REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5561/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari I-tužiteljice IVT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]-tuženika IV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Krsnik & Partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika ZV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Pocrnić i Rufati j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, II-tužitelja osobno i punomoćnika tuženika, 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

''Utvrđuje se da su tužitelji suvlasnici zkč. [katastarska čestica] oranica [adresa] u [adresa] od 479 m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] povezan sa posebnim dijelom kuća i garaža [adresa] koji suvlasnički dio odgovara površini posebnog dijela kuće [adresa] i garaže od 13 m2 u odnosu na površine ostalih posebnih dijelova cijele nekretnine.''

II./ Nalaže se I-tužiteljici IVT OIB [osobni identifikacijski broj] i II-tužitelju IV OIB [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženiku ZV OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. ožujka 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III./ Odbija se zahtjev I-tužiteljice i II-tužitelja za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da je u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisana zkč. [katastarska čestica] oranica [adresa] u [adresa] od 479 m2 u vlasništvu tuženika koja je identična kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], [adresa] od 479 m2 (zgrada od 27 m2, kuća 23 m2, zgrada 32 m2, kuća [adresa] od 77 m2, kuća [adresa] od 135 m2 i dvorište od 185 m2) i upisana je kao korisnik ĐV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]., a tuženik je vlasništvo nekretnine stekao na osnovu darovnog ugovora od 10.09.2024., ali u ugovoru nije spomenuto da su na zkč. [katastarska čestica] sagrađene kuće [adresa] i zgrade. Darovateljica ĐV u braku sa pok. JV rodila je dva sina, tuženika i sina AV, supruga I-tužiteljice i oca II-tužitelja koji je umro 2002 g. Sin AV i njegova supruga, I-tužiteljica, stupili su u brak 1970 g. te su stanovali u zajedničkom domaćinstvu sa pok. JV i JV ĐV u uličnoj kući [adresa], a na mjestu današnje dvorišne kuće [adresa] bila je štala. Roditelji su pokojnom sinu AV i njegovoj supruzi dozvolili da novom gradnjom štalu zamjene novom kućom, uz uvjet da im sagrade između tadašnje štale i kuće u dvorištu garažu. Izgradnju kuće i 2 garaže, od kojih je jedna izgrađena za korist pok. JV i ĐV, financirali su i zajednički izgradili svojim sredstvima I tužiteljica i pok. AV od 1972 do 1978g. te su u njoj stanovali zajedno sa djecom, a I-tužiteljica i nadalje stanuje u kući [adresa]. Kuća [adresa] u tlocrtnoj površini od 77 m2 i zgrada od 27 m2 evidentirani su u katastru, a u naravi je izgrađena kuća koja se sastoji od prizemlja površine cca 70 m2 i potkrovnih prostorija u istoj površini te jedna garaža površine cca 13 m2 što sve su tužiteljica i pok. suprug izgradili za sebe. Tužitelji smatraju da su kuća [adresa] i jedna garaža bračna stečevina I-tužiteljice i pok. AV te da su građenjem uz dozvolu vlasnice i posjedovanjem više od 20 godina od 1991 g. do danas stekli odgovarajuće suvlasničke dijelove cijele nekretnine. Posebni dijelovi i suvlasnički omjeri odrediti će se nakon izrade etažnog elaborata u smislu članka 68 ZOV-a te će se prema tome i specificirati tužbeni zahtjev. Tužitelji predlažu sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te potražuju naknadu troška parničnog postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik navodi da su tuženikovi roditelji ĐV i pok. JV dozvolili su 1973. svom sinu pok. JV AV da rekonstruira odnosno uredi postojeću štalu i da u njoj privremeno živi sa svojom suprugom i djecom dok ne dobije stan ili stambeni kredit odnosno dok na drugi način ne riješi svoje stambeno pitanje, pri čemu je dogovoreno da sve što rekonstruira odnosno dogradi ili nadogradi i uredi će ostati odnosno biti vlasništvo ĐV koja je sve do 10.09.2024. bila vlasnik štale i zemljišta na kojem je sagrađena kao i kuće u [adresa]. Tuženik navodi da je 1973. pok. AV započeo uređenje štale koja je izgrađena prije 1968. Štala je prije uređenja odnosno rekonstrukcije bila tvrdi objekt koji je imao betonske temelje, zidove od betonskih blokova i krov. U prizemlju je bio svinjac i spremište za poljoprivredne strojeve i alat, a u potkrovlju je bio sjenik. Prizemlje i potkrovlje je bilo odijeljeno drvenom konstrukcijom, a krovište je bilo izrađeno od drvene konstrukcije pokrivene crijepom. Od 1973. do 1978. je pok. AV oko postojećih betonskih temelja štale izbetonirao stupove koji su trebali ojačati postojeće betonske temelje. Na te stupove je postavio fert gredice dužine 4 metra koje je zalio betonom, te je time drvenu međukatnu konstrukciju zamijenio armirano-betonskom. Postojeće zidove je zadržao s tim da je u njima napravio otvore za prozore i vrata, te je samo u manjem dijelu podigao visinu krova, dok je pokrov od crijepa zamijenio pločama od salonita. Time je rekonstruirao postojeću štalu čije su vanjske dimenzije ostale iste kao i prije tj. 8 x 4 metra. Dakle, štalu nije rušio već ju je uredio odnosno rekonstruirao pri čemu je samo u manjem dijelu podigao visinu krova. Uz štalu sa zapadne strane je bila gnojnica za odlaganje stajskog gnoja dimenzija 8 x 4 metra koja je sa svih strana osim sa južne imala betonske temelje i zidove visine 1 metar. Pok. AV je izlio betonski temelj sa južne strane dužine 4 metra i na postojeće zidove je nadozidao zidove do potrebne visine, te je time postojeću gnojnicu dimenzija 8 x 4 metra nadogradio odnosno rekonstruirao na način da je nadogradio gornji dio prizemlja i potkrovlje. Muški članovi obitelji AV: pok. JV, pok., AV, tuženik i I Z, sin AV ĐV iz prvog braka, su zajedno između štale koja je rekonstruirana i kuće u [adresa] sazidali 2 garaže dimenzija 5 x 2,5 metra svaka. Pok. MV i ĐV su nabavili materijal potreban za gradnju, a pok. AV je nabavio garažna vrata za obje garaže. Svi navedeni radovi su izvršeni bez potrebnog akta o gradnji. Pok. AV je u vrijeme izvođenja radova radio u građevinskoj firmi Udarnik u Zagrebu. U radovima su mu pomagale kolege s posla. Iz gore navedenog je razvidno da pok. NV nije postojeću štalu zamijenio novom kućom već je postojeću štalu rekonstruirao. Nije točno da bi ĐV i pok. JV uvjetovali svom sinu pok. UV da im sagradi garažu. ĐV i pok. JV dozvolili su svom sinu pok. UV da privremeno koristi jednu od navedenih garaža dok ne dobije stan ili stambeni kredit odnosno na drugi način riješi svoje stambeno pitanje s tim da je dogovoreno da ĐV bude vlasnik obje garaže. Pok. AV je tražio od svoje majke ĐV da mu daruje predmetnu kuću koju je dobila broj [adresa] ali je ĐV to odbila učiniti jer je bilo dogovoreno da istu koristi samo privremeno dok ne riješi stambeno pitanje na jedan od navedenih načina. Nadalje, netočni su navodi iz tužbe da su I-tužiteljica i njen suprug pok. AV za sebe izgradili kuću [adresa] i garažu jer je iz gore navedenog razvidno da su postojeću štalu u vlasništvu ĐV rekonstruirali u stambeni objekt sa svrhom da u istom privremeno stanuju dok ne riješe stambeno pitanje, a rekonstruirani objekt je ostao u vlasništvu ĐV sa čime su pok. AV i I-tužiteljca bili upoznati i s time su bili suglasni. Budući da je navedena rekonstrukcija bila izvršena bez potrebnog akta o građenju, rekonstruirani objekt je trebalo ozakoniti (legalizirati). ĐV je 18. lipnja 2013. podnijela zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju za rekonstruirani dio stambene građevine u [adresa] (sada [adresa]). Taj zahtjev je bio nepotpun, pa je ĐV zaključkom Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet Grada Zagreba od 26.11.2013. pozvana da u roku od 60 dana od dana primitka zaključka zahtjev dopuni dostavom potrebne dokumentacije navedene u istom zaključku. Budući da ĐV to nije učinila, navedeni Gradski ured je svojim rješenjem od 30.04.2014. odbacio kao nepotpun zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju za rekonstruirani dio stambene zgrade izgrađene na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. To rješenje je 05.06.2014. postalo pravomoćno. S obzirom na gore navedeno kuću u [adresa] u [adresa] treba srušiti jer je izgrađena bez akta o građenju, a njena gradnja nije naknadno odobrena kao zakonita odnosno nije legalizirana. Predmetna kuća stoga treba biti uklonjena iz prostora. U tužbi nije navedeno po kojoj pravnoj odnosno zakonskoj osnovi bi tužitelji trebali biti suvlasnici kuće [adresa] i garaže. Glede garaže nije precizirano o kojoj se od dvije garaže radi. Tužitelji nemaju pravo na traženi suvlasnički dio predmetne nekretnine razmjerno utvrđenom omjeru u odnosu na cijelu nekretninu jer u tužbi ne navode da bi imali bilo kakve suvlasničke veze s kućom [adresa], drugom garažom i zemljištem na zkč. br. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Stoga su neosnovani navodi iz tužbe da će se posebni dijelovi i suvlasnički omjeri odrediti nakon izrade etažnog elaborata u smislu čl. 68 ZOV, temeljem kojeg bi tužitelji specificirali tužbeni zahtjev. Nadalje tuženik navodi da se tužitelji pozivaju na ZVDSP i navode da su od 1991. do danas više od 20 godina posjedovali kuću [adresa] i garažu, a to je suprotno odredbi čl. 160. st.1. ZVDSP. Tužitelji nisu mogli posjedovanjem steći pravo vlasništva na kući [adresa] i garaži jer su rekonstrukcijom građevine u vlasništvu ĐV stekli samo pravo da u istoj privremeno stanuju, a prije rekonstrukcije su ĐV i pok. JV upozorili pok. AV i I-tužiteljicu da će rekonstruirani objekt ostati u vlasništvu ĐV, što su pok. AV i I-tužiteljica prihvatili. Stoga pok. AV i I-tužiteljica, a ni II-tužitelj nisu imali vlasnički posjed tj. nisu kuću [adresa] i predmetnu garažu posjedovali kao njeni vlasnici odnosno suvlasnici jer su bili nesamostalni posjednici koji su priznavali višu vlast posrednog posjednika ĐV. Kuća [adresa] i obje garaže trebaju biti srušene odnosno uklonjene iz prostora. Budući da je objekt prava vlasništva stvar, uklanjanjem stvari nema ni vlasništva na istoj, pa je u tom slučaju tužbeni zahtjev bespredmetan. Tuženik navodi nadalje da vlasnik nekretnine, kao ni njegovi prednici, nisu odredili da bi adaptirana štala predstavljala vlasništvo tužitelja i njegovih prednika. Pravni prednik tuženika ĐV je darovanjem nekretnine na jasan i nedvosmislen način iskazala da nikad nije postojala namjera da se štala na bilo koji način daruje tužiteljima ili da im se nakon adaptacije prizna pravo vlasništva nad istom. Tuženik ističe da je pok. ĐV tužiteljima darovala nekretninu upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (kuća i dvorište u [adresa], u kojoj tužitelji danas žive. Isto tako, tužitelji nisu nikada osporili ugovor o darovanju temeljem kojega je tuženik stekao pravo vlasništava na nekretnini koja je predmet postupka. Tuženik slijedom svega izloženoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti i obvezati tužitelje da mu na jednake dijelove naknade troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu, I i II-tužitelji navode, u bitnom, da smatraju da je kuća [adresa] bračna stečevina I-tužiteljice i pok. AV te da su oni građenjem uz dozvolu vlasnice i posjedovanjem duljim od dvadeset godina od 1973. do danas stekli odgovarajuće suvlasničke dijelove cijele nekretnine. Tužitelji tvrde da se pravo vlasništva na zgradi i zemljištu stječe adaptacijom postojećeg građevinskog objekta koja po svojem opsegu i vrijednosti investicijskih ulaganja predstavlja takav građevinski zahvat da stari objekt nakon njegovog izvođenja gubi svoj raniji identitet i posvojim karakteristikama predstavlja novi objekt. Tužitelji navode da sam tuženik ističe da je to bila štala, a nakon adaptacije i nadogradnje da je to stambeni objekt sa svim potrebnim priključcima – dakle, poduzeti građevinski radovi bili su takvog obujma da je stari objekt, štala, nakon njihovog izvođenja izgubio raniji identitet i po svojim karakteristikama predstavlja novi objekt. Tužitelji zaključuju da je jasno da su I-tužiteljica i njezin pok. suprug adaptirali i nadogradili objekt te da stoga tužitelji ispunjavaju sve uvjete za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, s više pravnih osnova. Stoga tužitelji ostaju kod tužbenog zahtjeva i zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka.

3. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu.

4. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na tvrdnje I- tužiteljice i II-tužitelja na kojima tužitelji temelje tužbeni zahtjev, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Između stranaka nije sporno:

- da je tuženik sin pok. ĐV, da je I-tužiteljica IVT snaha pok. ĐV te da je II-tužitelj IV pravni slijednik pok. AV, sina pok. ĐV i brat tuženika ZV

te

- da je tuženik pravo vlasništva nekretnine koja je predmet tužbenog zahtjeva stekao uknjižbom u zemljišne knjige, na temelju Ugovora o darovanju nekretnine sa zasnivanjem osobne služnosti – prava doživotnog plodouživanja, zaključenog 10. rujna 2024. između ĐV kao darovateljice i tuženika kao obdarenika (ugovor o darovanju – list 9-12 spisa te zk izvadak – list 4 spisa).

6. Sporno je između stranaka jesu li I-tužiteljica i njezin pok. suprug, pravni prednik II-tužitelja, građenjem uz dozvolu vlasnice, sada pok. ĐV, na nekretnini koja je bila predmet ugovora o darovanju od 10. rujna 2024. izgradili kuću, odnosno adaptirali ranije postojeću štalu koja je tom takvom adaptacijom izgubila svojstvo štale te po svojim karakteristikama predstavlja novi objekt (kuću) te potom posjedovanjem kroz razdoblje duže od dvadeset godina stekli odgovarajuće suvlasničke dijelove cijele nekretnine.

7. Prema načelu jedinstvenosti nekretnine (superficies solo cedit), pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje (čl. 9. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravila, u daljnjem tekstu: ZV). Što je na površini zemlje, iznad ili ispod nje izgrađeno, a namijenjeno je da tamo trajno ostane, ili je u nekretninu ugrađeno, njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili bilo kako drukčije s njom trajno spojeno (čl. 9. st.3. ZV), dio je te nekretnine. To znači da se bilo gradnjom kuće, bilo prenamjenom (adaptacijom) od ranije postojeće štale u objekt drugačije namjene (kuću) ne može steći pravo vlasništva na takvom priraštaju, već priraštaj pripada vlasniku zemljišne čestice. Priraštaj može biti tuđi rad i tuđa novčana sredstva uložena u vlasnikovu nekretninu. Ulaganjem rada ili novčanih sredstava ne može nastati stvarno pravo (suvlasništvo) na nekretnini (zemljišnoj čestici) u koju je uloženo, osim ako je što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine. U ovom parničnom predmetu, tužitelji tužbeni zahtjev ne temelje na tvrdi da je namjera pok. ĐV bila da I-tužiteljica i pravni prednik II-tužitelja građenjem steknu pravo vlasništva na nekretnini označenoj u tužbenom zahtjevu (raspravni zapisnik s ročišta 12. veljače 2026. – list 117 spisa), a bez takvog određivanja, tj. namjere vlasnice zemljišne cestice, pok. ĐV nije moguće stjecanje prava suvlasništva, neovisno o tome jesu li tužitelji na nekretnini (zemljišnoj čestici u vlasništvu ĐV) izgradili posve novu kuću ili prenamijenili na istom mjestu ranije postojeću štalu. Odredbom čl. 156. st.1. ZV propisano je da se dogradnjom, nadogradnjom, preuređenjem (adaptacijom) zgrada ne može steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine (čl. 156. st.1. ZV). Dakle, treba postojati poseban pravi temelj za stjecanje prava (su)vlasništva ulaganjem vlastitog rada i novca, a to bi bio ugovor između vlasnika nekretnine (ĐV) i ulagatelja (I-tužiteljica i pravni prednik II-tužeitelja) da će ulagatelji steći neki suvlasnički udio predmetne nekretnine, pa kad takav pravni temelj postoji, ulagatelj će steći pravo vlasništva nekretnine (suvlasnički dio) na temelju tog ugovora (dogovora, namjere), a ne činjenicom ulaganja. Stoga ulaganjem, bilo gradnjom nove kuće ili prenamjenom ranije štale u kuću, od strane I-tužiteljice i pravnog prednika II-tužitelja, nije nastalo nikakvo stvarno pravo (suvlasništvo) na nekretnini u koju je uloženo, a postoji li pravo na naknadu određuju pravila obveznog prava (čl. 156. st.1. ZV). Jedine iznimke od izloženog načela jedinstvenosti nekretnine, kada zgrade i druge građevine koje su trajno izgrađene na nekom zemljištu ipak neće pravno biti dijelovi iste nekretnine kao i zemljište na kojem su izgrađeni, postojanje je stvarnog prava koje svojeg nositelja ovlašćuje da na zemljištu koje nije njegovo ima građevinu u svojem vlasništvu (primjerice, pravo građenja ili pravo stvarne služnosti imati dio zgrade na poslužnoj nekretnini), ili postojanje koncesije. Slijedom izloženoga, tužitelji neosnovano tvrde da su građenjem uz dozvolu vlasnice nekretnine ĐV stekli pravo vlasništva kuće izgrađene na njezinoj nekretnini, jer to pravno nije moguće, pa je stoga tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

7.1 Imajući u vidu gore izložene tvrdnje tužitelja da se pravo vlasništva na zgradi i zemljištu stječe adaptacijom postojećeg građevinskog objekta koja po svojem opsegu i vrijednosti investicijskih ulaganja predstavlja takav građevinski zahvat da stari objekt nakon njegovog izvođenja gubi svoj raniji identitet i po svojim karakteristikama predstavlja novi objekt, treba reći da takve tvrdnje nisu pravno osnovane od stupanja na snagu ZV-a, dakle od 1. siječnja 1997., kada je napušten socijalistički pravni poredak, u kojem je bilo moguće, primjerice, pregraditi tavan u stambeni prostor te na taj način promijeniti identitet nekretnine, tj. tretirati preradu nekretnine kao nastanak nove stvari. Odredbom čl. 156. ZV-a izričito je propisano da se identitet nekretnine ne može promijeniti dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenje, a što je posljedica činjenice da je od stupanja na snagu ZV-a nekretnina određena površinom zemljišne čestice (čl. 9. ZV), a ne namjenom. Stoga izloženi navodi tužitelja nisu osnovani.

8. Imajući u vidu da tužitelji ističu dosjelost (posjedovanje kroz vremensko razdoblje duže od dvadeset godina) kao daljnju osnovu stjecanja prava vlasništva kuće za koju tvrde da je izgrađena uz dozvolu vlasnice nekretnine (zemljišne čestice) na kojoj je izgrađena, slijedom gore izloženoga, neovisno o činjenici jesu li tužitelji na nekretnini pok. ĐV izgradili novu kuću ili su prenamijenili štalu, ulaganjem u predmetnu nekretninu (zemljišnu česticu) ista je ostala u vlasništvu tužiteljice; što znači da posjed tužitelja nije bio samostalan, a samostalnost posjeda pretpostavka je stjecanja prava vlasništva dosjelošću. Naime, budući da je vlasnica nekretnine bila ĐV, posjedu I-tužiteljice i pravnog prednika II-tužitelja nedostaje samostalnost, tj. posjedovanje stvari kao da su njezini vlasnici, što nije isto što i vršenje neposrednog posjeda stvari. Naime, posjed vlasnice ĐV bio je posredan, no samostalan, dok je posjed I-tužiteljice i pravnog prednika II-tužitelja bio neposredan, no nesamostalan, a za protek vremena potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebna je samostalnost posjeda od samog početka posjedovanja.

9. Slijedom svega izloženoga, primjenom materijalnog prava na činjenice koje iznose tužitelji proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva, pa su stoga odbijeni dokazni prijedlozi sa izvođenje dokaza saslušanjem stranaka, svjedoka, uviđajem i građevinskim vještačenjem, kao nepotrebni.

10. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP.

10.1 Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje odgovora na tužbu 100 bodova prema Tbr. /1 OT, što iznosi 200,00 EUR te uvećano za PDV 250,00 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom II./ izreke ove presude tuženiku dosuđen trošak parničnog postupka u navedenom iznosu.

10.2 Tuženiku nisu priznati zatraženi trošak sastavljanja podnesaka od 19.01.2025. i od 11.02.2025. jer tih podnesaka nema u spisu, niti trošak zastupanja na ročištu 12.02.2025. jer toga dana ročište nije održano.

10.3 Budući da su u cijelosti izgubili parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude odbijen je zahtjev I-tužiteljice i II-tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 31. ožujka 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. I i II-tužiteljima po pun.

2. Tuženiku po pun.