Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-493/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R VA T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužiteljice ĐRP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Davorki Kovač, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, Podružnica 11, Varaždin, I. K. Sakcinskog 17, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 26. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 31. ožujka 2026. kao dana donošenja i objave presude

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužiteljici ĐRP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 9.051,45 eura, (devet tisuća pedeset jedan euro i četrdeset pet centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od 17.7.2007. do 21.12.2007. po stopi od 15%, po stopi od 14% godišnje računajući 1.1.2008. do 30.6.2011., po stopi od 12% godišnje računajući 1.7.2011. do 31.7.2015., od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve računajući kako slijedi na iznose i datume dospijeća od:

26.02.09. na iznos od 125,85 €

16.03.09. na iznos od 79,37 €

20.04.09. na iznos od 80,82 €

20.05.09. na iznos od 82,82 €

18.06.09. na iznos od 76,84 €

28.07.09. na iznos od 76,18 €

27.08.09. na iznos od 77,37 €

25.09.09. na iznos od 75,52 €

16.10.09. na iznos od 73,52 €

24.11.09. na iznos od 78,83 €

14.12.09. na iznos od 76,18 €

29.01.10. na iznos od 90,11 €

23.02.10. na iznos od 92,77 €

30.03.10. na iznos od 99,54 €

28.04.10. na iznos od 98,21 €

28.05.10. na iznos od 104,98 €

29.06.10. na iznos od 119,45 €

28.07.10. na iznos od 122,63 €

21.09.10. na iznos od 277,12 €

12.10.10. na iznos od 139,22 €

15.11.10. na iznos od 122,00 €

29.12.10. na iznos od 149,18 €

17.01.11. na iznos od 141,21 €

22.02.11. na iznos od 141,21 €

28.03.11. na iznos od 141,21 €

28.04.11. na iznos od 141,48 €

29.06.11. na iznos od 330,74 €

27.07.11. na iznos od 183,71 €

22.09.11. na iznos od 317,68 €

12.10.11. na iznos od 141,88 €

29.11.11. na iznos od 147,08 €

28.12.11. na iznos od 152,50 €

30.01.12. na iznos od 160,86 €

28.02.12. na iznos od 163,11 €

29.03.12. na iznos od 157,41 €

29.06.12. na iznos od 484,96 €

30.07.12. na iznos od 160,46 €

17.09.12. na iznos od 305,92 €

30.10.12. na iznos od 61,73 €

28.11.12. na iznos od 258,94 €

22.01.13. na iznos od 309,64 €

26.02.13. na iznos od 153,96 €

22.03.13. na iznos od 155,95 €

23.04.13. na iznos od 159,13 €

29.05.13. na iznos od 142,41 €

28.06.13. na iznos od 144,53 €

29.07.13. na iznos od 146,12 €

30.08.13. na iznos od 151,43 €

24.09.13. na iznos od 153,82 €

30.10.13. na iznos od 153,82 €

28.11.13. na iznos od 157,44 €

27.12.13. na iznos od 159,13 €

21.01.14. na iznos od 68,88 €

25.02.14. na iznos od 74,85 €

20.03.14. na iznos od 75,65 €

15.04.14. na iznos od 74,59 €

13.05.14. na iznos od 70,21 €

18.06.14. na iznos od 71,27 €

21.07.14. na iznos od 74,19 €

14.08.14. na iznos od 75,52 €

15.09.14. na iznos od 74,19 €

30.10.14. na iznos od 80,16 €

19.12.14. na iznos od 24,84 €

28.01.15. na iznos od 82,42 €

16.02.15. na iznos od 82,42 €

12.03.15. na iznos od 82,42 €

10.04.15. na iznos od 82,42 €

12.05.15. na iznos od 59,44 € ,

sve računajući do isplate u roku od 15 dana.

II. Odbija se prvo postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska tužiteljice od 22. kolovoza 2025. koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju ĐRP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 9.051,45 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od 17.07.2007. do 21.12.2007. po stopi od 15%, a po stopi od 14% godišnje računajući 01.01.2008. do 30.06.2011., a po stopi od 12% godišnje računajući 01.07.2011. do 31.07.2015., te od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve računajući kako slijedi na iznose i datume dospijeća od:

26.02.09. na iznos od 125,85 €

16.03.09. na iznos od 79,37 €

20.04.09. na iznos od 80,82 €

20.05.09. na iznos od 82,82 €

18.06.09. na iznos od 76,84 €

28.07.09. na iznos od 76,18 €

27.08.09. na iznos od 77,37 €

25.09.09. na iznos od 75,52 €

16.10.09. na iznos od 73,52 €

24.11.09. na iznos od 78,83 €

14.12.09. na iznos od 76,18 €

29.01.10. na iznos od 90,11 €

23.02.10. na iznos od 92,77 €

30.03.10. na iznos od 99,54 €

28.04.10. na iznos od 98,21 €

28.05.10. na iznos od 104,98 €

29.06.10. na iznos od 119,45 €

28.07.10. na iznos od 122,63 €

21.09.10. na iznos od 277,12 €

12.10.10. na iznos od 139,22 €

15.11.10. na iznos od 122,00 €

29.12.10. na iznos od 149,18 €

17.01.11. na iznos od 141,21 €

22.02.11. na iznos od 141,21 €

28.03.11. na iznos od 141,21 €

28.04.11. na iznos od 141,48 €

29.06.11. na iznos od 330,74 €

27.07.11. na iznos od 183,71 €

22.09.11. na iznos od 317,68 €

12.10.11. na iznos od 141,88 €

29.11.11. na iznos od 147,08 €

28.12.11. na iznos od 152,50 €

30.01.12. na iznos od 160,86 €

28.02.12. na iznos od 163,11 €

29.03.12. na iznos od 157,41 €

29.06.12. na iznos od 484,96 €

30.07.12. na iznos od 160,46 €

17.09.12. na iznos od 305,92 €

30.10.12. na iznos od 61,73 €

28.11.12. na iznos od 258,94 €

22.01.13. na iznos od 309,64 €

26.02.13. na iznos od 153,96 €

22.03.13. na iznos od 155,95 €

23.04.13. na iznos od 159,13 €

29.05.13. na iznos od 142,41 €

28.06.13. na iznos od 144,53 €

29.07.13. na iznos od 146,12 €

30.08.13. na iznos od 151,43 €

24.09.13. na iznos od 153,82 €

30.10.13. na iznos od 153,82 €

28.11.13. na iznos od 157,44 €

27.12.13. na iznos od 159,13 €

21.01.14. na iznos od 68,88 €

25.02.14. na iznos od 74,85 €

20.03.14. na iznos od 75,65 €

15.04.14. na iznos od 74,59 €

13.05.14. na iznos od 70,21 €

18.06.14. na iznos od 71,27 €

21.07.14. na iznos od 74,19 €

14.08.14. na iznos od 75,52 €

15.09.14. na iznos od 74,19 €

30.10.14. na iznos od 80,16 €

19.12.14. na iznos od 24,84 €

28.01.15. na iznos od 82,42 €

16.02.15. na iznos od 82,42 €

12.03.15. na iznos od 82,42 €

10.04.15. na iznos od 82,42 €

12.05.15. na iznos od 59,44 € ,

sve računajući do isplate u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju ĐRP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 3.604,78 eur, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama računajući od 09.03.2016. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve računajući do isplate u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužiteljici ĐRP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.960,94 EUR (dvije tisuće devetsto šezdeset eura i devedeset četiri centa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 31. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se preostali dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 4.685,94 EUR odbija.

V. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška se odbija.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je prethodno postavljeni tužbeni zahtjev iz tužbe od 30. svibnja 2019. u podnesku od 31. srpnja 2025. kojim je postavljeni konačni tužbeni zahtjevi, i to onaj podredni koji je usvojen, smanjen sa iznosa od 13.951,40 EUR na iznos od 9.051,45 EUR, da je dakle tužba djelomično povučena za iznos od 4.899,45 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 30. svibnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te isplate novčanog iznosa koji je prema navodima tužbe više platila tuženiku zbog primjene tih ugovorih odredbi za koje tvrdi da su ništetne. U tužbi navodi da Temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku tužitelj se poziva u ovoj parnici za naknadu štete na pravno utvrđenje i presude (pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 koja je potvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 1729/13 i presudom Visokog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/24, pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-3685/2015, presude Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/215, U-III-2605/215) po kojima su bili prihvaćeni zahtjevi iz tužbe, podnesene 4. prosinca 2012. od strane tužitelja potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 tuženih banaka (Zaba d.d., PBZ d.d.. Erste&Steiermarkische bank d.d., RBA d.d., HAAB d.d., OTP banka d.d., Societe Generale-Splitska banka d.d., Sberbank d.d., ranije Volksbank d.d.) temeljem čl. 502.a stavka 1 ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača time da su tužene banke zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju koristile u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u CHF i redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženih banaka koje odluke sudova obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stranke su zaključile ugovor o kreditu dana 3. studenoga 2005., broj ugovora 9010810092, (dalje osnovni ugovor), na iznos od 111.400,00 CHF (švicarskih franaka), a koji iznos se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz [adresa], pod brojem OU-948/05, 3. studenoga 2005. Namjena kredita je bila kupnja nekretnine. Tužitelj se obvezao kredit vratiti u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, uz obračun anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF prema tečajnoj listi tuženika važećoj na dan plaćanja (čl. 7.2. osnovnog Ugovora) s pripadajućim kamatama uz primjenu promjenjive kamatne stope sukladno internim aktima tuženika (prema odluci banke o kreditiranju građana), s tim da je početna kamatna stopa (na dan sklapanja ugovora) ugovorena po stopi od 4,35% godišnje (čl. 4.1.osnovnog Ugovora). Mjesečni anuitet je prema planu otplate iznosio 554,56 CHF, što je početno iznosilo u protuvrijednosti kuna iznos od 2.651,04, dok je kasnije iznos dosegao čak 4.035,19 kuna, a što je bila posljedica porasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika. U čl. 7.2. osnovnog ugovora ugovoreno je da se u slučaju promjene kamatne stope može povećati ili sniziti iznos anuiteta. Tuženik je plasirao kredit 7. studenoga 2005., obračunato po srednjem tečaju tuženika za CHF na taj dan, a koji je iznosio 4,780412 kn/CHF, te je tako za 111.400,00 CHF isplaćeno 532.537,90 kuna (vidljivo u dokumentaciji o konverziji – Učinak konverzije kredita na dan 30. rujna 2015.). Sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, NN 102/2015, stranke su sklopile dodatak ugovora o kreditu broj 9010810092, dana 16. prosinca 2015. (dodatak za konverziju) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, prema kojem je utvrđen preostali iznos neotplaćene, nedospjele glavnice 60.184.96 EUR, plativo u 240 mjesečnih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR (čl. 6.1.), a koji je mjesečni anuitet na dan sklapanja dodatka za konverziju iznosio 416,05 EUR, plativo u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja (čl. 6.3.) Iznos anuiteta obračunat je primjenom kamatne stope važeće na dan sklapanja dodataka, a u slučaju promjene kamatne stope, sukladno uvjetima promjenjivosti iz čl. 7. dodatka, iznos anuiteta se može povisiti ili sniziti prema jednostranoj odluci tuženika (čl. 6.4.). Početna kamatna stopa ugovorena je u čl. 7 .1. po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva i na dan sklapanja dodatka iznosi 5,56% (čl.7.2.), te se sastoji od zbroja fiksnog dijela kamatne stope od 5,51% i promjenjivoj dijela u visini 0,05%. Odredbe osnovnog ugovora koje nisu mijenjane ostaju na snazi (čl. 11. dodatka). Tuženik je u čl. 5. dodatka ugovora za konverziju obračunao tužitelju pravo na isplatu preplate prema obračunu tuženika, u iznosu od 12.874,53 kuna, koji se iznos koristio za namirenje budućih anuiteta, sukcesivno, na način da je iznos od 50% anuiteta namiren preplatom, a tužitelj je plaćao razliku anuiteta. Budući je tužitelj prijevremeno otplatio kredit temeljem ugovora o kreditu 2. ožujka 2016. (opisano u nastavku), i trenutku prijevremene otplate nije konzumirao u cijelosti preplatu priznatu po obračunu konverzije kroz buduće anuitete, ali je tuženik isto uzeo u obzir prilikom zatvaranja kredita i obračunata stanja nedospjele glavnice koju je tužitelj konačno otplatio (detaljnije u nastavku). Tužitelj smatra da su odredbe osnovnog Ugovora djelomično ništetne i to odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i odredba prema kojoj je stopa ugovorne kamate promjenjiva prema jednostranim odlukama banke, te stoga smatra da je oštećen primjenom takvih ugovornih odredbi i ovom tužbom traži isplatu preplaćenog iznosa. Novčana šteta koja je tužitelju nastupila zbog primjene djelomično ništetnih odredbi osnovnog ugovora, nije „sanirana“ konverzijom kredita u EUR. Za slučaj spora vezano na ugovor o kreditu, stranke su ugovorile nadležnost suda u [adresa] (čl. 11. osnovnog ugovora). Čl. 4.1. ugovoreno je: Na kredit je u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,35%. Ništetni dio te odredbe je onaj kojim je regulirano „koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana…“, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu kojom su stranke ugovorile redovnu kamatnu stopu koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika, koje tužitelju kao prosječnom potrošaču i prosječno pažljivom čovjeku, nisu bile jasne i razumljive, radi čega je kamata bila neodrediva, odnosno nije bilo definiranih jasnih parametara za promjenu kamatne stope, a posljedica čega ništetnost tog dijela ugovora o kreditu. Jedini parametar koji je tužitelju bio poznat i razumljiv u trenutku isplate kredita i zaključenja osnovnog ugovora o kreditu bila je početna kamatna stopa od 4,35%, tako da u tom dijelu tužitelj ne osporava valjanost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi. Tuženik, kao visoko specijalizirana novčarska ustanova, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, bio je dužan nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju (i svakom drugom klijentu, potrošaču) i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njegovim uslugama, ali ne na štetu tužitelja. Znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima tužitelja kao prosječnog potrošača je toliko superiorno da je to nemjerljivo. Upravo zato je u konkretnom ugovoru o kreditu tuženik bio dužan tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što on nije na valjani način učinio kod sklapanja konkretnog ugovora, već se zadovoljio nedorečenom i nerazumljivom formulacijom o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva tužitelju, kao prosječnom potrošaču, ostala potpuno nerazumljiva i neodrediva. Nakon podizanja kredita s kamatnom stopom od 4,35% godišnje i početnog otplatnog plana, tuženik je tužitelju jednostrano mijenjao kamatnu stopu na nepošten način kako je prethodno opisano. U daljnjem tijeku postupka predlaže se od tuženika pribaviti sve odluke o promjeni kamatnih stopa po predmetnom kreditu, od dana zaključenja osnovnog ugovora do konačne otplate kredita 2. ožujka 2016. Čl. 7.1. ugovoreno je:

Kredit u iznosu od 111.400,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. Ništetni dio te odredbe je onaj kojim je regulirano: „… po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja…“, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu kojom su stranke ugovorile primjenu valutne klauzule vezanu uz srednji tečaj PBZ-a (tuženika) za švicarski franak na dan uplate anuiteta, koji je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenjiv po kriterijima koji tužitelju kao prosječnom potrošaču i prosječno pažljivom čovjeku nisu bili prezentirani i objašnjeni čime je postupanje tuženika bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj ne osporava da je pristao na ugovoreni anuitet, ali prema početnom tečaju CHF, onom koji je bio na dan sklapanja ugovora tj. na dan isplate kredita, jer su mu parametri bili poznati i jasni. No, tuženik u vrijeme zaključivanja ugovora o kreditu nije informirao tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu (EUR, CHF i dr.), o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skoro uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan i dr. Tužitelj nije znao da je CHF specifična valuta, tzv. „valuta utočišta“ i da to znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje tuženika, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, ali da postoji mogućnost povećanja vrijednosti, te da za drugu ugovornu stranu postoji rizik da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je tužitelj taj koji je kredit otplaćivao u kunama, dakle u valuti u kojoj je zarađivao, a nije zarađivao u va luti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je sam tužitelj, i to ne znajući za opisani rizik. Iz navedenog proizlazi da je odredba kojom se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvela neravnotežu između stranaka na teret tužitelja. Tuženik je prihvatio samo opći rizik valutne klauzule, dok je tužitelj prihvatio i opći rizik valutne klauzile i dodatni ve liki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da je tuženik kao banka navedene odredbe i njihove posljedice razumio, a tužitelj ih nije razumio i nije bio svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled bile jasne, pa je mislio da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Takav je stav iznio i Visoki trgovački sud, u pravomoćnoj presudi poslovni broj Pž-6632/17, slijedeći stavove Ustavnog suda Republike Hrvatske, što se nastavno kasnije obrazlaže. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe (odnosno njezina dijela koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima) nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti tuženiku kao banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a u konkretnom ugovoru o namjenskom kreditu banka, ovdje tuženik je znala da je uz tu valutu CHF vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik je preuzeo samo tužitelj, a da to nije ni znao. Na kredit u CHF tuženik je tužitelju nudio najniže ugovorne kamate i naravno da je tužitelju bilo bitno da mu rata za kredit bude što manja. No, tuženik nije istovremeno istaknuo i objasnio tužitelju da kod kredita u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tužitelj snosi drugačiji rizik nego da je kredit uzeo vezano za valutu EUR, tako da je tuženik na nepošten način potaknuo tužitelja na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima jer mu je uskratio bitne informacije za donošenje informirane odluke o valuti za koju će biti vezana glavnica i otpla ta kredita. To je u startu dovelo do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, kao prosječni potrošač, prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao s povjerenjem prema banci, od koje je, kao od jače strane, u tom odnosu očekivao da bude obzirna prema njegovim interesima i u razumnoj ga mjeri informira o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito u slučaju kada se radi o standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik i nije bilo mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama. Iz povijesnog pregleda tečaja CHF, u zadnjih 10 godina, vidi se da je tečaj CHF zabilježio veliki rast u odnosu na kunu, pa je tako u konkretnom kreditnom odnosu s početnih 4,780412 kn/CHF na dan plasmana kredita 7. studenoga 2005., porastao na iznos od 7,049159/1 CHF na dan konverzije CHF u EUR, 16. prosinca 2015., što čini rast od cca 47%. Tužitelj temeljem odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije mogao odrediti i predvidjeti da bi moglo doći do tako drastičnog rasta tečaja, niti su u ugovoru bili kriteriji koji bi na to upućivali. Tuženik nije upozorio tužitelja da je CHF specifična valuta zbog toga što HNB nije štitila tečaj CHF prema kuni kako je štitila tečaj eura prema kuni, pa je daleko rizičnije za tuženika bilo ugovoriti valutnu klauzulu u CHF nego u EUR. HNB je štitila tečaj kune samo u odnosu na EUR, a tečaj CHF je u odnosu na kunu potpuno slobodan, te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s eurom nije bilo tako jer HNB kupnjom odnosno prodajom EUR-a regulira tečaj EUR-a, toga što je CHF valuta u koju „bježi“ kapital za vrijeme gospodarske krize, pa tako u vrijeme gospodarske recesije CHF naglo jača jer bogati pojedinci kupuju znatne količine CHF da zaštite svoja ulaganja i imovinu. U povijesti se već događalo da tečaj CHF u odnosu na druge valute naglo poraste, pa se pokazalo da CHF nije valuta koja bi bila dobra z dužnike kod ugovaranja kredita, odnosno da je vrlo rizična valuta ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti, te se dužnik na to mora detaljno i posebno upozoriti, toga što je CHF valuta u kojoj „bježi“ kapital za vrijeme gospodarske krize, pa tako u vrijeme gospodarske recesije CHF naglo jača jer bogati pojedinci kupuju znatne količine CHF da zaštite svoja ulaganja i imovinu. U povijesti se već događalo da tečaj CHF u odnosu na druge valute naglo poraste, pa se pokazalo da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita, odnosno da je vrlo rizična valuta ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti, te se dužnik na to mora detaljno i posebno upozoriti, toga što je Međunarodni monetarni fond (MMF) upozoravao sve europske banke na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na euro i da nije dobro da plasiraju potrošačima takve kredite. O tome se detaljno očitovao Trgovački sud u Zagrebu, u presudi P-1401/2012. Posljedično ništetnosti odredbi osnovnog ugovora, ništetne su i odredbe dodatka o konverziji koje se odnose na nesporna utvrđenja o tome da su stranke sklopile osnovni ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom jednostrano od tuženika i primjenom srednjeg tečaja tuženika za CHF na dan dospijeća. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da mu pripada novčani iznos na ime obeštećenja zbog primjene djelomično ništetnih odredbi osnovnog ugovora, a time što je kasnije sklopljen dodatak preplate na koje je u tom trenutku ima pravo po osnovi djelomično ništetnog osnovnog Ugovora o kreditu. Takav je stav iznio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju od 12. veljače 2019. broj Rev: 2868/2018, kada je u obrazloženju odluke naveo da sama činjenica da su stranke sklopile ugovor o konverziji CHF kredita u kredit u eurima, kojim su odredbe osnovnog ugovora u CHF izmijenile u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, te je postignut sporazum o raspolaganju s preplatom – ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanjem da asu pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu ništetne. Posljedica ništetnosti dijela čl. 4.1. osnovnog ugovora o kreditu je to da je tužitelj preplatio svaki mjesec kamate, u vremenu od sklapanja ugovora o kreditu, 3. studenoga 2005., pa do konačne otplate kredita (refinanciranje je provedeno 2. ožujka 2016.) računajući da je anuitete plaćao po obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na to da je anuitete plaćao po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,35% kao poštenoj „cijeni“ plasiranog novca. Posljedica ništetnosti dijela čl. 7.1. osnovnog ugovora o kreditu je da je tužitelj preplatio svaki mjesec anuitet računajući da ga je plaćao po obračunu tuženika primjenom valutne klauzule u CHF (primjenom srednjeg tečaja za CHF na dan podmirenja anuiteta), umjesto da ga je cijelo vrijeme do konačne otplate plaćao po pošteno prezentiranom srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita, 7. studenoga 2005., koji je iznosio 4,780412 kn/CHF. Uplate tužitelja vidljive su iz priloženog pregleda uplata po kreditu, u vremenu od 28. studenoga 2005. do 9. ožujka 2016. Kada se napravi simulacija obveze po osnovnom ugovoru o kreditu, po početno ugovorenoj kamati (4,35%) i početnom tečaju za CHF (4,780412 kn/CHF). Kada se napravi simulacija obveze po osnovnom ugovoru o kred itu, po početno ugovorenoj kamati (4,35%) i početnom tečaju za CHF (4,780412 kn/CHF), obveza tužitelja prema tuženiku manja je nego što je tužitelj tuženiku konačno platio po predmetnom kreditu. Po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju tužitelj bi bio u obvezi isplatiti tuženiku u trenutku konačne otplate kredita (refinanciranje je provedeno 2. ožujka 2016.), 326.077,92 (početna rata od 2.651,16 kn x 123 obroka = 326.077,92 kn), no u tom je trenutku uplata tužitelja iznosila 398.810,35 (vidi se iz simulacije u preliminarnom obračunu) što je za 72.626,48 kn više i predstavlja preplatu po kreditu koju je tužitelj izvršio tuženiku. Budući da je kredit po osnovnom ugovoru otplaćen u cijelosti drugim kreditom koji je tužitelj podigao kod tuženika u kunama – Ugovorom o stambenom kreditu broj 9020175916, od 2. ožujka 2016, tuženik je prilikom zatvaranja obveze po osnovnom ugovoru obračunao nedospjelu glavnicu (vidljivo po otplatnom planu od 29. veljače 2016. i u pregledu uplata) u iznosu od 445.474,71 kuna + 8.116,51 kuna = 453.591,22 kuna, koji je iznos tužitelj isplatio tuženiku na račun partije kredita, 9. ožujka 2016. No, prema otplatnom planu uz osnovni ugovor, tužiteljeva obveza na dan 29. veljače 2016. trebala je iznositi 421.100,91 kuna, tako da je kod za tvaranja kredita uz gore navedenu preplatu još dodatno preplatio početno ugovorenu obvezu prema tuženiku za iznos od 24.373,80 kuna. Zbrojem preplate po osnovi anuiteta od 72.626,48 kuna i preplate kod zatvaranja kredita u iznosu od 24.373,80 kuna uz uplatu od 8.116,51 kuna, dobiva se konačni iznos preplate od 105.116,79 kuna. Ako je tuženik u trenutku plasmana kredita računao da je poštena cijena za novac koji plasira putem kredita tužitelju ona iz početnog otplatnog plana, onda se nametnuto povećanje cijene novca nikako ne može smatrati poštenim i ravnopravnim, niti je tužitelj mogao znati temeljem ugovornih odredbi da bi moglo doći do tako drastičnog povećanja. Takav je stav zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske koji je u svojem rješenju od 4. travnja 2017., poslovni broj U-I-3685/2015 (NN 39/17). U ugovoru o kreditu navedeno je da se na isti primjenjuju interni akti banke, kao što je odluka banke o kreditiranju građana (čl. 4.1. osnovnog ugovora), ali ti akti nisu priloženi samom ugovoru, niti ih je tuženik dao tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Pravno shvaćanje o tim internim aktima tuženika dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revt-249/14. Tako se navodi da je u internim odlukama tuženik, baveći se pitanjem kamata, elaborirao pojedina njihova područja kao što su: kategorije kamata, tržišno indeksirana kamatna stopa, promjene kamatnih stopa, formiranje kamatnih stopa, formiranje referentnih stopa, usklađivanje referentnih stopa kao i obračun kamate u kojem se prikazuje način i metoda obračuna kamatnih stopa, no da se radi o terminologiji koja je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za tužitelja kao prosječnog potrošača ovakva terminologija apsolutno nerazumljiva i ne može smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji su trebali omogućiti tužitelju da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku je ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati koju tuženik jednostrano mijenja. Stoga, budući da su prema odredbama Zakona o obveznim odnosima – dalje ZOO (čl. 1065., ZOO/91 i čl. 1021. ZOO/05) bitni sastojci ugovor o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca u obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i na način na koji se mijenja kamatna stopa čine dio ugovornih odredbi bez kojih ugovor može opstati. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača – dalje ZPP (čl. 81-88. ZPP/2003 odnosno čl. 96.-102. ZZP/2007 i čl. 49.55. ZZP/2014) uređeno je pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s tim da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 296. ZOO uređuje da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora, koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobrenih od nadležnog tijela. Čl. 269. st. 2. i 272. Zakona o obveznim odnosima propisuju da činidba mora biti određena ili odrediva, a ako nije takva to povlači ništetnost iste. Tužitelj smatra da kamatna stopa i tečaj valute nisu bili određeni niti odredivi po parametrima koji bi tužitelju bili poznati temeljem spornog ugovora o kreditu, čime sporne ugovorne odredbe predstavljaju nerazumljive, neodređene i neodredive ugovorne odredbe koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Čl. 322. ZOO propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Djelomična ništetnost neke odredbe ugovora određena je čl. 324. ZOO tako da je propisano da to ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, sukladno čl. 327. i čl. 328. ZOO. Posljedice ništetnosti propisane su čl. 323. ZOO na način da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje i presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Obzirom da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, tužitelj traži da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnost odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, kako je prethodno navedeno, te da sud tužitelju dosudi novčani iznos preplate po kreditu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade štete.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Ističe da je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga. Naime, tužitelj je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž -7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je prestao postojati. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. U konačnici, i sudska praksa izjasnila se po pitanju utjecaja sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Tuženik se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice prijedlogu da se u okviru postupka provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja „preplate“ po osnovi tečajne razlike po kreditu jer bi tužiteljevo inzistiranje na daljnjem dokaznom postupku bilo usmjereno ostvarivanju prava protivnih Zakonu o potrošačkom kreditiranju, i to izmjenama iz NN 102/2015. – dalje u tekstu ZPK 102/2015, osobito novounesenim člancima 19.a, 19.b i 19.c. Naime, s obzirom da je zakonodavac spomenutim prisilnim propisom (ZPK 102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, te s obzirom da je tužena tu konverziju provela upravo u skladu sa spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015 (međutim, to prema iznesenom historijatu tužbe i tužbenom zahtjevu u ovome predmetu nije zatraženo). Dakle, određivanje vještačenja na okolnost koliko je navodno preplaćeno u odnosu na inicijalno ugovoren tečaj, uz istovremeno ignoriranje činjenice da je sklopljen dodatak kojim je kredit konvertiran i uz ignoriranje činjenice da kogentna odredba ZPK 102/2015 detaljno i jasno propisuje način na koji se obavlja konverzija (a kojim se dužnici po CHF kreditima dovode u položaj u kojem bi bili da su od samog starta imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u EUR), predstavlja postupanje protivno prisilnim odredbama ZPK 102/2015. Tuženik stoga predlaže da sud u ovome predmetu koji se odnosi na konvertirani kredit odbije tužbeni zahtjev jer takvim tužbenim zahtjevom tužitelj pokušava ostvariti pravo koje je protivno navedenom prisilnom propisu i kojim bi, tužitelj dva puta naplatio isto potraživanje. Naime, tužitelj ga je jednom već naplatio time što mu je, sukladno prisilnom propisu, preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, dok bi ga drugi puta naplatio temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva i presude iz ovog postupka kojom bi se takav tužbeni zahtjev usvojio. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije nečija špekulacija već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitet plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, kasnije, temeljem II. Dodatka ugovoru o kreditu, u EUR. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs - Rev 1990/91, koja utvrđuje da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute. Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.6.2009. u kojoj se navodi da se zakonodavac opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO). Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od 9.2.2005. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao prisiliti na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod fer poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovoranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je u podnesku od 18. srpnja 2025. postavila dva konačna tužbena zahtjev izražena u eurima. Prvim, glavnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje preplatu prema izračunu vještaka od 1.10.2025. do dana prijevremene otplate kredita u iznosima od 12.963,42 eura i 3.604,78 eura, a drugim podrednim koji postavlja za slučaj da su ne usvoji glavni potražuje preplatu do dana provedene konverzije, 30.9.2025. u iznosu od 12.963,42 eura. Oba tužbena zahtjeva su utemeljena na izračunu vještakinje u koji su uključene obračunate zatezne kamate do dana konverzije. Nakon toga je tužiteljica u podnesku od 22. kolovoza 2025. postavila nove konačne tužbene zahtjeve utemeljene na izračunu vještakinje bez uključivanja obračunatih zateznih kamata do dana provedene konverzije u kojem su iskazani iznosi pojedinih preplata, kojim također postavlja glavni i podredni tužbeni zahtjev. Glavnim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 9.051,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 26.2.2009. do 12.5.2015. te dodatno obračunatog iznosa preplate od 3.604,78 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 9.3.2016. do dana prijevremene otplate kredita 31.12.2022. Drugim podrednim koji postavlja za slučaj da sud ne usvoji prvo postavljeni potražuje isplatu iznosa od 9.051,35 eura, kojim potražuje preplatu obračunatu do dana provedene konverzije i zatezne kamate na pojedine preplate od dana njihovih dospijeća do isplate. O tim konačno postavljenim tužbenim zahtjevima od 22. kolovoza 2025. je je sud odlučivao.

4. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: dokumentacija uz tužbu (u omotnici na stranici 10 spisa), provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije, i računovodstvo Vlasti Santo Olđa, pročitan su nalaz vještakinje Vlaste Santo-Olđa od 10. ožujka 2025. (na stranicama 83-147 spisa), dokumentacija predana uz podnesak tuženika od 21. srpnja 2025. (na stranicama 166-270 spisa), podnesak tužiteljice od 22. kolovoza 2025. (na stranicama 272-277 spisa), očitovanje vještakinje o primjedbama tuženika od 3. studenoga 2025. (na stranicama 282-283 spisa te je saslušana i tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja. Napominje se da je tuženik na ročištu održanom 12. svibnja 2023. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara.

5. Predmet ovog spora je povrat stečenog bez osnova zbog primjene ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF za koje tužiteljica tvrdi da su ništetne. S obzirom na to da tužiteljica nije postavila i deklaratornim tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti tih ugovornih odredbi, sud je o tome odlučivao kao o prethodnom pitanju.

6. Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom 3. studenoga 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 9010810092, na iznos od CHF 111.400,00 uz redovnu kamatu od 4,35% godišnje uz rok otplate kredita od 360 mjeseca, koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju banke na dan plaćanja,

- da ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbu o valutnoj klauzuli u CHF te da je početna kamatna stopa 4,35 % godišnje

- da je na temelju odluke o promijenjenoj kamatnoj stopi tuženik jednostrano uvećavao anuitete za iznos povećane kamatne stope.

- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,

- da je 13. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim su odredbe Ugovora izmijenjene u pogledu valute obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita

7. Sporno je između stranaka da li su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, da li je nastupila zastara tražbine, da li je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj riješeno temeljem Dodatka sklopljenog između stranaka sukladno ZIDZPK.

8. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice, i to onaj supsidijarni kojim potražuje isplatu iznosa od 9.051,45 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama osnovan u cijelosti.

9. Predmet ovog spor je povrat stečenog bez osnove zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi za koje tužiteljica tvrdi da su ništetne.

10. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez tih ništetnih odredbi, jer ako se ne primjeni promjenjiva kamatna stopa, ostaje početna, a ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama, a i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

12. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužiteljica kao korisnica kredita, a već iz sadržaja ugovora proizlazi da ga je tužiteljica s tuženikom sklopila kao fizička osoba za stambene potrebe, refinanciranje stambenog kredita, pa je ista u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž-7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti valutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U- III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt -249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž-6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim.

14. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P-47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći i to da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP -a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne osobe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači, pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da korisnik kredita glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima.

16. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.

17. Valutna klauzula i promjenjive kamatne stope su zakonom dopuštene, ali iste ipak mogu biti utvrđene nepoštenima i slijedom toga ništetnima, ako nisu bile transparentne, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nisu bile transparentne, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.

18. Kao što je već rečeno odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da navedene ugovorne odredbe koje je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nisu bile transparentne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo da banke s korisnicima kredita nisu ugovorile parametre na osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da nisu bili upozoreni na rizike Hrvatska narodna banka ne drži pod kontrolom te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

20. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina, a teče od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Kako se tužiteljica poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zastara potraživanja za preplaćene kamate nastupila 14. lipnja 2019. za sve banke, osim za Sberbank (Volksbank), za koju zastara preplaćenih kamata nastupa u lipnju 2023., dok zastara potraživanja preplaćenog tečaja CHF nastupa za svih 8 osuđenih banaka u lipnju 2023. Budući da je tužba u ovom predmetu zaprimljena 30. svibnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da ni u tom slučaju nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES -a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13.

21. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Iz samog Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljicom kao fizičkom osobom za potrebe adaptacije stambenog objekta, dakle s tužiteljicom kao potrošačem, da je to potrošački ugovor te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Taj zaključak potvrđuje i činjenica da su ti krediti tretirani kao potrošački kad se provodila konverzija, odnosno kad su 27. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju, kojim su odredbe ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valute obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, budući da su se takvi dodaci ugovora prema tom zakonu sklapali sami za potrošačke ugovore. Nadalje, iz predmetnog ugovora o kreditu je nadalje razvidno da je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu, da je ugovorena početna kamatna stopa od 5,80 % godišnje te da je ista promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a iz Nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao te da su se kamatne stope povećavale sukladno odlukama tuženika.

23. Tuženik nije predložio dokaze na okolnost da se predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo te da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora bila upozorena na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, a na njemu je teret dokaza da to dokaže , dok je tužiteljica na tu okolnost predložila saslušanje tužiteljice.

24. Tužiteljica u svom iskazu navodi da su 2005. odlučili kupiti stan nakon 5 godina podstanarstva, a kako nisu imali dovoljno novaca trebao kredit, a u to vrijeme se tužena PBZ banka reklamirala CHF kreditima kao najpovoljnijima, pa su kredit uzeli u toj banici, ali smo se o kreditu informirali i u još jednoj banci, misli da je to bila RBA banka, da kako im je trebao kredit oko 72.000,00 EUR, suprug i ona su otišli u banku te zatražili kredit u EUR ili CHF, ali im je rečeno da mogu dobiti kredit sa valutnom klauzulom u CHF, jer su za takav kredit kreditno sposobni, da im je prije sklapanja ugovora taj kredit prezentiran kao najpovoljniji u pogledu kamatne stope i valutne klauzule u CHF za koju im je rečeno da je najstabilnija valuta, da se ne bi moglo bilo što drastično dogoditi u pogledu kamatne stope i tečaja CHF te su se odlučili za ponuđeni kredit sa valutnom klauzulom u CHF koji je sklopila s bankom kao korisnica kredita, a suprug je bio jamac i založni dužnik, da je u to vrijeme bila na porodiljnom, imala sam mala primanja, neko vrijeme nije bilo problema sa otplatom, jer se anuiteti nisu bitno mijenjali, da problema nije bilo sve do 2008. kad su anuiteti počeli značajno rasti pa su od početnog iznosa od 2.600,00 HRK dosegli iznos od 4 .500,00 HRK, što se dogodilo zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatne stope, da joj je to izazvalo stres kao i kod svih članova obitelji pa i roditelja, jer im je kredit bilo sve teže otplaćivati, doživjela je to kao da je nastupilo ratno stanje, da je pročitala ugovor o kreditu prije potpisivanja i tražila dodatna pojašnjenja u pogledu sigurnosti, jer je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te je u vezi s tim rečeno da će se kamatna stopa mijenjati uz neku kompliciranu formulu, koja joj nije bila posve jasna, ali da se ne očekuje znatniji rast kamata, a pogotovo ne tečaja CHF, da se raspitivala o kreditu u RBA banci, ali je kredit u PBZ banci bio povoljniji, jer je tada bila akcija krediti za mlade, da prije toga nije imala kredit, da je pojam valutne klauzule shvatila da rate otplaćuje u HRK, a da su iste vezane uz nekakvu sigurnu valutu te dodaje da joj je valuta CHF u banci prezentirana kao sigurna za nju, da je pitala da li može dobiti kredit u kunama, ali joj je bilo rečeno da takav kredit nemaju u ponudi za stambene kredite, da joj je banka slala obavijest o povećanju kamatne stope na što u početku nije reagirala, jer se anuiteti nisu drastično povećali, a kasnije kad jesu je nazvala banku i tome prigovorila na što joj je bilo rečeno da je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja prema odluci banke te da joj prilikom ugovaranja kredita nije bilo rečeno da se tečaj valute uz koji je vezan kredit neće mijenjati tijekom razdoblja otplate.

25. Na temelju iskaza tužiteljice koji je prihvaćen kao vjerodostojan sud je utvrdio da da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetne ugovore u kojima se navodi da je namjena kredita adaptacija obiteljske kuće, da je sredstva kredita utrošila za kupnju stana, da se o odredbama kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je riječ o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, da nije bila upozorena na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF niti su joj bili predočeni kriteriji po osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da se početna rata kredita zbog porasta tečaja i kamatne stope znatno povećala.

26. Ocjenom svih provedenih dokaza sud zaključuje da tužiteljici od strane bankarskog službenika nije detaljno objašnjen predmetni kreditni odnos, da joj nisu predočeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope te da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze i nije postupao u dobroj vjeri, odnosno da nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

27. Iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali da nisu ugovoreni i parametri po osnovu kojih će se ista mijenjati, pa se mijenjala jednostrano na osnovu odluka tužene banke kao što proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještakinje Vlaste Santo Olđa. Za ovaj spor odlučno je to da prilikom sklapanja ugovora nisu ugovoreni kriteriji, odnosno parametri po osnovu kojih bi se mijenjala kamatna stopa, već se ista mijenjala jednostrano prema odlukama tuženika koji je o tome samo obavještavao tužiteljicu kao korisnicu kredita, budući da ugovor o kreditu ne sadrže precizne kriterije za određivanje promjenjive kamatne stope, pa tužiteljica ni na koji način nije mogla znati na koji način i po kojim parametrima će se mijenjati kamatna stopa, u tom slučaju je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer se o tome nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem kao korisnikom kredita niti su s njim ugovoreni parametri o kojima ovisi promjena prvotno ugovorene kamatne stope, pa se slijedom toga budući da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, u ovom slučaju se može primijeniti samo ona prva, početno ugovorena kamatna stopa od 4,75%.

28. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu i na temelju dokaza provedenih u ovom postupku je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, stoga ne može imati učinak u odnosu na potrošača pa slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ovom slučaju ništetne. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,80 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

29. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.

30. S obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, povrat razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 4,75% prilikom sklapanja Ugovora i onih kamatnih stopa koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

31. U ovom slučaju je 13. siječnja 2016. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), kojima je promijenjena ugovorena valutna klauzula u CHF u valutnu klauzulu u euru slijedom čega i to treba uzeti u obzir. U odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

32. Iz Aneksa Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos neotplaćenog kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Spomenuti Aneksi Ugovora o kreditu nisu ništetni kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

33. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019. na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužiteljica ima pravni interes i ovlaštena je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

34. Sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Kamatna stopa određena Dodatkom od 27. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

35. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer sklopljenim Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Dakle, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, pa je tužitelj ica i nakon sklapanja Dodataka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

36. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda izraženoj u predmetu C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

37. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

38. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Prema istoj Odluci potrošač ima pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da sam čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtijeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža ništetnih ugovornih odredaba. Donesena je i odluka broj C-260/2018 gdje je navedeno da potrošač ima pravo na punu restituciju, ako ona nije postignuta konverzijom. Također je donesena i odluka od 9.7.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

39. Slijedom svega navedenoga po stavu ovog suda tužiteljica se sklapanjem Dodataka nije odrekla tih prava, nije dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se dodatkom (aneksom ) o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), pa tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla. To zato jer se u Dodatku (Aneksu) uopće ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope ugovorne kamate, niti pak on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se nakon njegova sklapanja odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Nadalje, tim dodatkom (aneksom) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužiteljici tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliki bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužiteljica sklapanjem aneksa odrekla, niti je ona to mogla znati. Dakle, tužiteljica prema stavu ovog suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

40. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN RH broj 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

41. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razliku po osnovi promjene tečaja CHF.

42. Kao što je prethodno već rečeni i obrazloženo tužiteljica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje Dodataka i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istoj je priznao svojstvo potrošača. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužiteljica više uplatila određeni iznos koji je u Dodatku nazvan pretplatom.

43. Korisnici kredita koji su proveli konverziju ne smiju biti u nepovoljnijem položaju od korisnika CHF kredita koji nisu proveli konverziju. Pravo na punu restituciju tužiteljica kao potrošač ima prema citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom na potrošača bilo prividno dobrovoljnim, bilo u okviru zakonskog rješenja. Stoga je u pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Slijedom navedenog slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenom valutnom klauzulom na temelju koje se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, a to ne predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, već je i nadalje riječi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

44. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvan ugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se to osnovno pravo potrošača na potpunu restituciju ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju trebalo bi biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Kako to zakonodavac nije učinio, ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

45. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. U trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

46. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ĐR protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju tužiteljica kao korisnica kredita u CHF, mogla se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su joj bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

47. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima - stjecanje bez osnove kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

48. U svrhu utvrđenja koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF do dana konverzije, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo Olđa. Sud je vještakinji dao zadatak da izračuna koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate, odnosno korištenja predmetnog kredita sklopljenog između tužiteljice i tuženika, pri čemu treba uzeti u obzir da su između stranaka sklopljeni Dodaci Ugovora o kreditu, odnosno provedena je konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, pa je potrebno očitovati se i o tome da li je konverzija provedena sukladno navedenom zakonu, a nakon toga od prethodno izračunate prepla te oduzeti iznos koji je tužiteljici priznat kao preplata u postupku konverzije iz CHF u EUR, s tim da je vještakinja dužna u nalazu posebno iskazati i negativnu tečajnu razliku.

49. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje od 10. ožujka 2025. i to dijela Nalaza koji sadrži izračun preplate bez uključivanja obračunatih zateznih kamata do dana konverzije te uz prijeboj s negativnim tečajnim razlikama, koji je mjerodavan za donošenje odluke u ovom sporu budući da je konačni tužbeni zahtjev, pa i supsidijarni tužbeni zahtjev koji je sud usvojio, utemeljen na tom izračunu, proizlazi da ukoliko se na obveze uz kamatnu stopu od 4,75 % godišnje izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita i uračunaju troškovi osiguranja, interkalarna i zatezna kamata tužiteljica je više platila kuna 74.699,89, odnosno 9.914,38 €, da je 13.1.2016. sklopljen Dodatak Ugovoru, radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u EUR, da prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. neotplaćena glavnica na dan 30.9.2015. nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30.9.2015. iznosi CHF 90.854,35, odnosno EUR 60.457,45, a preplata iznosi kuna 12.679,24, koji će se koristiti za namirenje budućih anuiteta, da je konverzija izvršena u skladu s zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) iz kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, da je umanjenje iznosa preplate za iznos utvrđen u postupku konverzije moguće je izvršiti na dva načina: uz obračun kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. Nalaza tabela 11. za razdoblje do iskorištenja preplate uz prvenstveno namirenje zatezne kamate na te iznose ili uz obračun zatezne kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. Nalaza tabela 11. od dana preplate do 30.9.2015. te će se iznose preplate uvećati za tako obračunatu kamata, da umanjenje preplate tužiteljice na dan 30.9.2015. za preplate utvrđena konverzijom od kuna 12.679,24, uz uračunavanje obračunate kamate do iskorištenja preplate, da se u tabeli u nastavku nalazi obračun kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. Nalaza tabela 11. za razdoblje od 17.7.2007. do 26.02.2009. (djelomično) te će se prvenstveno namiriti obračunate kamata i dio glavnice do iznosa preplate utvrđena konverzijom od kuna 12.679,24 te da je tužiteljica više platila radi promjene kamatnih stopa i tečaja CHF, nakon umanjena za preplatu iz konverzije utvrđenu od strane tuženika, ukupno 68.198,18 kn, odnosno 9.051,45 € , a pojedine preplate s dospijećima plaćanja su prikazane u Tabeli 14.

50. Tužitelj koji je bez primjedbe prihvatio Nalaz vještakinje je kao što je već prethodno rečeno konačne tužbene zahtjeve uskladio s nalazom vještakinje, a podredno postavljenim tužbenim zahtjevom koji je sud usvojio potražuje isplatu iznosa od 9.051,45 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

51. Tuženik je istaknuo primjedbe na nalaz. Isti u podnescima od 21. i 31. srpnja 2025. navodi da predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja, a davanjem takvog zadatka vještaku naslovljeni sud je de facto unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja kako su ništetne sve promjene kamatne stope tuženika u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa na cijelo vrijeme trajanja kredita. U tom smislu tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Osporava nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu, kao niti utvrđenjima iz relevantne presude Visokog trgovačkog suda te Vrhovnog suda, na koje se tužitelj u tužbi i poziva, niti odgovara na pitanje koja je kamatna stopa dopuštena sukladno odredbama relevantnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vještačenje "nedovoljno umanjenje glavnice" u provedenoj konverziji nema zakonskih niti logičnih uporišta. Naime, visina glavnice utvrđena je sklapanjem navedenog Dodatka i o njoj su se ugovorne strane međusobno suglasile, a sve nakon što je tužitelj o tomu, na temelju odredbe članka 19.d ZID ZPK/15, bio informiran i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv.„ kolektivnom sporu potrošača“. Tuženik pravo na utvrđeni iznos glavnice na dan sklapanja navedenog Dodatka, nije stekao bez osnove već upravo temeljem navedenog pravnog posla – sklapanjem navedenog Dodatka, kojima su ugovorne strane riješile svoje buduće odnose proizašle iz prethodno ugovorenog osnovnog Ugovora o kreditu.S tim u vezi ističe se i prigovor zastare iz navedene osnove koja sasvim sigurno u odnosu na ovaj dio eventualnog zahtjeva tužitelja nije prekinuta pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, 4. travnja 2012. (članak 241. ZOO) jer ona nije ni bila predmetom ispitivanja u navedenomu postupku. Time u cijelosti i zadatak i vještački nalaz zasnovan na pogrešnoj premisi, te kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari. U podnesku od 31. srpnja 2025. tuženik se dodatno očitovao na matematički izračun vještaka te iznio prigovor i u tom dijelu budući su svi izračuni na bazi parametara za CHF nakon 30.9.2015 neutemeljeni i u suprotnostima s uvjetima konverzije.

52. Vještakinja se o primjedbama tuženika očitovala u podnesku od 3. studenoga 2025. u kojem navodi da su nalazom isključivo dani odgovori na pitanja postavljena nalogom za vještačenje, da u izračunu nisu primijenjene odredbe ZID ZPK/15 jer one propisuju konverziju kredita iz valute CHF u valutu EUR, što nije bio zadatak vještačenja ni predmet izračuna u nalazu, da je izračunom u nalazu od 27. veljače 2025. sukladno zadatku suda, tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom te su uračunate preplate priznate od strane tuženika u konverziji, uz primjenu odredaba ZOO-a (čl.172) te da ostale navode tuženika iz podneska smatra pravnim pitanjima na koja se nije u mogućnosti očitovati te u cijelosti ostaje pri svom nalazu. Vještakinja je i usmeno obrazložila nalaz na ročištu održanom 26. veljače 2026. tako što je iskazala da u cijelosti ostaje kod dostavljenog nalaza i mišljenja te pisanog očitovanja od 3. studenoga 2025. na istaknute primjedbe tuženika na nalaz. S obzirom na to da da punomoćnik tuženika na to ročište nije pristupio, nije bilo pitanja za vještakinju niti zahtjeva da svoj Nalaz dodatno obrazloži.

53. Tuženik osim što neodređeno osporava matematički izračun preplate, osporava i nalaz vještakinje zbog toga što smatra da je tužitelj obeštećen provedenom konverzijom te što su preplate izračunate s obzirom na početni tečaj CHF i početnu kamatnu stopu,. Kao što je već prethodno rečeno sud je vještakinji dao zadatak da preplatu izračuna s obzirom na početni tečaj CHF i početnu kamatnu stopu jer su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnima, pa kako iste zbog toga ne proizvode pravne učinke, moguće je primijeniti samo početni tečaj CHF i početnu kamatnu stopu. Glede primjedbi na sam izračun vještakinja se u pisanom očitovanju i tijekom svog saslušanja na sudu očitovala da je izračun pravilan te da u cijelosti ostaje kod danog Nalaza i mišljenja. Sud je nakon pomne analize Nalaza vještakinje, a unatoč prigovorima tuženika, njezin Nalaz prihvatio kao stručan i objektivan te kao takav podoban za donošenje odluke u ovom sporu. Iz Nalaza proizlazi da je prilikom izračuna preplata izvršen prijeboj s preplatom priznatom tužitelju u konverziji te negativnim kamatnim i tečajnim razlikama budući da je na tom izračunu utemeljen konačno postavljeni supsidijarni tužbeni zahtjev koji je sud usvojio.

54. S obzirom na to da je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Budući da je provedenim vještačenjem po vještakinji Vlasti Santo Olđa utvrđeno da je tužiteljica do konverzije, dakle do 30. rujna 2015., po odbitku iznosa priznatog konverzijom više uplatila ako se primjeni tečaj na dan korištenja kredita i početna kamatna stopa po više uplatila 9.051,45 eura, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama koje teku od svake pojedine preplate pa do isplate, odnosno odlučeno je kao u toč. II. izreke ove odluke. Sud nije usvojio postavljeni prvi tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 22. kolovoza 2025. kojim dodatno potražuje isplatu iznosa od 3.604,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 9.3.2016. do 31.12.2022. po osnovu preplate obračunate do dana prijevremene otplate kredita , jer po stavu suda u ovom slučaju tužiteljica ima pravo na iznos preplate obračunat do dana provedene konverzije, a ne i nakon toga do prijevremene otplate kredita kao što to potražuje postavljenim prvim tužbenim zahtjevom iz podneska od 22. kolovoza 2025. To iz razloga što je sklapanjem Dodatka ugovora kojim je provedena konverzija od dana 30. 3ujna 2015. s kojim datumom je izvršen izračun preplate od strane tuženika po osnovu toga dodatka između stranaka zasnovan novi pravni odnos prema kojem se glavnica i anuiteti kredita izračunavaju u eurima, pa nema osnova da se preplata primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja CHF i nadalje dosuđuje tužitelju. Stoga je prvo postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 22. kolovoza 2025. odbijen, odnosno odlučeno je kao u toč. II. izreke ove presude.

55. Supsidijarni tužbeni zahtjev koji je sud usvojio je u odnosu na prethodni manji za 4.899,95 eura. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe. Sud je rješenjem sadržanim u ovoj odluci utvrdio da je tužba povućena za iznos od 4.899,95 eura.

56. Napominje se da dokazi i dostavljena sudska praksa koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora, pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

57. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO prema kojem dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate i to do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022 po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

58. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate teku od svake pojedine preplate pa do isplate kao što se navodi u Nalazu vještakinje, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.

59. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljica prema konačno postavljenom subsidijarnom tužbenom zahtjevu koji je sud usvojio potražuje 9.051,45 eura, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Kako je parnicu u izgubio tuženik, tuženik je u skladu s citiranim propisom obvezan nadoknaditi tužiteljici nastale joj troškove postupka u cijelosti, a sud joj je u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužiteljici je priznat zatraženi trošak sastava tužbe od 250,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr. 7/1 i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa), trošak sastava četiri obrazložena podneska od 14. travnja 2023., 17. travnja 2023., 30. listopada 2024. i 18. veljače 2025., za svaki po 250,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr. 8/1 Tarife i Tbr. 46. Tarife, trošak sastava tri ostala obrazložena podneska izvan Tbr. 8/1 od 18. srpnja 2025., 22. kolovoza 2025. i 12. veljače 2026., za svaki po 125,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr. 8/3 Tarife i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištima 12. svibnja 2023., 30. prosinca 2024. i 26. veljače 2026., za svako ročište po 250,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr 9/1 i Tbr. 46 Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 125,00 EUR na temelju Tbr. 9/3 i 46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 185,94 EUR i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka u iznosu od 400 EUR, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 2.960,94 EUR. Tužiteljici nije priznat ukupno zatraženi trošak sastava obrazloženih podnesaka jer za sve od ukupno sedam podnesaka potražuje iznose prema Tbr. 8/1 Tarife na koje ima pravo samo za četiri obrazložena podneska dok za ostale podneske podnesene tijekom postupka ima pravo na 50% nagrade i Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od sto bodova. Nadalje, tužiteljici za sve radnje odvjetnika poduzete tijekom postupka nije priznat zatraženi iznos od 625,00 EUR po poduzetoj radnji budući da prema podredno postavljenom tužbenom zahtjevu koji je usvojen tužiteljica potražuje isplatu iznosa 9.051,45 EUR, dakle VPS u ovom postupku je taj iznos, a s obzirom na to odvjetnik za poduzete radnje u postupku ima pravo na nagradu od sto bodova, odnosno 200,00 EUR uvećano za PDV od 25%, a ne 625,00 EUR. Tužiteljici nije priznat niti trošak pristojbe na presudu, koju nije platila niti će biti pozvana na plaćanje iste, jer prema čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine 51/23) kojim je izmijenjen članak 11. st.1. toč. 20. tog Zakona, a koji se primjenjuje od 20. svibnja 2023., od obveze plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, kao što je ovdje slučaj. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.

60. S obzirom na to da je tuženik izgubio parnicu, sukladno citiranom propisu, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen.

U Varaždinu 31. ožujka 2026.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije praistupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Davorki Kovač, odvjetnici u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb