Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

Poslovni broj: Us I-2829/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Katiji Stermšek, u upravnom sporu tužitelja OI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Paula Eškinja, odvjetnica u Biogradu na Moru, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, OIB: 18683136487, radi korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona, 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-18/22-01/276, ur.broj: 513-04-25-2 od 10. listopada 2025. i rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Kaštela, klasa: UP/I-410-23/22-32/3, ur.broj: 513-07-17-11-22-2 od 28. travnja 2022. te se predmet vraća na ponovni postupak prvostupanjskom poreznom tijelu koje je dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda izraženima u obrazloženju ove presude.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 EUR (dvije tisuće petsto eura) u roku od 30 (trideset) dana, s tim da se na nepravodobno uplaćeni iznos troškova obračunava i plaća zatezna kamata, dok se zahtjev odbija u više zatraženom iznosu od 2.500,00 EUR.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskim rješenjem tuženika, klasa: UP/II-410-18/22-01/276, ur.broj: 513-04-25-2 od 10. listopada 2025. odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv poreznog rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Kaštela, klasa: UP/I-410- 23/22-32/3, ur.broj: 513-07-17-11-22-2 od 28. travnja 2022.

2. Prvostupanjskim poreznim rješenjem utvrđeno je da je tužitelj za razdoblje oporezivanja od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020., korištenjem poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona, ostvario primitke koji imaju obilježja nesamostalnog rada u iznosu od 75.001,00 HRK. Na utvrđeni iznos primitaka tužitelj je obvezan na plaćanje poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak te obveznih doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje.

3. Tužitelj pobija zakonitost osporavanih rješenja zbog bitne povrede odredaba porezno upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi kako ni na koji način nije bio financijski ovisan o isplatitelju, svoj rad nije ograničio na isplatitelja, nije imao zabranu prenošenja posla, nije imao obvezu osobnog obavljanja posla te je na identičan način surađivao sa svim svojim ostalim klijentima, što su porezna tijela u cijelosti zanemarila. Iz njegova ponašanja na tržištu ne proizlazi odstupanje od njegovog ponašanja s drugim klijentima i potencijalnim klijentima. Za sve svoje klijente dostavio je izlazne račune kao i podatke o djelatnostima kako bi dokazao da svi klijenti dolaze iz iste djelatnosti kao i on i kako svim svojim klijentima usluge pruža po cijeni koja je ili fiksno označena ili po naplativim satima kao i da svima usluge naplaćuje mjesečno. Nadalje, tvrdi kako je dokazao i da ugovorena i naplaćena cijena usluga nema obilježje plaće za rad jer iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi pravo tužitelja na povećanje cijene radi otežanih uvjeta rada, rada blagdanima, nedjeljom i drugim neradnim danima, smjenskog rada i slično. Isto tako, dokazao je da iz ugovora ne proizlazi niti njegovo pravo na nadoknadom cijene usluga dok se usluge ne pružaju, što je pak bitno pak bitno obilježje nesamostalnosti. Navodi kako je u ovoj vrsti djelatnosti uobičajeno da se usluge naplaćuju prema naplativim satima, u fiksnom iznosu ili da je dugotrajnija suradnja uobičajena te da niti u tom dijelu ponašanje i odnos tužitelja i isplatitelja ne odstupa od uobičajenih tržišnih uvjeta. S druge strane, tuženik niti jednim dokazom nije dokazao suprotno, iako je to morao. Nigdje u obrazloženju osporavanog rješenja ne stoji kako bi činjenica da je ugovor zaključen na razdoblje od 13 mjeseci, da se tužitelj obvezao pružati usluge u najkraćem razdoblju od 6 mjeseci te da je ugovoren otkazni rok ukazivale na nesamostalnost tužitelja. Porezna tijela pritom u cijelosti zanemaruju činjenicu da je ugovor zaključen za razvoj i unaprjeđenje internog softvera isplatitelja Travel soft d.o.o., Split, i da je njegovo trajanje vezano uz taj projekt. Dakle, nije bila riječ o podizvođačkom radu za klijenta isplatitelja, već o izravnom pružanju usluga isplatitelju. Tim ugovorom tužitelju nije bila nametnuta obveza osobnog obavljanja posla, nije mu bilo zabranjeno prenošenje posla na druge osobe niti mu je bila određena bilo kakva zabrana konkurencije. Iako je bio ugovoren minimalni rok pružanja usluga, pri ocjeni takve činjenice cijelosti je zanemareno kako iz ugovora proizlazi tužiteljeva mogućnost raskida ugovora prije tog roka uz obvezu tužitelja da isplatitelju naknadi ugovorenu naknadu kao štetu. To može jedino i isključivo ukazivati na samostalnost tužitelja. Svaki ugovorni odnos, osobito kod ugovora o djelu, povremenih, samostalnih ili poduzetničkih usluga, ima jasno definirane zahtjeve naručitelja (očekivani rezultat, standardi, rokovi). Samostalni izvođač nije zaposlenik, već odgovara za rezultat i ima slobodu odlučivanja o načinu postizanja rezultata, ali u okvirima ugovorenih zahtjeva naručitelja, koji su ključni za valjano ispunjenje ugovora. Neispunjavanje tih zahtjeva može dovesti do raskida ugovora ili neisplate naknade, ali ne mijenja pravnu prirodu odnosa u nesamostalni rad. U vezi s prisustvovanjem na poslovnim sastancima i pravom naručitelja na kontrolu kvalitete, vremena i tehničkih parametara softverskih proizvoda, tužitelj navodi kako to nisu obilježja nesamostalnog rada, već uobičajeni elementi tržišnih odnosa i poslovne suradnje između neovisnih gospodarskih subjekata. U konkretnom predmetu tužitelj nije bio ograničen u prenošenju posla, dakle uslugu nije trebao pružiti osobno, prema tome nije ni osobno bio obvezan sudjelovati na tim sastancima. Tužitelj nije imao nikakve zabrane rada za druge klijente. Obilježja samostalne djelatnosti su da se djelatnost obavlja za vlastiti račun i na vlastitu odgovornost uz ulaganje vlastita kapitala, da za izvođača postoji poduzetnički rizik, da izvođač sam odlučuje o vremenu i mjestu obavljanja djelatnosti, vrsti djelatnosti, da nema pravo na naknadu od naručitelja u vrijeme kada ne obavlja djelatnost. U konkretnom predmetu jasno je da je tužitelj bio u cijelosti samostalna i da ničim nije bio ograničen. Tužitelj posao nije bio dužan obaviti osobno. Pritom je imao klijente s kojima je radio na jednak način kao sa isplatiteljem, a tuženik je to u cijelosti propustio ispitati, što je bio dužan na jednak način kako je to učinio i u drugim predmetima.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako tužba nije osnovana zbog razloga navedenih u obrazloženju njegova rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. U sporu je održana rasprava 13. ožujka 2026. uz nazočnost opunomoćenice tužitelja. Rasprava je, sukladno članku 91. stavku 3. ZUS-a, održana bez nazočnosti tuženika, koji, iako uredno pozvan, raspravi nije pristupio.

7. Opunomoćenica tužitelja navela je kako ostaje kod tužbe te je ukazala na sudsku praksu koja tužitelju ide u prilog. Posebno je naglasila kako je tužitelj imao puno klijenata te da inače radi s dosta klijenata. Smatra kako s obzirom na postotak prihoda od klijenta nikako nije trebao biti predmetom nadzora budući da su se nadzirali paušalisti koji su ostvarivali prihod preko 50%. Popisala je trošak upravnog spora za sastav tužbe po odvjetniku te podneska od 5. ožujka 2026. i podneska od 13. ožujka 2026., kao i za pristup na ročište za raspravu, po 500 bodova za svaku radnju, sve uvećano za porez na dodanu vrijednost.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, žalbu, u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.

9. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Sukladno članku 12.a stavku 1. točki 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20.), smatrat će se da porezni obveznik koristi porezne pogodnosti protivno svrsi zakona u slučaju da za posao koji ima obilježja nesamostalnog rada isplatitelj primitka ugovara s poreznim obveznikom druge načine za obavljanje posla ili koristi organizacijske oblike koji su oporezivi nižim poreznim stopama. Pritom je stavkom 2. propisano da za porezne obveze, koje će se obračunati kao da tih opisanih korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona nije bilo, odgovara porezni obveznik koji se u tom odnosu smatra posloprimcem, dok je stavkom 5. propisano da se obilježja nesamostalnog rada određuju u skladu s propisom kojim se uređuje porez na dohodak.

11. Člankom 27.a stavkom 1. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20.) propisano je da se za potrebe oporezivanja primicima po osnovi radnog odnosa smatraju i primici proizašli iz korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona propisanih propisom kojim je uređen opći porezni postupak kod kojih postoje obilježja nesamostalnog rada. Prema stavku 2., obilježja nesamostalnog rada za slučajeve korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona određuju se na temelju ispunjenja triju kriterija: kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka, s tim da, sukladno stavku 4., ministar financija pravilnikom propisuje elemente koji pobliže određuju te kriterije.

12. U skladu s člankom 32.a stavcima 3. i 4. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 10/17., 128/17., 106/18., 1/19., 80/19., 1/20., 74/20. - dalje: Pravilnik), za utvrđivanje obilježja nesamostalnog rada sagledavat će se cjelovitost odnosa isplatitelja primitka i poreznog obveznika izvršitelja posla, pri čemu svi kriteriji odnosno svi elementi kriterija obilježja nesamostalnog rada ne trebaju biti istovremeno ispunjeni.

13. U konkretnom je predmetu porezno tijelo provelo postupak radi utvrđivanja korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona u kojem je obavilo uvid u informacijski sustav Porezne uprave i javno dostupne podatke na internetu te u dokumentaciju koju je pribavilo od tužitelja radi utvrđivanja kriterija prema kojima se određuju obilježja nesamostalnog rada.

14. Iz podataka spisa predmeta proizlazi kako je porezno tijelo u provedenom postupku utvrdilo da je tužiteljeva osnovna djelatnost računalno programiranje te je kao primitke po osnovi rada uzelo primitke koje je tužitelj u promatranom razdoblju ostvario od naručitelja Travel soft d.o.o., Split. Na temelju očitovanja tužitelja, ispunjenog upitnika, ugovora sa spomenutim naručiteljem od 26. kolovoza 2020. te uvida u promet po žiro računu, porezno je tijelo zaključilo kako se radi o poslu koji ima obilježja nesamostalnog rada, zbog čega se, sukladno članku 27.a stavku 1. Zakona o porezu na dohodak, ostvareni primici smatraju primicima iz radnog odnosa.

15. Međutim, Sud smatra da sadržaj poslovnog odnosa između tužitelja i navedenog isplatitelja primitka ne ispunjava u cijelosti propisane kriterije prema kojima se određuju obilježja nesamostalnog rada. Ovo stoga jer porezno tijelo nije posebno cijenilo okolnost da je tužitelj tijekom 2020. godine surađivao s ukupno pet značajnih naručitelja usluga računalnog programiranja, pri čemu je u promatranom razdoblju ostvario promet u ukupnom iznosu od 235.771,00 HRK, što znači da primici ostvareni od Travel soft d.o.o. ne predstavljaju niti polovicu ukupno ostvarenih primitaka tužitelja. Nadalje, trebalo je uzeti u obzir i druge elemente iz poslovnog odnosa koji ne ukazuju na ispunjenje kriterija propisanih radi utvrđivanja obilježja nesamostalnog rada. Naime, tužitelj posjeduje vlastiti prostor u kojem obavlja djelatnost i vlastita sredstva za rad i opremu te da nema isplatitelja primitaka čije isplate čine 50 % ili više njegovih ukupnih primitaka.

16. S obzirom na navedeno, elementi koje je porezno tijelo uzelo u obzir (ugovaranje pružanja usluga po nalogu člana uprave te u vezi s tim obvezu sudjelovanja na sastancima, kontinuirane isplate svaki mjesec, ugovaranje posla na razdoblje od 13 mjeseci, odnosno do trenutka završetka projekta, te otkaznog roka od jednog mjeseca) nisu prema mišljenju Suda dovoljni za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o poslu s obilježjima nesamostalnog rada, odnosno prikrivenom radnom odnosu, a s obzirom na to da je u predmetnom slučaju potrebno sagledati cjelovitost odnosa isplatitelja primitka i poreznog obveznika izvršitelja posla.

17. Stoga Sud nalazi, na temelju podataka spisa predmeta, kako u poslovnoj suradnji tužitelja i isplatitelja primitka nije utvrđeno dovoljno elemenata za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o poslu s obilježjima nesamostalnog rada. Zbog toga se za sada ne može ocijeniti da je tužitelj, u pogledu primitaka ostvarenih iz tog posla, pravilno utvrđen obveznikom plaćanja poreza na dohodak te doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

18. Prema navedenom, Sud je ocijenio da je osporavanim rješenjem povrijeđen zakon na tužiteljevu štetu. Trebalo je stoga tužbeni zahtjev usvojiti te, sukladno članku 117. stavku 1. ZUS-a, osporavano rješenje poništiti, čime se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak po žalbi. U ponovnom postupku tuženik je dužan, sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a, pridržavati se pravnih shvaćanja i primjedbi Suda iz ove presude. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

19. Člankom 144. stavkom 1. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora. Stavkom 2. propisano je da troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Stavkom 3. propisano je da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom.

20. Prema odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

21. U konkretnom predmetu tuženik je izgubio spor u cijelosti jer je tužbeni zahtjev usvojen pa je, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, troškove upravnog spora dužan snositi tuženik.

22. Budući da troškovi spora obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika, tužitelju pripada nadoknada troškova zbog zastupanja po odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23., 107/25.), koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52. stavak 3.).

23. Nadoknada troškova tužitelju u konkretnom slučaju pripada za sastavljanje tužbe u vrijednosti 500 bodova prema Tbr. 27. točka 1. podstavku 2. navedene Tarife, kao i za zastupanje po odvjetniku na ročištu za raspravu u vrijednosti 500 bodova prema Tbr. 27. točki 2. navedene Tarife, pri čemu vrijednost boda, sukladno Tbr. 54., iznosi 2,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % iznosi 2.500,00 EUR, pri čemu se na nepravodobno uplaćeni iznos troškova obračunava i plaća zatezna kamata. Zahtjev je trebalo odbiti u preostalom dijelu koji se odnosi na trošak sastava podnesaka po odvjetniku od 5. ožujka 2026. i 13. ožujka 2026. jer taj trošak nije bio neophodan za vođenje ovog spora budući da je opunomoćenica tužitelja sve navode iz podnesaka mogla iznijeti neposredno na održanoj raspravi. Stoga je riješeno kao u II. točki izreke.

U Splitu 31. ožujka 2026.

Sudac

Jakša Marušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude u I. točki izreke žalba nije dopuštena u skladu s člankom 127. stavkom 1. ZUS-a.

Protiv odluke o troškovima upravnog spora u II. točki izreke dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave odluke, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje rješenja o troškovima spora.

DNA: - tužitelju, po opunomoćenici

- tuženiku

- u spis.