Poslovni broj: XLII Povrv-378/2024
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U RIJECI
Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u pravnoj stvari tužitelja PC kao vlasnika [obrt] „ [obrt]“ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Samiru Ilijaziju, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice TC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Timonu Sakomanu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 24. veljače 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja te tuženice i punomoćnika tuženice, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 31. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju u ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Vere Lovrović Lečić iz Rijeke posl. br. Ovrv-12703/2023, UPP/OS-Ovrv-547/2023 od 24. listopada 2023. godine, u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 16.583,64 EUR (slovima: šesnaest tisuća petsto osamdeset tri eura i šezdeset četiri centa) sa zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 9.104,59 EUR od 23. srpnja 2020. godine do isplate,
- na iznos od 7.479,05 EUR od 23. srpnja 2020. godine do isplate,
od dana dospijeća pojedinih iznosa pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu kojim je naloženo tuženici platiti ovršni trošak u visini od ukupno 647,30 EUR
Poslovni broj: XLII Povrv-378/2024
(slovima: šesto četrdeset sedam eura i trideset centi), sa pripadajućom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 24. listopada 2023. godine pa do isplate i to do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, platni nalog ukida te se tužbeni zahtjev o d b i j a kao neosnovan.
II. Prigovor radi prijeboja tuženice na ime ugovorne kazne u visini od 10 % cijene ugovorenih radova tj. iznosa od 8.798,51 EUR / 66.292,40 kn, o d b i j a s e kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.459,80 EUR (slovima: tri tisuće četiristo pedeset devet eura i osamdeset centi), sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 31. ožujka 2026. godine do isplate po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prijedlogom podnesenim javnom bilježniku 18. srpnja 2023. godine, tužitelj tada kao ovrhovoditelj, predložio je donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kojim će se tuženici, tada ovršenici, naložiti isplata iznosa glavnice od 16.583,64 EUR s pripadajućim kamatama na pojedine novčane iznose kako je to opisano u prijedlogu za ovrhu, kao i obvezati je na naknadu troškova ovrhe.
2. Nakon što je javni bilježnik prihvatio prijedlog za ovrhu, rješenje o ovrsi dostavljeno je tuženici koja je protiv istog podnijela prigovor temeljem kojeg je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave stavljeno izvan snage, ukinuvši provedene ovršne radnje te nastavljajući voditi ovaj postupak kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.
3. U prilog tužbenom zahtjevu tužitelj je naveo kako je vlasnik [obrt] te je kao izvođač radova izvodio građevinske radove prema narudžbi i ponudama prihvaćenim od strane tuženice, na stambenoj građevini
– poslovnoj kući za odmor na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi kući za odmor pod imenom "Vražićka". Opisuje da je tuženici za izvedene radove ispostavio račune broj 7/G/1 od 17. srpnja 2020. u iznosu od 79.805,00 kn i račun broj 8/G/1 od 17. srpnja 2020. na iznos od 342.650,70 kn, no tuženica je izvršila samo djelomična
Poslovni broj: XLII Povrv-378/2024
plaćanja u ukupnom iznosu od 297.506,27 kn / 39.485,86 EUR na koji način mu je ostala dužna 16.583,64 EUR. Stav je tužitelja da je izvedene građevinske radove izveo u cijelosti prema nalogu i uputama tuženice, od temelja pa sve do krova, odnosno izveo je sve radove izuzev elektroinstalaterskih i vodoinstalaterskih radova, klimatizacije, stolarije i bojanja zidova. Opisuje da je na gradilište dostavljao i građevinski materijal. Osporava postojanje i visinu bilo kakve tražbine tuženice, pa tako i tražbine za smještaj radnika tužitelja i njegovih kooperanata, navodeći kako s tuženicom nikada nije sklopio ugovor o najmu, niti je s njome pregovarao o cijeni smještaja za radnike. Izjavu o prijeboju stoga ocjenjuje neosnovanom, a navodi i kako izjava nije potpisana od strane tuženice. Naglašava i kako ne spori postojanje ugovora o izvođenju radova koji je dostavljen u spis, no navodi da je kao izvođač radova osim ugovorenih radova prema ugovoru, po nalogu tuženice izveo i druge radove kao što su izgradnja još jednog objekta, bazena, okoliša i sve druge radove vidljive na fotografijama o tijeku izgradnje koje je priložio. Osporava stoga i osnovanost ugovorne kazne na koju se tuženica poziva. Prigovore tuženice ocjenjuje paušalnim, proizvoljnim i netočnim, naglašavajući da tuženica tijekom izvođenja radova nikada nije prigovarala kvaliteti, količini i vrijednosti izvedenih radova, nikada tužitelja nije pozivala ili mu ukazivala na nedostatke, pa zaključuje da je tuženica neisplatom dugovanog iznosa postupala prijevarno i na štetu tužitelja.
4. Tuženica u prigovoru protiv rješenja o ovrsi odbija navode tužitelja osporavajući osnov potraživanja u cijelosti. Tvrdi da nema evidentiranog potraživanja prema tužitelju, a iz samog prijedloga i rješenja o ovrsi nije razvidno niti iz kojeg temelja tužitelj potražuje utužene iznose. Posebno naglašava da je tužitelju ispostavila račun za smještaj radnika i dostavila mu izjavu o kompenzaciji, koji račun tužitelj nikada nije podmirio, pa odmah u prigovoru protiv rješenja o ovrsi u tom dijelu ističe i prigovor građanskopravnog prijeboja. Podredno, tuženica ističe i prigovor zastare. U daljnjem tijeku postupka tuženica ističe kako je tražbina tužitelja neosnovana zato što je prestala, opreza radi ističući i prigovor zastare i prigovor neizvršenja u roku. Naime, opisuje da je s tužiteljem 30. studenog 2018. sklopila Ugovor o izvođenju građevinskih radova temeljem kojeg je ugovorena cijena za izvedbu građevinskih radova bila 662.924,00 kn, bez poreza na dodanu vrijednost, a rok dovršetka radova je bio do 30. travnja 2019. godine.
5. Opisuje da je tužitelju ispostavila račun broj 112/SŠ/1 od 31. srpnja 2020. za usluge smještaja pruženog radnicima i kooperantima tužitelja u razdoblju od 1. veljače 2019. do 31. svibnja 2020., koji tužitelj nije podmirio, nakon čega mu je dostavila i izjavu o prijeboju tog potraživanja. Stav je tuženice da tužitelj ispostavljeni račun za usluge smještaja nije osporio, kao niti izjavljen prigovor prijeboja, zaključujući da je stoga tražbina tužitelja prestala danom izjavom o prijeboju tuženice od 2. listopada 2020. godine, odnosno od dana 7. kolovoza 2020. godine kada su se sukladno članku 196. Zakona o obveznim odnosima, ispunile sve pretpostavke za prijeboj. Tuženica opisuje i da joj je nakon dvije godine, iz knjigovodstvenog obrta tužitelja stigla opomena, kada je knjigovodstvo tuženice ponovno dostavilo konto kartice tuženice, račun i izjavu o prijeboju, iako je svu ovu dokumentaciju već ranije dostavila tužitelju. Konačno, tuženica napominje da je Ugovorom o izvođenju radova bila predviđena ugovorna kazna radi zakašnjenja u izvođenju radova od 5 promila po svakom danu zakašnjenja, do ukupno najviše 10 % vrijednosti ugovorne sume, pa kako radovi nisu izvršeni u roku, to tuženica i taj iznos ugovorne kazne u ovoj parnici kako navodi, prebija s potraživanjem tužitelja. Tvrdi i kako iz računa i fotografija tužitelja ne proizlazi osnovanost potraživanja tužitelja jer oni ne dokazuju niti obujam
Poslovni broj: XLII Povrv-378/2024
radova niti njihovu vrijednost. Tuženica naglašava i da tuženik nije priložio troškovnike, građevinske dnevnike, zapisnike o izvedenim radovima i primopredajne zapisnike, a nije podmirio niti račun tuženice od 31. srpnja 2020. godine za smještaj radnika i kooperanata radi čega je tuženica dostavila izjavu o prijeboju. Zaključuje da je tražbina tužitelja, koji nije osporio niti izjavljeni prijeboj ni navodnu tražbinu tuženice, stoga u naravi prestala. Zaključno predlaže donijeti presudu kojom u cijelosti odbija tužbeni zahtjev te obvezati tuženika na naknadu troškova parničnog postupka.
6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sud je na glavnoj raspravi proveo dokaz čitanjem isprava priloženih spisu i to prije svega isprava priloženih ovršnom predmetu posl. br. Ovrv-12703/2023, kao i računa tužitelja broj 7/G/1 od 17. srpnja 2020. i broj 8/G/1 od 17. srpnja 2020. (listovi 9-10 spisa), izvatka iz konto kartice (list 11 i 29-30 spisa), izvatka iz zemljišnih knjiga za nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], bankovnih izvadaka (list 69-76 spisa), fotografija (list 77-376 spisa), računa tuženice broj 112/ŠS/1 od 31. srpnja 2020. (list 380 spisa), izjave tuženice o prijeboju – kompenzaciji (list 381 spisa), izvatka iz konto kartice tuženice (list 382 spisa), ugovora o izvođenju građevinskih radova od 30. studenog 2018. godine (list 383-384 spisa), ispisa komunikacije elektroničkom poštom (list 285- 286 spisa), fotografija računa-otpremnica (list 388-442 spisa), ispisa kartice dobavljača (list 469-471 i 474-477 spisa), evidencija plaćanja (list 468 spisa), instrukcija s potvrdama o plaćanju Partner banke (list 472 i 478-493 spisa) i računa tužitelja broj 2/G/1 od 25. veljače 2018. godine (list 473 spisa). Osim toga, na glavnoj raspravi saslušao je parnične stranke i svjedokinju AC (ranije: ŠC), nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01,117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP) jer je prema ocjeni ovoga suda predmet raspravljen u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke.
7. Prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka OC, BC, ŽC i ČC, radnika tužitelja koje je tužitelj predložio saslušati na okolnost da je zaista vršio građevinske radove na kući tuženice, kao i radi utvrđivanja opsega i kvalitete izvedenih radova, odbijen je kao neosnovan iz razloga što između stranaka nije sporna kvaliteta, opseg ni cijena radova izvedenih po tužitelju. Iz istog razloga odbijen je i prijedlog tužitelja za provođenjem očevida lica mjesta, geodetskog vještačenja radi identifikacije nekretnine i građevinskog vještačenja radi utvrđenja količine i kvalitete izvedenih radova, jer kao što je rečeno, ovo nisu bile sporne okolnosti među strankama, a dokazi se pred sudom izvode jedino na okolnosti koje su među strankama prijeporne. Što se pak tiče prijedloga tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja, i taj je dokazni prijedlog odbijen iz istog razloga. Naime, među strankama nije bilo sporno da tuženica u cijelosti nije platila račune tužitelju, odnosno da mu nije platila ukupni iznos od 16.583,64 EUR. Tuženica nije osporila visinu ni iznos računa, niti je osporila da bi se neplaćeni iznos računa odnosio na građevinske radove koji su izvršeni, već je istaknula prigovor radi prijeboja navodeći da je to razlog zbog kojih računi tužitelja nisu u cijelosti plaćeni. Što se pak tiče prijedloga tuženice za provođenjem dokaza saslušanjem svjedokinje SC, ovaj dokazni prijedlog tuženica je istaknula obrazlažući da je riječ o osobi koja vodi njezino knjigovodstvo i koja može obrazložiti kako je došla do jedinične cijene od 30,00 EUR-a dnevno naknade za korištenje objekta tuženice za smještaj radnika, međutim sud provođenje ovog dokaza nije
Poslovni broj: XLII Povrv-378/2024
smatrao potrebnim. Ovo iz razloga što je prije svega valjalo utvrditi jesu li se stranke, tužiteljica i tuženik, sporazumjeli o tome da će tužitelj plaćati smještaj svojih radnika u drugoj nekretnini tuženice, za vrijeme izvođenja građevinskih radova, kao i utvrditi ukoliko je taj sporazum postojao, na koji način se cijena smještaja imala obračunati. Međutim, kako je nakon provođenja dokaza saslušanjem parničnih stranaka utvrđeno da su stranke o smještaju radnika tuženika imale drugačiji dogovor od onog kako ga želi prikazati tuženica, to je jasno da je provođenje bilo kakvih dokaza na okolnost utvrđivanja visine cijene smještaja radnika i kooperanata tužitelja nepotrebno. Na koncu, sve i da tome nije tako, napominje se da predložena svjedokinja SC nesporno i prema navodima tuženice, o načinu na koji će obračunavati naknadu za korištenje nekretnine tuženice nikada nije pregovarala s tužiteljem, već je riječ o osobi koja račune izdaje po nalogu tuženice koja joj za to plaća naknadu za njezin rad, pa nije riječ o osobi koja bi imala bilo kakvih konkretnih, neposrednih saznanja o predmetu ovog spora, i zbog čega SC također nije trebalo saslušavati u tijeku ovog postupka.
8. Naime, strankama se naglašava da su na pripremnom ročištu održanom 11. rujna 2025. godine, nakon što su iznijele svoje navode i dokazne prijedloge, na izričit upit suda iskazale da u ovom predmetu nije sporno da je tužitelj zaista izveo radove prema Ugovoru o izvođenju građevinskih radova, odnosno da među njima nije sporna ni kvaliteta ni visina cijene izvedenih radova, pa prema tome, nisu sporni niti računi tužitelja, već je sporno ima li tuženica pravo od cijene radova staviti u prijeboj svoje potraživanje s osnova kašnjenja u izvedbi ugovorenih radova tj. ugovorne kazne u visini od 10 % ugovorene cijene, kao i je li tuženica imala pravo u prijeboj staviti tražbinu na ime smještaja radnika tužitelja i njegovih kooperanata, sve kako je to tuženica navela u svom računu broj 112/ŠS/1 od 31. srpnja 2020 kao i izjavi o prijeboju – kompenzaciji od 2. listopada 2020. godine. Tuženica dakle, u ovom postupku drži da je tražbina tužitelja prestala njezinom izjavom o prijeboju od 2. listopada 2020. godine, odnosno zbog prigovora radi prijeboja radi naplate ugovorne kazne zbog zakašnjenja, i zbog čega su dokazi koji su provođeni tijekom ove parnice provođeni radi utvrđivanja tih okolnosti.
9. U odnosu pak na isprave koje je tuženica dostavila na glavnoj raspravi održanoj 24. veljače 2026. godine, a nakon zaključenja prethodnog postupka, sud je smatrao da je riječ o ispravama dostavljenim u skladu s člankom 299. stavkom 2. ZPP. Naime, tuženica je obrazložila da isprave koje se u naravi odnose na potvrde o plaćanju iznosa tužitelju, dokazuju da je iskaz tužitelja lažan, odnosno da je dinamika plaćanja radova tužitelju bila primjerena, a ne takva kakvom je u svom stranačkom iskazu opisuje tužitelj. S obzirom da je riječ o ispravama koje imaju svojstvo kontrolnih isprava za ocjenu iskaza tužitelja, iako same nisu relevantne za ocjenu tužbenog zahtjeva, sud je dopustio njihovu upotrebu u ovoj parnici, smatrajući prijedlog tuženice sukladan članku 299. stavku 2. ZPP jer tuženica do davanja iskaza tužitelja nije imala saznanja o potrebi njihovog korištenja. Što se pak tiče prijedloga tužitelja za dodjelom dodatnog roka radi očitovanja na sadržaj isprava s listova 468 do listova 493 spisa, sud ukazuje da je tužitelj u ovom postupku zastupan po profesionalnom punomoćniku koji je svakako u stanju odmah na ročištu, i bez dodjele dodatnog roka, očitovati se o navodima protivne stranke, ocijeniti sadržaj i važnost dostavljenih isprava te uobličiti svoje očitovanje u usmenoj formi, tim više što je glavna rasprava na kojoj se raspravlja o navodima stranaka prije svega usmena. U tom smislu tužitelju se ukazuje da je tuženica u svom stranačkom iskazu danom još 25. studenog 2025. godine, odmah nakon saslušanja samog tužitelja, osporila
Poslovni broj: XLII Povrv-378/2024
njegove tvrdnje da bi mu radove plaćala sa zakašnjenjem, istaknuvši da je radove tužitelju s kojim je bila u dobrim odnosima, plaćala uredno pa čak i unaprijed, te mu je dala i avans prije nego što je tužitelj počeo s poslom, pa je očito riječ o navodima s kojima je tužitelj bio upoznat i ranije i zbog čega je mogao očekivati da će tuženica na ove okolnosti dostaviti i daljnje dokaze.
10. Pritom, sud je posebno imao u vidu da nije riječ o ispravama koje su vezane uz samu odluku o tužbenom zahtjevu tj. uz odlučne činjenice u ovoj parnici, već ispravama kojima je cilj dokazati da je iskaz tužitelja neistinit u tom dijelu, odnosno da je tužitelj u svom stranačkom iskazu tuženicu pokušao neistinito prikazati kao osobu koja ni druga plaćanja nije vršila pravovremeno, zbog čega bi i čitav iskaz tužitelja bio neistinit. Za navedeno prema tome, punomoćniku tužitelja nije potrebna nikakvo dodatno vrijeme za konzultaciju sa strankom ili sastav pisanog podneska, jer je riječ o okolnostima koje su poznate punomoćniku tužitelja i o kojima se kao profesionalni odvjetnik mora biti u stanju očitovati na samom ročištu gdje mu je dano dovoljno vremena za pregled sadržaja isprava te očitovanje o njima. Iz iznesenih je razloga ocijenjeno da je prijedlog tužitelja za dodjelom dodatnog roka radi očitovanja na sadržaj isprava dostavljenih od strane tuženice na ročištu od 24. veljače 2026. godine neosnovan te je donesena odluka o odbijanju tog zahtjeva punomoćnika tužitelja, kao što je to određeno raspravnim rješenjem.
11. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP, ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan.
12. Naime, iz suglasnih navoda stranaka i dostavljenih isprava proizlazi slijedeće:
- među strankama ne bi trebalo biti prijeporno da su stranke 30. studenog 2018. godine sklopile Ugovor o izvođenju građevinskih radova (dalje: Ugovor) i to tužitelj kao vlasnik [obrt]/R i izvoditelj radova, a tuženica kao naručiteljica, kojim se tužitelj obvezao izvesti građevinske radove na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to izrade mrtve ploče s cisternom i izolacije, prizemlja s pregradnim zidovima, konstrukcije s izolacijom, izraditi prvi kat, drugi polukat u gruboj fazi i konstrukciju s krovištem uključujući stubište te šidel dimnjak, za ugovorenu cijenu od 662.924,00 kn bez poreza na dodanu vrijednost, što se tuženica obvezala platiti,
- nije prijeporno niti da se tužitelj obvezao opisane radove izvesti najkasnije do 30. travnja 2019. godine, koji rok je određen člankom 3. citiranog ugovora,
- među strankama ne bi trebalo biti prijeporno niti da su člankom 8. Ugovora odredile da za neopravdano zakašnjenje u izvođenju radova tuženica kao naručiteljica ima pravo obračunati penale u iznosu od 5 promila po svakom danu zakašnjenja, ali ne više od 10 % ugovorene sume,
- nadalje, među strankama nije prijeporno niti da su radovi na izgradnji kuće tuženice trajali duže od predviđenog, s time što tužitelj tvrdi da bi radovi bili dovršeni 31. svibnja 2020. i to zato što je tuženica tražila izvođenje dodatnih radova, dok tuženica tvrdi da je izvođenje radova trajalo 486 dana, što bi se podudaralo s iskazom tužitelja obzirom da i tuženica u svom računu za smještaj radnika tužitelja navodi da su radnici tužitelja bili Poslovni broj: XLII Povrv-378/2024
smješteni u njezinom objektu do 31. svibnja 2020. godine, odnosno u vrijeme kako to navodi i tužitelj u svom stranačkom iskazu, dakle radovi su svakako se odvijali i nakon isteka roka za dovršetak radova određenih člankom 3. Ugovora tj. nakon 30. travnja 2019. godine,
- nije sporno niti da je tuženica u [adresa] vlasnica još jedne kuće u neposrednoj blizini kuće koju je gradio tužitelj, tzv. kuće " P" gdje su za vrijeme izvođenja radova boravili tužitelj i njegovi radnici,
- nadalje, među strankama je nesporno da je tužitelj za izvedene radove, tuženici između ostalog izdao i račune broj 7/G/1 od 17. srpnja 2020. u iznosu od 45.477,56 EUR / 342.650,70 kn i račun broj 8/G/1 od 17. srpnja 2020 na iznos od 10.591,94 EUR / 79.805,00 kn, no tuženica je izvršila samo djelomična plaćanja na koji način je po navedenim računima preostalo dugovanje od 16.583,64 EUR koji iznos je predmet ovog postupka,
- među strankama nije sporno da je tužitelj sve ugovorene radove izveo, nije sporna kvaliteta radova niti njihova cijena prema izdanim računima,
- ono što je prijeporno jest stavlja li tuženica osnovano u prijeboj potraživanje na ime ugovorne kazne od 10 % vrijednosti izvedenih radova zbog zakašnjenja u njihovom dovršetku, kao i je li osnovano izvršila građanskopravni prijeboj potraživanja od 16.583,64 EUR / 124.949,43 kn sa svojim potraživanjem na ime smještaja radnika tužitelja u njezinoj nekretnini,
- naime, među strankama nije sporno niti da je tužiteljica dana 31. srpnja 2020. izdala tuženiku račun broj 112/ŠS/1 na gore navedeni iznos od 16.583,64 EUR / 124.949,43 kn zbog kako to u računu navodi, smještaja radnika tužitelja od 1. veljače 2019. do 31. svibnja 2020., odnosno u trajanju od 486 dana po jediničnoj cijeni smještaja od 30,00 EUR po danu.
13. Ono što je sporno jest pitanje je li tužitelj dokazao da je tuženica dužna platiti utuženi iznos na ime neplaćenih računa za građevinske radove, odnosno je li tuženica dokazala da je njezin prigovor radi prijeboja zbog kašnjenja u dovršetku građevinskih radova (ugovorne kazne) koji ističe u tijeku parnice, kao i učinjeni građanskopravni prijeboj tražbine na ime troškova smještaja radnika tužitelja osnovani.
14. Prije svega, u odnosu na tvrdnje tuženice kojima ističe prigovor radi prijeboja zbog kašnjenja ugovorenih radova u visini od 10 % ugovorene cijene, odnosno iznosa od 66.292,40 kn / 8.798,51 EUR naglašava se slijedeće.
15. Među strankama nije sporno da je došlo do kašnjenja u dovršetku građevinskih radova obzirom da je Ugovorom o izvođenju građevinskih radova dogovoreno da će radovi biti dovršeni do 30. travnja 2019., dok su oni u naravi dovršeni više od godinu dana kasnije, 30. svibnja 2020. godine. Tužitelj kao razlog kašnjenja radova opisuje dodatne poslove koje je morao raditi po nalogu tuženice, kako na izgradnji novog objekta tako i popravke na kući (tzv. " T") koja je služila za smještaj njega i njegovih radnika za vrijeme izvođenja radova. Razlog kašnjenja tužitelj vidi i u izmjenama projekta u tijeku gradnje, potom odgodama poslova zbog lošeg vremena (bura, kiša, zimski uvjeti), čekanja odgovarajućih akata kao rješenje projektanta i slično. Tuženica s druge strane, kao razlog kašnjenja opisuje nedostatnu angažiranost tužitelja na izvođenju radova u roku, odnosno nedostatan broj radnika koji bi izvodili radove.
Poslovni broj: XLII Povrv-378/2024
16. Međutim, ocjena ovih okolnosti nije niti važna.
17. Naime, sukladno članku 350. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, na snazi u vrijeme nastanka obveznog odnosa stranaka, dalje: ZOO), vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako dužnik ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni. Pritom, ugovorne strane mogu odrediti visinu kazne po svojoj volji, u ukupnom iznosu, u postotku, ili za svaki dan zakašnjenja, ili na koji drugi način (članak 351. stavak 1. ZOO). U slučajevima kada je kazna ugovorena za slučaj zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja, vjerovnik ima pravo zahtijevati i ispunjenje obveze i ugovornu kaznu, no vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja, ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu. (članak 353. stavak 3. i 4. ZOO).
18. U konkretnom slučaju među strankama nije sporno da je tuženica primila izvedene radove, jer u svojem pisanom očitovanju kao i stranačkom iskazu, ne spori da su radovi koje je izveo tuženik dovršeni 31. svibnja 2020. godine, s obzirom da je upravo taj dan i naznačen u računu tuženice kao dan do kada su radnici tužitelja bili smješteni u njezinom objektu. Međutim, tuženica nije dokazala da je prilikom primitka radova od strane tužitelja, tužitelju priopćila da zbog kašnjenja u dovršetku radova, zadržava pravo na ugovornu kaznu. Naime, tuženica sama u svom stranačkom iskazu navodi kako "to pitanje nikada ne bi potegnula da nisam (tuženica op. suda) dobila ovu tužbu i da tužitelj nije odbio priznati moj račun (račun tuženice, op. suda) za smještaj radnika." Ove tvrdnje potvrđuje i tužitelj koji također naglašava da tuženica prilikom primopredaje objekta nije istaknula bilo kakvu tvrdnju koja bi ukazivala na to da bi držala da su ispunjene pretpostavke za naplatu ugovorne kazne i da zadržava pravo njezine naplate. Tuženica osim toga, nije dostavila niti jednu ispravu ili drugi dokaz, iz kojeg bi proizlazilo da je prije nego li je tužitelj pokrenuo ovu tužbu, zadržala pravo naplata ugovorene kazne u iznosu od 10 % ugovorene cijene radova.
19. Prema tome, imajući u vidu odredbu članka 353. stavka 3. i 4. ZOO prema kojem vjerovnik koji je primio ispunjenje, a nije odmah priopćio dužniku da zadržava pravo na naplatu ugovorne kazne, gubi pravo na njezinu naplatu, te imajući u vidu izjavu tuženice koja je potvrdila da ugovornu kaznu zbog zakašnjenja nije tražila, odnosno počela ju je potraživati od tužitelja tek u tijeku ove parnice, to je utvrđeno da je prigovor radi prijeboja tuženice u tom dijelu očito neosnovan. Iz iznesenih razloga nije bilo potrebno niti ocjenjivati daljnje među strankama sporne okolnosti, što je uzrok kašnjenja u izvedbi radova i jesu li to okolnosti koje se mogu pripisati u krivnju tužitelja, ili je pak riječ o kako to tužitelj navodi, okolnostima do kojih je došlo bez utjecaja tužitelja (vremenske prilike), odnosno radnji i propusta tuženice (potreba pribavljanja dokumentacije za izvedbu radova, izvedba dodatnih poslova po nalogu tuženice, izmjena projekta u tijeku gradnje i slično). Pritom, kako je tuženica prigovor prestanka tražbine tužitelja radi naplate ugovorne kazne istaknula tek u tijeku ove parnice, ocijenjeno je da je riječ o procesnom prigovoru radi prijeboja, zbog čega je o ovom prigovoru valjalo odlučiti konstitutivnom odlukom i zbog čega je donesena odluka kao u točki II izreke.
Poslovni broj: XLII Povrv-378/2024
20. Što se pak tiče preostalog prigovora građanskopravnog prijeboja (kompenzacije) tuženice, kojim tvrdi da je prema tužitelju imala potraživanje od 16.583,64 EUR / 124.949,43 kn na ime troškova smještaja radnika tužitelja u drugom objektu tuženice za vrijeme izvođenja radova, a koje je prestalo temeljem izdanog računa tuženice i izjave o kompenzaciji od 2. listopada 2020., o njemu nije bilo mjesta odlučivati konstitutivnom odlukom suda. Ovo iz razloga što se u tom dijelu očito radi o građanskoj izvanprocesnoj kompenzaciji, nastaloj prije pokretanja ovog postupka. Naime, tuženica računom broj 112/ŠS/1 i izjavom o kompenzaciji od 2. listopada 2020. ne osporava postojanje tužiteljevog potraživanja nego ističe postojanje svoje kompenzabilne tražbine za koju navodi da je prebija s tražbinom tužitelja. Prigovor prijeboja uređen Zakonom o parničnom postupku nema dakle, iste učinke kao građanskopravna izjava o kompenzaciji jer kod procesnog prigovora radi prijeboja oba potraživanja egzistiraju i prigovor ih konstitutivno ne gasi, već ih gasi tek odluka suda. Protivno tome, kod građanskopravnog prigovora prijeboja (kompenzacije) sud treba odgovoriti samo na zahtjev tužitelja i u tom okviru odlučiti o osnovanosti njegovog zahtjeva, odnosno ocijeniti postoji li tražbina tužitelja i dalje ili je ona prestala kompenzacijom tuženika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama, poput presude posl. br. Rev-1015/2006 od 27. ožujka 2007.). Međutim, ove tvrdnje o učinjenoj građanskopravnoj kompenzaciji tuženice ocijenjene su neosnovanim.
21. Naime, među strankama je sporno jesu li se stranke prilikom sklapanja Ugovora o izvođenju građevinskih radova od 30. studenog 2018., dogovorili da će tužitelj plaćati tuženici naknadu za smještaj svojih radnika. Ovo iz razloga što je tuženica od tužitelja naručila izvedbu opsežnih građevinskih radova na izgradnji kuće za odmor u [adresa], izoliranom podvelebitskom selu sa svega 80 stanovnika, a izvan ljetne sezone i znatno manje, udaljenom više od 150 kilometara i dva sata vožnje u jednome smjeru od Grada Rijeke, gdje stranke imaju svoje prebivalište i gdje tužitelj ima centar poslovne djelatnosti. Stoga i ovaj sud zaključuje da je zbog opsežnosti ugovorenih poslova koji su zahtijevali duže vrijeme i uslijed nemogućnosti svakodnevnog transporta radnika, svakako bilo potrebno da tužitelj negdje osigura boravak za sebe i svoje radnike. U ovom postupku tužitelj tvrdi da je s tuženicom dogovoreno da će njegovi radnici i on boraviti u drugoj kući u vlasništvu tuženice, susjednoj kući tzv. "maloj T" za vrijeme izvođenja radova, odnosno da je upravo postojanje smještaja za radnike bio razlog zbog kojeg je tužitelj prihvatio ovaj posao. Tužitelj je naime pojasnio da se tuženicom nalazio u dobrim, prijateljskim odnosima te je dulje od osam godina bio podstanar kod nje, a posao gradnje kuće tuženice prihvatio je upravo na zamolbu tuženice, iako je njemu to bilo nezgodno jer njegovi radnici nisu željeli odlaziti na teren već su htjeli posao obavljati u Rijeci, Tužitelj je kazao da mu je tuženica rekla da je smještaj radnika osiguran u susjednoj kući "maloj T", a da će njezin suprug RC zvani " A", radnicima kuhati, ne spominjući da bi ovaj smještaj od njega naplaćivala. Tuženica s druge strane, tvrdi da je normalno da tužitelj mora platiti smještaj svojih radnika, a na upit suda što je u tom pogledu dogovarala s tužiteljem u vrijeme dogovaranja posla iskazala je da u slučaju da je bilo dogovoreno da ona snosi trošak smještaja i hrane, tada bi to tako bilo napisano u ugovoru, a tužitelj je odmah od početka znao da će morati platiti račun za smještaj njegovih radnika jer je to normalno, obzirom da mu je dala kuću registriranu za iznajmljivanje, odnosno svoj gospodarski objekt na korištenje. Istaknula je i da tužitelju zbog dobrih odnosa nije naplatila koliko bi inače trebala, te da na početku, kada su sklapali ugovor, nisu ugovorili fiksnu cijenu korištenja kuće, no znalo se da će korištenje kuće biti naplaćeno po nekoj minimalnoj cijeni, kako to
Poslovni broj: XLII Povrv-378/2024
utvrdi knjigovodstvo tuženice u dogovoru s Poreznom upravom. Konačno, tuženica je naglasila i da su ona i suprug hranili radnike tužitelja što nije naplatila, a nije im naplatila niti utrošenu struju i vodu, iako su se radovi produžili više nego što je bilo predviđeno.
22. Sud je međutim, ocjenom stranačkih iskaza, utvrdio da tuženica ne govori istinu kada tvrdi da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja Ugovora o izvođenju građevinskih radova od 30. studenog 2018., ugovorila naplatno korištenje njezine nekretnine za smještaj radnika tužitelja za vrijeme izvođenja radova u [adresa].
23. Naime, da je tome tako, ovaj sud drži da bi tuženica zasigurno u Ugovor o izvođenju građevinskih radova od 30. studenog 2018. unijela odredbu prema kojoj bi stranke odredile da je tužitelj kao izvođač radova dužan platiti naknadu za smještaj svojih radnika u kući tuženice, kao i po kojoj cijeni je to dužan učiniti. Ovo tim više, što je tužitelj jasno i razložno obrazložio da prvotno nije uopće želio prihvatiti zahtjev tuženice za izgradnjom kuće u [adresa], upravo zato što se radilo o poslu koji traje duže vrijeme, a njegovi radnici nisu zainteresirani ni motivirani raditi tako daleko od kuće i ne biti u mogućnosti vraćati se obitelji svakog dana po dovršetku posla. Tužitelj je pojasnio da je zahtjev tuženice prihvatio tek kada mu je tuženica obećala osigurati smještaj i hranu za njegove radnike. Navedeno i sud cijeni logičnim kada se imaju u vidu općepoznate okolnosti da je [adresa] malo podvelebitsko selo sa 80 evidentiranih stanovnika, a zimi i znatno manje, bez dućana za opskrbu živežnim namirnicama, udaljeno 20 km od Karlobaga prema sjeveru, a 30 km od Starigrada prema jugu, gdje se nalaze prve trgovine prehrambenim proizvodima, dok je opskrba građevinskim materijalom potrebnim za izgradnju kuće još teža. Prema tome, sud prihvaća kao istinitu tvrdnju tužitelja o tome da je pristao izvesti radove na izgradnji kuće tuženice, upravo iz razloga što mu je tuženica obećala osigurati hranu za radnike (što je nesporno i činila), kao i osigurati im smještaj u kući do gradilišta, također u njezinom vlasništvu. Naime, zasigurno da gradilište tuženice, bez obzira na opseg ugovorenih radova, za tužitelja nije bilo posebno atraktivno, kada se uzmu u obzir poteškoće u izvođenju radova zbog oštre klime i izoliranosti [adresa], posebno u uvjetima povećane potražnje za izvođenjem građevinskih radova kakva vlada na području Rijeke, okolice te općenito Hrvatskog primorja unazad posljednjih desetak godina, a o čemu je u svom iskazu govorio i tužitelj. Gradnja kuće koja po prirodi stvari traži dulji angažman većeg broja stručnih građevinskih radnika, naime, općepoznata je prepreka za investitore u ovakvim pustim područjima, te stoga sud ocjenjuje istinitim tvrdnju tužitelja da je s tuženicom dogovorio smještaj radnika u njezinoj kući za vrijeme izvođenja radova, jer drugačije ove radove ne bi ni mogao izvesti, pri čemu nije bilo govora da bi tuženica smještaj radnika naplaćivala.
24. Ocjena je ovoga suda, da je tuženica slično kao i kod zahtjeva za isplatom ugovorne kazne zbog zakašnjenja, od tužitelja počela potraživati naknadu za smještaj radnika tek kada je tužitelj počeo potraživati preostali iznos naknade za izvedene radove.
25. Naime, potpuno je neuvjerljivo da bi tužitelj pristao na sklapanje Ugovora o izvođenju građevinskih radova s tuženicom, bez da su stranke ugovorile cijenu korištenja kuće, odnosno da bi tužitelj prepustio tuženici da u "dogovoru s Poreznom upravom" odredi cijenu korištenja kuće. Da su stranke naime, zaista
Poslovni broj: XLII Povrv-378/2024
dogovorile da će tužitelj plaćati naknadu za smještaj svojih radnika, tada bi u sam Ugovor unijele odredbu o plaćanju cijene najma, kao i iznosu ili načinu kako će se ona određivati. Tuženica je račun za boravak radnika izdala tužitelju tek 31. srpnja 2020. godine, kada je tužitelj počeo tražiti isplatu preostalog iznosa cijene radova. Tuženica s druge strane, nije odmah po dovršetku radova i odlasku radnika tužitelja 31. svibnja 2020. godine, kako bi se to očekivalo, izdala tužitelju račun za smještaj radnika, nego je prema tome, čekala da tužitelj izda račune broj 7/G/1 od 17. srpnja 2020. i broj 8/G/1 od 17. srpnja 2020., kako bi izdala tuženiku račun broj 112/SŠ/1 od 31. srpnja 2020., za smještaj radnika od 1. veljače 2019. do 31. svibnja 2020., dakle za ukupno 486 dana. Konačno, na neistinitost izjave tuženice o tome da je s tužiteljem dogovorila da će tužitelj platiti smještaj radnika ukazuje i način na koji je tuženica obračunala troškova smještaja. Naime, tuženica je troškove smještaja obračunala po danu u iznosu od 30,00 EUR, što znači da je tužitelju za smještaj radnika naplatila mjesečno 900,00 EUR za korištenje kata kuće u [adresa] koja je i prema iskazu tuženice, trebala renovaciju (tuženica potvrđuje da se i u toj kući renoviralo prizemlje, dok su radnici tužitelja spavali na katu kuće), dok svjedokinja AC iskazuje da se na toj kući popravljao i krov, dakle, i kuća gdje su spavali radnici tužitelja trebala je popravke i poboljšice kako bi se mogla učinkovitije gospodarski koristiti, a prema iskazu tuženice radnici tužitelja i nisu koristili čitavu kuću. Prema tome, sve iznesene okolnosti ukazuju da se ovdje radi o računu tuženice izdanom po okončanju radova i protivno dogovoru stranaka s jedinim ciljem umanjenja potraživanja tužitelja. Ocjena je suda da je tužitelj naime, dokazao da s tuženicom nikada nije ugovorio plaćanje smještaja za radnike.
26. Na drugačiji zaključak ne utječe niti okolnost je li tuženica na izdani račun broj 112/SŠ/1 od 31. srpnja 2020. platila porez, jer to nije bitno kraj činjenice što je sud utvrdio da nije riječ o računu koji bi odražavao istinski poslovni odnos stranaka, odnosno da je riječ o ništetnoj ispravi. Što se pak tiče iskaza svjedokinje AC (ranije: MC), ukazuje se da je svjedokinja iskazala da "nije bila prisutna razgovorima tužitelja i majke oko samih radova i dogovorima oko plaćanja cijene" pa je očito riječ o osobi koja sama nema nikakvih neposrednih saznanja o predmetu spora, iako u daljnjem tijeku svog iskaza iskazuje u korist tuženice, koja joj je majka pa svjedokinja ima očiti interes za uspjehom tuženice u ovom sporu što je i razlog njezinog pristranog svjedočkog iskaza. Tuženica nije s uspjehom osporila istinitost iskaza tužitelja niti ispravama dostavljenim na ročištu održanom 24. veljače 2026. godine koje se odnose na tijek isplata iznosa tužitelju, s obzirom da navedene okolnosti nisu relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a tužitelj nije niti dostavio privremene situacije ili račune koje je prethodno izdavao tuženici, da bi sud mogao utvrditi jesu li ranija plaćanja tuženice vršena pravovremeno ili s kašnjenjem.
27. Prema tome, prigovor radi prijeboja tuženice u odnosu na naplatu ugovorne kazne zbog zakašnjenja, kao i građanskopravni prigovor prijeboja u odnosu na tražbinu za smještaj radnika tužitelja, iz iznesenih su razloga odbijeni kao neosnovani, a kako tuženica u tijeku parnice nije osporavala kvalitetu i cijenu radova izvršenih po tužitelju, već je jedino smatrala da je tražbina tužitelja prestala zbog zakašnjenja, odnosno ugovorne kazne, odnosno radi prijeboja s tražbinom na ime troškova smještaja radnika tuženika, to je platni nalog održan u cijelosti na snazi. Prigovor zastare tuženice također nije osnovan jer je tražbina tužitelja prema dostavljenim računima dospjela 22. srpnja 2020. godine, a tužitelj je prijedlog za ovrhu podnio javnom bilježniku 18. srpnja 2023. godine, dakle prije isteka
Poslovni broj: XLII Povrv-378/2024
petogodišnjeg zastarnog roka s obzirom da u ovom sporu nije riječ o trgovačkom ugovoru jer tuženica nema status trgovca, na koji bi se tek primjenjivao trogodišnji rok zastare (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev-790/2024 od 4. lipnja 2024.).
28. Obveza tuženice na isplatu izvire iz odredbe članka 9. ZOO-a kojom je propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, kao i članka 620. stavka 1. ZOO. Naime, tužitelj je izveo ugovorene radove te je sukladno nalogu tuženice izgradio građevinu, odnosno izveo ugovorene građevinske radove, pa je tuženica kao naručiteljica u smislu članka 620. stavka 1. ZOO obvezana isplatiti tužitelju za to ugovorenu cijenu. Tuženica nije osporila da nije u cijelosti podmirila račun tužitelja broj 7/G/1 od 17. srpnja 2020. godine i to u dijelu od 9.104,59 EUR / 68.598,53 kn, a u potpunosti nije platila niti račun tužitelja broj 8/G/1 od 17. srpnja 2020. u iznosu od 7.479,05 EUR / 56.350,90 kn, pa je tuženicu valjalo obvezati na plaćanje utuženog iznosa, s obzirom da tuženica tijekom postupka ne osporava cijenu, opseg i kvalitetu izvedenih radova, već jedino ističe prigovor radi prijeboja, odnosno prigovor građanskopravne kompenzacije. Na dosuđeni iznos valjalo je pozivom na članak 29. stavak 1. ZOO-a te u visini propisanoj odredbom člankom 29. stavkom 2. istog Zakona, tužitelju dosuditi zakonsku zateznu kamatu kako je to tužitelj zahtijevao, od slijedećeg dana od dana dospijeća računa, odnosno od 22. srpnja 2020. godine pa do isplate.
29. Iz iznesenih je razloga, primjenom članka 9. ZOO-a, kao i članka 58. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), a u svezi s članka 451. stavka 3. ZPP, odlučeno kao u izreci te je rješenje o ovrsi javne bilježnice Vere Lovrović Lečić iz Rijeke posl. br. Ovrv- 12703/2023, UPP/OS-Ovrv-547/2023 od 24. listopada 2023. godine održano na snazi, osim u dijelu što se odnosi na trošak ovrhe koji prema sudskoj praksi čini sastavni dio parničnog troška.
30. Temeljem članka 154. stavka 1. u vezi članka 155. ZPP tuženicu je valjalo obvezati na plaćanje troška tužitelja što se odnosi na ovršni postupak, a sastoji se od javnobilježničke nagrade od 119,84 EUR, uvećano za porez na dodanu vrijednost, sukladno članku 5. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku („Narodne novine“ br. 9/21, 18/22 i 154/22, u daljnjem tekstu: Pravilnik), na snazi u vrijeme donošenja rješenja o ovrsi, tj. ukupno 149,80 EUR s ove osnove. Također, tužitelj osnovano traži i nagradu za sastav prijedloga za ovrhu od 479,50 EUR sukladno Tbr. 11/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), i što uvećano za porez na dodanu vrijednost čini 647,30 EUR. Zatezne kamate na dosuđeni trošak ovršnog dijela postupka tužitelju pripadaju ne od dana donošenja rješenja o ovrsi, već od dana presuđenja obzirom da je i trošak nastao u ovršnoj fazi postupka u iznosu od 647,30 EUR dio parničnog troška, što je stav sudske prakse.
31. S druge strane, tuženica je obvezana naknaditi tužitelju i daljnji trošak parničnog postupka koji se sastoji od zatraženih 500,00 EUR za sastav podneska od 24. ožujka 2025. godine kojim se tužitelj očituje na navode prigovora (Tbr. 8/1 Tarife), dok za zastupanje profesionalnog punomoćnika na ročištima održanim 22. rujna 2025., 25. studenog 2025. i 24. veljače 2026. osnovano potražuje po 500,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Za zastupanje profesionalnog punomoćnika na ročištu zakazanom za 25. ožujka 2025. opravdan je jedino zahtjev u
Poslovni broj: XLII Povrv-378/2024
iznosu od 250,00 EUR jer se na tom ročištu raspravljalo jedino o procesnim pitanjima. Tužitelju je tako s ove osnove dosuđeno ukupno 2.250,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost čini 2.812,50 EUR. Zahtjev za naknadu sudske pristojbe na presudu nije postavljen određeno u skladu s člankom 164. stavkom 1. ZPP, pa je taj dio zahtjeva odbijen kao neosnovan.
32. Uvažavajući navedeno, odlučeno je kao u točki II izreke te je tužitelju dosuđen trošak od 2.812,50 EUR nastao nakon ukidanja platnog naloga u dijelu u kojem je određena ovrhe te prethodni trošak ovrhe od 647,30 EUR, odnosno ukupno 3.459,80 EUR, pri čemu su svi dvojni iznosi navedeni u ovoj presudi obračunati sukladno fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR.
33. Iz iznesenih je razloga presuđeno kao u izreci.
U Rijeci, 31. ožujka 2026.
S u t k i n j a:
Martina Maršić Lukić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
Poslovni broj: XLII Povrv-378/2024
