REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3172/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Ulica domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 19. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika, 31. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 42134/07 od 12. ožujka 2007. sklopljenog između tužitelja HC i prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. (sada OTP banka d.d.), koja u čl. 13. glasi: ''Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom Kreditora.''
II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužitelju HC iznos od 541,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. listopada 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužitelju HC iznos od 294,31 EUR, u roku od 15 dana.
IV Odbija se dio zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 294,31 EUR od 31. ožujka 2026. do isplate.
V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 490,58 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 12. ožujka 2007. s prednikom tuženika, društvom Societe Generale-Splitska banka d.d., sklopio Ugovor o kreditu broj 42134/07, a kojim je prednik tuženika odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 CHF obračunatom prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja istog. Odredbom čl. 13. predmetnog Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz zaračunavanje naknade, bez da je tuženik tužitelju prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužitelja odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja, kao potrošača, čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba o tzv. izlaznoj naknadi je nepoštena ugovorna odredba kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82., alineja 10. Zakona o zaštiti potrošača, s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu, kojeg je sastavio tuženik, kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem nije bio upoznat, niti je o toj odredbi mogao pregovarati te utjecati na sadržaj iste, a nije mogao niti usporediti visinu naknade s naknadom drugih kreditora, pa radi toga nije mogao odvagnuti koja mu je opcija povoljnija. Na taj način je tuženik, smatra tužitelj, prouzrokovao neravnotežu u odnosu među strankama na njegovu štetu. Navodi i da mu je tuženik naplatio 3. studenoga 2016. spornu naknadu u iznosu od 541,87 EUR. Slijedom navedenog, tužitelj zatražio je da sud utvrdi ništetnom spornu ugovornu odredbu i naloži tuženiku da mu isplati naplaćeni iznos od 541,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 4. studenog 2016. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio zastari jer smatra da, u slučaju da se utvrdi ništetnost sporne ugovorne odredbe, zastarni rok teče od dana sklapanja ugovora, odnosno naplate po osnovi koja je naknadno otpala. Nadalje, ako bi se primjenjivao zastarni rok iz odredbe čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja i u tom slučaju bi, smatra tuženik, nastupila zastara tražbine tužitelja. Osporio je tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te smatra da nema nikakvog uporišta u tadašnjim propisima da bi ugovorna odredba, prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, bila zabranjena. Navodi i da je potrebno da se kumulativno ispune određeni uvjeti, kako bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, odnosno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik tvrdi da je sporna odredba o izlaznoj naknadi jasna, uočljiva i lako razumljiva, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, pa njenu nedopuštenost, odnosno ništetnost nije moguće utvrđivati. Naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bilo je uvriježeno u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje navedene naknade. Dodao je i da je tuženik financijska institucija, odnosno banka, zbog čega podliježe specifičnom pravnom režimu te da se ne može ustvrditi da bi on prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao bankarske institucije. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika, tvrdi tuženik, i to s obzirom da prijevremenom otplatom on mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban za kreditiranje tužitelja, dok istovremeno gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. U stvarnosti će tuženik morati na otvorenom tržištu pokušati reinvestirati navedeni prijevremeno vraćeni iznos, kako bi bilancu vratio u početno stanje sklada i izbjegao zakonske sankcije. Kada je Ugovor sklapan, on nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu koja predstavlja mehanizam za određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima. Dodao je i da je neosnovana tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva, te da se nije radilo o neodredivoj odredbi, s obzirom da je sukladno Tarifi iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen. Osporio je i vrijednost predmeta spora, kao previsoko naznačenu, jer je iz postavljenog tužbenog zahtjeva vidljivo je kako se potražuje isplata iznosa od 541,87 EUR, dok je tužitelj vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.400,00 EUR, čime je nastojao utjecati na iznos troškova postupka. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak.
3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 42134/07 od 12. ožujka 2007. (dalje: Ugovor) i potvrdu od 29. travnja 2025., kao i obračuna kamata te je saslušan tužitelj.
4. Podneskom od 9. listopada 2025. tužitelj je izmijenio tužbeni zahtjev tako da je zatražio isplatu iznosa od 541,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. listopada 2025. do isplate, dok je za razdoblje od 4. studenog 2016. do 8. listopada 2025. zatražio zatezne kamate obračunate u apsolutnom iznosu tj. zatražio je na ime istih isplatu iznosa od 294,31 EUR te je na taj iznos zatražio zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Time je djelomice preinačio tužbu, jer je na iznos obračunatih zateznih kamata zatražio daljnje zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude, međutim, kako se radi o preinaci prije zaključenja prethodnog postupka, te kako se tuženik nije usprotivio istoj, o preinaci nije bilo potrebno odlučivati, u smislu čl. 190. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), već odlučiti o tako postavljenom tužbenom zahjtevu.
5. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao pod točkom I-III izreke.
6. Glede naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi u iznosu od 1.400,00 EUR, za istaknuti je da, iako je tužitelj, pored zahtjeva za isplatu iznosa glavnice od 541,87 EUR, postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. izlaznoj naknadi, s obzirom da upravo zbog te ništetnosti potražuje navedeni iznos, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev, sukladno čl. 35. st. 1. ZPP te sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.), prema kojem je u tom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos od 541,87 EUR, a slijedom navedenog o prigovoru nije bilo potrebno posebno odlučivati. Isto tako nije od utjecaja na vrijednost predmeta spora okolnost da je tužitelj tijekom postupka uglavničio zatezne kamate za razdoblje do podnošenja tužbe, jer je to i dalje ostala sporedna tražbina, neovisno kako je izražena, koja ne utječe na vrijednost predmeta spora. Naime, tek po podmirenju glavnice, zatezne kamate se mogu osamostaliti i postati glavna tražbina, a to konkretno nije slučaj, jer glavna tražbina nije podmirena. Drugačije shvaćanje omogućilo bi tužitelju zlouporabu prava, koju je sud dužan spriječiti, jer je obračunavanje zateznih kamata u apsolutnom iznosu očito usmjereno na pokušaj povisivanja vrijednosti predmeta spora radi ostvarenja naknade parničnog troška u većem iznosu.
7. Među strankama nije sporno da su 12. ožujka 2007. sklopile Ugovor temeljem kojeg je prednik tuženika stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 100.000,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 13. st. 1. istog ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita, s tim da je u tom slučaju tužitelj dužan podnijeti pisani zahtjev i platiti kreditoru naknadu u iznosu određenom aktom kreditora. Nije sporno niti da je kredit prijevremeno otplaćen, te da je tuženik tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita naplatio tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 541,87 EUR i to 3. studenog 2016. Nije sporno niti da zatezne kamate na taj iznos obračunate od 4. studenog 2016. do 8. listopada 2025. iznose 294,31 EUR.
8. Sporno je je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li posljedično tužitelju pravo na povrat navedenog iznosa uplaćenog na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, a sporno je i je li navedeno potraživanje zastarjelo te je sporna visina tužbenog zahtjeva.
9. Iz Ugovora proizlazi da je isti sklopljen s namjenom kupnje stana i garažnog parkirnog mjesta, pa kako iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i uvjerljiv, proizlazi da su isti kupljeni za obiteljske potrebe, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03).
10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja proizlazi i da je isti sklopljen na standardiziranom obrascu, unaprijed popunjenom od strane tuženika, a iz iskaza tužitelja proizlazi i da se nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, niti mu je bilo koja odredba protumačena, pa tako ni sporna, odnosno ništa mu nije bilo rečeno o tome zašto mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, na koje troškove se to odnosi, a nije je upoznat s visinom te naknade.
11. Dakle, u postupku je utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu te da prilikom njegovog sklapanja nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je tužitelj mogao utjecati na odredbu o visini naknade budući da je ista bila propisana od strane tuženika, a utvrđeno je i da tužitelju nije bilo objašnjeno na što se odnosi ta naknada, odnosno na koje troškove i koju štetu, i u kojoj visini se ista naplaćuje te je utvrđeno da mu je prilikom prijevremene otplate kredita dana 3. studenoga 2016. po osnovi te naknade naplaćen iznos od 541,87 EUR, kako to i proizlazi iz sadržaja potvrde od 29. travnja 2025. te i nije sporno među strankama.
12. Nije sporno da je, sukladno čl. 502.a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je i tuženik, tj. njegov prednik, između ostalih banaka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je utvrđeno da je razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time isti postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.
13. Međutim, utvrđenje ništetnosti sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u ugovorima te vrste (s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom) nije bilo predmetom tog spora, pa utvrđenja suda iz tog postupka ne obvezuju sud u ovom predmetu, što među strankama i nije sporno, već je sud u ovom postupku utvrđivao radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi.
14. U dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti nije došlo do zastare, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).
15. Glede pak osnovanosti ovog dijela zahtjeva, za istaknuti je da u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, u kreiranju sadržaja kojeg tužitelj nije sudjelovao, niti je bilo pregovaranja o njegovim pojedinačnim odredbama, a niti mu je objašnjeno na što se sporna naknada odnosi i u kojoj visini i zašto baš u određenoj visini se naplaćuje.
16. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.
17. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na podnošenje pisanog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita i na plaćanje naknade zbog toga, nije uopće jasna i određena u dijelu visine te naknade, jer je samo navedeno da se ista naplaćuje sukladno aktu kreditora. Osim toga, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a niti je to tužiteljici objasnio djelatnik tuženika prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od 541,87 EUR, te kojom je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, imajući u vidu način ugovaranja iste te visinu naplaćene naknade. Nadalje, tuženik nije dokazao niti da bi naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita odgovarala eventualnim troškovima izvršene usluge, odnosno šteti koju je eventualno pretrpio prijevremenom otplatom, o kojoj šteti govori odredba čl. 1024. st. 3. ZOO, niti je dokazao da bi ta šteta bila predvidiva i da ju je opravdano mogao unaprijed regulirati tom ugovornom odredbama, a sve i da je, i u tom slučaju bi se radilo o ništetnoj odredbi, jer tužitelj nije unaprijed bio upoznat s istom, u ugovoru nije određeno na koje troškove i štetu se naknada odnosi, niti je određena njena visina, odnosno, kao što je već navedeno, radi se o neodređenoj obvezi. Stoga sporna odredba Ugovora, imajući u vidu, osim načina ugovaranja, i visinu naplaćene naknade, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koja dužniku nije jasna ili je ne može predvidjeti. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu trebao objasniti razloge naplate te naknade i upoznati tužitelja s njenom visinom, pojedinačno o tome pregovarati i na taj mu način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe ili odbije njihovo ugovaranje. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu za koji nije utvrđeno da odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom prijevremene otplate istog, koja odredba je, kao što je to navedeno, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog Ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO.
18. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe i odlučio kao pod točkom I izreke.
19. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku zatražio da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je regulirana prijevremena otplata kredita uz obvezu plaćanja naknade u tom slučaju, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje usmjereno na povrat stečenog bez osnove temeljem toga nije zastarjelo. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.
20. Slijedom navedenog, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 541,87 EUR, a sukladno čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tužitelju pripada pravo i na zatezne kamate tekuće od dana kada je tužitelju ista naplaćena tj. 4. studenog 2016. do dana isplate, kako je to tužitelj i zatražio. Kako je nesporno da iste za razdoblje od 4. studenog 2016. do 8. listopada 2025. iznose 294,31 EUR, koliko i proizlazi iz obračuna kamata koliko je tužitelj i zatražio, iste su mu za to razdoblje i dosuđene u tom iznosu, kao i daljnje zatezne kamate na iznos glavnice tekuće od 9. studenog 2025. do isplate. Pritom je za istaknuti i da, iako se zatezne kamate u pravilu obračunavaju u apsolutnom iznosu tek po podmirenju glavnice, kada se i osamostaljuju kao tražbina, u odredbama ZOO nema zapreke da se iste za pojedino razdoblje i prije toga izraze u apsolutnom iznosu. Pravo na zatezne kamate s tim tijekom (od dana naplate predmetne naknade) pripada tužitelju jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi i da je zbog izostanka mogućnosti pregovaranja o toj odredbi, kao i izostanka potpunog informiranja tužitelja o njoj, ta odredba ništetna. Međutim, tužitelju ne pripada pravo na zatezne kamate na iznos obračunatih zateznih kamata na iznos glavnice s tijekom od dana donošenja presude do isplate, kako je to zatražio, i to iz razloga što, sukladno odredbi čl. 31. st. 1. ZOO, na dospjele a neisplaćene kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno, što nije u konkretnom slučaju, te se tek po podmirenju glavne tražbine na iznos zateznih kamata mogu potraživati zatezne kamate i to od dana kada je podnesen zahtjev za njihovu isplatu (čl. 31. st. 2. ZOO), dok u konkretnom slučaju glavnica nije podmirena. Slijedom navedenog, odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 294,31 EUR s tijekom od dana donošenja presude do isplate.
21. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa) te sukladno vrijednosti predmeta spora koja iznosi 541,87 EUR.
22. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (50 bodova), trošak sastava podneska od 9. listopada 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (50 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 19. veljače 2026. po Tbr. 9. toč. 1. (50 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (25 bodova), kao i PDV-a u iznosu od 87,50 EUR, kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR i presudu u iznosu od 26,54 EUR.
23. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 490,58 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.
24. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.
U Zagrebu, 31. ožujka 2026.
Sutkinja:
Davorka Ćurko Nasić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude u četiri istovjetna primjerka, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
