REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-355/2019-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Jeleni Mavrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliu, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Privredna Banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društvu Leko i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 23. veljače 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Nataše Glavaš, odvjetnice u Puli i zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika u Puli, 31. ožujka 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 11.799,63 eura na ime preplate po valuti, a na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 190,46 eura, na ime dospjelih zateznih kamata.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu u kojem zahtijeva isplatu iznosa od 4.771,96 eura, na ime dospjelih zateznih kamata.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

II. Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 4. prosinca 2025.

III. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.550,96 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana; dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. svibnja 2019. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u dijelu kojim su ugovorene promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke i valutna klauzula u švicarskim francima te radi isplate iznosa preplaćenih po osnovi ništetnih ugovornih odredbi sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od njihova dospijeća do isplate. U tužbi je u bitnom naveo da su 19. travnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 9012424561, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.300,00 CHF. Ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je bila promjenjiva sukladno odluci banke, ovdje tuženika. U vrijeme zaključenja Ugovora, tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom o kreditu nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Pozvao se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka. S obzirom na to da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke građana, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, tužitelj je predložio da se navedene odredbe utvrde ništetnima. Napominje da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa su takve odredbe ništetne. S obzirom na to da se predmetnim Ugovorom o kreditu glavnica veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica veže za valutu švicarskog franka, predlaže da se navedene odredbe ugovora utvrde ništetnima. U odnosu na Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9012424561, koji je sklopljen 29. prosinca 2015., navodi da mu nije u cijelosti priznata pretplata po kreditu, jer je na dan 30. rujna 2015. prema prvobitnom planu otplate preostala neotplaćena glavnica bila manja od iznosa utvrđenog u Dodatku ugovora o kreditu, te navodi kako razlika između tog iznosa i onog utvrđenog u Dodatku predstavlja razliku efekta konverzije na dan 30. rujna 2015., odnosno razliku između preostale neotplaćene glavnice prema prvobitnom planu otplate kredita i preostale neotplaćene glavnice temeljem koje je provedena konverzija. Napominje da činjenica da su korisnici kredita temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15, dalje: ZID ZPK/15) zaključili dodatak ugovoru o kreditu kojim su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava na povrat preplaćenog novčanog iznosa. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Smatra da se radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tuženika, s obzirom na to da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Na svaki pojedinačno utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripadaju zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Predložio je da se naloži tuženiku dostavu dokumentacije te se obvezao postaviti određeni tužbeni zahtjev u roku koji mu sud za to odredi. Slijedom navedenog, predložio je da sud prihvati njegov tužbeni zahtjev i nakon provedenog postupka utvrdi da su ništetne spomenute odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i da naloži tuženiku da tužitelju isplati iznose preplaćene po osnovi tih ništetnih ugovornih odredbi sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od njihova dospijeća do isplate, sve uvećano za parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji isključivo na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013 i Pž-6632/2017 te odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014 koja se odnosi na ugovore o kreditu u pogledu kojih je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK. Ističe kako sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. U odnosu na valutnu klauzulu, ističe kako je ona izričito propisana čl. 22. ZOO-a. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Ako je prema čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise Hrvatske narodne banke, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio nijedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja ugovornih obveza, već se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, najviše odgovara. Nadalje, ističe kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, jer očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način na proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U pogledu promjenjive kamatne stope, u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom postupka kolektivne zaštite, sudovi su utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, prvenstveno stoga što je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO-a jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. U vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., kojim je u čl. 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Po stupanju na snagu Zakona o kreditnim institucijama, tuženik je sukladno odredbi čl. 306. st. 4. učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke“ te je tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, a uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Slijedom navedenoga, tuženik je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu pa je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, pogrešna i promašena. Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Upravo zbog nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zaključno, ističe kako su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, stoga postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos, jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi tužbe u ovom predmetu. Iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna. Konkretne kamatne stope određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Zatim, nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Naposljetku, tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva te potražuje parnični trošak.

3. Tužitelj je podneskom od 21. rujna 2020. specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da od tuženika potražuje ukupan iznos od 92.166,86 kuna (12.232,64 eura) sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose navedene u istome od njihova dospijeća do isplate.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 4. prosinca 2025. konačno uredio tužbeni zahtjev, usklađujući ga s nalazom i mišljenjem vještaka, potražujući od tuženika isplatu iznosa od 11.799,63 eura (iznos od 8.028,84 eura na ime preplate po valuti i iznos od 3.770,79 eura na ime preplate po kamati), na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, te isplatu iznosa od 4.962,42 eura, na ime dospjelih zateznih kamata.

4.1. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe (u dijelu u kojem je zahtijevao utvrđenje ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), kao i preinaku tužbe (u dijelu u kojem zahtijeva isplatu). Tuženik se uređenju tužbenog zahtjeva (djelomičnom povlačenju i preinaci) nije usprotivio.

4.2. Naime, tužitelj je u inicijalnoj tužbi zahtijevao, pored isplate, utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Kako navedeno utvrđenje nije sadržano u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, valjalo je utvrditi da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog, na temelju čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja.

4.3. Međutim, valja ukazati da, iako tužitelj u izreci svog tužbenog zahtjeva više ne zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (deklaratorni preambul), s obzirom na činjenične navode tužitelja, sud će ništetnosti navedenih ugovornih odredbi preispitivati i o njima odlučiti kao o prethodnom pitanju u smislu čl. 12. ZPP-a.

4.4. U dijelu koji se odnosi na isplatu, opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe, jer je tužbeni zahtjev povećan. Tuženik se preinaci nije usprotivio, a sud je preinaku dopustio smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Slijedom navedenog, na temelju čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki II. izreke rješenja.

5. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu broj 9012424561 od 19. travnja 2007., otplatna tablica, Dodatak ugovora o kreditu broj 9012424561 od 29. prosinca 2015., plan otplate, knjigovodstvena kartica, nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. od 25. listopada 2025. te iskaz tužitelja kao parnične stranke. Parnične stranke su se suglasile da stalni sudski vještak ne iznosi svoj nalaz i mišljenje usmeno na raspravi.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Predmet ovog spora je (konačno specificirani) zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.799,63 eura na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, te isplatu iznosa od 4.962,42 eura, na ime dospjelih zateznih kamata.

8. Među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 19. travnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012424561 koji je potvrđen po javnoj bilježnici Nansi Kopić pod brojem: OV-6685/07 i OV- 6702/07, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 95.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Prema čl. 2. toga Ugovora kredit je odobren za kupnju stambenog objekta. Tužitelj se obvezao vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u 360 mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Također je među strankama ugovoreno da je godišnja kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a da na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,15 %.

8.1. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,492877 kuna), kao i uslijed povećanja kamatne stope, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

8.2. Također, nije sporno da je na temelju ZID ZPK/15, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012424561 od 29. prosinca 2015., kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema sačinjenom izračunu konverzije iznos nedospjele glavnice osnovnog Ugovora na dan 30. rujna 2005. iznosio je 50.184,03 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Ugovorne strane su pritom suglasno utvrdile da ukupan iznos preplate do dana sklapanja Dodatka ugovoru iznosi 4.707,60 eura, koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR (čl. 5. Dodatka ugovoru o kreditu). U čl. 6. Dodatka ugovoru o kreditu ugovorne strane suglasno su utvrdile da na dan sklapanja Dodatka, nakon obračuna učinka konverzije, preostali neotplaćeni iznos glavnice iznosi 49.982,34 eura, koji iznos se korisnik obvezuje otplatiti u 257 mjesečnih anuiteta u iznosu od 333,13 eura.

9. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužitelj osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopio Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama ZOO-a te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama ZOO- a.

10.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

10.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji sadrži upravo sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

11. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP- a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pored toga, ističe se da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. („Narodne novine“ broj: 70/19) u odredbi čl. 502.c dodano da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba ZOO-a.

11.1. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

11.2. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (isti stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11.3. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, po ocjeni ovoga suda, nije na tužitelju da navedene već utvrđene činjenice u ovom postupku dokazuje.

11.4. Pri tom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem pregovarao, odnosno da je tužitelj bio informiran o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. U ovom je postupku tuženik u odgovoru na tužbu predložio saslušanje osobnog bankara i po potrebi, javnog bilježnika, međutim tijekom postupka odustao je od saslušanja osobnog bankara. Dokaz saslušanjem javnog bilježnika nije proveden jer se njegovim saslušanjem ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka ni parametre promjene kamatne stope koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

11.5. Također valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

12. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO-a) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da on nije bio obaviješten o načinu na koji do promjene kamatne stope dolazi.

12.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

12.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za konačno 1,80 postotnih poena (5,95 % u odnosu na početnih 4,15 %), ili za više od 40%, te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

13. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO-a. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

13.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

13.2. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije (a što proizlazi iz tužiteljevog iskaza), uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

14. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO-a kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada. Dakle, zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose teče od dana kada ih je tuženik neosnovano stekao, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a.

14.2. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, te s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene, a time i poštene.

15. U odnosu na pitanje konverzije kredita, ovaj sud je stava da činjenica da je tužitelj izvršio konverziju nipošto ne može značiti da je time izgubio pravo na potpunu novčanu restituciju iznosa koje je preplatio zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača treba dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tuženik je postupio sukladno zakonskoj obvezi te se niti ne osporava pravilnost izračuna konverzije. No konverzijom kredita u euro uređen je odnos za ubuduće, dakle kako će se dalje otplaćivati kredit, a priznanje preplate je bila posljedica simulacije otplatnog plana u valuti euro, a ne posljedica vraćanja stečenog bez osnove zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Dakle, Dodatak ugovora o kreditu nikako se ne može shvaćati i primjenjivati retroaktivno. Zamjena valutne klauzule u CHF sa valutnom klauzulom u euru vrijedi samo od trenutka kada je dodatak sklopljen – njime je uređen odnos za ubuduće, a simulirani otplatni plan u eurima valuti je upravo to što i sam naziv kaže – simulirani, a bilo ga je potrebno sačiniti jer je to bio jedini način za konverziju kredita u drugu valutu. Konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a). Ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, a ZID ZPK/15 niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose među strankama, odnosno na stjecanje bez osnove. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, što upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Stoga sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove. Drugim riječima, bez obzira što je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15, ako potrošač nije dobio natrag u potpunosti sve preplaćene iznose, on na taj povrat svakako i dalje ima pravo. Treba ukazati i na odredbu čl. 41. st. 1. ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme konverzije, a kojom je odredbom propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP/14 ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Dakle, potrošači se ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi i na isplatu iznosa koje je na temelju takvih ništetnih odredbi tuženik neosnovano stekao. Budući da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli potrošači koji su ugovorili kredite denominirane u valuti CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti euro, sada je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu između ugovornih strana nastalu zbog ugovaranja tih nepoštenih odredbi. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im prema zakonu pripada. Pritom valja naglasiti i da ZID ZPK/15 nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tako tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezin izračun, već je riječ o tome da tužitelj tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije preplatio zbog nepoštenih ugovornih odredbi.

15.1. Konačno, i Sud Europske unije je izrazio stajalište u presudi IU protiv ERSTE Bank Hungary, C-118/17: „Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU.“ Tuženik je tijekom postupka ukazivao da navedeni slučaj nije istovjetan slučajevima u Republici Hrvatskoj, jer je u Mađarskoj konverzija bila obavezna kako za banke, tako i za potrošače. Međutim, nije u pravu tuženik kada tvrdi da ne treba poštovati ovo stajalište Suda Europske unije, jer i ovdje su potrošači samo prividno – formalno imali izbora, dok suštinski izbor nije postojao, iz razloga kako je u prethodnoj točki obrazloženja navedeno, stoga se u svojoj biti činjenična situacija u konvertiranim kreditima u RH ne razlikuje od situacije opisane u citiranoj presudi Suda EU.

15.2. U skladu sa svime navedenim, stav je ovog suda da je Dodatak ugovoru o kreditu od 29. prosinca 2015. učinjen u skladu sa zakonom i stoga valjan, no da konverzijom nije riješeno pitanje preplaćenih iznosa, što se, osim što je pravna činjenica, dokazuje i jednostavno matematički: tuženik je u postupku konverzije obračunao da treba vratiti tužitelju određen iznos, dok je tužitelj stava da mu je tuženik dužan drugi (veći) iznos, koliko je neosnovano stekao.

16. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke, Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. Vještak je utvrdio da, ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.323,93 CHF, odnosno 3.770,79 eura (samo pozitivni iznosi); zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 2.363,07 eura; razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 8.028,84 eura (samo pozitivni iznosi); te zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 2.599,35 eura. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplate u iznosu od 4.771,96 eura (konvertirani iznos)) preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 11.990,09 eura (od čega se 190,46 eura odnosi na dospjele nenaplaćene zatezne kamate, a 11.799,63 eura na dospjeli nenaplaćeni glavni dug).

16.1. Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.323,93 CHF, odnosno 3.770,79 eura; zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 2.363,07 eura; razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.983,68 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) uzimajući u obzir 340,23 eura negativnih tečajnih razlika; zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 2.554,12 eura. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplate u iznosu od 4.771,96 eura (konvertirani iznos)), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 11.899,70 eura (od čega se 145,23 eura odnosi na dospjele nenaplaćene zatezne kamate, a 11.754,47 eura na dospjeli nenaplaćeni glavni dug). Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

16.2. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, međutim iz sadržaja tuženikovih primjedbi ne proizlazi da prigovora matematičkom obračunu vještaka, već osporava zadatak povjeren vještaku.

16.3. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, smatrajući ga stručnim, objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

16.4. Prema ocjeni ovog suda, eventualne negativne razlike na štetu tuženika nastale su na temelju ugovornih odredbi koje je tuženik sam uglavio, pa stoga za isto nikako ne može tužitelj snositi odgovornost. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio.

16.5. Dakle, tužitelj je ukupno preplatio 11.799,09 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije. Na pojedinačne iznose preplate tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO-a). Zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate do dana konverzije (30. rujna 2015.), umanjene za iznos pretplate priznat u konverziji, iznose 190,46 eura. Naime, iznos dospjelih zateznih kamata do dana konverzije (4.962,42 eura) umanjen je za pretplatu priznatu u konverziji (4.771,96 eura) u skladu s izračunom vještaka primjenom čl. 172. ZOO-a, jer korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego ima pravo na razliku ako ona postoji (takvo pravno shvaćanje iznijeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.).

16.6. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati ukupni iznos od 11.990,09 eura, koji iznos obuhvaća preplatu po osnovi kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 11.799,63 eura te iznos od 190,46 eura na ime zateznih kamata obračunatih na pojedinačne iznose do konverzije umanjeno za iznos preplate priznat konverzijom. Na dosuđeni iznos od 11.799,63 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, dok na iznos obračunatih zateznih kamata (u iznosu od 190,46 eura) ne teku zatezne kamate (čl. 31. ZOO-a).

17. Prigovor zastare je neosnovan. Odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj i posljedica ništetnosti je obveza ugovornih strana vratiti sve što su na temelju ništetne odredbe primile. Kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti. Odredba čl. 215. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći pravo tužitelja zahtijevati isplatu. U konkretnom slučaju tijek zastare počeo je teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu, i to 13. lipnja 2014. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope te 14. lipnja 2018. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ovdje treba navesti da postoji objektivni identitet ugovornih odredbi koje su presudom Visokog suda Republike Hrvatske utvrđene ništetnima i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenuta predmetna kolektivna tužba i navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj, sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Tužba je podnesena 10. svibnja 2019., stoga niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario. Osim toga, po pitanju zastare izričito se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je prigovor zastare, istaknut u odgovoru na tužbu, neosnovan.

18. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I.-III. izreke ove presude.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP-a. Tužitelj je osnovano pokrenuo predmetni parnični postupak radi isplate kreditne obveze s osnova ništetnih ugovornih odredbi pa se smatra da je uspio u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, dok je u pogledu visine, uzimajući u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspio u omjeru od 72 %, pa njegov ukupni uspjeh u sporu iznosi 86 %, dok uspjeh tuženika iznosi 14 %. Tuženik je stoga u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u omjeru od 72 %.

19.1. Tužitelju pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – „Narodne novine“ broj: 138/23, 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištu 23. veljače 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podneska od 4. prosinca 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), 25 bodova za sastav podneska od 14. veljače 2020. (Tbr. 8.4. Tarife), 50 bodova za zastupanje na ročištu 25. rujna 2020. (Tbr. 9.2. Tarife), te po 100 bodova za sastav podnesaka od 21. rujna 2020. i 11. lipnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 20. siječnja i 5. lipnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife); ukupno 1.225 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 2.450,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 612,50 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 3.062,50 eura. Također, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 180,50 eura (ranije 1.360,00 kuna), kao i trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, pa ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 3.543,00 eura.

19.2. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen i time neosnovan. Naime, tužitelj je tražio trošak sastava podneska od 14. veljače 2020. u iznosu od 50 bodova, iako je istim dostavio dokaz o uplati sudske pristojbe pa isti ne predstavlja podnesak iz Tbr. 8.1. već podnesak iz Tbr. 8.4. Tarife. Nadalje, sud je tužitelju priznao trošak zastupanja na ročištu 25. rujna 2020. u iznosu od 50 bodova jer se na istom raspravljalo o procesnim stvarima pa se radi o ročištu iz Tbr. 9.2., a ne Tbr. 9.1. Tarife, kako je to tužitelj naveo.

19.3. Dakle, ukupan parnični trošak tužitelja iznosi 3.543,00 eura, a tuženik je dužan tužitelju naknaditi 72 % toga iznosa, što iznosi 2.550,96 eura. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

20. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužitelja.

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama III. - IV. izreke rješenja.

U Puli, 31. ožujka 2026.

Sudac

Jelena Mavrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku