REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-1307/2023-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vlatko Bukovac, odvjetnik u OD Penezić i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., [adresa], OIB 14036333877, koju zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 12. veljače 2026., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika TĐ, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Hrvoja Matića, te presude javno objavljene dana 31. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe sadržane u čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu br.: 016-2217/2006 od 18. rujna 2006. sklopljenog između tužitelja DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te tuženika Addiko Bank dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 (pravni sljednik iza HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47), a u dijelu koji glasi, (cit): „... u kunskoj protuvrijednosti 1.111,59 CHF (tisućustojedanaest švicarskih franaka i 59/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“, te se utvrđuje da isti dio odredbe ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 14.872,65 EUR (četrnaesttisućaosamstosedamdesetdvaeurašezdesetpetcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos, i to:
na iznos od 9,59 EUR od 23.10.2008. do isplate
na iznos od 9,59 EUR od 23.10.2008. do isplate
na iznos od 29,21 EUR od 05.11.2008. do isplate
na iznos od 47,06 EUR od 10.02.2009. do isplate
na iznos od 37,62 EUR od 17.04.2009. do isplate
na iznos od 38,06 EUR od 19.05.2009. do isplate
na iznos od 38,06 EUR od 19.05.2009. do isplate
na iznos od 29,51 EUR od 26.05.2009. do isplate
na iznos od 25,50 EUR od 18.06.2009. do isplate
na iznos od 25,08 EUR od 07.07.2009. do isplate
na iznos od 26,26 EUR od 29.08.2009. do isplate
na iznos od 25,82 EUR od 26.09.2009. do isplate
na iznos od 20,65 EUR od 30.10.2009. do isplate
na iznos od 26,85 EUR od 17.12.2009. do isplate
na iznos od 49,13 EUR od 30.01.2010. do isplate
na iznos od 49,13 EUR od 30.01.2010. do isplate
na iznos od 50,16 EUR od 19.02.2010. do isplate
na iznos od 51,16 EUR od 02.03.2010. do isplate
na iznos od 65,51 EUR od 09.04.2010. do isplate
na iznos od 63,56 EUR od 01.05.2010. do isplate
na iznos od 71,55 EUR od 02.06.2010. do isplate
na iznos od 95,60 EUR od 29.07.2010. do isplate
na iznos od 128,72 EUR od 30.09.2010. do isplate
na iznos od 138,68 EUR od 27.11.2010. do isplate
na iznos od 169,66 EUR od 21.12.2010. do isplate
na iznos od 165,24 EUR od 25.02.2011. do isplate
na iznos od 180,88 EUR od 19.03.2011. do isplate
na iznos od 153,44 EUR od 05.04.2011. do isplate
na iznos od 158,55 EUR od 23.04.2011. do isplate
na iznos od 186,41 EUR od 20.05.2011. do isplate
na iznos od 202,28 EUR od 25.05.2011. do isplate
na iznos od 265,22 EUR od 29.07.2011. do isplate
na iznos od 265,22 EUR od 29.07.2011. do isplate
na iznos od 265,22 EUR od 29.07.2011. do isplate
na iznos od 280,25 EUR od 30.08.2011. do isplate
na iznos od 223,59 EUR od 28.10.2011. do isplate
na iznos od 223,59 EUR od 28.10.2011. do isplate
na iznos od 219,20 EUR od 29.11.2011. do isplate
na iznos od 242,86 EUR od 28.01.2012. do isplate
na iznos od 242,86 EUR od 28.01.2012. do isplate
na iznos od 239,50 EUR od 28.03.2012. do isplate
na iznos od 239,50 EUR od 28.03.2012. do isplate
na iznos od 242,29 EUR od 27.04.2012. do isplate
na iznos od 247,49 EUR od 30.05.2012. do isplate
na iznos od 241,09 EUR od 29.06.2012. do isplate
na iznos od 241,35 EUR od 31.07.2012. do isplate
na iznos od 216,97 EUR od 19.09.2012. do isplate
na iznos od 216,97 EUR od 19.09.2012. do isplate
na iznos od 226,59 EUR od 10.10.2012. do isplate
na iznos od 239,87 EUR od 14.11.2012. do isplate
na iznos od 242,13 EUR od 09.01.2013. do isplate
na iznos od 229,05 EUR od 16.01.2013. do isplate
na iznos od 224,37 EUR od 08.02.2013. do isplate
na iznos od 231,03 EUR od 06.03.2013. do isplate
na iznos od 241,28 EUR od 10.04.2013. do isplate
na iznos od 225,41 EUR od 09.05.2013. do isplate
na iznos od 215,22 EUR od 07.06.2013. do isplate
na iznos od 211,37 EUR od 05.07.2013. do isplate
na iznos od 217,37 EUR od 09.08.2013. do isplate
na iznos od 220,44 EUR od 10.09.2013. do isplate
na iznos od 231,95 EUR od 11.10.2013. do isplate
na iznos od 230,50 EUR od 13.11.2013. do isplate
na iznos od 237,07 EUR od 07.12.2013. do isplate
na iznos od 228,55 EUR od 17.01.2014. do isplate
na iznos od 216,79 EUR od 15.02.2014. do isplate
na iznos od 218,98 EUR od 13.03.2014. do isplate
na iznos od 218,59 EUR od 03.04.2014. do isplate
na iznos od 209,68 EUR od 14.05.2014. do isplate
na iznos od 210,38 EUR od 13.06.2014. do isplate
na iznos od 216,56 EUR od 16.07.2014. do isplate
na iznos od 221,21 EUR od 12.08.2014. do isplate
na iznos od 221,24 EUR od 05.09.2014. do isplate
na iznos od 223,75 EUR od 14.10.2014. do isplate
na iznos od 228,51 EUR od 06.11.2014. do isplate
na iznos od 230,60 EUR od 04.12.2014. do isplate
na iznos od 232,85 EUR od 09.01.2015. do isplate
na iznos od 232,18 EUR od 19.02.2015. do isplate
na iznos od 232,18 EUR od 21.03.2015. do isplate
na iznos od 232,18 EUR od 25.04.2015. do isplate
na iznos od 232,18 EUR od 26.05.2015. do isplate
na iznos od 232,18 EUR od 03.06.2015. do isplate
na iznos od 232,18 EUR od 11.07.2015. do isplate
na iznos od 232,18 EUR od 02.08.2015. do isplate
na iznos od 232,18 EUR od 01.09.2015. do isplate
na iznos od 232,18 EUR od 01.10.2015. do isplate
po stopi do 31. srpnja 2015. određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa stopom zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 9.917,52 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa stopom zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."
IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 5.646,15 EUR (pettisućašestočetrdesetšesteurapetnaestcenti), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom 31. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je, kao korisnik kredita, dana 18. rujna 2006. sklopio s pravnim prednikom tuženika, trgovačkim društvom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Ugovor o kreditu kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 191.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a za kupnju stana uz rok otplate od 25 (dvadeset pet) godina te kamatnu stopu od 4,95% godišnje. Odredbom čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu da ugovoreno je, cit: „Kredit se otplaćuje u 300 (tristo) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.111,59 CHF (tisućustojedanaest švicarskih franaka i 59/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“ Prema odredbi st. 4. istog članka, anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Prema odredbi čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu te otplatnom planu koji je tuženik prikazao tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu, anuitet kredita iznosio je 1.111,59 CHF, počevši od 30.11.2006. Tijekom otplatnog razdoblja mijenjao se CHF tečaj po osnovi koje se obračunavao anuitet, tako da je od dana isplate kredita tužitelju, 30.10.2006. pa sve do dana konverzije kredita 30.09.2015., tečaj CHF kao najviši dosegao čak 6,52954. Stoga da su otplatne rate po Ugovoru o kreditu iznosile znatno više od prvotno obračunatog iznosa od 5.146,66 kuna (anuitet u iznosu 1.111,59 CHF prema tečaju CHF od 4.62999 kuna), štoviše čak do 7.258,17 kuna. Slijedom navedenog, primjenjujući odredbu Ugovora o kreditu kojom je određena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, odnosno primjenjujući valutnu klauzulu, tuženik je do dana otplate kredita naplaćivao od tužitelja više iznose anuiteta od iznosa početnog anuiteta prikazanog otplatnim planom na dan sklapanja Ugovora o kreditu te Ugovorom o kreditu.
1.1. Tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propustio informirati tužitelja kao potrošača o odlučnim činjenicama vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, i to: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone bio gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Opisanim propuštanjem informiranja tužitelja te trivijaliziranjem rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je rezultiralo konkretnim i znatno osjetnim povećanjem anuiteta otplate kredita za tužitelja. Stoga da je odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu , kao ugovorena CHF valutna klauzula, nepoštena, pa time i ništetna, sukladno utvrđenju pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. Predmetnim presudama da je odlučeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN, broj 96/03; dalje: ZZP/03) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, dalje: ZOO).Temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, dalje ZZP/14), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ZZP/07, citirane presude u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dakle obvezuju i naslovni sud u ovom postupku. Nadalje, sukladno čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Presuda donesena u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača da se odnosi na razdoblje sklapanja ugovora o kreditima od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a predmetni Ugovor o kreditu da je sklopljen 18. rujna 2006., čime je isti sklopljen u periodu obuhvaćenom gore navedenom presudom. Stoga da je Naslovni sud vezan za prethodno navedena pravomoćna utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koje se tužitelj poziva u predmetnoj tužbi.
1.2. No, čak i neovisno o odredbama čl. 118. ZZP/14, odnosno čl. 138. a ZZP/07 te čl. 502.c ZPP, odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu je i dalje nepoštene te ništetna, a u skladu s odredbama čl. 81., 84. i 87. ZZP/03 te čl. 4. ZOO/05, budući se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista da nije razumljiva, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom gore navedenog, da je razvidno da je odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna bilo pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018., a bilo da se nepoštenje istih posebno utvrđuje u ovom postupku.
1.3. Nepoštena odredba je ništetna od samog početka što znači da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je od njega primio po osnovi primjene odredbe čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu odnosno dužan mu je vratiti razliku anuiteta koja je nastala ugovaranjem vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarskog franka, CHF. Ugovaranjem valutne klauzule CHF, a u nedostatku potrebnog informiranja tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, tužitelj da je posljedično platio tuženiku više iznose anuiteta od onih koji su utvrđeni otplatnim planom prezentiranom tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu. Prema izračunu koji je tužitelj proveo proizlazi da je tuženik tijekom otplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi stekao bez osnove razliku između anuiteta koji su ugovoreni prema Ugovoru o kreditu i anuiteta koji su naplaćeni temeljem promjene tečaja CHF u ukupnom iznosu od 14.872,65 EUR/112.058,09 Stoga, tužitelj na ime preplaćenog iznosa potražuje iznos od 14.872,65 EUR/112.058,09 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, a kako se potražuje točkom II. tužbenog zahtjeva.
1.4. Tuženik da je izvršio konverziju kredita te je tužitelj dana 14. travnja 2016. sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu br.: 016-2217/2006 sa sporazumom o osiguranje novčane tražbine, a kojim je izmijenjena valutna obveza u EUR, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice. Tužitelj ističe kako ima pravni interes za vođenjem ove parnice jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor odnosno odredba ugovora, ne postaju valjanu ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Štoviše, tuženik da je postupao kao da ugovorena CHF valutna klauzula nije ništetna i izvršio je konverziju preostale glavnice kredita na način da je tužitelju obračunao previsoki iznos glavnice, a s obzirom na obračun tuženika preostale glavnice kredita kad se primijeni CHF tečaj na dan isplate kredita. Aneksom da je određeno da na dan 30.09.2015. stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 99.319,59 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za EUR, a što prema izračunu tužitelja s obzirom na obračun tuženika s primijenjenim CHF tečajem na dan isplate kredita predstavlja razliku u glavnici u iznosu od 8.847,20 EUR/66.659,24 kuna. Stoga da je uz anuitete iz toč. 1.3. ove tužbe, a koje je tužitelj preplatio tuženiku do dana konverzije, tuženik zbog primjene CHF valutne klauzule, s danom konverzije uračunao tužitelju veću glavnicu za iznos od 8.847,20 EUR/66.659,24 kuna, a koji je tužitelj već prije konverzije podmirio tuženiku pa isti tužbenim zahtjevom potražuje razliku uvećane glavnice. S obzirom da izračun preplaćenog iznosa zahtijeva veći stupanj stručnosti nego što ga ima tužitelj, tužitelj izjavljuje da zadržava pravo urediti tužbeni zahtjev, nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost preplate po osnovi promjene tečaja CHF.
1.5. Tužitelj stoga, prema tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na način da donese odluku kao u izreci presude pod točkom I., te kojom će naložiti tuženiku da mu, s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plati iznos od 14.872,65, EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, te s osnove razlike glavnice obračunate u konverziji iznos od 8.847,20 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. do isplate.
1.6. U svojem konačno preciziranom tužbenom zahtjevu za isplatu, u podnesku od 17. listopada 2024., tužitelj, s osnove ništetene odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 14.872,65, EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, te s osnove razlike glavnice obračunate u konverziji iznos od 9.917,52 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos od 1.10 2015. do isplate.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor naveden u tužbi, međutim, tvrdi da je tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija. Tuženik navodi da je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 4. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. DĐJ, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05) dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev- 1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Tako sud ističe: „Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri (stranica 16 presude).“ U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, i to str. 21-22. obrazloženja koje glasi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004. -2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017. gdje se navodi „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni. “Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“ Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga što ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a, te budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji, posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja, dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu.
2.1. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
3. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj: 016-1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 016- 1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, Aneks br. 2 uz Ugovor o kreditu broj 016-1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. 09. 2015., obavijesti tuženika o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima, obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu, pregled prometa po kreditu, u izračun i prihvat konverzije, u obavijest o provedenoj konverziji, pročitao je pisani iskaz svjedoka DĐJ od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV-5477/2020, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.
4. Između stranaka je nesporno sljedeće:
- da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, Hypo Alpe-Adria-bank d.d., kao kreditor, dana 18. rujna 2006. sklopili su Ugovor o kreditu broj: 016-2217/2006 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 191.000,00 koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 1.111,59 CHF, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, te kojim je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa, temeljem Odluke Banke,
-da su tužitelj i tuženik, dana 14. travnja 2016., zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-2217/2006, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija tog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
5. Između strankama je sporno:
- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom na zaključenje Aneksa Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)
- jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 016-2217/2006 od 18. rujna 2006., kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ništetne
- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, te na razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema izračunu tuženika
- je li je nastupila zastara potraživanja
- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanje.
6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, između stranaka nije sporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda, poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula D i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
8. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 VĐ i PĐ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
9. Na okolnost pregovaranja stranaka u vezi zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, te svojstva potrošača na strani tužitelja, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.
10. Iz njezinog iskaza proizlazi da su u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu njoj i njezinom suprugu, koji je bio sudužnik predmetnog ugovora o kreditu, trebala novčana sredstva za kupnju stana u [adresa] za rješavanja stambenog pitanja njihove obitelji. Taj stan da nikada nije bio korišten u neke poslovne svrhe niti iznajmljivan. Ugovor je zaključila u poslovnici tadašnje Hypo Alpe Adria Bank u Zagrebu. Kada su došli informirati se u svezi podizanja kredita, obratili su se bankarskom djelatniku i rekli da žele uzeti stambeni kredit za kupnju stana te izložili svoje potrebe i mogućnosti nakon čega im je od strane bankarskog djelatnika odmah ponuđen ugovor o kreditu vezan uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivom kamatnom stopom pri čemu im je još je rečeno da je isti povoljan i nije im bio ponuđen nikakav drugi kredit. Njima se takav kredit u to vrijeme također činio povoljnim jer je bila niska kamatna stopa i prihvatljiva rata otplate. . Nisu bili upozoreni od strane djelatnika banke da bi tijekom otplate moglo doći do značajnijeg rasta tečaja CHF-a. Nakon određenog vremena tijekom otplate, zbog rasta tečaja CHF i kamatne stope, rata joj je počela znatno rasti pa joj je postalo jako financijski otežano otplaćivati taj kredit. Nakon toga joj je, tijekom 2015., od strane banke ponuđeno da sklopi dodatak ugovora o kreditu kojim bi istog konvertirala u kredit vezan uz euro, a s obzirom da je njima taj kredit vezan uz CHF već bio izrazito teško otplaćivati, pristala je na tu ponudu konvertiranja predmetnog kredita u eurski i zaključila je Sporazum o konverziji. Nakon toga je po tako konvertiranom kreditu otplatila predmetni kredit do kraja. Prilikom te konverzije priznata joj je preplata do koje je došlo zbog razlike između prvobitnog kredita vezanog uz CHF i konverzije u eurski no ta preplata bila joj je uračunata u daljnju otplatu. Na pitanje pun. tužitelja odgovorila je da joj je prilikom konverzije od strane banke uručen obračun koliko joj je ostalo duga i da na ni na koji način nije mogla utjecati na taj obračun. Na pitanje pun. tuženika također je odgovorila je da je prije potpisivanja Ugovora istog pročitala, ali ne detaljno, te da se ne sjeća da li joj je sve bilo jasno u tom Ugovoru te da li je postavila pitanje djelatniku banke da li može nešto promijeniti u tom ugovoru. Također je odgovorila da je pročitala aneks o konverziji prije potpisivanja te da joj je bilo rečeno da je to jedina opcija da joj otplata kredita bude povoljnija i da detaljnije o tome nije pregovarala. Na pitanje da li je prigovorila izračunu konverzije koje je banka dostavila odgovorila da nije prigovarala. Također je odgovorila da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora radila kao računovodstveni pripravnik u Engleskoj i da je po zanimanju ekonomist.
11. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor klijentima ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.
12. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit zaključila kao namjenski kredit za kupnju stana za rješavanje stambenog pitanja svoje obitelji, o a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je i u tom dijelu njezin iskaz vjerodostojan.
13. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.
14. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu. Naime, tuženik je na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao klijente o značenju sklapanja ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u ovom postupku predložio jedino dokaz čitanjem pisanog iskaza svjedokinje DĐJ od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV-5477/2020, te edukacijski materijal za kojeg tvrdi da se nalazio u svim poslovnicama banke tuženika i da su svi klijenti imali mogućnost upoznati se sa tim edukacijskim materijalima.
15. Iz pisanog iskaza navedene svjedokinje proizlazi da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (kada je njezin poslodavac Addiko banka imala u ponudi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF) bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni manager za poslovanje s građanstvom, i to, od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2008., a od 1. siječnja 2008. do 1. siječnja 2012. radila je na radnom mjestu Voditelj tima za razvoj kreditnih, transakcijskih i štednih proizvoda u sektoru poslovanja s građanstvom. I danas je zaposlena u Addiko banci, na radnom mjestu izvršnog direktora. U navedenom razdoblju banka je mogla ponuditi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s nižom kamatnom stopom od kamatne stope koju je banka mogla ponuditi za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Pojašnjava da u razdoblju od 2004. do 2008. niti ona osobno, a niti banka nije očekivala, a kamoli mogla predvidjeti rast tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju nakon 2009. Dodatno, napominje kako je HNB, u cilju održavanja stabilnosti cijena i održavanja financijskog sustava u cjelini vodila monetarnu politiku na način da tečaj hrvatske kune veže prema EUR-u te iz navedenog razdoblja u slučaju porasta tečaja EUR intervenira i štiti tečaj EUR od naglog porasta, no, navedeno da ne znači da je tečaj kune u odnosu na valutu EUR fiksni odnosno da nije postojala mogućnost njegove promjene pa čak i devalvacije. Iz navedenog razloga da se ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ne mogu shvatiti kao jednaki proizvodi. Addiko banka da je u navedenom razdoblju prezentirala i nudila obje vrste kredita, i to putem brošura i letaka u poslovnicama. U trenutku kada je određena osoba odlučila sklopiti ugovor o kreditu, kreditni referent mu je prezentirao oba proizvoda banke. Nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, kao niti da valutu CHF prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, nego je klijent, nakon razgovora s referentom, u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima, utvrdio koji je proizvod za njega prikladniji. Addiko banka, kao niti druge banke, nakon što je plasirala kredit nije imala na raspolaganju mehanizme kojima bi intervenirala u ugovorni odnos s potrošačem u smislu ugovorene valutne klauzule i njezinih posljedica. Nasuprot tome, korisnici kredita su imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju, svojom jednostranom odlukom. Konverzijom je bilo omogućeno korisnicima kredita da u svakom trenutku traže promjenu valute uz koju je vezan njihov kredit, i to na način da se valuta iz CHF promijeni u valutu EUR. Posebno ističe da je ona u razdoblju od 2004. do 2008. educirala zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja i utjecaja istoga na visinu mjesečnih anuiteta u kunama. Pri tom da je svim zaposlenicima bilo naglašavano kako isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno tijekom prodajnih razgovora.
16. Po ocjeni ovog suda, iskaz naprijed navedene svjedokinje nije bitan za odluku u ovom sporu jer navedena svjedokinja nema neposrednih saznanja o postupanju bankarskih službenika u ovom konkretnom slučaju, tj. o načinu pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora upravo s tužiteljico, već činjenice koje proizlaze iz njezinog iskaza općenite naravi i ne odnose se na postupanje u upravo ovom konkretnim slučaju, tj., iz njezinog iskaza ne proizlazi da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljicom doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu.
17. Prema tome, činjenice koje proizlaze iz naprijed navedenog iskaza svjedokinje DĐJ, te činjenice da su klijenti imali mogućnost pročitati i uzeti informativni materijal koji se nalazio u nadležnim službama tuženika ne znači ujedno i da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu te upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF-a, a navedeni dokazi posebno ne dokazuju činjenicu da se o spornim odredbama o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovaralo.
18. Dakle, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su stoga, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
19. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I. izreke.
20. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik sporne odredbe uvrstio u predmetni Ugovor, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog neosnovano plaćenog iznosa.
21. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to, na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
22. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Aneks osnovnom Ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.
23. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.
24. Prema tome, tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvarila potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen Dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isto tako, provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama potpisnicima iste. Također valja istaknuti da u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Aneksa Ugovora o konverziji.
25. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je osnovni Ugovor konvertiran u kredit vezan uz EUR jer na taj način nije došlo do njezinog potpunog obeštećenja.
26. Na okolnost visine potraživanja tužiteljice s osnove nišetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, sud je proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću.
27. Vještaku je sud zadao sljedeći zadatak vještačenja:
- utvrditi preplatu pojedinih anuiteta po osnovi povišenog CHF tečaja do dana konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno pozitivne mjesečne preplate između izvršenih uplata po tužitelju i uplata koje bi tužitelj vršio da je tijekom otplatnog razdoblja tečaj CHF bio jednak kao na dan isplate odnosno korištenja kredita, počev od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do dana izračuna konverzije, a bez uzimanja u obzir preplata po osnovi kamatne stope te razliku između konvertirane i neotplaćene glavnice, te glavnice u početnom otplatnom planu CHF tečaju odnosno razliku između preostale glavnice kredita po početnom otplatnom planu uzimajući kao referentan CHF tečaj koji je vrijedio na dan isplate odnosno korištenja kredita
- vještaku se ujedno nalaže da utvrdi je li tuženik i u kojem iznosu umanjio neotplaćeni dio glavnice konverzijom, te je li sve i sve uplate koje je tužiteljica izvršila tuženiku tuženik iskoristio za zatvaranje obveza po predmetnom kreditu
28. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 19. kolovoza 2024. proizlazi sljedeće:
28.1. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 112.058,09 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 14.872,65 EUR.
28.2. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 74.723,59 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 9.917,52 EUR.
a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema aneksu iznosi 99.319,59 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan konverzije iznosi 758.685,66 HRK.
Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 147.723,99 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan isplate kredita iznosi 683.962,07 HRK. Razlika između iznosa 758.685,66 HRK i iznosa 683.962,07 HRK je 74.723,59 HRK. b) Dodatkom Ugovora o kreditu, članak 2. utvrđen je manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015. iznosi 658,34 EUR.
c) Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita.
Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.
29. Tužiteljica nije imala primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje vještaka, te je u skladu s istim, u podnesku od 17. listopada 2024., konačno precizirala tužbene zahtjeve koji se odnose na isplatu.
30. Tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao u podnesku od 9. listopada 2024., u kojem je istome prigovorio navodeći da je vještakov simulirani otplatni plan pod točkom 3. nalaza netočan od 31.12.2013., te da su netočni pojedini datumi plaćanja. Također ističe i kako se u odnosu na isti ugovor o kreditu, ali radi ništetnosti i isplate po osnovi promjenjive kamatne stope, vodi spor pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu posl. broj P-8836/2019, u kojem je vještačenje proveo upravo isti vještak kao i u ovom predmetu, a u kojem je postupku utvrdio razliku uslijed promjena kamatne stope. Tuženik predlaže pozvati vještaka očitovati se sadrži li razlika kamate djelomično i razliku uslijed promjene tečaja te ukoliko da, da se isto uze u obzir, te da se ovdje utvrđena tečajna razlika umanji za dio tečajne razlike kamate iz navedenog vezanog postupka.
31. Sud je pozvao vještaka da se očituje o naprijed navedenim prigovorima tuženika, osim u dijelu koji se odnosi na uračunavanje tzv. negativnih razlika u tečaju, s obzirom da je taj tuženikov prigovor pravne prirode i o njemu odlučuje sud, a koji nije osnovan. Naime, po pravnom stavu ovog suda, tužitelj s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ima pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF spram HRK tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovoreni, u kojem smislu je vještaku i dan nalog za izradu nalaza i mišljenja i na koji način je vještak postupio, a što se tiče prigovora tuženika da je vještak morao u obzir i razlike nastale uslijed smanjenja tečaja CHF u odnosu na početni, isti je neosnovan jer tuženik, do zaključenja prethodnog postupka, nije postavio prigovor radi prebijanja ili protutužbu kojim bi potraživao navedene iznose, a što je osnovni preduvjet da bi se o tom prigovoru tuženika u ovom postupku uopće raspravljalo.
32. Iz očitovanja vještaka od 10. prosinca 2024., u odnosu na preostale prigovore tuženika iz podneska od 9. listopada 2024., proizlazi da prema T (list 233-242 spisa) po spisu Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 8836/19 je razvidno da prilikom izračuna razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope, na simulirani početni otplatni plan nije primijenjena kamatna stopa od 3,23% te je kao takav simulirani početni otplatni plan korišten i u predmetnom spisu. Primjena kamatne stope od 3,23% za vještaka da predstavlja pravno pitanje. Prilikom izračuna razlike anuiteta s osnove primjene valutne klauzule uzeti su u obzir anuiteti prema simuliranom početnom otplatnom planu osim u slučaju kada je anuitet po obračunu banke manji od anuiteta po simuliranom početnom otplatnom planu, u kojem slučaju su uzeti u obzir anuiteti po otplatnom planu Banke pošto iznos anuiteta po simuliranom početnom otplatnom planu nije nikad plaćen, na taj način se u obzir uzela razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope iz spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-8836/19. Vještak je kao datume plaćanja uzeo datum kad je anuitet plaćen u cijelosti odnosno datum dospijeća ukoliko je anuitet plaćen prije samog dospijeća anuiteta. Ukoliko uzmemo u obzir datume plaćanja prema tuženikovoj simulaciji izračun bi bio slijedeći:
32.1. Prema otplatni plan (naknadno dostavljena dokumentacija) kredit je isplaćen 30.10.2006.g. Srednji tečaj Kreditora na dan isplate kredita je iznosio 1 CHF= 4,630000 kn.
32.2. Ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 108.399,81 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 14.387,14 EUR.
32.3. Razlika između gore prikazanog izračuna i simulacije tuženika na listu 231-232 spisa da proizlazi iz toga što je nakon 01.01.2014. tuženik na simulirani početni otplatni plan primijenio kamatnu stopu od 3,23% koja nije primijenjena u nalazu kojeg dostavlja uz podnesak na listu 233-242 spisa.
33. Tuženik se na očitovanje vještaka Darka Prpića od 10. prosinca 2024. očitovao u podnesku od 27. siječnja 2025.u kojem je naveo da ostaje pri ranije istaknutim prigovorima. Navodi da za tuženika nije sporno da primjena kamatne stope od 3,23% predstavlja pravno pitanje, ali da je u tom slučaju nejasno zašto je vještak u Tablici 3, u nalazu od 12. kolovoza 2024. i 10. prosinca 2024., od datuma 31.12.2013. izračun radio na visinu anuiteta 993,95 EUR jer ako se simulira otplatni plan po početno ugovorenim uvjetima, ali se od 31.12.2013. koristi visinu kamatne stope 3,23%, tada da visina anuiteta ne može biti 993,95 EUR. Pri tome, tuženik ukazuje kako je Vrhovni sud RH u istovjetnom predmetu u presudi Rev 637/2019 od 15.11.2022. prihvatio tuženikovu reviziju i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev te odgovorio na postavljeno revizijsko pitanje: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju (…) nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope (…) zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“
34. Sud je pozvao vještaka da se očituje o navodima tuženika iz podneska od 27. siječnja 2025.,, te je vještak, u svojem očitovanju od 13. listopada 2025., na prigovor tuženika iz citiranog podneska koji se odnosi na to zašto je vještak u Tablici 3, u nalazu od 12. kolovoza 2024. i 10. prosinca 2024., od datuma 31.12.2013. izračun radio na visinu anuiteta 993,95 EUR, odgovorio da vještak od 31.12.2023. godine koristi anuitet u iznosu od 993,95 CHF (prema otplatnom planu po obračunu Banke – kamatna stopa 3,23%) jer taj iznos je tužitelj plaćao, pa se valutna klauzula izračunavan za taj iznos koji je plaćen, a po početnoj kamatnoj stopi anuitet bi bio u većem iznosu koji nije naplaćen u tom većem iznosu.
35. Tuženik nije imao primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod ranijih primjedbi koji su pravne prirode, a o kojima je u ovom sporu odluku donio sud.
36. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, te danim u skladu sa zadatkom suda.
37. Međutim, iako je vještak u svojem nalazu i mišljenju izračunao i razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, po stavu ovog suda, tužiteljica nema pravo na isplatu tog potraživanja jer je nedospjela glavnica koja je tužiteljici od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena je Aneksom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Pri tome valja naglasiti da tužiteljica tijekom ovog postupka niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Aneksu Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu tog iznosa. Stoga sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je izračunao razliku između glavnice prema izračunu banke na dan konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate, dok ga je u preostalom dijelu prihvatio.
38. Prema tome, kao bitno za odluku u ovom sporu, provedenim knjigovodstveno- financijskim vještačenjem utvrđeno je sljedeće:
- da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, iznosi 14.874,33 EUR, pri čemu je vještak u svojem nalazu i mišljenju tabelarno prikazao visinu svakog pojedinog više plaćenog anuiteta i datume plaćanja istih
-da je tužiteljici, prilikom provedbe konverzije, Aneksom Ugovora o kreditu, na dan 30.9.2015., utvrđen manjak po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR u iznosu od 658,34 EUR.
39. Tužiteljica u svojem konačno preciziranom tužbenom zahtjevu za isplatu, u podnesku od 17. listopada 2024. s osnove više plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule vezan uz tečaj CHF, potražuje iznos od ukupno 14.872,65 EUR, te je takav tužbeni zahtjev tužiteljice sud utvrdio osnovanim jer navedeni iznos predstavlja ukupni iznos preplate s osnove rasta tečaja CHF. Što se tiče potraživanja zakonskih zateznih kamata na taj iznos, kao što je naprijed obrazloženo, u smislu odredbe 1115. ZOO-a tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate, pa je i u tom dijelu njezin tužbeni zahtjev utvrđen osnovanim. Odluka o visini stope zakonskih zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.
40. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.
41. Nadalje, kao što je naprijed obrazloženo, s obzirom da tužiteljica nema pravo na razliku glavnice obračunate u konverziji, sud je u cijelosti utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice kojim, s navedene osnove, zahtijeva iznos od 9.917,52 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada.2015. do isplate.
42. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.
43. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st.1 ZPP-a, iako je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 9.917,52 EUR, s obzirom da je u cijelosti uspjela dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C- 259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)
44. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema VPS u iznosu od 24.790,17 EUR. Sud je tužiteljici, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 18.4.2024., 17.10.2024. i 20.2.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za svaki, za sastav podneska od 7.6.2024., po Tbr. 8. st. 4. OT, iznos od 50,00 EUR, za zastupanje na ročištima od 10.5.2024., 26.11.2024.,3.3.2025. i 12.2.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR za svaki, što ukupno iznosi 4.050,00 EUR . Na navedeni iznos tužiteljici je priznat PDV od 25 %., tj. u iznosu od 1.012,50,00 EUR, što ukupno iznosi 5.062,50 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 300,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 283,65 EUR, tako da joj je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 5.646,15 EUR. Tužiteljici su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
45. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.
U Pregradi, 31. ožujka 2026.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužiteljice
2. pun. tuženika
