Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-1472/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KR iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupane po punomoćniku MR odvjentiku iz Rijeke, Slavka Krautzeka 84 b, protiv tužene GR iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupane po punomoćnici dr. sc. Ani Holjar odvjetnici iz Rijeke, Korzo 4, radi utvrđenje prava vlasništva nekretnine, vrijednost predmeta spora 30.000,00 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 18. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice KR, punomoćnika tužiteljice KR i zamjenika punomoćnice tužene GR, dana 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice KR koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tužiteljica u 1/2 suvlasnička dijela vlasnica nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], štala površine 50 m[2] , upisano u zemljišne knjige Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižnog odjela Rijeka, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], slijedom čega je tužiteljica ovlaštena zatražiti i ishoditi upis tog prava vlasništva u nadležnim zemljišnim knjigama.

2. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u roku od osam dana."

II. Nalaže se tužiteljici JR iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) da tuženoj GR iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 € (slovima: dvije tisuće osamsto i dvanaest eura te pedeset centi) sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 31. ožujka 2026. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe dok se tužena GR odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Dana 19. rujna 2024. zaprimljena je tužba tužiteljice KR koja tvrdi da je tužena GR u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], u naravi štala površine 50 m[2] , upisano u zemljišne knjige Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižnog odjela Rijeka, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. U dokaz navedene tvrdnje tužiteljica KR predlaže uvid u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Nadalje se navodi da navedeni upis u zemljišne knjige tužena GR je ostvarila temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog dana 23. prosinca 2022. godine s prodavateljem NR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. U dokaz navedene tvrdnje tužiteljica KR predlaže uvid u kupoprodajni ugovor od 23. prosinca 2022. godine kao i povijesni izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Navodi se da u trenutku sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora prodavatelj NR bio je upisan u zemljišne knjige kao vlasnik u cijelosti, međutim takav upis nije odražavao stvarno vlasničkopravno stanje nekretnine. Prema tvrdnjama tužiteljice KR suprotno zemljišnoknjižnom upisu, predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu nje i NR svakog u 1/2 suvlasnička dijela. Iz navedenog razloga prema tvrdnjama tužiteljice KR njezin suvlasnički dio NR nije mogao prenijeti na tuženu GR, odnosno tužena GR taj suvlasnički dio nije mogla steći kupoprodajnim ugovorom. Prema tvrdnjama tužiteljice KR ona i NR sklopili su brak dana 17. travnja 1993. godine. Predmetnu nekretninu kupili su za vrijeme trajanja bračne zajednice zajedno iz sredstava stečenih radom, dok je kao kupac i uknjiženi vlasnik samo formalno nastupao NR samostalno. Brak tužiteljice KR i NR razveden je 2011. godine te u dokaz navedenih tvrdnji predlaže se: a) uvid u elektronički zapis iz matice vjenčanih, b) uvid u kupoprodajni ugovor od dana 18. rujna 2002. godine, c) saslušanje stranaka i d) saslušanje svjedoka HR, [adresa]. Posebno se ističe da u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine između tužene GR i NR, tužena GR je znala da nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice KR i NR, te da je tužiteljica KR suvlasnica iste u 1/2 dijela. O tome ju je prilikom razgledavanja nekretnine izričito i pred svjedocima obavijestila sama tužiteljice KR. Dakle, tužena GR je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišne knjige nije potpuno i da je različito od izvanknjižnog stanja, pa ne uživa zaštitu na temelju postupanja s povjerenjem u zemljišne knjige. Pored već predloženih dokaza tužiteljica KR je predložila i saslušanje svjedoka i to: a) UR iz [adresa], b) KRM iz [adresa] i c) ČR iz [adresa]. Slijedom navedenoga predlaže se da naslovni sud donese slijedeću presudu: "1. Utvrđuje se da je tužiteljica u 1/2 suvlasnička dijela vlasnica nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], štala površine 50 m[2] , upisano u zemljišne knjige Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižnog odjela Rijeka, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], slijedom čega je tužiteljica ovlaštena zatražiti i ishoditi upis tog prava vlasništva u nadležnim zemljišnim knjigama. 2. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u roku od osam dana."

2. U svom odgovoru na tužbu od 13. kolovoza 2025. tužena GR je u cijelosti osporila tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane u činjeničnom i pravnom osnovu. Prije iznošenja očitovanja o navodima tužbe, tužena GR u nastavku ističe prigovore koje smatra odlučnima za ishod ovog postupka, a koji samostalno ili kumulativno isključuju mogućnost da sud meritorno odlučuje o tužbenom zahtjevu. Ističe se prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, tužiteljica KR u tužbi ne navodi činjenice niti predlaže dokaze iz kojih bi proizlazilo da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, a ne vlastitu imovinu njezinog bivšeg supruga NR te da je ista kupljena iz novčanih sredstava stečenih radom za vrijeme trajanja bračne zajednice. Iz navoda tužiteljice KR jasno proizlazi da ne postoji pravomoćna sudska presuda donesena u postupku utvrđenja bračne stečevine iz koje bi proizlazilo da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu. Samo pozivanje na navodnu bračnu stečevinu ne može predstavljati dovoljan pravni temelj za podnošenje tužbe radi utvrđenja prava vlasništva protiv treće osobe koja je u zemljišnim knjigama upisana kao jedini vlasnik, i to na nekretnini koja navodno predstavlja bračnu stečevinu. Objektivni identitet spora u parničnom postupku određen je ne samo tužbenim zahtjevom, već i činjeničnom osnovom tog tužbenog zahtjeva. Stoga kada tužiteljica KR svojim navodima niti predloženim dokazima ne traži utvrđenje da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, sud nije ovlašten provoditi dokazni postupak niti utvrđivati činjenice vezane uz eventualnu bračnu stečevinu tužiteljice KR i njezinog bivšeg supruga NR, koji ujedno nije stranka ovog postupka. Takvo postupanje po prosudbi tužene GR predstavljalo bi prekoračenje tužbenog zahtjeva, budući da sud prekoračuje granice postavljenog zahtjeva kada odluku temelji na činjeničnoj osnovi koja je različita od one na koju se tužiteljica KR izrijekom pozvala u tužbi. Da bi se uopće moglo tražiti utvrđenje prava vlasništva na temelju bračne stečevine, prethodno bi u odgovarajućem sudskom postupku trebalo utvrditi da predmetna nekretnina doista čini bračnu stečevinu, što nije predmet ovog postupka. Stoga prema tvrdnjama tužene GR jasno proizlazi da tužiteljica KR u ovom postupku nije aktivno legitimirana za podnošenje tužbe radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Slijedom navedenog, predlaže se naslovljenom sudu odbaciti tužbu tužiteljice KR zbog nedostatka aktivne legitimacije. Potom se ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Naime, tužiteljica KR je je podnijela tužbu na utvrđenje iz članka 187. Zakona o parničnom postupku, tražeći utvrđenje svog prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini u ½ dijela. Sama činjenična i materijalnopravna osnova tužbe jasno upućuje na to da tužbeni zahtjev proizlazi iz navodne bračne stečevine tužiteljice KR i njezinog bivšeg supruga NR, temeljem odredbi 35. i 36. Obiteljskog zakona o suvlasništvu bračnih drugova u bračnoj stečevini. Čak i da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, što se opreza radi izričito osporava, tada bi drugi suvlasnik prema istim navodima bio upravo bivši suprug tužiteljice NR, a ne tužena GR. Tužena GR nije bila bračni drug tužiteljice KR, niti se nalazi u bilo kakvom materijalno pravnom odnosu s tužiteljicom koji bi mogao biti temelj tužbenog zahtjeva. Spor radi utvrđenja bračne stečevine ne može se voditi između bivšeg bračnog druga i treće osobe koja je nekretninu stekla pravnim poslom od bivšeg bračnog druga, već isključivo između bračnih drugova ili bivših bračnih drugova radi međusobnog utvrđenja suvlasničkih dijelova. Tužena GR naglašava da je ona vlasništvo sporne nekretnine stekla valjanim pravnim poslom i upisom u zemljišne knjige. Prema članku 8. Zakona o zemljišnim knjigama, smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, a stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige pravno je zaštićen ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u istinitost i potpunost upisa. Tužiteljica KR ne iznosi odlučne činjenice koje bi mogle isključiti dobru vjeru tužene GR, niti predlaže dokaze kojima bi to dokazala. Prema tvrdnjama tužene GR svoja eventualna prava tužiteljica KR može ostvarivati primarno prema prodavatelju, odnosno svom bivšem suprugu NR, ali ne prema kupcu i stjecatelju koji je svoje pravo stekao zakonito i u dobroj vjeri, oslanjajući se na potpuno i istinito zemljišnoknjižno stanje. Stoga po prosudbi tužene GR jasno proizlazi da ona u ovom postupku nije pasivno legitimirana, budući da eventualna prava koja tužiteljice KR ističe može ostvarivati isključivo prema svom bivšem suprugu NR, a ne prema trećoj osobi koja je nekretninu stekla zakonito, valjanim pravnim poslom i u dobroj vjeri, oslanjajući se na uredno zemljišnoknjižno stanje. Slijedom navedenog, predlaže se naslovljenom sudu odbaciti tužbu zbog nedostatka pasivne legitimacije tužiteljice KR. Nakon toga tužena GR ističe prigovor nedostatka pravnog interesa. Naime, prema članku 187. Zakona o parničnom postupku, tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa kada je to posebnim propisom predviđeno ili kada tužitelj ima pravni interes da se takvo pravo ili odnos utvrdi. Konstatira se da je tužiteljica KR podnijela tužbu na utvrđenje protiv tužene GR, tražeći utvrđenje svog prava suvlasništva u ½ dijela predmetne nekretnine. Iz navoda tužiteljica KR proizlazi da svoj zahtjev temelji na odredbama 35. i 36. Obiteljskog zakona o bračnoj stečevini, navodeći da je nekretnina stečena tijekom braka s bivšim suprugom IR i da stoga predstavlja njihovu bračnu stečevinu, svakoga u ½ dijela. Ako bi takvi navodi bili točni, drugi suvlasnik prema materijalnopravnoj osnovi bio bi upravo bivši suprug tužiteljice NR, a ne ovdje tužena GR. Tužena GR nije bila bračni drug tužiteljice KR niti se nalazi u materijalno pravnom odnosu iz kojeg proizlazi traženo pravo suvlasništva. Spor radi utvrđenja bračne stečevine može se voditi isključivo između bračnih ili bivših bračnih drugova radi međusobnog utvrđenja suvlasničkih dijelova, a ne protiv treće osobe koja je nekretninu stekla pravnim poslom od jednog od bračnih drugova. Nadalje, tužiteljica KR ne raspolaže pravomoćnom sudskom odlukom kojom bi bilo utvrđeno da predmetna nekretnina čini bračnu stečevinu, niti javnom ili privatnom ispravom kojom bi bilo potvrđeno njezino pravo suvlasništva. Bez prethodnog pravomoćnog utvrđenja njezinog stvarno pravnog položaja prema otuđitelju nekretnine, tužiteljica KR nema pravni interes za vođenje utvrđujuće parnice protiv trećeg stjecatelja. Slijedom navedenog, predlaže se da sud odbaci tužbu zbog nedostatka pravnog interesa tužiteljice KR. Nakon toga tužena GR ističe prigovor neuredne i nepotpune tužbe. Članak 106. Zakona o parničnom postupku propisuje da tužba mora biti razumljiva, sadržavati sve što je potrebno za vođenje postupka te odlučne činjenice i dokaze na kojima se temelji tužbeni zahtjev. Prema tvrdnjama tužene GR u konkretnom slučaju, podnesena tužba ne udovoljava navedenim zakonskim zahtjevima, jer ne sadrži sve odlučne činjenice i odgovarajuće dokaze potrebne za vođenje spora u povodu deklaratorne tužbe, niti je tužbeni zahtjev formuliran na način koji bi omogućio donošenje presude podobne za provedbu u zemljišnim knjigama. Slijedom navedenog, tužba je neuredna i nepotpuna u smislu članka 106. ZPP-a te se predlaže naslovljenom sudu odbaciti tužbu. Ukoliko naslovljeni sud ne prihvati prethodno istaknute prigovore i ne odbaci tužbu, tužena GR se, podredno i bez prejudiciranja navedenih prigovora, u nastavku očituje o navodima iz tužbe kako slijedi. Tužena GR u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane u činjeničnom i pravnom osnovu, pri tome obrazlažući kako slijedi. IV. Prije svega, tužena GR ističe prigovor na vrijednost predmeta spora, koja je u tužbi naznačena u iznosu od 1.350,00 €, smatrajući da je ista očigledno suviše nisko naznačena. Naime, u ugovoru o kupoprodaji predmetne nekretnine od 18. rujna 2022. godine, u pogledu koje se ovom tužbom traži utvrđenje prava vlasništva, ugovorena je kupoprodajna cijena od 30.000,00 €, za koji je iznos i izvršen prijenos prava vlasništva na tuženu GR. S obzirom na narav i pravne učinke navedenog ugovora, a posebno imajući u vidu da se radi o prijenosu prava vlasništva na nekretnini, vrijednost predmeta spora ne može biti niža od navedene kupoprodajne cijene, a moguće je i znatno viša. Slijedom navedenog, tuženica predlaže da naslovljeni sud utvrdi vrijednost predmeta spora u iznosu od 30.000,00 EUR. U dokaz navedene tvrdnje tužena GR predlaže uvid u ugovor o kupoprodaji od 18. rujna 2022. godine. Tužena GR ističe da su u cijelosti su paušalni i nedokazani navodi tužiteljice KR da zemljišnoknjižni upis u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora „nije odražavao stvarno vlasničkopravno stanje nekretnine“. Navodi se da nesporno je da tužiteljica KR u ovom postupku podnosi deklaratornu tužbu iz članka 187. ZPP -a, tražeći utvrđenje svog suvlasništva u ½ idealnog dijela predmetne nekretnine. Međutim, sama činjenična i pravna osnova tužbe jasno pokazuje da tužbeni zahtjev proizlazi iz navodne bračne stečevine tužiteljice KR i njezinog bivšeg supruga NR, temeljem odredbi 35. i 36. Obiteljskog zakona o suvlasništvu bračnih drugova. Čak i kada bi se pretpostavilo da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, drugi suvlasnik prema samim navodima tužiteljice KR bio bi upravo njezin bivši suprug NR, a ne tužena GR. Tužena GR nije bila bračni drug tužiteljice KR, niti se nalazi u bilo kakvom materijalno pravnom odnosu iz kojeg bi moglo proizaći pravo suvlasništva tužiteljice KR na spornoj nekretnini. Spor radi utvrđenja bračne stečevine ne može se voditi protiv treće osobe koja je nekretninu stekla pravnim poslom od jednog od bračnih drugova, već isključivo između bračnih, odnosno bivših bračnih drugova, radi međusobnog utvrđenja suvlasničkih dijelova. Tužena GR naglašava da je ona vlasništvo predmetne nekretnine stekla valjanim pravnim poslom, ugovorom o kupoprodaji nekretnine, od osobe koja je bila zakonito i jedino upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama te je svoje pravo stekla zakonito, u dobroj vjeri i s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga. Tužiteljica KR u tužbi ne iznosi navode niti predlaže dokaze kojima dokazuje odlučne činjenice kojima bi se isključila zakonitost i valjanost stjecanja prava vlasništva tužene GR, niti dostavlja pravomoćnu sudsku odluku ili ispravu kojom bi bilo utvrđeno da nekretnina čini bračnu stečevinu. Bez prethodnog pravomoćnog utvrđenja stvarnopravnog odnosa između tužiteljice KR i otuđitelja (bivšeg supruga), tužiteljica KR nema pravni interes za vođenje deklaratorne parnice protiv trećeg stjecatelja. Stoga, eventualna prava koja tužiteljica KR tvrdi da ima može ostvarivati isključivo prema svom bivšem suprugu, a ne prema tuženoj GR koja je pravo vlasništva stekla zakonito i uz punu pravnu zaštitu. U odnosu na predloženi dokaz saslušanjem svjedoka HR, tužena GR ističe da nije jasno na koju bi se odlučnu činjenicu saslušanje tog svjedoka odnosilo niti na koji bi način njegovo saslušanje moglo imati pravnu relevantnost za dokazivanje prava suvlasništva tužiteljice KR u ovom postupku. Takav dokazni prijedlog, koji nije određen u pogledu činjenica koje bi se njime dokazivale, ne bi trebao biti prihvaćen. Slijedom navedenog, osporeni navodi tužiteljice KR u cijelosti su neosnovani, pravno irelevantni i nedokazani, te ne mogu imati utjecaja na zakonitost i valjanost prava vlasništva tuženice. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tužena GR predlaže: a) uvid u zemljišnoknjižni izvadak za nekretninu zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], b) uvid u povijesni zemljišnoknjižni izvadak za nekretninu zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], c) uvid u ugovor o kupoprodaji od 18. rujna 2022. godine, d) saslušanje stranaka, e) saslušanje svjedoka NR, na adresi [adresa] i e)po potrebi drugi svjedoci. Navodi tužiteljice KR da je tužena GR u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora znala da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice KR i NR te da je tužiteljica KR suvlasnica u ½ dijela, u cijelosti se osporavaju kao neosnovani i nedokazani. Tužena GR naglašava da ona prije sklapanja kupoprodajnog ugovora nikada nije vidjela niti osobno upoznala tužiteljicu KR, niti je s njom na bilo koji način komunicirala. Predmetnu nekretninu razgledala je isključivo u društvu ovlaštenog agenta za promet nekretnina, bez prisustva tužiteljice KR. U trenutku sklapanja pravnog posla zemljišnoknjižno stanje bilo je uredno, a prodavatelj je bio zakonito upisan kao jedini vlasnik nekretnine. Nadalje tužena GR ističe da njoj su bile predočene sve uredne isprave potrebne za promet nekretnina, uključujući kupoprodajni ugovor i zemljišnoknjižni izvadak, te nije imala nikakvih razloga posumnjati da bi predmetna nekretnina mogla predstavljati bračnu stečevinu ili da bi na njoj postojala prava trećih osoba. Položaj poštenog kupca, kakav u ovom slučaju ima tužena GR, izrijekom je zaštićen Zakonom o zemljišnim knjigama (čl. 8. st. 2. –5.) te Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (čl. 122.–124.). Prema članku 8. stavku 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama, zemljišna knjiga smatra se istinitim i potpunim odrazom činjeničnog i pravnog stanja nekretnine, a stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige pravno je zaštićen ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u njihovu potpunost ili istinitost. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti samo zato što stjecatelj nije istraživao izvanknjižno stanje. Člankom 122. stavkom 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da stjecatelj uživa zaštitu ako je u trenutku sklapanja posla i podnošenja prijedloga za upis postupao u dobroj vjeri, ne znajući niti imajući dovoljno razloga posumnjati da stvar ne pripada otuđitelju. Prema članku 123. stavku 1. istog Zakona, stjecatelj u takvim okolnostima stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, a člankom 124. stavkom 1. dodatno se štiti njegovo povjerenje u potpunost zemljišne knjige, čime se nekretnina stječe kao neopterećena pravima, teretima ili ograničenjima koja nisu bila upisana. Upravo sukladno tim zakonskim odredbama, tužena GR naglašava da je ona imala osnovan i zakonit razlog vjerovati da zemljišnoknjižno stanje istinito i potpuno odražava stvarno činjenično i pravno stanje predmetne nekretnine. U prilog citiranim zakonskim odredbama i činjenicama ovog slučaja ide i sudska praksa Vrhovnog suda RH, odluka Rev 1031/2020 -2 od dana 21. listopada 2020. godine: „…pravo stjecatelja koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ima jaču pravnu zaštitu od prava suvlasnika ili zajedničkog vlasnika čije pravo vlasništva je stečeno na temelju zakona, a u vrijeme stjecateljeva upisa prava u zemljišnu knjigu pravo vlasništva stvarnog vlasnika nije bilo upisano.“ Dodatno, činjenica da je tužena GR angažirala ovlaštenu agenciju za promet nekretnina, koja je prije oglašavanja nekretnine provjerila zemljišnoknjižno stanje, dodatno potvrđuje opravdanost povjerenja u upisano stanje i ispravnost dokumentacije. U odnosu na predloženo saslušanje svjedoka VR, KRM i ČR, tužena GR ističe da tužiteljica KR ne navodi jasne i konkretne odlučne činjenice koje bi ti svjedoci trebali potvrditi, niti pojašnjava na koji bi način njihovo saslušanje moglo biti pravno relevantno za dokazivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, a osobito u pogledu okolnosti je li tužena GR znala da nekretnina predstavlja bračnu stečevinu. Dodatno, iz dostavljenih adresa predloženih svjedoka razvidno je da isti ne žive niti u neposrednoj blizini predmetne nekretnine, što dodatno dovodi u pitanje njihova neposredna saznanja o odlučnim činjenicama ovog spora. Slijedom navedenog, osporeni navodi tužiteljice KR po prosudbi tužene GR ne mogu imati utjecaja na zakonitost i valjanost stjecanja njezinog prava vlasništva, niti su potkrijepljeni relevantnim dokazima. U dokaz navedenog predlaže se: a) saslušanje stranaka, b) saslušanje svjedoka NR, na adresi [adresa] i c) po potrebi drugi svjedoci. Iz svih okolnosti ovog slučaja razvidno je da predmetna nekretnina tužiteljici JR tijekom dugog vremenskog razdoblja nije predstavljala imovinski niti životni prioritet. Od njezine kupnje 2008. godine, pa sve do podnošenja tužbe u rujnu 2024. godine, tužiteljica KR nije iskazivala nikakav interes za upravljanje, održavanje ili korištenje iste, niti je poduzimala ikakve korake u pogledu reguliranja vlasničkih odnosa u zemljišnim knjigama. Tužena GR je, naprotiv, odmah po stjecanju nekretnine pristupila značajnim ulaganjima, financiranim isključivo iz vlastitih sredstava. U trenutku kupnje, nekretnina je bila u izrazito lošem i derutnom stanju bez priključaka na osnovne komunalne mreže (voda, električna energija). Tužena GR je svojim angažmanom i na vlastiti trošak osigurala sve potrebne priključke te provela opsežne radove unutarnjeg i vanjskog uređenja, uključujući izvedbu toplinske izolacije, postavljanje keramike, opremanje interijera i druge građevinske zahvate koji su nekretninu učinili pogodnom za stanovanje. Potpuna pasivnost tužiteljice KR u pogledu održavanja, korištenja i financiranja nekretnine tijekom gotovo 16 godina, kao i potpuni izostanak aktivnosti vezanih uz pokušaj utvrđenja bračne stečevine ili prava suvlasništva na nekretnini i upisa prava suvlasništva u zemljišne knjige, jasno ukazuje na činjenicu da se tužiteljica KR nije ponašala niti kao izvanknjižna suvlasnica. Tek nakon što je nekretnina, zahvaljujući isključivim ulaganjima tužene GR, značajno povećala svoju tržišnu vrijednost, tužiteljica KR iskazuje interes za utvrđenje svog navodnog prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini. Vrijednost nekretnine u trenutku kupnje 2008. godine bila je znatno niža zbog lošeg građevinskog stanja i potpune nefunkcionalnosti. Tek kontinuiranim ulaganjima tužene GR nekretnina je valorizirana, a trenutni pokušaj tužiteljice KR da ostvari upis suvlasničkog prava predstavlja isključivo oportunistički pokušaj ostvarivanja imovinske koristi, a ne zaštitu stvarno uskraćenih suvlasničkih prava. Da se pri raspolaganju bračnom stečevinom vrednuju konkretne okolnosti slučaja i ponašanje bračnog druga koji nije bio sudionik pravnog posla, proizlazi i iz sudske prakse: „Ništetnost pravnog posla kojim se raspolaže bračnom stečevinom utvrđuje se u svakom pojedinom slučaju uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, te ponašanje, savjesnost i dobru vjeru svih sudionika određenog pravnog odnosa, te bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa.“ (Sentenca Županijskog suda u Varaždinu, Gž Ovr - 236/17-5 od 27. svibnja 2017. godine) „U svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir sve okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla mora se procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa.“ (Sentenca Županijskog suda u Osijeku, posl. br. Gž-1038/2017 od 15. veljače 2018. godine). Po prosudbi tužene GR nesporno je da ponašanje tužiteljice KR kao drugog bračnog druga nije bilo savjesno niti u dobroj vjeri, budući da je od 2008. godine, kada je nekretnina navodno stečena u okviru bračne stečevine, pa sve do 2022. godine kada ju je kupila tužena GR, a osobito nakon razvoda 2011. godine, imala mogućnost urediti imovinskopravne odnose s bivšim suprugom i utvrditi bračnu stečevinu te upisati svoje pravo suvlasništva u zemljišne knjige, što nije učinila. Tek nakon 16 godina, i to nakon prodaje nekretnine, u trenutku kada je nekretnina u procesu rekonstrukcije i uređenja i znatno povećane vrijednosti, pokušava utvrditi svoje pravo suvlasništva, što jasno pokazuje da njezin tužbeni zahtjev nije motiviran zaštitom stvarno uskraćenih vlasničkih prava, nego isključivo željom da ostvari imovinsku korist na temelju ulaganja i rada tužene GR. Prema tvrdnjama tužene GR takvo postupanje ukazuje na očitu pasivnost i nebrigu tužiteljice KR tijekom dugog vremenskog razdoblja, uz istodobno iskazivanje interesa tek kada je nekretnina, zahvaljujući isključivim njezinim financijskim i organizacijskim angažmanom, dobila znatno veću tržišnu vrijednost i funkcionalnu uporabljivost. Dodatno, valja istaknuti da tužiteljica KR posjeduje kuću koja se nalazi u blizini predmetne nekretnine, što znači da je imala neposredan uvid u stanje iste tijekom svih ovih godina, pa i u vrijeme kada je bila zapuštena i neodržavana. Unatoč tome, nije poduzela nikakve radnje radi zaštite ili ostvarivanja svojih navodnih prava. Naglašava se da tužiteljica KR je čak na predmetnoj nekretnini ciglama zazidala prozore, i to iz susjedovog vrta, čime je nezakonito intervenirala na tuđoj stvari, smetala posjed tužene GR i povrijedila pravo vlasništva tužene GR. Ovakvo postupanje tužiteljice KR po mišljenju tužene GR potvrđuje da je tužiteljica KR bila svjesna da tužena GR nekretninom upravlja kao vlasnica te u nju ulaže vlastita sredstva radi njezine potpune obnove i uređenja. Pored već predloženih dokaza tužena GR predlaže uvid u fotografije radova u procesu rekonstrukcije i uređenja nekretnine kao i zazidanih prozora te po potrebi očevid na licu mjesta. Slijedom svega navedenog i istaknutih prigovora, predlaže se da naslovljeni sud odbaci tužbu kao nedopuštenu, a podredno odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužiteljicu KR tužiteljicu na naknadu parničnog troška tuženoj GR s pripadajućim zateznim kamatama sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u: ugovor o kupoprodaji između HR kao prodavatelja i MRM kao kupca od 18. rujna 2022. (list sudskog spisa broj 4), elektronički zapis iz matice vjenčanih Matičnog ureda Rijeka za matično područje Rijeka za godinu 1993. pod rednim brojem 192 (list sudskog spisa broj 6), aktualni i povijesni izvadak iz zemljišne knjige za k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list sudskog spisa broj 8 i 9), ugovor o kupoprodaji nekretnine između NR kao prodavatelja i GR kao kupca od 23. prosinca 2022. (list sudskog spisa broj 11, 12, 13, 14 i 15), razne fotografije (list sudskog spisa od broja 39 do 54, 63, 64 i 65), izvod i katastarskog plana za k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Rijeka od 1. prosinca 2025. (list sudskog spisa broj 58) i Ugovor o diobi bračne stečevine između ZR i ĆR od 21. prosinca 2011. (list sudskog spisa od broja 83 do 86). U svojstvu svjedoka saslušani su: HR (list sudskog spisa broj 72), ĐR (list sudskog spisa broj 72 i 73), LR (list sudskog spisa broj 73), VR (list sudskog spisa broj 73 i 74) i NR (list sudskog spisa broj 91). Na ročištu dana 20. siječnja 2026. u svojstvu stranaka saslušani su tužiteljica KR (list sudskog spisa broj 74, 75 i 76) i tužena GR (list sudskog spisa broj 77).

4. Povodom prigovora tužene GR ovaj sud je kao vrijednost predmeta spra u ovoj parnici odredio iznos od 30.000,00 € koliko je naznačena kupoprodajna cijena u ugovoru o kupoprodaji nekretnine između NR kao prodavatelja i GR kao kupca od 23. prosinca 2022. Naime, nakon izvršenih opsežnih adaptacija nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sadašnja tržišna vrijednost te nekretnine je i najmanje dvostruko vrjednija od navedenog iznosa.

5. Svojim podneskom od 1. prosinca 2025. tužiteljica KR je između ostaloga konstatirala da nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] je sada upisna u novi zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te je sukladno navedenom i ispravila svoj tužbeni zahtjev.

6. Točna je tvrdnja tužiteljice KR da ugovor o diobi bračne stečevine između ZR i ĆR od 21. prosinca 2011. je priložen u spis podneskom tužene GR od 27. siječnja 2026. tj. nakon zaključenja prethodnog postupak u ovoj parnici dana 20. siječnja 2026. Međutim prema čl. 299. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Valja naglasiti da nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (odnosno sada zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) na adresi [adresa] tj uređeni ugostiteljski objekt Millenium nije niti bila predmet ovoga parničnog postupka te dok nije izvršila uvid u zemljišne knjige za tu nekretninu tužena GR nije mogla znati da je tužiteljica KR zatajila tu bitnu činjenicu kojom i ona sama priznaje da ona i njezin bivši suprug NR jedan prema drugom nemaju više nikakvih međusobnih potraživanja s osnova bračne stečevine. Naime, tužiteljica KR je cijelo vrijeme neistinito tvrdila da nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (odnosno sada u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) je njihova bračna tečevina.

7. Na ročištu dana 18. veljače 2026. godine u smislu čl. 7. st. 1. ZPP-a sud je upozorio stranke da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 18. veljače 2026. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječi punomoćnik tužiteljice KR je predložilo usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice KR

1 0

KR u cijelosti dok je zamjenica punomoćnice tužene GR predložila odbijanje istog kao neosnovanog.

8. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice KR je neosnovan u cijelosti.

9. Iz priloženog elektroničkog zapisa iz matice vjenčanih Matičnog ureda Rijeka za matično područje Rijeka za godinu 1993. pod rednim brojem 192 razvidno je da su NR i KR zaključili brak dana 17. travnja 1993. u Rijeci te su oni nakon sklapanja braka oboje uzeli prezime K. Njihov brak je razveden presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3339/2011 od 14. listopada 2011.

10. Iz priloženog izvatka iz zemljišne knjige za nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] razvidno je da prijašnji vlasnik te nekretnine koja sada ima adresu [adresa] je bio HR koji je tu nekretninu temeljem ugovora o kupoprodaji od 18. rujna 2022. prodao GRM. Međutim bez obzira što se kao kupac navodi samo GRM iz suglasnih iskaza svjedoka HR, tužiteljice KR kao i svjedoka NR nije sporno da su tu nekretninu kupili zajednički tadašnji supružnici JRM i GRM. Naime, iz iskaza svjedoka HR razvidno je da kuća na adresi [adresa] je nekada bila jedinstvena cjelina u vlasništvu DR koju su zajednički kupili on te tadašnji supružnici JRM i GRM. Oni su se kasnije napravili parcelaciju na način da su napravljene dvije stambene jedinice. Sjeverni dio kuće na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] je njemu pripao u vlasništvo te je dobio adresu [adresa] dok južni dio kuće sagrađen na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] je dobio adresu [adresa] te je isti pripao u vlasništvo tadašnjih supružnika JRM i NRM iako u zemljišnim knjigama se kao vlasnik navodi samo GRM. Prema tvrdnjama nepristranog svjedoka HR, čiji je iskaz kao istinit u cijelosti prihvatio ovaj sud, razvidno je da on je imao trgovinu mješovitom robom na adresi [adresa] i to negdje od 1997. do 1999. godine, a poslije je trgovina zatvorena sve do 2022. kada je on tu nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] prodao. Tko je i na koji način koristio nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] nakon 2022. godine svjedoku HR nije poznato.

11. Iz priloženog ugovora o kupoprodaji nekretnine između NR kao prodavatelja i GR kao kupca od 23. prosinca 2022. razvidno je da predmet kupoprodaje je nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja je kupljena za kupoprodajnu cijenu od 30.000,00 € te se je tužena GR i uknjižila kao vlasnica te nekretnine rješenjem Zemljišno- knjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Z-6976/2024 od 13. ožujka 2024.

12. Ovaj sud ne prihvaća kao istinitu tvrdnju tužiteljice KR da između nje i njezinog višeg supruga NR je oduvijek bilo nesporno da nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa] je njihova bračna tečevina svakog u 1/2 dijela. Naime, prema utvrđenju ovoga suda to je bilo tako sve dok oni nisu zaključili ugovor o diobi bračne

1 1

stečevine između ZR i ĆR od 21. prosinca 2011. Naime tom diobom je tužiteljici JR isključivo pripalo u vlasništvo nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] u naravi kuća i dvorište površine 198 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (odnosno kasnije zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]). U čl. 6. ugovora o diobi bračne stečevine između ZR i ĆR od 21. prosinca 2011. se izričito navodi da ugovorne strane potpisom ovoga ugovora odriču se bilo kakvog prava sa osnove bračne stečevine. Također ovaj sud ne prihvaća kao istinitu niti tvrdnju tužiteljice KR da sukladno dogovoru sa njezinim bivšim suprugom NR oni su se dogovorili 2014. godine kada je ona preuzela vođenje lokala Millenium da nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koriste po pola tj. ona polovicu koja je bliže lokalu, a NR onu drugu polovicu. Naime iz iskaza svjedoka NR razvidno je da 2013. godine on je zazidao vrata kojima se ugostiteljskog objekta Millenium sa adrese [adresa] moglo uči na nekretninu [adresa] te od tada isključivo on taj prostor koristi kao skladište starih stvari. Također i saslušana svjedokinja VR koja radi kao konobarica u ugostiteljskom objektu Millenium od 2018. godine pa nadalje je potvrdila da oni u tom periodu nikada nisu koristili nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa].

13. iz iskaza svjedokinja ĐR, LR i VR, čije je iskaze ovaj sud prihvatio kao istinite, razvidno je da su one osobno čule kako tužiteljica KR upozorava tuženu GR i njezinog tadašnjeg supruga da ne kupuje nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od svjedoka NR budući je to njihova bračna tečevina i da se ona protivi toj kupoprodaji. To potvrđuje i sama tužiteljica KR te u tom dijelu ovaj sud prihvaća njezin iskaz kao istinit. Iz navedenih razloga ovaj sud ne prihvaća kao istinitu tvrdnju tužene GR da ona prije kupnje nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] nije bila upozorena od tužiteljice KR da je ista bračna tečevina nje i NR te da se ona protivi toj kupoprodaji. Naime, prema utvrđenju ovoga suda tužiteljica KR je u tri navrata na navedene okolnosti upozorila tuženu GR.

14. Iz iskaza tužiteljice KR razvidno je da od kraja studenog 2022. je njoj poznato da njezin bivši suprug prodaje nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja je i prodana posredstvom agencije Remax dana 23. prosinca 2022. godine. Suprug tužene GR je preminuo dana **.**.2023., a nešto prije toga oni su promijenili krov na objektu u [adresa], a kasnije je tužena GR sukcesivno nastavila i sa ostalim građevinskim radovima.

15. Prema čl. 8. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine br. 63/2019, 128/2022, 155/2023, 127/2024 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZZK) smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta. Potom je u čl. 8. st. 3. ZZK-a propisano da stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige pravno je zaštićen ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo zato što nije istraživao izvanknjižno stanje. U čl. i. st. 4. ZZK-a je propisano da osoba koja je u dobroj vjeri upisala knjižno pravo, postupajući s

1 2

povjerenjem u potpunost zemljišne knjige, stekla ga je neopterećeno teretima koji nisu bili upisani u trenutku kad je zatražen upis niti je tada iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis, osim ako je zakonom drukčije određeno. Također valja naglasiti da prema čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( Narodne novine br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZV) smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Prema čl. 122. st. 2. ZV-a stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Na kraju je čl. 122. st. 3. ZV-a propisano da nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Također prema čl. 124. st. 1. ZV-a stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.

16. Obzirom na sve prethodno navedene okolnosti očito je da tužena GR nije imala nikakvog razloga obazirati se na nedokazane tvrdnje tužiteljice KR da je nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] navodno bračna tečevina nje i njezinog bivšeg supruga NR. Naime, svjedok NR je bio upisan kao vlasnik nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i u posjedu iste te je on uvjeravao tuženu GR da je to njegovo isključivo vlasništvo, a isto je potvrdio i agent iz agencije Remax koja se bavi posredovanjem u prometu nekretninama. Da je smatrala da nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] je bračna tečevina onda bi po prosudbi ovoga suda zasigurno u čl. 6. ugovora o diobi bračne stečevine između ZR i ĆR od 21. prosinca 2011. ne bi stajalo da se ugovorne strane odriču bilo kojeg prava potraživanja s osnova bračne stečevine. Naime, očito je da zaključenjem ugovora o diobi bračne stečevine između ZR i ĆR od 21. prosinca 2011. je tužiteljica KR dobila u isključivo vlasništvo daleko vrjedniju nekretninu tj. k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (odnosno sada zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) na adresi [adresa] tj uređeni ugostiteljski objekt Millenium nego što je ostalo upisano kao vlasništvo svjedoka NR tj. nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (odnosno sada zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) na adresi [adresa] tj. neuređeno spremište. Dakle, po prosudbi ovoga suda tužiteljica KR je znala da njoj ne pripada bilo kakvo vlasničko pravo na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] odnosno ako drži da je ugovor o diobi bračne stečevine između ZR i ĆR od 21. prosinca 2011. pravno nevažeći iz bilo kojeg razloga onda bi svjedok NR bio valjda također suvlasnik i na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (odnosno sada zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) na adresi [adresa] tj uređeni ugostiteljski objekt Millenium. Međutim to tužiteljica KR niti ne tvrdi, a niti je od razvoda njihovog braka od 14.10.2011.

1 3

pa nadalje pokrenula bilo kakav postupak da se utvrdi njezino pravo suvlasništva s osnova bračne stečevine ne nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. To nije učinila niti nakon što je saznala da njezin bivši suprug NR je oglasio prodaju nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] iako kako to ona tvrdi njoj je poznato da svjedok NR je prevarant. Nakon što je tužena GR već izvela znatne građevinske radove tužiteljica KR je pokrenula protiv tužena GR tužbu radi utvrđenja prava suvlasništva na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] u naravi štala površine 50 m[2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] tek dana 19. rujna 2024. kada je ishodovala i zabilježbu spora pod poslovnim brojem Z-23468/2024. Dakle, ovome sudu su potpuno neuvjerljive tvrdnje da tužiteljica KR od razvoda braka 14. listopada 2011. pa do dana 19. rujna 2024. kada je podigla tužbu u ovoj parnici nije imala ranije vremena podići tužbu koju je podigla tek u ovoj parnici. Naime, po prosudbi ovoga suda tužiteljica KR je nesavjesna stranka koja nije postupala u dobroj vjeri te je njezin tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovan te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

17. Člankom 154 st. 1 ZPP-a je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinom umješaču naknaditi troškove. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Iz navedenih razloga tuženoj GR je primjenom prethodno citiranih propisa dosuđen parnični trošak zastupanja po angažiranoj punomoćnici i to: 1) za sastav odgovora na tužbu 13.8.2025. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 500,00 €, 2) za sastav podneska tužene GR od 27.1.2026. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 500,00 €, 3) za pristup ročištu punomoćnice tužene GR dana 10.12.2025. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima po Tbr. 9. toč. 2. važeće odvjetniče tarife iznos od 250,00 € i 4) za pristupe ročištima punomoćnice tužene GR dana 20.1.2026. i 18.2.2026. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 500,00 € za svako od tih ročišta odnosno ukupno 2.250,00 €. Navedeni iznos valja još uvećati za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 562,50 € tako da ukupni odvjetnički troškovi zastupanja tužene GR iznose 2.812,50 €. Tuženoj GR nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 23.7.2025. kojim ona dostavlja punomoć za njeno zastupanje budući je istu mogla dostaviti i bez podneska odnosno i kasnije zajedno s odgovorom na tužbu, a u svakom slučaju taj podnesak nije niti na koji način uzrokovala sama tužiteljica KR. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom II.

U Rijeci 31. ožujka 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

1 4

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice KR zajedno s rješenjem o dužnosti plaćanja sudske pristojbe na nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1474/2024-16 od 31. ožujka 2026. u iznosu od 346,45 € i

- pun. tužene GR.

NAPOMENA. Odmah nakon objave presude spis proslijediti na uvid Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci pozivom na njihov poslovni broj KR-DO-17/2026.