Poslovni broj: P-422/2023-22
Republika Hrvatska
Općinski sud Vinkovcima
Trg bana Josipa Šokčevića 17
32100 Vinkovci
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari I.- tužitelja HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II.-tužitelja ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] oba zastupana po punomoćniku Odvjetničkom društvu Cvrković & Partneri d.o.o. protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 zastupani po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika GZ, odvjetničkog vježbenika iz Vukovara i punomoćnika tuženika, HZB, odvjetničku vježbenicu iz Vinkovaca, 26. veljače 2026. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 31. ožujka 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 737266 sklopljenog između I. - tužitelja NZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, te II. - tužitelja PZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao sudužnika i prednika tuženika VOLKSBANK d.d. Zagreb, Varšavska 9, dana 30.10.2007.godine, a sve u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao tuženika, kao i dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.
II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. OIB 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, da tužitelju NZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime valutne klauzule isplati novčani iznos od 7.446,49 eura, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjegdana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015.g., te od 1.kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, i to;
- 0,25 € od 13.11.2007.g. do isplate,
- 0,16 € od 13.12.2007.g. do isplate,
- 2,05 € od 13.01.2008.g. do isplate,
- 4,25 € od 13.02.2008.g. do isplate,
- 7,41 € od 13.03.2008.g. do isplate,
- 4,69 € od 13.04.2008.g. do isplate,
- 2,76 € od 13.05.2008.g. do isplate,
- 2,48 € od 13.06.2008.g. do isplate,
- 1,89 € od 13.07.2008.g. do isplate,
- 0,96 € od 13.08.2008.g. do isplate,
- 1,45 € od 13.09.2008.g. do isplate,
- 6,45 € od 13.10.2008.g. do isplate,
- 10,47 € od 13.11.2008.g. do isplate,
- 8,98 € od 13.12.2008.g. do isplate,
- 17,52 € od 13.01.2009.g. do isplate,
- 20,77 € od 13.02.2009.g. do isplate,
- 24,76 € od 13.03.2009.g. do isplate,
- 17,76 € od 13.04.2009.g. do isplate,
- 16,51 € od 13.05.2009.g. do isplate,
- 15,81 € od 13.06.2009.g. do isplate,
- 17,22 € od 13.07.2009.g. do isplate,
- 14,40 € od 13.08.2009.g. do isplate,
- 15,68 € od 13.09.2009.g. do isplate,
- 13,48 € od 13.10.2009.g. do isplate,
- 15,44 € od 13.11.2009.g. do isplate,
- 14,31 € od 13.12.2009.g. do isplate,
- 18,86 € od 13.01.2010.g. do isplate,
- 21,85 € od 13.02.2010.g. do isplate,
- 21,22 € od 13.03.2010.g. do isplate,
- 23,75 € od 13.04.2010.g. do isplate,
- 27,41 € od 13.05.2010.g. do isplate,
- 30,66 € od 13.06.2010.g. do isplate,
- 36,91 € od 13.07.2010.g. do isplate,
- 30,80 € od 13.08.2010.g. do isplate,
- 46,31 € od 13.09.2010.g. do isplate,
- 38,17 € od 13.10.2010.g. do isplate,
- 39,75 € od 13.11.2010.g. do isplate,
- 46,49 € od 13.12.2010.g. do isplate,
- 55,41 € od 13.01.2011.g. do isplate,
- 45,39 € od 13.02.2011.g. do isplate,
- 48,50 € od 13.03.2011.g. do isplate,
- 44,09 € od 13.04.2011.g. do isplate,
- 54,06 € od 13.05.2011.g. do isplate,
- 60,89 € od 13.06.2011.g. do isplate,
- 63,99 € od 13.07.2011.g. do isplate,
- 98,44 € od 13.08.2011.g. do isplate,
- 65,77 € od 13.09.2011.g. do isplate,
- 60,89 € od 13.10.2011.g. do isplate,
- 62,09 € od 13.11.2011.g. do isplate,
- 61,65 € od 13.12.2011.g. do isplate,
- 65,90 € od 13.01.2012.g. do isplate,
- 68,87 € od 13.02.2012.g. do isplate,
- 69,79 € od 13.03.2012.g. do isplate,
- 67,63 € od 13.04.2012.g. do isplate,
- 68,78 € od 13.05.2012.g. do isplate,
- 69,97 € od 13.06.2012.g. do isplate,
- 68,19 € od 13.07.2012.g. do isplate,
- 68,02 € od 13.08.2012.g. do isplate,
- 64,67 € od 13.09.2012.g. do isplate,
- 65,81 € od 13.10.2012.g. do isplate,
- 68,31 € od 13.11.2012.g. do isplate,
- 67,51 € od 13.12.2012.g. do isplate,
- 68,67 € od 13.01.2013.g. do isplate,
- 65,40 € od 13.02.2013.g. do isplate,
- 64,15 € od 13.03.2013.g. do isplate,
- 67,74 € od 13.04.2013.g. do isplate,
- 64,22 € od 13.05.2013.g. do isplate,
- 62,37 € od 13.06.2013.g. do isplate,
- 60,28 € od 13.07.2013.g. do isplate,
- 62,84 € od 13.08.2013.g. do isplate,
- 64,24 € od 13.09.2013.g. do isplate,
- 65,57 € od 13.10.2013.g. do isplate,
- 65,87 € od 13.11.2013.g. do isplate,
- 67,63 € od 13.12.2013.g. do isplate,
- 57,53 € od 13.01.2014.g. do isplate,
- 59,77 € od 13.02.2014.g. do isplate,
- 60,73 € od 13.03.2014.g. do isplate,
- 60,55 € od 13.04.2014.g. do isplate,
- 58,99 € od 13.05.2014.g. do isplate,
- 58,77 € od 13.06.2014.g. do isplate,
- 60,12 € od 13.07.2014.g. do isplate,
- 61,50 € od 13.08.2014.g. do isplate,
- 62,22 € od 13.09.2014.g. do isplate,
- 62,30 € od 13.10.2014.g. do isplate,
- 63,62 € od 13.11.2014.g. do isplate,
- 64,03 € od 13.12.2014.g. do isplate,
- 64,57 € od 13.01.2015.g. do isplate,
- 61,01 € od 13.02.2015.g. do isplate,
- 61,01 € od 13.03.2015.g. do isplate,
- 61,01 € od 13.04.2015.g. do isplate,
- 61,01 € od 13.05.2015.g. do isplate,
- 61,01 € od 13.06.2015.g. do isplate,
- 61,01 € od 13.07.2015.g. do isplate,
- 61,01 € od 13.08.2015.g. do isplate,
- 61,01 € od 13.09.2015.g. do isplate,
- 61,01 € od 13.10.2015.g. do isplate,
- 61,01 € od 13.11.2015.g. do isplate,
- 61,01 € od 13.12.2015.g. do isplate,
- 61,01 € od 13.01.2016.g. do isplate,
- 84,28 € od 13.02.2016.g. do isplate,
- 82,67 € od 13.03.2016.g. do isplate,
- 83,33 € od 13.04.2016.g. do isplate,
- 78,90 € od 13.05.2016.g. do isplate,
- 83,85 € od 13.06.2016.g. do isplate,
- 85,07 € od 13.07.2016.g. do isplate,
- 82,50 € od 13.08.2016.g. do isplate,
- 80,97 € od 13.09.2016.g. do isplate,
- 82,08 € od 13.10.2016.g. do isplate,
- 86,07 € od 13.11.2016.g. do isplate,
- 87,40 € od 13.12.2016.g. do isplate,
- 88,77 € od 13.01.2017.g. do isplate,
- 86,94 € od 13.02.2017.g. do isplate,
- 84,19 € od 13.03.2017.g. do isplate,
- 85,58 € od 13.04.2017.g. do isplate,
- 79,43 € od 13.05.2017.g. do isplate,
- 81,07 € od 13.06.2017.g. do isplate,
- 78,39 € od 13.07.2017.g. do isplate,
- 71,87 € od 13.08.2017.g. do isplate,
- 70,79 € od 13.09.2017.g. do isplate,
- 70,97 € od 13.10.2017.g. do isplate,
- 70,38 € od 13.11.2017.g. do isplate,
- 68,88 € od 13.12.2017.g. do isplate,
- 65,31 € od 13.01.2018.g. do isplate,
- 69,45 € od 13.02.2018.g. do isplate,
- 65,52 € od 13.03.2018.g. do isplate,
- 63,94 € od 13.04.2018.g. do isplate,
- 60,45 € od 13.05.2018.g. do isplate,
- 65,67 € od 13.06.2018.g. do isplate,
- 65,81 € od 13.07.2018.g. do isplate,
- 69,24 € od 13.08.2018.g. do isplate,
- 74,70 € od 13.09.2018.g. do isplate,
- 74,09 € od 13.10.2018.g. do isplate,
- 72,37 € od 13.11.2018.g. do isplate,
- 73,13 € od 13.12.2018.g. do isplate,
- 74,42 € od 13.01.2019.g. do isplate,
- 72,24 € od 13.02.2019.g. do isplate,
- 73,33 € od 13.03.2019.g. do isplate,
- 71,91 € od 13.04.2019.g. do isplate,
u roku od 15 dana.
III Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: „Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. OIB 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, da tužitelju NZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime promjenjivosti kamatne stope isplati novčani iznos od 1.418,47 eura, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015.g., te od 1.kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, i to;
- 10,31 € od 13.05.2008.g. do isplate,
- 10,29 € od 13.06.2008.g. do isplate,
- 10,25 € od 13.07.2008.g. do isplate,
- 10,20 € od 13.08.2008.g. do isplate,
- 10,23 € od 13.09.2008.g. do isplate,
- 10,54 € od 13.10.2008.g. do isplate,
- 10,79 € od 13.11.2008.g. do isplate,
- 10,69 € od 13.12.2008.g. do isplate,
- 20,65 € od 13.01.2009.g. do isplate,
- 21,02 € od 13.02.2009.g. do isplate,
- 21,48 € od 13.03.2009.g. do isplate,
- 20,67 € od 13.04.2009.g. do isplate,
- 20,53 € od 13.05.2009.g. do isplate,
- 20,45 € od 13.06.2009.g. do isplate,
- 20,61 € od 13.07.2009.g. do isplate,
- 20,29 € od 13.08.2009.g. do isplate,
- 20,44 € od 13.09.2009.g. do isplate,
- 20,19 € od 13.10.2009.g. do isplate,
- 20,41 € od 13.11.2009.g. do isplate,
- 20,28 € od 13.12.2009.g. do isplate,
- 20,80 € od 13.01.2010.g. do isplate,
- 21,14 € od 13.02.2010.g. do isplate,
- 21,07 € od 13.03.2010.g. do isplate,
- 21,36 € od 13.04.2010.g. do isplate,
- 21,78 € od 13.05.2010.g. do isplate,
- 22,15 € od 13.06.2010.g. do isplate,
- 22,86 € od 13.07.2010.g. do isplate,
- 22,16 € od 13.08.2010.g. do isplate,
- 23,94 € od 13.09.2010.g. do isplate,
- 23,13 € od 13.10.2010.g. do isplate,
- 23,19 € od 13.11.2010.g. do isplate,
- 23,96 € od 13.12.2010.g. do isplate,
- 24,98 € od 13.01.2011.g. do isplate,
- 23,83 € od 13.02.2011.g. do isplate,
- 24,19 € od 13.03.2011.g. do isplate,
- 23,68 € od 13.04.2011.g. do isplate,
- 24,82 € od 13.05.2011.g. do isplate,
- 25,60 € od 13.06.2011.g. do isplate,
- 25,96 € od 13.07.2011.g. do isplate,
- 29,89 € od 13.08.2011.g. do isplate,
- 26,17 € od 13.09.2011.g. do isplate,
- 25,60 € od 13.10.2011.g. do isplate,
- 21,40 € od 13.11.2011.g. do isplate,
- 21,36 € od 13.12.2011.g. do isplate,
- 21,76 € od 13.01.2012.g. do isplate,
- 22,04 € od 13.02.2012.g. do isplate,
- 22,13 € od 13.03.2012.g. do isplate,
- 21,92 € od 13.04.2012.g. do isplate,
- 22,03 € od 13.05.2012.g. do isplate,
- 22,15 € od 13.06.2012.g. do isplate,
- 21,98 € od 13.07.2012.g. do isplate,
- 21,96 € od 13.08.2012.g. do isplate,
- 21,64 € od 13.09.2012.g. do isplate,
- 21,75 € od 13.10.2012.g. do isplate,
- 21,99 € od 13.11.2012.g. do isplate,
- 21,91 € od 13.12.2012.g. do isplate,
- 22,02 € od 13.01.2013.g. do isplate,
- 21,71 € od 13.02.2013.g. do isplate,
- 21,59 € od 13.03.2013.g. do isplate,
- 21,93 € od 13.04.2013.g. do isplate,
- 21,60 € od 13.05.2013.g. do isplate,
- 21,43 € od 13.06.2013.g. do isplate,
- 21,23 € od 13.07.2013.g. do isplate,
- 21,47 € od 13.08.2013.g. do isplate,
- 21,60 € od 13.09.2013.g. do isplate,
- 21,73 € od 13.10.2013.g. do isplate,
- 21,76 € od 13.11.2013.g. do isplate,
- 21,92 € od 13.12.2013.g. do isplate,
u roku od 15 dana.“
IV Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. OIB 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, da tužitelju NZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.155,00 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelji (I-tužitelj HZ u svojstvu korisnika kredita i II – tužitelj ĆZ u svojstvu sudužnika) su podnijeli tužbu protiv tuženika radi ništetnosti i isplate. U tužbi navode da su s prednikom tuženika dana 30. listopada 2007. godine sklopili ugovor o kreditu broj: 737266 u iznosu od 48.300,00 CHF. Navode da je ugovorom određeno da će kreditor isplatiti korisniku kredita navedeni iznos u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize važećem na dan korištenja kredita te da je u čl. 4. određeno da je kamatna stopa promjenjiva. Tužitelji smatraju da na opisani način kreditor ima mogućnost da bez obzira na volju korisnika odnosno bez njegove suglasnosti mijenja visinu kamatne stope iz ugovora, a isto tako navedenom ugovornom odredbom o valutnoj klauzuli prebacuje rizik promjene tečaja na korisnika kredita postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja zbog čega tužitelji smatraju navedene odredbe ništetnima te u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu nakon provedeno financijsko - knjigovodstvenog vještačenja u podnesku od 20. listopada 2025. godine predlažu da sud utvrdi ništetnost dijela ugovora u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te da naloži tuženiku da im na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati novčani iznos od 1.418,47 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i da naloži tuženiku da im na ime ništetne valutne klauzule isplati novčani iznos 7.446,49 eura s zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kao i da naloži tuženiku da im isplati troškove parničnog s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega stavlja prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima s obzirom da je sklopljenim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog ugovora.
Tuženik tužbu i tužbeni zahtjev smatra neosnovanim smatrajući da je potraživanje tužitelja u zastari, da je provedena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, da utvrđenja iz parnice potrošača nisu primjenjiva na ugovorni odnos i da nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a.
U bitnome tuženik navodi da u slučajevima u kojima je provedena konverzija prema odredbama ZID ZPK potrošači nemaju pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamjeni novim trajnim i potpunim odnosom. Nadalje tuženik ističe prigovor zastare navodeći da je tužba u predmetnom postupku podnesena 12. lipnja 2023. godine te da je primjenom zastarnog roka iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine: …) došlo do zastare potraživanja tužitelja. U opširnom obrazloženju tužbe tuženik se u bitnome referira na navode tužitelja tvrdeći da nije dokazao osnovanost i visinu svog tužbenog zahtjeva te stoga predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev.
3. Podneskom od 25. veljače 2026. godine tuženik se protivio konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska tužitelja od 20. listopada 2025. godine kao i zahtjevu radi isplate zateznih kamata.
4. Tuženik je u odgovoru na tužbu u dijelu kojim osporava osnovanost tužbenog zahtjeva istaknuo i prigovor radi prijeboja. Međutim, tuženik konkretan zahtjev povodom prigovora o prijeboju nije postavio kako u odgovoru na tužbu tako niti do zaključenja prethodnog postupka, pa sud o istome nije odlučivao.
5. U postupku su provedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj:
737266 od 30. listopada 2007. godine, otplatnu tablicu, Aneks ugovora o kreditu broj: 636141 od 6. prosinca 2018. godine, knjigovodstvenu karticu, plan otplate, izračun konverzije, proveden je dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Tomislavu Borkoviću iz Vinkovaca te je izveden dokaz saslušanjem I. – tužitelja HZ na ročištu održanom dana 26. veljače 2026. godine.
6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
7. Nesporno je:
- da su tužitelji s prednikom tuženika zaključili ugovor o kreditu Volksbank d.d. dana 30. listopada 2007. godine broj: 737266
- da su zaključili s prednikom tuženika Sberbank d.d. Zagreb dana 6. prosinca 2018. godine Aneks ugovora o konverziji kredita broj: 636141
8. Sporno je:
- mjesna nadležnost suda
- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva
- zastara potraživanja
- pripada li pravo tužiteljima isticanja ništetnosti odredbi ugovora kao i zahtjeva za isplatu s obzirom da je provedena konverzija ugovora
9. Sud je raspravnim rješenjem od 18. ožujka 2025. godine odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.
10. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti sud je ocijenio neosnovanim. Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da su stranke dana 30.10.2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 737266 . Odredbom 10. navedenog ugovora ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019. godine.
10.1. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
10.2. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u ovom trenutku, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema članku 3. navedene Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe članka 6. navedene Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastavili važiti i bez tih nepoštenih odredaba kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.
10.3. Odredbom članka 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima pa tako, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.
10.4. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
10.5. Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi on čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19. od 26. svibnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž426/2020. od 04. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 03. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 08. srpnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1191/2020. od 18. kolovoza 2020.
10.6. U konkretnom slučaju stranke su točkom 10. Ugovora, ugovorile da je za eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud prema sjedištu Banke, koja odredba je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Iz tužbe je razvidno da je predloženo saslušanje I. – tužitelja i II. - tužitelja, dakle, oni bi trebala putovati iz Vinkovaca u Zagreb, a što se tiče izbora punomoćnika, valja reći da nije neuobičajeno da se izbor punomoćnika ne zasniva samo na izboru s liste punomoćnika – odvjetnika koji bi imali sjedište u [adresa], nego se taj izbor često zasniva i na odnosu povjerenja i u odnosu na punomoćnika – odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu stanovanja tužitelja upravo radi neposrednije a time i bolje komunikacije o predmetu spora. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu.
10.7. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a).
10.8. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl. 19. st. 1. ZPK-a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.) Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, stoga je sud prigovor mjesne nadležnosti ocijenio neosnovanim te je donio odluku kao u izreci rješenja.
11. U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt - 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra AZ i dr. protiv Banca Romaneasca SA. Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovore na redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 OZ i ČZ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
12. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem I- tužitelja HZ na ročištu održanom dana 26. veljače 2026. godine. I. – tužitelj je u svom iskazu izjavio da je ugovor o kreditu s tuženikom zaključio 30.10.2007. i to s tada Volksbankom te da se radilo o stambenom kreditu na rok otplate od 26 godina i da on tada nije bio klijent tadašnje Volksbanke danas HPB-a, a da je kredit podigao u toj banci, nakon što je obišao sve banke, u toj banci su mu ponudili najbolji kredit i to u CHF-u. I.- tužitelju su u banci rekli da je to najpovoljniji kredit i početna rata mu je iznosila 1.080,00 kuna međutim kad je došlo do povećanja tečaja rata je dosegnula iznos od 2.300,00 kuna. Nadalje navodi da još uvijek otplaćuje taj kredit i mjesečna rata mu iznosi 212 eura. Također je izjavio da su ga iz banke nazvali da može napraviti konverziju tog kredita i da će mu u tom slučaju rata biti manja pa je zato pristao napraviti konverziju. Navodi da se ne sjeća da li je dobivao nekakve obavijesti o povećanju kamatne stope, ali da je došlo do nekog povećanja, da li kamate ili tečaja, mogao je primijetiti po povećanoj mjesečnoj rati. I. – tužitelj je nadalje izjavio da je znao da će se tako značajno povećati rata, da ne bi ni uzeo taj kredit s obzirom da je početna rata kredita iznosila 1/3 njegove plaće. Navodi da je prilikom razgovora s osobnim bankarom dobio obrazac ugovora, koji je pročitao ali da o pojedinačnim odredbama nije mogao pregovarati nego je trebao prihvatiti ugovor koji mu je ponuđen. Nadalje je izjavio da je nakon toga ovjerio ugovor kod javnog bilježnika i da se ne sjeća da li mu je javni bilježnik u cijelosti pročitao ugovor. I. – tužitelj je izjavio da je tada bio zaposlen u klesarskom obrtu svoga oca. Na poseban upit punomoćnika tuženika da li mu je prilikom sklapanja ugovora bio poznat pojam valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, I. - tužitelj je odgovorio da mu nije bilo to poznato i da se ne sjeća da li je pitao bankara da mu to pojasni. Na kraju svog iskaza I. – tužitelj je izjavio da cijelo vrijeme sam otplaćuje kredit i da ga i dan danas otplaćuje.
13. Sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 OZ i ČZ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
14. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
15. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.
16. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
17. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.
18. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).
19. Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama čl. 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.
20. Slijedom navedeno sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu utvrđenja djelomične ništenosti ugovora o kreditu te je stoga donio odluku kao u točci I izreke presude.
21. Neutemeljeni su navodi tuženika da je konverzijom za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.).
22. 1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu IZ protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Slijedom navedenog sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,35 %, kao i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF.
23. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je, je pravo tužitelja na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate.
24. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).
25. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.
26. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.
27. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.
28. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.
29. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.
30. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.
31. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
32. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu H protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
33. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužitelj nije izgubila pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobila u konverziji.
33.1. Naime, tužitelju konverzijom predmetnog stambenog kredita iz onog s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro obeštećenje u dijelu promjenjive kamatne stope nije provedeno jer tek nakon konverzije tužitelj je doveden u ravnopravni položaj s tuženikom što prije nije bilo slučaj, te je prema ocjeni ovoga suda tuženik u obvezi platiti tužitelju, do konverzije preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljenog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo i to obeštećenje treba biti do konverzije istovjetno onom kakvu su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali.
34. Ocjenjujući prigovor zastare u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat plaćenog s osnova povećanja stope zatezne kamate utvrđeno je da je prigovor osnovan iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznesenom u Odluci poslovni broj: REv-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine, određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava i z čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojim se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe dakle od 13. lipnja 2014. godine, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023. godine, nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 13. lipnja 2014. godine je istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a.
35. Ocjenjujući prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat plaćenih iznosa zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK proistječe da je prigovor tuženika neosnovan jer je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine zaključeno da je nakon prekida zastara počela teći od pravomoćnosti odluke suda u kolektivnom sporu, dakle od 14. lipnja 2018. godine počinje teći iznova u smislu čl. 245. ZOO-a, a kako je tužba podnesena 13. lipnja 2023. godine nije istekao rok od 5 godine iz čl. 225. ZOO-a te je u tom dijelu istaknuti prigovor zastare neosnovan.
36. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem stalnog sudskog vještaka Tomislava Borkovića iz Vinkovaca.
37. Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da je ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena - povećanja kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i njene naknadne promjene utvrđen je u iznosu od 1.418,47 eura pojedinačno prikazanih utvrđenih razlika za svaki mjesec utuženog razdoblja u Tablici 1. ovog nalaza. Ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu utvrđen je u iznosu od 7.446,49 eura pojedinačno iskazanih razlika u Tablici 2. nalaza. Konverzija predmetnog ugovora o kreditu broj 737266 denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF nije provedena u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj: 102/2015). Konverzija predmetnog ugovora o kreditu broj 737266 provedena je s danom 24.04.2019. godine u kunski kredit temeljem Aneksa br. 1 ugovoru o kreditu broj 737266 zaključenog dana 06.12.2018. godine koji je sklopljen rad provođenja postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit. Razlika nedospjele glavnice kredita na dan 24.04.2019. po važećem tečaju na dan konverzije kredita u kunski kredit u odnosu na isti iznos nedospjele glavnice po početnom tečaju važećem na dan isplate kredita utvrđena je u iznosu od 9.909,97 eura.
27. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti, a ni stranke nisu imale primjedbi na isti.
28. Tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom potražuje s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.418, 47 eura i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 7.446,49 eura s zakonskim zatezni m kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate, koji zahtjev je sud ocijenio djelomično osnovanim.
29. Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,90% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,90% godišnje kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.
30. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev radi isplate djelomično osnovanim te je donio odluku kao u točci II izreke.
31. Obzirom da je sud ocijenio osnovanim prigovor tuženika glede zastare potraživanja s osnova isplate na ime promjenjivosti kamatne stope, donesena je odluka kao u točci III izreke.
32. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj djelomično uspio u parnici s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.864,96 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak 2 obrazložena podneska svaki u iznosu po 200,00 eura, trošak pristupa na ročišta održana 18. ožujka 2025. i 26. veljače 2026. godine svako po 200,00 eura te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, a što sve ukupno čini trošak od 1.100,00 eura, a koji trošak uvećan za stopu PDV-a od 25% čini iznos od 1.375,00 eura uz pripadajuće zatezne kamate primjenom članka 151. stavak 3. Zakona o parničnom postupku po stopi određenoj člankom 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj: 33/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).
31.1. Tužitelj je u ovom postupku postigao uspjeh u osnovi 100% i u visini približno 84%, odnosno 100%+84%=184/2=92%, dok je tuženik postigao uspjeh od 16%/2=8%.Kada se od postotka stranke koja je postigla veći uspjeh u parnici oduzme postotak stranke koja je postigla manji uspjeh u sporu ili 92%-8%, proistječe da bi tužitelju pripadala naknada troškova parničnog postupka u visini od 84% ili 1.155,00 eura.
31.2. Tužitelju je nadalje priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura u cijelosti jer je on bio potreban bez obzira na uspjeh u parnici, tako da je tužitelju dosuđen ukupan trošak postupka u iznosu 1.555,00 eura. Sa zakonskom zateznom kamatom temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a i čl.29.st.2.ZOO-a. Tužitelju također nije priznat trošak na ime sudske pristojbe jer je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023. godine, dakle prije donošenja presude a kojim je propisano da su od plaćanja pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.
32. Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1.555,00 eura te je donesena odluka kao u točci IV izreke.
U Vinkovcima, 31. ožujka 2026.
Sudac:
Marija Pavlović
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.
OBAVIJEST:
1. Odvjetničko društvo Cvrković & Partneri d.o.o. Vukovar – punomoćnik tužitelja
2. Odvjetnik Jurica Barbarić, Vinkovci – punomoćnik tuženika
