REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-604/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Peroš Nikolić, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Anđele Hambašić, u upravnom sporu tužitelja IT u mjestu Surue, državljanina Republike Turske, trenutno boravi u Prihvatnom centru za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, kojega zastupa po odvjetnik Zoran Bauer, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, nakon održane nejavne rasprave, dana 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu Zagreb , KLASA: UP/I-216- 03/25-06/8351, URBROJ: 511-01-212-26-11 od 13. siječnja 2026.

II Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu. III Nalaže se tuženiku da nadoknadi odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći, troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja, državljanina Republike Turske, za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora pobija zakonitost osporavanog rješenja , u bitnome navodeći da je u svom iskazu naveo činjenice iz kojih je vidljivo da je u zemlji podrijetla proganjan zbog političkog mišljenja, stava i izražavanja tog stava, pripadnosti kurdskom narodu te da se protiv njega u tom smislu vodilo više političkih postupaka zbog kojih je završio u zatvoru na više od 17 godina, o čemu je i iskazivao. Iako je u većini tih postupaka osuđen i te osude isključivo uključuju njegovu političku djelatnost, sam broj tih postupaka ukazuje na iznimnu upornost državnih vlasti u pokušaju da ga osude i zatvore, što im je u konačnici i uspjelo. Stoga je razumno očekivati da će se ovakva ponašanja nastaviti prema njemu povratkom u zemlju pod rijetla i to neovisno o ishodu turskih izbora. Navodi da je u svom iskazu rekao da se protiv njega vodi i novi kazneni postupak te se boji se bi se opet našao u zatvoru u slučaju povratka u zemlju podrijetla. Predlaže provesti dokaz njegovim saslušanjem. Smatra da je trebalo utvrditi predstavlja li Turska sigurnu zemlju za njega, a ne je li Turska općenito sigurna zemlja.

3. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje te mu odobri međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj i odobri mu besplatnu pravnu pomoć u ovom upravnom sporu te naloži tuženiku da isplati odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći, troškove upravnog spora i to za sastav tužbe i zastupanje na ročištu, ukupno 1.250,00 eura.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora navodi da tvrdnja tužitelja da bi se povratkom u zemlju podrijetla ponovno suočio s rješenjem slobode nije potkrijepljena činjenica utvrđenim u provedenom postupku. Naime , tužitelj je sam tijekom postupka izričito izjavio da od puštanja na slobodu 2021. pa do napuštanja zemlje podrijetla krajem 2024. nije imao nikakvih problema s državnim tijelima niti je bio izložen napadima, pritvaranju, prijetnjama, nasilju ili drugim oblicima postupanja koji bi upućivali na nastavak proganjanja. Također je naveo da u tom razdoblju njegovo prebivalište nije bilo predmet pretraga niti drugih radnji nadležnih tijela. Nadalje, naveo je da je zemlju podrijetla napustio u trenutku kad je procijenio da raspolaže dovoljnim financijskim sredstvima za odlazak u Europu, konkretno u Švicarsku Konfederaciju, što dodatno upućuje na zaključak da razlozi napuštanja zemlje podrijetla nisu bili povezani s aktualnim i stvarnim strahom od proganjanja, već s osobnim i migracijskim razlozima. Također, tužitelj je izjavio da nije imao nikakvih poteškoća prilikom izdavanja putovnice Republike Turske niti prilikom zakonitog napuštanja zemlje podrijetla, što ukazuje na činjenicu da u relevantnom razdoblju nije bio predmet interesa niti represivnog postupanja nadležnih državnih tijela. Stoga, tužbeni navodi da bi se povratkom u zemlju podrijetla ponovno suočio s lišenjem slobode ostaje na razini pretpostavke i subjektivnog straha koji nije potkrijepljen konkretnim i objektivnim okolnostima. Stoga je pravilno zaključeno na temelju utvrđenih činjenica da u konkretnom slučaju ne postoji stvarna i individualizirana opasnost od proganjanja niti ozbiljne štete, te da se tužitelj može sigurno vratiti u zemlju podrijetla. U odnosu na tužbeni navod da bi povratkom u Tursku mogao imati problema zbog svoje kurdske nacionalnosti, ističe da iz relevantnih i javno dostupnih izvora proizlazi da sama pripadnost kurdskoj etničkoj skupini ne predstavlja okolnost koja bi sama po sebi dovela do proganjanja ili ozbiljne štete. Napominje da kurdsko stanovništvo u Turskoj ima pristup obrazovanju, mogućnost zapošljavanja u privatnom i javnom sektoru te sudjeluje u političkom i javnom životu države, uključujući i participaciju u predstavničkim tijelima vlasti. Također, ni iz osobnog iskaza tužitelja ne proizlazi da je bio sustavno lišen temeljnih prava zbog svoje etničke pripadnosti. Naprotiv, naveo je da je imao pristup obrazovanju te da je tijekom života u zemlji podrijetla bio radno aktivan u više zanimanja. Stoga sama činjenica da je kurdske nacionalne pripadnosti, ne upućuje na postojanje individualizirane i stvarne opasnosti od proganjanja ili ozbiljne štete u slučaju njegova povratka u zemlju podrijetla.

5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika te je održao nejavnu raspravu.

7. Strankama je, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24 - dalje ZUS), dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Odredbom članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25, dalje: Zakon) propisano je da će se u Republici Hrvatskoj priznati azil tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

10. Odredbom članka 21. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za odobrenje azila iz članka 20., ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla, suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti, ili se zbog takvog rizika ne želi staviti pod zaštitu te zemlje.

11. Nadalje, odredbom stavka 2. istog članka Zakona propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva, zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

12. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenog ovom Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je tužitelj 10. listopada 2025. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Kao razlog napuštanja zemlje podrijetla naveo je da je I , iako se nikad nije bavio nikakvom politikom, ima više kaznenih postupaka koji se odnose na uvrede službenih osoba i slično te da je proveo u zatvoru ukupno 15 godina zbog krivotvorenja dokumenata. Nastao je bježati iz zatvora više puta pritom koristeći tuđe isprave zbog čega je bio procesuiran. Za većinu stvari se ne osjeća krivim nego smatra da je optužen jer je I, a jedino se krivim osjeća zbog korištenja lažnih dokumenata pri pokušaja bjega iz zatvora. Tursku je napustio legalno, krajem 2024. i htio je otići u Švicarsku. Bio je u Švicarskoj i u Njemačkoj, te je tražio azil, koji mu je odbijen. U Turskoj je radio.

13. U provedenom postupku tužitelj je na saslušanju izjavio da je imao nakanu otići u Švicarsku i da nije mislio ostati u Hrvatskoj nego ga je u Hrvatskoj zatekla policija na cesti i privela, a azil je htio tražiti u Švicarskoj. Izjavio je da je u zatvoru proveo ukupno 17 godina i 8 mjeseci zbog političkih razloga i da je ponio sa sobom dokumente u namjeri da ih pokaže u Švicarskoj, ali da su mu ih tamo ukrali P. Izjavio je da je u Turskoj imao odvjetnika i da je u zatvoru od 2010., a pušten je 2021. i da je odležao 17 godina i 8 mjeseci u zatvoru. Nakon 2021. radio je u građevinskom poduzeću, a prestao je raditi u rujnu 2024., nakon što je prikupio dosta novca za put u Europu. Izjavio je da je u zatvoru bio jer je uvrijedio turski narod, predsjednika i skupštinu , a na pitanje koga je konkretno uvrijedio izjavio je da ako je na primjer glasno komunicirao s policajcem u zatvoru da je imao problema. Ispričao je da je i u podzemnoj željeznici imao problema kad je policiji rekao da je I i da je osuđen za uvredu službene osobe. Za vrijeme rada u Turskoj nije imao nikakvih problema, a na pitanje je li sudjelovao u krivotvorenju dokumenata u zemlji podrijetla, izjavio je da nije nego je razgovarao na mobitel s osobom koja se time bavila pa je i on optužen da je krivotvorio dokumente. Također, na pitanje na koji način je došao do lažnih dokumenata za pokušaj bijega iz zatvora, izjavio je da nije bježao iz zatvora. Na traženje da pojasni svoju izjavu na zahtjevu da je pokušao više puta bježati iz zatvora i koristio tuđe isprave, izjavio je da je imao u posjedu bratovu iskaznicu zdravstvenog osiguranja koja je istekla te je zbog toga bio u zatvoru 2 godine i 6 mjeseci. Na pitanje je li imao problema u zemlji podrijetla od puštanja iz zatvora 2021. do napuštanja zemlje podrijetla, izjavio je da nije imao nikakvih problema i da je jedinio kod kontrole isprava upozoren da nije odslužio vojni rok pa se uputio na odsluženje 2023., ali ga nije u potpunosti odslužio. Izjavio je da nije imao problema s napuštanjem zemlje podrijetla te da od 2021. do napuštanja zemlje podrijetla nije bio fizički napadan niti maltretiran niti mu je mjesto prebivališta bilo pretresano.

14. Imajući u vidu navedeno, po ocijeni ovog Suda, pravilan je zaključak tuženika, s obzirom na sve činjenice i okolnosti, da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje azila i supsidijarne zaštite iz članka 20. i 21. Zakona.

15. Naime, polazeći od razloga napuštanja zemlje podrijetla, te na temelju ocjene budućeg rizika i analize informacija u zemlji podrijetla, nije utvrđeno postojani strah od proganjanja na strani tužitelja u smislu citiranog članka 20. Zakona. Naime , tužitelj svoje tvrdnje da bi se povratkom u zemlju podrijetla ponovno suočio s lišenjem slobode i zatvorskom kaznom nije potkrijepio nikakvim činjenicama niti dokazima. Sam je izjavio da od puštanja na slobodu 2021. pa do napuštanja zemlje podrijetla krajem 2024. nije imao nikakvih problema s državnim tijelima niti je bio izložen napadima pritvaranju, prijetnjama, nasilju ili drugim oblicima postupanja koji bi upućivali na nastavak proganjanja te je zemlju podrijetla napustio legalno. Također je naveo da u tom razdoblju njegovo prebivalište nije bio predmet pretrage niti drugih radnji nadležnih tijela. Izjavio je da je zemlju podrijetla napustio u trenutku kad je smatrao da ima dovoljno financijskih sredstva za odlazak u Europu, konkretno u Švicarsku, koja mu je bila ciljana zemlja, što upućuje na zaključak da razlozi napuštanja zemlje podrijetla nisu bili povezani s aktualnim i stvarnim strahom od proganjanja, već s osobnim imigracijskim razlozima. Stoga njegova tvrdnja u tužbi da bi se ponovno suočio s lišenjem slobode nije potkrijepljena konkretnim i objektivnim okolnostima te je pravilno tuženik zaključio da ne postoji stvarna i individualizirana opasnost od proganjanja i da se tužitelj može sigurno vratiti u zemlju podrijetla. Također, ne proizlazi da bi tužitelj bio lišen temeljenih prava zbog svoje etničke pripadnosti. Naprotiv, sam je naveo da je imao pristup obrazovanju tijekom života u zemlji podrijetla i da je bio radno aktivan u više zanimanja, a i iz relevantnih i javno dostupnih izvora proizlazi da sama pripadnost kurdskoj etničkoj skupini ne predstavlja okolnost koja bi sama po sebi dovela do proganjanja ili ozbiljne štete.

16. Po ocijeni ovog Suda, neuvjerljiv je iskaz tužitelja da postoji strah od proganjanja od strane vlasti.

17. Iz ukupnih iskaza tužitelja Sud nalazi kako nema dokaza da su tužiteljev život i sloboda u opasnosti zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenih skupini ili političkom mišljenju. Također, vezano za tužiteljeve osobne okolnosti, a s obzirom na situaciju u zemlji podrijetla, ne postoji rizik od ozbiljne nepravde, odnosno da bi se povratkom suočio s prijetnjom smrtne kazne ili smaknućem, mučenjem, nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem ili kažnjavanjem. Naime, informacije koje je davao na zahtjevu i u zapisniku međusobno su kontradiktornome i neuvjerljive radi čega se nije mogla pokloniti vjera njegovim tvrdnjama da bi po povratku ga čekao kazneni progon. Također, nije priložio nikakav materijalni dokaz kojim bi potvrdio svo je navode, već je izjavio da je imao dokumente u Švicarskoj, ali da su mu ukradeni, a također da je mogao na e-Devlet, njihovu inačicu e-građanin, gdje je navodno vidio da je raspisan nalog za privođenje, međutim , ni o tome nije dostavio nikakav dokaz.

18. Analizom izjava tužitelja nije utvrđeno postojanje osnovanog straha o proganjanju u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te nema dokaza da bi njegov život i sloboda bili u opasnosti od proganjanja u zemlji podrijetla zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, odnosno da bi mu život i sloboda bili u opasnosti od proganjanja u slučaju povratka u zemlju podrijetla. Osim toga Turska se nalazi na listi sigurnih zemlja kao što je tuženik to i utvrdio.

19. Također, utvrđujući osobne okolnosti tužitelja, nisu nađeni razlozi koji bi ukazivali da će se tužitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti s prijetnjom smrtne kazne ili smaknućem, kao ni da će bit izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Također nije utvrđeno postojanje ozbiljne ili individualne prijetnje tužiteljevog života zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

20. Slijedom navedenog, pravilno je utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje azila navedene u članku 20. i za priznavanje supsidijarne zaštite navedene u članku 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

21. Stoga, Sud osporavano rješenje tuženika , uz obrazloženje kakvo je njime dano, ne može ocijeniti nezakonitim.

22. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem, ocijenivši ga nesvrsishodnim, a tužitelj je već višekratno saslušavan tijekom postupka. Naime, Sud samostalno odlučuje koje će dokaze provoditi, a saslušanje tužitelja nije propisano obveznim u postupku povodom pravnog lijeka Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u koji su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, a osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i Vijeća koja, dakle, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka, ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tužitelja. Stoga Sud navedeni dokaz nije provodio, a osobito jer tužitelj nije predložio utvrđivanje nikakvih novih okolnosti koje bi se iskazom utvrđivale, a koje već nisu iznesene u postupku pred tuženikom.

20. Nadalje, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-lll-2678/2020 od 22. veljače 2023., ističe se kako zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze. Stoga je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, neovisno o dispoziciji stranaka, isključivo na redovnim sudovima.

21. Naime, ni članak 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) ni članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17) ne jamče stranci u parničnom postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz. Jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava) pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (usporedi s Regner protiv Češke [Vv], br. 35289/11, § 146., presuda od 19. rujna 2017. i Avotinš protiv Latvije [Vv], br. 17502/07, § 119., presuda od 23. svibnja 2016.).

22. Konačno, Sud je imao u vidu i presudu Suda EU od **.**.2017., V (C‑348/16, EU:C:2017:591) u kojoj je, u primjeni upravo Direktive koja je implementirana u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Sud zaključio da Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, a osobito njezine članke 12., 14., 31. i 46., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da nacionalni sud kojem je podnesen pravni lijek protiv odluke o odbijanju očito neosnovanog zahtjeva za međunarodnu zaštitu odbije taj pravni lijek bez saslušanja podnositelja zahtjeva kada činjenične okolnosti ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u osnovanost te odluke, pod uvjetom da je, s jedne strane, u prvostupanjskom postupku podnositelju zahtjeva omogućen osobni razgovor o njegovu zahtjevu za međunarodnu zaštitu, sukladno članku 14. te Direktive, i da je zapisnik odnosno transkript tog razgovora, u slučaju njegova održavanja, priložen spisu u skladu s člankom 17. stavkom 2. navedene Direktive, i da, s druge strane, sud koji odlučuje o pravnom lijeku može naložiti održavanje navedenog razgovora ako ga ocijeni potrebnim za cjelovito i ex nunc razmatranje i činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s člankom 46. stavkom 3. te Direktive.

23. Kako ostali prigovori navedeni u tužbi i tijekom spora ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, Sud osporavano rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim.

24. Valjalo je stoga, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke presude.

25. Tijekom ovog spora tužitelj postavlja zahtjev za besplatnu pravnu pomoć koji je Sud ocijenio osnovanim.

26. Naime, prema podacima spisa isti ne raspolaže novčanim sredstvima i imovinom (zahtjev za odobravanjem besplatne pravne pomoći), te ispunjava uvjete za odobravanjem besplatne pravne pomoći u ovom sporu sukladno odredbi članka 8. stavak 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15 i 155/22, dalje: Pravilnik). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

27. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći, Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.

28. Kako je tužitelj postavio zahtjev za naknadom troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR, te za zastupanje na raspravi pred ovim sudom u iznosu od 500,00 EUR, to Sud nalazi da je isti trošak zatražen sukladno tarifnom broju 27. Tarife, što uz uvećanje za pripadajući PDV, iznosi ukupno 1.250,00 EUR.

29. Stoga je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći tužitelju, isplati ukupno navedeni iznos.

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

Sudac:

Jasna Peroš Nikolić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnik Zoran Bauer, e-komunikacija

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu Zagreb, Ilica

3. U spis