Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-124/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice DC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, S. i A. Radića 44/I, Sisak, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 16. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 038-50- 246736, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 28.09.1999., sadržane u čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu, u dijelovima koji glase:

„3. NAKNADA

1,50% (jedan zarez pedeset) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici DC iznos od 65,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 11. listopada 1999. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici DC iznos od 132,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 14. svibnja 2001. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici DC trošak parničnog postupka u iznosu od 307,79 eur sa zateznom kamatom t od donošenja presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica DC podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužiteljica navodi da je s tuženikom 28.09.1999.sklopila Ugovor o kreditu broj: 038-50-246736 u kunskom iznosu koji odgovara protuvrijednosti od 8.400,00 DEM po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. U čl. 3. Ugovora o kreditu propisano je da se tužiteljici prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 1,50 % od iznosa kredita, bez da joj je prethodno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, te zašto je naknada određena u visini od 1,50 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini nepoštenom, te time ništetnom po odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao i neodredivom, te time ništetnom po odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, s obzirom na to da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je za iznos od 492,43 HRK, odnosno 65,36 EUR, s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. U čl. 9. istog Ugovora o kreditu, broj: 038-50-246736, određeno je da „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“. Na temelju navedene odredbe, tuženik je tužiteljici zbog prijevremene otplate kredita dana 14. svibnja 2001. godine obračunao i naplatio iznos od 1.000,00 HRK/132,72 EUR. Kako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, ta odredba ima se smatrati nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pošto je isti u trenutku sklapanja ugovora imao status fizičke osobe koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Kako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužiteljica nije imala utjecaja na njen sadržaj, smatra se da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Navedena je ugovorna odredba iz čl. 9. Ugovora o kreditu suprotna kogentnoj odredbi Zakona o obveznim odnosima u kojoj je propisano da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, odnosno nema pravo na izgubljenu dobit, a tuženik pri sklapanju ugovora nije precizirao na koje točno radnje se odnosi navedena naknada, kako će obračunati visinu iste, niti je dokazao da mu je prijevremenom otplatom kredita tužiteljica nanijela bilo kakvu štetu ili dodatne troškove, što navedenu odredbu čini i neodređenom i nedopuštenom, te posljedično, na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora zbog činidbe, ništetnom. Ta činjenica za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi iste odredbe primilo, odnosno iznos koji je tuženik naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita stekao bez osnove, temeljem odredaba Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 28.09.1999. zaključili Ugovor o kreditu broj 038-50-246736 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti DEM 8.400,00. Tuženik ističe da je Ugovor sklopl jen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Naknada za obradu kredita: 1,50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Tužitelj neutemeljeno ističe da su ugovorene odredbe nepoštene i nedopuštene, a kao takve i ništetne i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 21.03.2025.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 6- 10 spisa), potvrdu (str. 11 spisa), prijevremenu otplatu kredita (str. 12 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Tužiteljica DC iskazala je da je bila klijent tuženika te je upravo u toj banci podigla kredit koji je predmet ovog spora i to u svrhu kupnje nove stolarije obzirom da su u to vrijeme gradili kuću u kojoj i sada živi. Ističe da je čitala ugovor o kreditu, no ne može reći da je baš neki stručnjak, a u banci joj nitko od službenika nije pojašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu tako da zapravo nije niti znala da je ugovorila plaćanje kakve naknade za obradu kredita. To je shvatila tek kada je primila isplatu iznosa kredita i to u nešto manjem iznosu, obzirom na tu naknadu. Ističe da prilikom sklapanja tog kredita uopće nije bilo govora o plaćanju kakve naknada niti o tome u koju svrhu je ista naplaćena. Ističe da je njoj zapravo bilo bitno da ona dobije taj kredit jer u to vrijeme njezina plaća nije baš bila visoka, s obzirom da je radila na Općinskom sudu kao zapisničar. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita ističe da je taj kredit otplatila iz novca kojeg je primila jer je podigla drugi kredit i to također u svrhu unutarnjeg uređenja te iste kuće ko ju je prethodno spomenula. Plaćanje te naknade za prijevremenu otplatu kredita je bio uvjet za prijevremenu otplatu kredita. Ističe da 1999.g, a niti 2001. nije bila vlasnica OPG-a, niti kakvog trgovačkog društva ili obrta. U to vrijeme imala je dvoje mlt. djece te ističe da su joj iznosi iz toč.2 i 3. tužbenog zahtjeva u to vrijeme bili značajni novčani iznosi. U vrijeme sklapanja ugovora nije imala nejasnoća niti je postavljala kakva pitanja službenicima banke. Ističe da je u to vrijeme bila suglasna sa odredbama ugovora o kreditu.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu od 28. 9. 1999. (dalje: Ugovor o kreditu), broj ugovora 038-50-246736, koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita, ZC i JC kao solidarnih jamamca te tuženika kao kreditora, utvrđeno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 8.400,00 DEM (čl. 1. Ugovora), da s e kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za DEM, važećem na dan dospijeća, anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu , prvi anuitet dospijeva u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl. 7. Ugovora), zatim, da rok otplate iznosi 36 mjeseci (čl. 4. Ugovora), da je odredbom čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamata od 15,00 %, godišnja, promjenjiva, u skladu Odukom o kamatnim stopama kreditora, da je odredbom čl. 3. Ugovora ugovorena naknada od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita te da je čl. 9. Ugovora ugovoreno, između ostalog, da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

8. Prema potvrdi tuženika od 10. 3. 2025., tužiteljica je bila korisnik kredita broj 038-50-246736, iznos kredita 8.400,00 DEM, isplaćenog/korištenog 11. 10. 1999., zatvorenog/otplaćenog 14. 5. 2001., te su po navedenom kreditu neplaćene naknada za obradu kredita u iznosu od 492,43 kn (1,50 % od iznosa kredita) sukladno čl. 3. ugovora o kreditu koja je naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita te 14. 5. 2001. naknada za konačnu otplatu kredita u iznosu od 1.000,00 kn, sukladno tada važećoj tarifi naknada.

9. Dakle, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je odredbom čl. 3. ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku prilikom korištenja kredita plati naknadu u visini od 1,50 % od iznosa kredita, zatim, prema potvrdi tuženika tužiteljica je 11. 10. 1999. temeljem navedene odredbe platila tuženiku iznos od 492,43 kn što iznosi 1,50 % od iznosa kredita (na način da joj je isplaćen iznos kredita umanjen navedenu naknadu), zatim, utvrđeno je da je odredbom čl. 9. ugovoreno, između ostalog, da tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, te prema navedenoj potvrdi da je tužiteljica ugovoreni kredit prijevremeno otplatila 14. 5. 2001. kao i da je prilikom takve prijevremene otplate platila tuženiku naknadu u iznosu od 1.000,00 kn, što proizlazi i iz prijevremene otplate kredita (str. 12 spisa) te prema navodima tuženika s pripremnog ročišta održanog 18. rujna 2025. visina utuženog iznosa navedenih naknada nije niti sporna.

10. Odredbom čl. 100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 1 12/1999, 88/2001, dalje: ZOO/91) propisano je da, u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

11. Nadalje, prema odredbi čl. 101. ZOO/91 nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.

12. Prema odredbi čl. 1068. st. 2. ZOO/91 korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a prema odredbi st. 3. istog članka, korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio.

13. Nadalje, sukladno odredbi članka 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05), korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom stavka 3. navedenoga članka je propisano, da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisn ik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio.

14. Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Pri tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO/91 ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP), propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

18. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

19. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP propisano je da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

20. Prema odredbama čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava te ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

21. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da tužiteljici nije nitko od djelatnika banke objasnio sporne odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu, dok tuženik tijekom ovog parničnog postupka ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom čl. 3. Ugovora ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku kao niti da je prijevremenom otplatom kredita od strane tužiteljice pretrpio kakvu štetu odnosno visinu takve štete.

22. Dakle, kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da su odredba čl. 3. te odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, bile sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na sadržaj istih, da tužiteljica nije bila upoznata na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se naknada iz čl. 3. Ugovora o kreditu odnosi već je tuženiku dano da jednostavno svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, zatim, stoga što po mišljenju ovog suda sadržaj odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu niti ne upućuje na jasnu i određenu ugovorenu obvezu korisnika kredita o obvezi plaćanja kakve naknade za prijevremenu otplatu kredita, a ne sadrži niti jasne kriterije koji bi sadržavali ili pojašnjavali informacije o mogućoj šteti banci zbog prijevremene otplate kredita, za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takvih dodatnih financijskih obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, te da takvim odredbama sukladno odredbi čl. 101. ZOO/91 nije ostvaren pravičan odnos uzajamnih davanja, na štetu ovdje tužiteljice, odnosno da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 101. ZOO/91, čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbama čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i čl. 81. st. 4. ZZP dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

23. Stoga, mišljenje je ovog suda da su odredba čl. 3. kao i odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, nepoštene sukladno odredbama čl. 101. ZOO/91, čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, a stoga i ništetne temeljem odredaba čl. 103. st. 1. vezi s čl. 105. ZOO/91, čl. 87. st. 1. i 2. ZZP te čl. 322. u vezi s čl. 324. ZOO/05, te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

24. Nadalje, odredbama čl. 104. st. 1. i čl. 108. ZOO/91 te čl. 323. st. 1. i 2. ZOO/05 propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

25. Stoga je, sukladno odredbama čl. 210. ZOO/91 i čl. 1111. ZOO/05 o stjecanju bez osnove, odlučeno kao u toč. II. i III. izreke presude odnosno tužiteljici su dosuđeni utuženi iznos od 65,36 eur (492,43 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450) plaćen po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita kao i utuženi iznos od 132,72 eur (1.000,00 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), plaćen po osnovi naknade prilikom prvog korištenja kredita, visina kojih iznosa između stranaka nije sporna, i to sa zateznom kamatom od dana plaćanja odnosno na iznos od 65,36 eur od 11. 10. 1999., a na iznos od 132,72 eur od 14. 5. 2001., te temeljem odredaba čl. 214. ZOO/91 i čl. 1115. ZOO/05 prema kojoj nepošteni stjecatelj, kad vraća ono što je stečeno bez osnove, mora platiti i zatezne kamate od dana stjecanja.

26. Nadalje, prigovor zastare kojeg ističe tuženik nije osnovan.

27. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, odnosno stoga što je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu tuženik joj je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti i to prema vrijednosti predmeta spora sukladno odredbi čl. 35. st. 1. ZPP, uzimajući u obzir samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju utvrđene ugovorne odredbe ništetnom) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) pa je stoga vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju označena novčanim zahtjevom od 198,08 eur (Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008.).

29. Tužiteljici su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 18. 9. 2025. i 16. 2. 2026. u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 9. st.1.), za sastav podneska od 6. 5. 2025. u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu u iznosu od 25,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 56,25 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eur i na presudu u iznosu od 13,27 eur, ukupno 307,79 eur.

30. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 31. ožujka 2026.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku