUS-a, održana bez nazočnosti tuženika, koji, iako uredno pozvan, raspravi nije pristupio.

7. Opunomoćenik tužiteljice ostaje kod svih navoda iznesenih u tužbi i tužbenom zahtjevu te ustraje u izvođenju svih dokaznih prijedloga. Posebno ukazuje na to da je tužiteljica u predmetnom razdoblju bila onkološki pacijent, kao i sada, te je zbog potpunog gubitka radne sposobnosti bila u nemogućnosti ostvarivanja bilo kakvih oporezivih primitaka. U prilog toj tvrdnji u spis je predao otpusno pismo i rješenje o pravu na invalidsku mirovinu te je predložio da se po potrebi pribavi i ranija medicinska dokumentacija koja se odnosi na predmetno razdoblje.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, žalbu, u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.

9. Sud je odbio navedene dokazne prijedloge tužiteljice kao nepotrebne ocijenivši kako je činjenično stanje dovoljno utvrđeno na temelju ostalih dokaza izvedenih tijekom upravnog postupka i ovog spora.

10. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Prema odredbama članka 76. stavaka 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20. – dalje: Zakon), drugim dohotkom smatra se primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane (dalje u tekstu: stečena imovina) i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane, pri čemu se drugi dohodak utvrđuje na način propisan člancima

88. i 89. tog Zakona.

12. Odredbom članka 88. stavka 1. Zakona propisano je da je radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava dužna tijekom poreznog razdoblja uspoređivati podatke o fizičkim osobama kojima raspolaže te na temelju uspoređenih podataka prikupiti ostale podatke bitne za oporezivanje.

13. Prema članku 88. stavku 2. Zakona, usporedbu podataka iz stavka 1. tog članka Porezna uprava provodi na temelju svih podataka o ostvarenom dohotku iz članka 5. Zakona, ostvarenih primitaka koji se ne smatraju dohotkom iz članka 8. Zakona, a i drugih neoporezivih primitka i tražbina te podataka o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora.

14. Prema članku 88. stavku 3. Zakona, ako Porezna uprava u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavaka 1. i 2. tog članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi drugi dohodak u skladu s člankom 76. Zakona.

15. U konkretnom je slučaju porezno tijelo u postupku nadzora poreza na dohodak za 2019. i 2020. godinu, kojeg je provelo na temelju citiranih odredbi Zakona, kod tužiteljice utvrdilo razliku između stečene imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje. O provedenom nadzoru poreza na dohodak po osnovi nesrazmjera u vrijednosti imovine i sredstava kojima je ta imovina stečena sastavljen je zapisnik, klasa: 471-02/22-01/114, urbroj: 513-07-13-22-33 od 22. rujna 2022. na temelju kojeg je doneseno prvostupanjsko porezno rješenje.

16. Iz podataka prikupljenih tijekom poreznog nadzora o primitcima i izdatcima tužiteljice za nadzirano razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. te od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020., proizlazi da postoji nerazmjer između ostvarenih primitaka i izdataka za 2019. godinu u iznosu od 125.779,03 EUR te za 2020. godinu u iznosu od 84.477,24 EUR, dok tužiteljica nije vjerodostojno dokazala izvore stjecanja imovine u smislu odredbe članka 76. Zakona, zbog čega razlika između vrijednosti stečene imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje predstavlja drugi dohodak koji podliježe oporezivanju porezom na dohodak.

17. Naime, porezno je tijelo utvrdilo primitke tužiteljice u 2019. godini u ukupnom iznosu od 50.119,31 HRK, i to od dohotka od nesamostalnog rada u iznosu od 35.800,00 HRK te od uplata primljenih od Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju u iznosu od 14.319,31 HRK. S druge strane, izdatke u toj godini utvrdilo je u ukupnom iznosu od 997.801,40 HRK, i to za stjecanje građevinskog zemljišta u iznosu od 926.914,10 HRK, za otplatu reprograma u iznosu od 44.887,30 HRK, plaćanje EOS Matrix d.o.o. u iznosu od 2.000,00 HRK te za podmirivanje troškova osobne potrošnje kućanstva u iznosu od 24.000,00 HRK.

18. U 2020. godini porezno je tijelo primitke tužiteljice utvrdilo u ukupnom iznosu od 331.285,19 HRK, koji se sastoje od dohotka u neto iznosu od 51.659,02 HRK, potpore za OPG u iznosu od 13.301,17 HRK, isplate štete u iznosu od 10.000,00 HRK, uplate od strane društva Dom Buzin u iznosu od 6.325,00 HRK te prodaje osobnog automobila u iznosu od 250.000,00 HRK. Izdatke u toj godini porezno je tijelo utvrdilo u ukupnom iznosu od 967.778,92 HRK, koji se odnose na stjecanje građevinskog zemljišta u iznosu od 545.783,95 HRK, otplate reprograma u iznosu od 41.692,00 HRK, plaćanja duga društvu EOS Matrix d.o.o. u iznosu od 11.997,80 HRK, plaćanja poreza na promet nekretnina u iznosu od 21.444,77 HRK, stjecanja osobnog automobila u iznosu od 250.000,00 HRK, uplata gotovine na račun u iznosima od 10.150,00 HRK i 60.710,40 HRK te podmirivanja troškova osobne potrošnje kućanstva u iznosu od 967.778,92 HRK.

19. Kako bi opravdala navedenu razliku u primicima i izdacima, tužiteljica je kao izvor stjecanja imovine navela primitke od prodaje zemljišta u Lici tijekom 2006. godine kada je primila 120.000,00 HRK te 2017. godine kada je primila 10.000,00 HRK, a koji iznosi nisu bili položeni na račun u banci. Međutim, pravilno je tuženik ocijenio kako nije vjerojatno da bi ove primitke tužiteljica čuvala u gotovini sve do 2019. godine, a s obzirom na to da u istom razdoblju nije podmirila rate kredita te je imala dug po osnovi poreza na kuće za odmor i sudskih pristojbi. Pritom je, kako je to tuženik istaknuo, u razdoblju od 2006. do 2018. ostvarivala dohodak od nesamostalnog rada u prosječnom iznosu te je imala uzdržavanog člana obitelji, dok je u 2017. i 2018. godini ostvarivala samo neoporezive primitke po osnovi izravnih plaćanja u poljoprivredi u minimalnom iznosu.

20. Nadalje, tužiteljica je navela da je kao poklon od oca primila iznos od 164.000,00 EUR, koji je preuzela od majke ZA u 2019. godini, a zauzvrat se trebala odreći svog prava na nasljedstvo iza oca. Isto tako, od brata ĐA je u siječnju 2019. godine primila iznos od 16.000,00 EUR. Njezine tvrdnje su potvrdili svojim izjavama majka i brat, pri čemu navedena novčana sredstva nisu držali na računu u banci, već kod kuće. Međutim, porezno je tijelo utvrdilo kako tužiteljičini roditelji navedeni novčani iznos nisu mogli steći s obzirom na njihove primitke koje su ostvarivali od plaće, odnosno mirovine u razdoblju od 2005. do 2017., a koji su sukladno podacima Državnog zavoda za statistiku dostatni za podmirenje osobne potrošnje za dva člana domaćinstva, ali ne za uštedu većeg iznosa novčanih sredstava.

21. Naime, novčani priljevi i odljevi moraju se prvenstveno moći dokazati odgovarajućim vjerodostojnim ispravama, dok su izjave poreznog obveznika u tom smislu samo pomoćno dokazno sredstvo. Tužiteljica ovdje nije dokazala odgovarajućim vjerodostojnim ispravama izvore stjecanja u pogledu izdataka koje je imala u 2019. i 2020. godini, a koji višestruko premašuju njezine primitke, zbog čega je tuženik pravilno ocijenio da razlika između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje predstavlja drugi dohodak na koji je dužna platiti porez.

22. Pritom navodi tužiteljice da zbog gubitka radne sposobnosti nije mogla ostvarivati bilo kakve oporezive primitke nisu odlučni budući da su u ovoj poreznoj stvari relevantne one činjenice kojima se mogu dokazati izvori stečene imovine te je teret dokaza u tom smislu na poreznom obvezniku.

23. Prema navedenom, Sud nalazi da osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, dok prigovori iznijeti u tužbi nisu osnovani i nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u I. točki izreke.

24. S obzirom na to da tuženik nije izgubio spor, odnosno tužiteljica nije niti djelomično uspjela u ovom sporu, nisu ispunjeni uvjeti u smislu članka 147. stavka 1. ZUS-a da se tuženika obveže na to da tužiteljici nadoknadi troškove upravnog spora. Stoga je riješeno kao u II. točki izreke.

25. Člankom 42. stavkom 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano. Stavkom 2. propisano je da Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

26. Budući da tužiteljica nije dokazala da bi u njezinu slučaju bila ostvarena propisana pretpostavka nastanka štete koja je takva da bi se teško mogla popraviti, Sud je ocijenio kako nisu ispunjeni uvjeti za donošenje odluke o odgodnom učinku tužbe u ovom upravnom sporu. Trebalo je stoga, na temelju odredbi članka 42. stavaka 2. i 4. ZUS-a, riješiti kao u III. točki izreke.

U Splitu 31. ožujka 2026.

Sudac

Jakša Marušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude u I. točki izreke i rješenja u II. i III. točki izreke dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA: - tužiteljici, po opunomoćeniku

- tuženiku

- u spis.