Poslovni broj P-2143/2025-4

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EM, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., čiji OIB glasi 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko & partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 16. veljače 2026. godine, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice te zamjenice punomoćnika tuženice, 31. ožujka 2026. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici EM isplati iznos od 10.821,27 eura (slovima: deset tisuća osamsto dvadeset jedan euro i dvadeset sedam centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 31. listopada 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 4,00% godišnje te za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 14,01 euro od 31. listopada 2005. godine do isplate

- na iznos od 1,90 eura od 31. prosinca 2005. godine do isplate

- na iznos od 60,56 eura od 31. siječnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 15,98 eura od 31. listopada 2008. godine do isplate

- na iznos od 87,80 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 93,39 eura od 31. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 61,41 euro od 28. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 92,61 euro od 31. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 81,77 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 91,82 eura od 31. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 81,08 eura od 30. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 91,03 eura od 31. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 90,64 eura od 31. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 80,02 eura od 30. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 89,85 eura od 31. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 79,32 eura od 30. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 89,06 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 86,25 eura od 31. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 56,12 eura od 28. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 85,49 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 4,04 eura od 13. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 75,27 eura od 30. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 84,72 eura od 31. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 74,60 eura od 30. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 83,95 eura od 31. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 83,57 eura od 31. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 73,57 eura od 30. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 82,81 euro od 31. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 57,29 eura od 30. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 65,98 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 65,66 eura od 31. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 38,74 eura od 28. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 65,05 eura od 31. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 55,94 eura od 30. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 53,24 eura od 31. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 44,62 eura od 30. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 52,72 eura od 31. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 41,42 eura od 31. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 33,35 eura od 30. rujna 2011. godine do isplate te

- na iznos od 41,01 euro od 31. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 33,02 eura od 30. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 40,61 euro od 31. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 37,61 euro od 31. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 22,25 eura od 29. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 37,24 eura od 31. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 29,53 eura od 30. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 36,87 eura od 31. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 29,24 eura od 30. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 34,40 eura od 31. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 34,23 eura od 31. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 26,79 eura od 30. rujna 2012. godine do isplate te

- na iznos od 33,87 eura od 31. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 26,51 euro od 30. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 33,52 euro od 31. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 33,95 eura od 31. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 12,50 eura od 28. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 33,58 eura od 31. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 26,39 eura od 30. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 33,23 eura od 31. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 26,11 eura od 30. lipnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 32,87 eura od 31. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 32,68 eura od 31. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 25,68 eura od 30. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 32,33 eura od 31. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 25,40 eura od 30. studenog 2013. godine do isplate

- na iznos od 31,96 eura od 31. prosinca 2013. godine do isplate

- na iznos od 18,18 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 23,89 eura od 31. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 24,83 eura od 28. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 18,58 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 19,38 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 9,81 euro od 31. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 1,34 eura od 30. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 3,25 eura od 31. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 8,06 eura od 31. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 7,37 eura od 30. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 2,90 eura od 31. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 11,24 eura od 30. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 17,65 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 27,47 eura od 31. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 23,50 eura od 28. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 33,46 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 4,04 eura od 13. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 34,04 eura od 30. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 40,37 eura od 31. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 77,28 eura od 30. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 70,29 eura od 31. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 92,13 eura od 31. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 83,36 eura od 30. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 69,71 euro od 31. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 93,80 eura od 30. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 129,88 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 105,71 euro od 31. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 108,32 eura od 28. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 102,23 eura od 31. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 101,97 eura od 30. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 146,06 eura od 31. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 146,28 eura od 30. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 186,84 eura od 31. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 164,13 eura od 31. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 141,43 eura od 30. rujna 2011. godine do isplate te

- na iznos od 140,86 eura od 31. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 136,57 eura od 30. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 147,16 eura od 31. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 155,09 eura od 31. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 150,56 eura od 29. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 148,94 eura od 31. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 149,24 eura od 30. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 154,05 eura od 31. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 146,89 eura od 30. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 149,68 eura od 31. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 146,82 eura od 31. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 137,99 eura od 30. rujna 2012. godine do isplate te

- na iznos od 146,46 eura od 31. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 147,51 euro od 30. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 148,12 eura od 31. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 133,73 eura od 31. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 138,93 eura od 28. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 145,70 eura od 31. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 138,19 eura od 30. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 126,51 euro od 31. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 123,97 eura od 30. lipnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 128,41 euro od 31. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 133,47 eura od 31. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 139,28 eura od 30. rujna 2013. godine do isplate te

- na iznos od 136,78 eura od 31. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 136,82 eura od 30. studenog 2013. godine do isplate

- na iznos od 141,26 eura od 31. prosinca 2013. godine do isplate

- na iznos od 64,71 euro od 31. siječnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 52,20 eura od 28. veljače 2014. godine do isplate

- na iznos od 66,94 eura od 31. ožujka 2014. godine do isplate

- na iznos od 58,46 eura od 30. travnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 62,21 euro od 31. svibnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 57,65 eura od 30. lipnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 67,22 eura od 31. srpnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 70,55 eura od 31. kolovoza 2014. godine do isplate

- na iznos od 64,88 eura od 30. rujna 2014. godine do isplate te

- na iznos od 73,06 eura od 31. listopada 2014. godine do isplate

- na iznos od 70,28 eura od 30. studenog 2014. godine do isplate

- na iznos od 74,19 eura od 31. prosinca 2014. godine do isplate

- na iznos od 75,78 eura od 31. siječnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 61,12 eura od 28. veljače 2015. godine do isplate

- na iznos od 75,90 eura od 31. ožujka 2015. godine do isplate

- na iznos od 71,11 eura od 30. travnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 76,02 eura od 31. svibnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 71,29 eura od 30. lipnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 76,15 eura od 31. srpnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 76,20 eura od 31. kolovoza 2015. godine do isplate te

- na iznos od 71,56 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici EM naknadi troškove postupka, u iznosu od 3.185,47 eura (slovima: tri tisuće sto osamdeset pet eura i četrdeset sedam centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 31. ožujka 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 8.406,25 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 06. lipnja 2019. godine, navodi se da je 22. rujna 2005. godine tužiteljica EM (u daljnjem tekstu: tužiteljica) s tuženicom Privrednom bankom Zagreb d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopila Ugovor o kreditu broj 9010738679, na temelju kojega joj je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.110,49 CHF. Tvrdi se da su odredbe Ugovora o kreditu od 22. rujna 2005. godine, kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, ništave („ništetne“) i da, posljedično, tužiteljici, pripada pravo da od tuženice zahtijeva povrat svih onih iznosa koje joj je platila na temelju ništavih odredaba citiranog pravnog posla. Tužbenim zahtjevom traži se utvrđenje ništavosti odredaba Ugovora o kreditu od 22. rujna 2005. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te isplata kao posljedica ništavosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, sa zakonskim zateznim kamatama i s troškovima postupka. Isto tako, upire se na to da je u prosincu 2015. godine između tužiteljice i tuženice došlo do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, na temelju kojega je provedena konverzija kredita; iz kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u eurima.

2. Bitno je istaknuti da je o sadržaju postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i o pravu stranaka na naknadu troškova postupka, ovaj sud prvog stupnja već odlučio, i to, konkretno, presudom koju je 08. ožujka 2024. godine donio pod poslovnim brojem P-1500/2019-39, ali da je u t. II., III. i V. izreke te presude ona ukinuta rješenjem koje je Županijski sud u Dubrovniku donio 3. prosinca 2025. godine, pod poslovnim brojem Gž-268/2024-2, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje s uputom da u postupku u ponovnom suđenju prvostupanjski sud iznese razloge o tome je li iznos preplate iz konverzije, u visini od 2.980,91 euro, uzeo u obzir kod utvrđivanja preplate po osnovi nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. Pritom je imenovani drugostupanjski sud izrazio stav da takvo što treba učiniti.

3. U kontekstu netom citiranog drugostupanjskog rješenja bitno je apostrofirati nekoliko okolnosti koje ovaj sud prvog stupnja nalazi važnima za odlučivanje u postupku u ponovnom suđenju.

4. Prije svega, bitno je naglasiti da je, po odredbi čl. 377. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), u postupku u ponovnom suđenju prvostupanjski sud dužan provesti novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo izuzetno, i to onda kada je do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka.

5. Budući da iz rješenja, koje je Županijski sud u Dubrovniku donio 3. prosinca 2025. godine, pod poslovnim brojem Gž-268/2024-2, nije bilo razvidno da je sudu prvog stupnja naloženo da provede novi prethodni postupak (niti iz izreke tog drugostupanjskog rješenja niti iz njegova obrazloženja), a da na temelju regulacije iz odredbe čl. 377. st. 1. ZPP-a postoji pravilo o održavanju nove glavne rasprave (a ne i novog prethodnog postupka), ovaj je sud prvog stupnja u postupku u ponovnom suđenju proveo "samo" novu glavnu raspravu (a ne i novi prethodni postupak).

6. Navedeno se ističe jer to znači da je (i) u postupku u ponovnom suđenju prvostupanjski sud bio vezan rješenjem o zaključenju prethodnog postupka koje je donio na (drugom) pripremnom ročištu, održanom 04. travnja 2022. godine (list 172./2. sudskog spisa). To je, pak, značilo da u postupku u ponovnom suđenju stranke nisu mogle iznositi niti nove činjenice niti nove dokaze, izvan onih koje su već iznijele prije zaključenja prethodnog postupka te koje su eventualno udovoljavale uvjetima iz odredbe čl. 299. st. 2. ZPP-a.

7. Imajući u vidu da je, zbog smisla i sadržaja odredbe čl. 377. st. 2. ZPP -a, u postupku u ponovnom suđenju prvostupanjski sud dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju, a polazeći od obrazloženja rješenja Županijskog suda u Dubrovniku, poslovnog broja Gž-268/2024-2, od 3. prosinca 2025. godine, u kojemu je, kao što je već pisano, prvostupanjskom sudu naloženo da se izjasni o tome je li iznos preplate iz konverzije, u visini od 2.980,91 euro, uzeo u obzir kod utvrđivanja preplate po osnovi nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ovaj je sud prvog stupnja postupio po takvoj uputi. O tome će više biti pisano i u nastavku obrazloženja konkretne presude.

8. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnovanosti, tako i u svezi visine zatraženog novčanog iznosa, uz isticanje prigovora zastare, uz tvrdnju da se kamatna stopa mijenjala u zakonskim okvirima i da je ugovorena kao promjenjiva, a ne kao fiksna, uz upiranje na to da je valutna klauzula izričito dopuštena te uz ukazivanje na to je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim je obavljena konverzija kredita, kreditni odnos stranaka izmijenjen pa da zato tužiteljici niti ne pripada pravo na onu zaštitu koju u ovom sporu traži.

9. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

10. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke, saslušanjem svjedokinje MM te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-računovodstvene struke Darku Haniku.

11. Tužiteljica je isprva predlagala izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ZM, a tuženica saslušanje u svojstvu svjedoka javnog bilježnika Bore Arambašića iz Vukovara, no od tih su dokaza personalne naravi stranke izrijekom odustale; tužiteljica na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 11. srpnja 2022. godine (list 179./4. sudskog spisa), a tuženica na pripremnom ročištu od 17. veljače 2022. godine (list 169. sudskog spisa).

12. Uz izvedene dokaze i one od čijeg su provođenja stranke odustale, niti jedna od stranaka nije predlagala izvođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti u skladu s pravilima iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2., u svezi s čl. 292. st. 7. ZPP-a.

13. Doduše, u postupku u ponovnom suđenju tužiteljica je predložila da se vještak financijske struke izjasni o tome koliko je iznosila glavnica na početku razdoblja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu, a koliko prema konverziji te da se potom utvrdi razlika i za iznos razlike umanji tužbeni zahtjev, s kamatama od 30. rujna 2025. Ujedno je naglasila da za razliku glavnice u konverziji ona ne umanjuje tužbeni zahtjev.

14. Opisani prijedlog tužiteljice sud je odbio, nalazeći ga suvišnim za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu. O tome je donio i posebnu odluku, sadržanu u zapisniku s ročišta za glavnu raspravu koje je održano 16. veljače 2026. godine (s poleđine lista 324.).

15. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev koji je bio predmetom odlučivanja u postupku u ponovnom suđenju, konkretno kondemnatorni dio tog zahtjeva (radi isplate po osnovi restitucije).

16. Među strankama nije sporno da su 22. rujna 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 110.110,49 CHF za kupnju stambenog objekta, a da se tužiteljica tuženici taj kredit obvezala vratiti u 276 rata. Također, nije sporno da su Ugovorom o kreditu od 22. rujna 2005. godine ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, točnije obveza tužiteljice da rate kredita otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti za CHF prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je predstavljala sastavni dio Ugovora o kreditu od 22. rujna 2005. godine (čl. 7.2. tog Ugovora). Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo kako do promjene kamatne stope, tako i do promjene tečaja za CHF. Konačno, nije sporno da je u prosincu 2015. godine između tužiteljice i tuženice zaključen Dodatak ugovoru o kreditu te da je time došlo do konverzije kredita; iz kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u eurima.

17. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- pripada li tužiteljici pravo na isplatu onog iznosa koji je posljedica promjene tečaja valute i kamatnih stopa, i to posebno u kontekstu Dodatka ugovoru o kreditu na temelju kojega je došlo do konverzije kredita (iz onog denominiranog u CHF u kredit denominiran u eurima)

- ako tužiteljici takvo pravo pripada, treba li iznos utvrđen vještačenjem koje je provedeno za potrebe ove parnice, umanjiti za iznos preplate iz konverzije, u visini od 2.980,91 euro, te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužiteljice u konkretnom slučaju nastupila zastara.

18. Unatoč tome što je prije donošenja presude P-1500/2019-39 od 08. ožujka 2024. godine među strankama bilo sporno i to jesu li ništave odredbe Ugovora o kreditu od 22. rujna 2005. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, zbog činjenice da je citirana prvostupanjska presuda potvrđena u t. I. njezine izreke, kojom je sud prvog stupnja odlučio upravo o ništavosti spomenutih ugovornih odredaba, ta okolnost više nije bila sporna u postupku u ponovnom suđenju.

19. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno - pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskazi svjedokinje i tužiteljice te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

20. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskazi svjedokinje i tužiteljice su dosljedni, logični i životni, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

21. Polazeći od toga da je ništavost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, o kojoj je sud prvog stupnja odlučivao kroz t. I. presude P-1500/2019-39 od 08. ožujka 2024. godine, pravomoćno utvrđena (jer je u toj točki izreke navedene prvostupanjske presude ona potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku, poslovnog broja Gž-268/2024-2, od 3. prosinca 2025. godine, o čemu svjedoči izreka te drugostupanjske presude; list 313. sudskog spisa), u postupku u ponovnom suđenju sud se bavio isključivo pitanjem prava na isplatu i potrebom da utuženi iznos umanji za iznos glavnice iz konverzije (u visini od 2.980,91 euro).

22. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužiteljice iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništavost odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništavosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

23. Pitanjem koje je bilo vezano uz mogućnost traženja takve zaštite u ovoj parnici pored činjenice da je u prosincu 2015. godine između stranaka spora sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu na temelju kojega je obavljena konverzija kredita (iz onog denominiranog u CHF u onaj denominiran u eurima) prvostupanjski sud se već bavio u presudi koju je 08. ožujka 2024. godine donio pod poslovnim brojem P-1500/2019-39, no nije zgorega ponoviti one zaključke koji su u toj presudi izneseni.

24. Tuženica je tijekom čitavog spora tvrdila da je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu prestalo i samo pravo tužiteljice da traži onu zaštitu koju je u ovom sporu zahtijevala vezano uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu. Pritom je tuženica ustvrdila da je konverzijom koja je obavljena kroz sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ona postupila u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama ZPK (Narodne novine broj 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK), da je Dodatkom stvorena nova pravna osnova, bez značaja obnove, te da je time položaj tužiteljice izjednačen s položajem u kojemu bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

25. U kontekstu tzv. konverzije nužno je pojasniti sljedeće.

26. Prije svega, valja naglasiti da je kroz izvedeni dokaz financijskim vještačenjem utvrđeno da je izračun konverzije kredita, do koje je u pravnom odnosu stranaka konkretnog spora došlo u prosincu 2015. godine, na temelju Dodatka ugovoru o kreditu koji je tada sklopljen između tužiteljice i tuženice, proveden u potpunosti uz uvažavanje pravila iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK (navod vještaka Darka Hanika iz pisanih nalaza i mišljenja, dostavljenih sudu 09. studenog 2022. godine; list 202. sudskog spisa).

27. Stoga treba spoznati da je konverzija provedena po zakonu i da po toj osnovi ne postoji iznos koji bi tuženica, možebitno, bila u obvezi isplatiti tužiteljici, ali niti iznos koji bi tužiteljica bila u obvezi isplatiti tuženici, i to čak niti na način da se za taj iznos umanji tražbina na koju tužiteljica ima pravo po osnovi restitucije, zbog ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

28. Iako nije krucijalno, nije nevažno navesti da je ZID ZPK bio predmetom ocjenjivanja ustavnosti i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske te da je tom prigodom Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da je ZID ZPK bio nužan kao jednokratna mjera zakonodavca za ostvarivanje legitimnih ciljeva koji se njime želio postići (U-I/3685/2015).

29. Usprkos tome što sud prvog stupnja dijeli razmišljanje tuženice, vezano uz to da je konverzijom stvorena nova pravna osnova, ipak nije na odmet napisati nekoliko okolnosti koje su uz to vezane.

30. Prva od tih okolnosti tiče se toga da je nova pravna osnova stvorena tek pro futuro (za buduće razdoblje), dakle od momenta sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu, kojim je, prema stanju na dan 30. rujan 2015. godine, provedena konverzija.

31. Druga od tih okolnosti odnosi se na to da, protivno razmišljanju tuženice, unatoč provedenoj konverziji, potrošači imaju pravni interes tražiti zaštitu onog prava za koje drže da im je povrijeđeno provođenjem konverzije.

32. Pravni interes takvih potrošača gotovo je notoran i očituje se u očekivanju isplate onog iznosa (ili onih iznosa) koji (koje) takvi potrošači tuže u sporovima.

33. S obzirom na to da je u tim parnicama predmet tužbenog zahtjeva (i) kondemnacija (činidba), po odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 187. st. 1. ZPP- a, isključeno je i samo ispitivanje pravnog interesa jer se on ispituje samo onda kada tužitelj u tužbi traži da sud utvrdi (ne) postojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili (ne) istinitost kakve isprave.

34. U predmetnoj parnici takvo što nije slučaj jer je tužbeni zahtjev, i to naročito onaj u postupku u ponovnom suđenju, upravljen na činidbu (na isplatu) pa nema apsolutno nikakve dvojbe da se pravni interes tužiteljice iscrpljuje već u samom njezinom zalaganju za isplatu onog iznosa za koji drži da joj pripada kao posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

35. Uostalom, u predmetu Rev-2868/2018, u odluci od 12. veljače 2019. godine, u povodu izvanredne revizije tužiteljice u tom postupku, Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je odgovor na pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu (konverzija kredita uz valutnu klauzulu u eurima) korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u toj odluci, korisnica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedenih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

36. Stoga je potpuno nedvojbeno da i tužiteljica u ovom sporu ima pravni interes za traženje zaštite unatoč sklopljenom Dodatku ugovoru o kreditu.

37. Ispravnost upravo iznesenog shvaćanja ovog suda prvog stupnja potvrđuje i veliki broj drugostupanjskih odluka koje su donesene u parnici kakva je i predmetna (primjerice, rješenje Gž-4445/2020-2 Županijskog suda u Osijeku, od 04. veljače 2021. godine), s tim da je takvo shvaćanje zastupljeno i u odluci Županijskog suda u Dubrovniku, poslovnog broja Gž-268/2024-2, od 3. prosinca 2025. (t. 16. obrazloženja te drugostupanjske odluke, s lista 321. sudskog spisa).

38. Međutim, ono što u okolnostima konkretnog slučaja sud prvog stupnja drži krucijalnim, a što tuženica evidentno ispušta iz vida kada se opetovano zalaže za izostanak prava tužiteljice da u ovom sporu potražuje bilo što na teret tuženice zbog sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu na temelju kojega je provedena konverzija, očituje se u tome da su kroz konverziju potrošači izjednačeni s onim potrošačima koji su kredite ishodili u eurima i u kunama, ali da, istodobno, konverzijom potrošači nisu izjednačeni s onim potrošačima kojima su sudovi u sudskim postupcima redovno dosuđivali restituciju svodeći njihove tražbine na početno ugovorene uvjete.

39. Po mišljenju ovog suda prvog stupnja upravo je potonje usporediva situacija.

40. Kada bi se potrošačima koji su kredite konvertirali odreklo pravo da za period od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije po ZID ZPK traže utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditima o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te isplatu po toj osnovi (po osnovi restitucije, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94., 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO/91), tada bi takvi potrošači bili dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji kredite nisu konvertirali i kojima su u sudskim postupcima ista prava već (pravomoćno) priznata. Time bi, pak, došlo do povrede njihovih legitimnih očekivanja, do povrede njihova prava vlasništva (Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda /Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija/, odnosno čl. 1. st. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju/u daljnjem tekstu: Protokol br. 1/) te do povrede prava na pošteno suđenje iz čl. 6.1. st. 1. Konvencije. Ovome sudu to nije intencija.

41. Zato je dubokog pravnog uvjerenja da su i tužbeni zahtjevi potrošača koji su kredite konventirali osnovani te da je takav i zahtjev tužiteljice u ovom sporu (pa i u onom dijelu u kojemu se taj zahtjev tiče isplate).

42. Upravo zato jer je Dodatkom ugovoru o kreditu, koji je u prosincu 2015. godine sklopljen između tužiteljice i tuženice, stvorena nova pravna osnova i zato jer je takva nova pravna osnova stvorena tek tim Dodatkom, dakle pro futuro (za buduće razdoblje), za period između trenutka sklapanja Ugovora o kreditu od 22. rujna 2005. godine i momenta zaključivanja Dodatka ugovoru o kreditu sve učinke osnovnog pravnog posla (Ugovora o kreditu od 22. rujna 2005. godine) treba procjenjivati po tom osnovnom pravnom poslu. Sva nezakonitost tog osnovnog pravnog posla nestala je (i prestala) tek onda kada su tužiteljica i tuženica zaključile Dodatak ugovoru o kreditu i njime provele konverziju kredita; iz onog denominiranog u CHF u onaj denominiran u eurima.

43. Naprotiv, prava tužiteljice kao potrošača, u kontekstu Ugovora o kreditu koji je s tuženicom sklopila 22. rujna 2005. godine, treba procjenjivati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03), bez uzimanja u obzir ZID ZPK, jer bi to, uostalom, bilo i protivno načelu zabrane retroaktivnosti iz odredbe čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske; Narodne novine

broj

56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

44. Sud prvog stupnja svjestan je toga da je, pozivom na već citirano pravilo iz odredbe čl. 377. st. 2. ZPP-a, dužan raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju.

45. Zbog toga je ovaj sud prvog stupnja u postupku u ponovnom suđenju raspravio pitanje vezano uz mogućnost da prilikom odlučivanja o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva tražbinu tužiteljice umanji za onaj iznos koji joj je tuženica priznala u konverziji, točnije za iznos od 2.980,91 euro.

46. Pritom ovaj sud prvog stupnja drži da ne postoje niti procesni niti materijalni uvjeti da se iznos tražbine tužiteljice umanji za onaj iznos koji joj je tuženica priznala u konverziji.

47. Prije svega, tuženica u ovom sporu nije postavila zahtjev u okviru kojega bi sud uopće bio u mogućnosti procesno odlučivati o iznosu koji je tužiteljici priznala u konverziji, točnije tuženica niti je istaknula procesno-pravni prigovor radi prebijanja (po odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a), niti je za iznos iz konverzije podnijela protutužbu (po odredbama čl. 189. ZPP-a), niti je za iznos iz konverzije dala izjavu o prijeboju (po odredbi čl. 196. st. 1., u svezi s čl. 195. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO/05).

48. Iz navedenog treba spoznati da, u smislu pravila iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, ne postoji zahtjev u okviru kojega bi sud uopće bio u mogućnosti odlučivati o iznosu koji je tuženica tužiteljici priznala u konverziji.

49. Zato, već zbog same ove okolnosti, sud prvog stupnja nalazi da u okolnostima konkretnog slučaja tražbinu tužiteljice prema tuženici ne smije umanjiti za iznos koji je tuženica tužiteljici priznala u konverziji.

50. Iako nije krucijalno, nije zgorega primijetiti da niti tužiteljica nije tužbeni zahtjev postavila tako da bi utuženi iznos umanjila za onaj iznos koji joj je tuženica priznala u konverziji. O tome bezrezervno svjedoče navodi punomoćnice tužiteljice, izneseni na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 16. veljače 2026. godine (list 324. sudskog spisa).

51. U kontekstu iznosa koji je tuženica tužiteljici priznala u konverziji nužno je uputiti na dvije važne okolnosti.

52. Prva od tih okolnosti tiče se visine iznosa koji je tuženica tužiteljici priznala u konverziji. Taj iznos među strankama konkretnog spora nije niti bio dvojben, no on nepobitno slijedi i iz čl. 3. Dodatka ugovoru o konverziji (s lista 21. sudskog spisa). Radi se o iznosu od 2.980,91 euro.

53. Druga od spomenutih okolnosti, koje su bitne u okviru iznosa koji je tuženica tužiteljici priznala u konverziji, odnosi se na primjenu materijalnog prava koje sud prvog stupnja može tumačiti drugačije od suda drugog stupnja. To je, pak, u skladu s recentnom sudskom praksom, nastalom u primjeni odredbe čl. 377. st. 2. ZPP-a (VS, II Rev 18/83 od 31. 3. 1983. – PSP 23/267; VS, Rev 2443/82 od 26. 5. 1983. – PSP 23/268).

54. Iako iz rješenja Županijskog suda u Dubrovniku, poslovnog broja Gž - 268/2024-2, od 3. prosinca 2025. godine, slijedi da taj drugostupanjski sud drži da preplaćene iznose zbog nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli treba umanjiti za iznos koji je tužiteljici priznat u konverziji, ovaj sud prvog stupnja o tom (pravnom) pitanju ima oprečan stav. 55. Upravo zato je taj sud prvog stupnja u rješenju o vještačenju koje je donio 12. listopada 2022. godine, pod poslovnim brojem P-1500/2019-19 (s lista 190. sudskog spisa), vještaku financijske struke Darku Haniku i naložio da kao predmet vještačenja utvrdi je li izračun konverzije kredita, do koje je u pravnom odnosu stranaka konkretnog spora došlo na temelju izračuna konverzije na dan 30. rujan 2015. godine, proveden uz uvažavanje pravila iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15.

56. Budući da je imenovani vještak u nalazu i mišljenju, koje je sudu podnio pisano 09. studenog 2022. godine, decidirano naveo da je konverzija učinjena ispravno i po zakonu (po ZID ZPK/22), čvrsto je pravno uvjerenje suda prvog stupnja da po osnovi provedene konverzije niti jednoj od stranaka spora ne pripada pravo na bilo kakvu tražbinu; niti tužiteljici pripada pravo na eventualnu razliku glavnice u konverziji niti tuženici pripada pravo da se tražbina tužiteljice prema njoj umanji za iznos koji je tužiteljici priznala u konverziji.

57. Zato niti u postupku u ponovnom suđenju sud prvog stupnja tražbinu tužiteljice prema tuženici nije umanjio za onaj iznos koji je tuženica tužiteljici priznala u konverziji, dakle za iznos od 2.980,91 euro.

58. Po čvrstom pravnom uvjerenju ovog suda prvog stupnja u predmetnoj parnici za to nisu ostvareni niti procesni uvjeti (jer nema niti prigovora radi prebijanja, niti protutužbe niti izjave o prijeboju) niti materijalni uvjeti (jer je konverzija provedena po zakonu i njome je pro futuro stvorena nova pravna osnova).

59. Osim toga, iz čl. 19.c ZID ZPK/15 slijedi način izračuna konverzije kredita pri čemu su primijenjeni ili uvjeti za kredite u eurima ili uvjeti za kredite u kunama na dan isplate kredita.

60. S druge strane, iz čl. 3. Dodatka ugovoru o kreditu (list 22. sudskog spisa) proizlazi da su preplate, u ukupnom iznosu od 2.980,91 euro, trebale poslužiti za namirenje budućih rata, i to tako da se kod plaćanja budućih rata 50% rate namiri iz iznosa preplate, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

61. Sve upravo navedeno znači da je po ZID ZPK/15 trebalo napraviti svojevrsnu simulaciju kredita (kao da je on izvorno sklopljen u kunama ili u eurima) te da se preplata koja je na taj način izračunata nije vraćala potrošaču, već je korištena za namirenje budućih tražbina, u konkretnom slučaju za namirenje ½ (50%) svake buduće rate kredita, sve do onog momenta u kojemu će se potrošiti cjelokupan utvrđeni iznos preplate.

62. Kroz provedeni dokaz financijskim vještačenjem u ovoj parnici sud je vještaku odredio potpuno druge parametre na temelju kojih ga je obvezao da izračuna razlike po osnovi promjene kamatne stope i po osnovi promjene tečaja za CHF.

63. Stoga sud prvog stupnja drži da izjednačavanje onoga što je tužiteljici priznato kao preplata u konverziji i onoga što je ona preplatila zbog ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli znači poistovjetiti nešto što matematički nije moguće jer su i premise od kojih to dvoje polazi potpuno različite.

64. U tome se očituje dodatan razlog zbog kojega ovaj sud prvog stupnja smatra da od iznosa koji tužiteljici pripada kao posljedica restitucije ne treba oduzeti iznos koji joj je priznat u konverziji.

65. Ponavlja se da sud prvog stupnja drži da kod donošenja ZID ZPK/15 zakonodavac nije vodio računa o izjednačavanju onih potrošača koji su kredite konventirali s onim potrošačima kojima su u sudskim postupcima sudovi redovno već (pravomoćno) dosuđivali iznose po osnovi restitucije zbog ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

66. Takvu pravnu prazninu treba riješiti upravo sud, i to, k tome, po uvjerenju ovog suda prvog stupnja, uz primjenu načela o razumnom zakonodavcu (argumentum ab absurdo, razlog apsurdnosti), prema kojemu treba isključiti ona značenja pravne odredbe koja bi vodila besmislenim posljedicama.

67. Kada bi sud „dirao“ u konverziju, tada oni potrošači koji su kredite konventirali ne bi bili jednaki onim potrošačima koji kredite nisu konventirali, a koji su pravomoćno već ostvarili pravo na isplatu kao posljedicu ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, a time prvi od njih ne bi dobili tzv. pravo na puno obeštećenje.

68. Ova sud drži da bi to dovelo do besmislenih posljedica i da bi time, posljedično, bila ugrožena pretpostavka o razumnom zakonodavcu.

69. Stoga je i u postupku u ponovnom suđenju prvostupanjski sud tužbeni zahtjev usvojio bez da ga je umanjio za iznos koji je tuženica tužiteljici priznala u konverziji, a koji nesporno iznosi 2.980,91 euro.

70. O statusu potrošača na strani tužiteljice ovaj je sud prvog stupnja već pisao u presudi P-1500/2019-39 od 08. ožujka 2024. godine, no kako je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, tako će sud će ponoviti razloge vezane uz to.

71. Tužiteljica je u ovom predmetu svoje svojstvo potrošača bezrezervno dokazala, i to kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom). Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužiteljica Ugovor o kreditu od 22. rujna 2005. godine, možebitno, sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošač na strani tužiteljice ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

72. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, konkretno iz č l. 2.1. tog pravnog posla (list 8. sudskog spisa), jasno je vidljiva namjena sklapanja tog Ugovora i ta se namjena očituje u kupnji stambenog objekta.

73. Iz stranačkog iskaza tužiteljice (list 178./2 do 179.) slijedi da je sredstvima ishođenim na temelju Ugovora o kreditu od 22. rujna 2005. godine kupila stan.

74. Takvi dokazi; materijalno-pravnog karaktera (Ugovor o kreditu od 22. rujna 2005. godine) i personalne naravi (iskaz tužiteljice) bezrezervno upućuju na to da je tužiteljica u ovom sporu dokazala svoj status potrošača u smislu utanačenja iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a.

75. Nakon što je utvrdio da je tužiteljica potrošač te da, i unatoč sklapanju Dodatka Ugovora o kreditu, kojim je provedena konverzija, ona ima pravo na zaštitu koju traži u ovom postupku, treba samo ponoviti da je ništavost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 22. rujna 2005. godine već pravomoćno utvrđena u ovom postupku (jer je o tome sud odlučio u t. I. izreke presude P-1500/2019-39 od 08. ožujka 2024. godine, a ta je točka izreke presude potvrđena presudom koju je Županijski sud u Dubrovniku donio 3. prosinca 2025. godine, pod poslovnim brojem Gž-268/2024-2).

76. Stoga je u postupku u ponovnom suđenju sud bio dužan odlučiti (samo) o restitucijskom zahtjevu i o troškovima postupka.

77. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužiteljice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

78. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 110. ZOO-a/91, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništavosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a/91.

79. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 110. ZOO - a/91), a da je pravo na restituciju posljedica ništavosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništavosti po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO -a/91, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništavosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništavosti.

80. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništavog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništavošću.

81. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništavosti (čl. 110. ZOO -a/91) i ako je restitucija posljedica ništavosti (čl. 104. st. 1. ZOO-a/91), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništavosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

82. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i u nastavku ove parnice, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

83. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

84. Ništavost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu koji je 22. rujna 2005. godine sklopljen između tužiteljice i tuženice utvrđen je pravomoćno tek u trenutku donošenja presude Županijskog suda u Dubrovniku, poslovnog broja Gž-268/2024-2, od 3. prosinca 2025. godine, pa to znači da je zastara počela teći tek u tom trenutku (3. prosinca 2025. godine). Zato se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

85. Odluka o obvezi tuženice da tužiteljici isplati novčane iznose koji su joj dosuđeni ovom presudom temelji se na odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a/91.

86. U slučaju ništavosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

87. Kako je, pak, na temelju ništavih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 22. rujna 2005. godine tuženica od tužiteljice primila isplatu mjesečnih rata koje su veće od onih koje su ugovorene tim Ugovorom i za koje je tužiteljica dobila od tuženice otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništavosti, za tuženicu predviđena obveza da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila po osnovi ništavih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužiteljica te isplate obavila, odnosno upravo na način na koji je tužiteljica to i zahtijevala u ovom sporu.

88. Ponavlja se da ti iznosi nisu umanjeni za iznos od 2.980,91 euro, koji je tuženica tužiteljici priznala u konverziji. Razlozi za takvo postupanje ovog suda prvog stupnja prethodno su detaljno elaborirani.

89. Rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 27. prosinca 2023. godine.

90. Zato je o visini tužbenog zahtjeva donesena odluka iz t. I. izreke presude.

91. Da tužiteljici pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevala tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti.

92. Međutim, imajući u vidu da 2013. i 2014. godina nisu bile prijestupne godine, zbog čega je veljača imala 28 (a ne 29 dana), za te su mjesece tužiteljici kamate dosuđene od posljednjeg dana veljače. To je, pak, bio 28. veljače 2013. godine i 28. veljače 2014. godine (a ne, kako je to tužiteljica, očitom omaškom, navela 29. veljače 2013. godine i 29. veljače 2014. godine).

93. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose isplate, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine stupila na snagu odredba čl. 29. ZOO-a/05.

94. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a/05 od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

95. U sadržaj t. I. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

96. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke II. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

97. Troškovi tužiteljice sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), za sastavljanje šest obrazloženih podnesaka, od 18. siječnja 2022. godine, od 11. veljače 2022. godine, od 09. veljače 2023. godine, od 08. svibnja 2023. godine, od 03. studenog 2023. godine i od 27. prosinca 2023. godine, za koje nagrada iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23, te za zastupanje na sedam ročišta, od 17. veljače 2022. godine, od 04. travnja 2022. godine, od 11. srpnja 2022. godine, od 10. listopada 2022. godine, od 18. prosinca 2023. godine, od 02. veljače 2024. godine i od 16. veljače 2026. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

98. Uz sve nabrojane troškove, tužiteljici je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 53,66 eura, a priznat joj je i trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 331,81 euro.

99. U pogledu troškova postupka tužiteljica je zatražila zakonske zatezne kamate, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da joj takvo pravo pripada, i to pozivom na odredbu čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17 i 131/20), kao i pozivom na odredbu čl. 151. st. 3. ZPP -a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22.

100. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetne

presude, točnije 31. ožujka 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela

XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

101. U postupku koji je prethodio donošenju presude P-1500/2019-39 od 08. ožujka 2024. godine sud prvog stupnja objasnio je da tužiteljici nije priznao troškove ročišta za objavu presude od 08. ožujka 2024. godine, u zatraženom iznosu od 100,00 eura, s tim da je u tom dijelu (u t. IV.) citirana prvostupanjska presuda postala pravomoćna. Stoga takav trošak u postupku u ponovnom suđenju više nije bio aktualan pa o njemu sud nije niti donosio odluku jer bi, u protivnom, povrijedio pravilo iz odredaba čl. 333. st. 1. i 2. ZPP-a.

102. U postupku u ponovnom suđenju sud više nije bio u mogućnosti odlučivati niti o dijelu zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka po osnovi sudske pristojbe za presudu od 08. ožujka 2024. godine. I o tome je, naime, sud prvog stupnja pravomoćno odlučio (kroz t. IV. presude P-1500/2019-39 od 08. ožujka 2024. godine).

103. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odrede čl. 154. st. 5. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužiteljice, pa tako niti u zatraženoj visini od 8.406,25 eura, s kamatama koje su zatražene od dana donošenja presude do isplate, zbog čega je odlučeno kao u t. III. dispozitiva presude.

U Rijeci 31. ožujka 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude (čl. 348. st. 1. ZPP -a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).