REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-406/2025-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja EĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnica Mirela Hajdarević iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupa odvjetnik Kruno Knežević iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 16. veljače 2026. godine, u nazočnosti tužitelja osobno i opunomoćenika tužitelja te zamjenika opunomoćenika tuženika, dana 31. ožujka 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 3208490118 od 22.veljače 2007. godine, koji su sklopili tužitelj EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditor, u dijelu čl. 2. kojim je ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik kao Kreditor kao i u dijelu čl. 24. pod točkom C) kojim je ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika kao Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja tuženika Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d.naknaditi trošak parničnog postupka tužitelju EĆ od 929,64 eura s zateznim kamatama od 31. ožujka 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 22. siječnja 2025. godine navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 3208490118 od 22.02.2007.g. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) za iznos od CHF 129.824,00 u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Prema članku 2. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezan je platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor/tuženik. Prema čl. 6. Ugovora o kreditu namjena kredita bila je zadovoljenje osobnih potreba tužitelja – kupnja stana, nekretnine u kojoj tužitelj i danas živi sa svojom obitelji. Prema čl. 3. Ugovora o kreditu rok otplate kredita je 28 godina, međutim tužitelj ga je prijevremeno otplatio povremenim uvećanim uplatama i konačno otplatio 2015. g. Prema čl. 24. pod točkom C) korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika, odnosno općim uvjetima poslovanja tuženika važećim u trenutku prijevremene otplate. Prema potvrdi tuženika od 10.02.2023. g. tuženik je tužitelju temeljem čl. 2. Ugovora o kreditu prilikom svake pojedine prijevremene i uvećane otplate kredita naplatio:
a) 27.02.2007. g. naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 4.119,06 HRK b) 27.07.2009. g. naknadu za uvećanu uplatu u iznosu od 2.100,00 HRK c) 16.11.2010. g. naknadu za uvećanu uplatu u iznosu od 1.200,00 HRK d) 25.01.2012. g. naknadu za uvećanu uplatu u iznosu od 1.050,00 HRK e) 05.02.2013. g. naknadu za uvećanu uplatu u iznosu od 900,00 HRK, što sveukupno iznosi 9.369,06 HRK naknada koje je tužitelj platio tuženiku tijekom otplate kredita.
Naime, tužitelj je kredit otplatio prije isteka roka od 28 godina i to 2015. godine, te je prilikom svake otplate kredita koja je bila veća od mjesečnog anuiteta tuženik tužitelju naplatio naknadu. Tužitelj je s tuženikom adhezijski sklopio tipski Ugovoru o kreditu, znači pristupio je već po tuženiku sastavljenom Ugovoru o kreditu, te se o odredbama tog ugovora, a posebno o odredbi koja se odnosi plaćanje naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik, nije pregovaralo. Štoviše, tuženik tužitelju nije niti prezentirao o kojim bi se to naknadama moglo raditi, niti koji su to troškovi koje bi tužitelj trebao platiti, a kamoli o kojim se iznosima naknada i troškova radi. O navedenoj se odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik tužitelja prije sklapanja ugovora o kreditu informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nisu niti usmeno niti pisano prezentirane odgovarajuće Odluke tužitelja o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje tuženik obavlja, pa niti Opći uvjeti poslovanja tuženika.
Tek 2023. g., kada je tužitelj zastupan po punomoćniku od tuženika zatražio dostavu Odluka tuženika temeljem kojih je tuženik naplaćivao gore navedene naknade, tuženik je tužitelju dostavio izvadak iz Odluka o tarifi naknada tuženika. Člankom 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 95/03, 46/07 i 79/07) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema članak 87. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. Po tuženiku naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva te za naknade za uvećanu otplatu kredita prouzročuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača. O navedenoj se odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo već je ona, kao i sve ostale odredbe Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbama koje su nepoštene i ništave u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela tog suda sa predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova zauzeo je 05.11.2020. g. pravno stajalište Posl. br. Su IV – 308/2020 prema kojemu:
„Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Sud Europske Unije u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i koji nisu proporcionalni. Pored navedenog, ugovorom o kreditu nije navedeno koliko iznosi naknada za obradu kredita te koliko iznosi za prijevremenu otplatu kredita/uvećanu otplatu kredita, niti kako se te naknade formiraju.
Prema čl. 269. Zakona o obveznim odnosima činidba iz obveznopravnog odnosa mora biti moguća, dopuštena, određena ili odrediva. Prema čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Člankom 272. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. U Ugovoru o kreditu sklopljenom između parničnih stranka nije naveden niti jedan parametar/podatak pomoću kojega bi se odredila naknada za prijevremenu otplatu kredita te stoga ugovorna odredba Ugovora o kreditu prema kojoj je tuženik u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama tuženika nije razumljiva, a sama činidba nije odrediva. Predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja bilo kakvih naknada već je samo općenito paušalno i neprecizno navedeno da je tuženik ovlašten naplatiti naknade sukladno Odluci tuženika. Tako formulirana činidba nije niti određena niti odrediva, te je stoga ništava sukladno čl. 272. ZOO. Ova je ugovorna odredba protivna i kongentnoj odredbi čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koji izričito propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje (znači, nije mu potrebna suglasnost kreditora) , ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Slijedom svega navedenog tužitelj zahtijeva kao u tužbi tj:
"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 3208490118 od 22.02.2007. g koji su sklopili tužitelj EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditor, u dijelu čl. 2. kojim je ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik kao Kreditor kao i u dijelu čl. 24. pod točkom C) kojim je ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika kao Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja tuženika Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak ovog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 17. ožujka 2025. godine navodi da je s tužiteljem sklopio Ugovor o namjenskom kreditu 3208490118 od 22.02.2007. godine kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 129.824,00CHF (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u članku 2. Ugovora o kreditu a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, kao i na utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u članku 18. Ugovora o kreditu a koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja
Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“
Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedene ugovorne odredbe imala smatrati nepoštenima odnosno ništetnima, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora.
Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.
Tužitelj u tužbi zahtjeva da se utvrdi ništetnom odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, kao i odredba sadržana u članku 18. Ugovora o kreditu a koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“ Tužitelj nadalje s prethodno navedenih osnova zahtijeva isplatu iznosa od 246,55 EUR (osnove naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva), odnosno 278,87EUR (s osnove naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.
O naplati naknade za obradu kredita, kao i o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovaralo ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, kao i u slučaju prijevremenog povrata kredita obveza plaćanje jednokratne naknade. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).
Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž- 2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA- ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje AĆ prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“
Slijedom navedenoga, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.
Nadalje, u pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita, ističe se da je u ugovoru o kreditu jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a tužitelju je itekako bilo poznato da je u tom slučaju dužan podmiriti tu naknadu. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (RĆ protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:
“Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.
U kontekstu navedenog, ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva;
da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita;
da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju;
da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i
da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke.
S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćenih naknada u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu te za slučaj prijevremene otplate kredita, a koje ne moraju sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. U odnosu na ulaznu naknadu iz svih okolnosti koji se tiču predmetne naknade proizlaze zaključci da je da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu.
U odnosu na naknadu za prijevremeni povrat kredita, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:
odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, • sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i prijevremene otplate kredita, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Konačno, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Tužitelj navodi kako se na ovaj pojedinačni postupak trebaju primijeniti zaključci Suda EU u predmetima C-224/19 i C-259/19 s obzirom da je riječ o činjenično identičnim slučajevima kao i u ovome pojedinačnom postupku. Međutim, tuženik ističe kako se predmetne odluke uopće ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak te da su tumačenja tužitelja u cijelosti samoinicijativna i neosnovana i to iz sljedećih razloga. Naime, odluke Suda EU imaju se tumačiti i primjenjivati na pojedinačne postupke koji se vode pred nacionalnim sudovima ne samo ovisno o činjenicama predmeta koji je povod za donošenje odluke Suda EU već ovisno i o nacionalnim propisima u odnosu na koje se zahtijeva tumačenje prava Europske unije. Tužitelj tako neosnovano ističe da se navedene odluke trebaju primijeniti u ovome pojedinačnom postupku obzirom da u potpunosti zanemaruje odredbe nacionalnih zakonodavstava koji su bili primjenjivi u tim predmetima i u odnosu na koje odredbe je Sud EU-a tumačio odredbe europskog zakonodavstva. Naime, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači odredbe Direktive 93/13 u odnosu na španjolsko nacionalno zakonodavstvo i to Zakon 2/2009 o sklapanju potrošačkih ugovora o zajmu od 31. ožujka 2009. koji u članku 5. stavku 1., naslovljenom „Obveze transparentnosti cijena”, između ostalog, propisuje:
„Poduzeća slobodno utvrđuju svoje provizije, uvjete i troškove koji se mogu prebaciti na potrošače, bez drugih ograničenja osim onih vezanih uz nepoštene odredbe u ovom zakonu […] kao i u [Kraljevskom zakonodavnom dekretu 1/2007]. „Provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška.”
Tako Sud EU, uzimajući u obzir odredbe španjolskog Zakona 2/2009, tumači članak 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (v. para. 23, 72 i 78.).
Nadalje, u predmetu C-84/19 Sud EU raspravljao je zahtjeve koji su bili upućeni u okviru triju sporova (C-252/19, C-84/19 i 222/19) između triju kreditnih institucija i to o naplati iznosa koji te kreditne institucije zahtijevaju od potrošača na temelju ugovora o potrošačkim kreditima i to sukladno odredbama poljskog nacionalnog zakonodavstva. Predmet raspravljanja svih triju predmeta je tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkim kreditima u odnosu na poljski Zakon o potrošačkom kreditiranju kojim je bio propisan maksimalan iznos nekamatnih troškova kredita koji se određivao prema točno određenoj matematičkoj formuli. (v. para 22.). Tako su pitanja nacionalnog suda u svim trima predmetima bila usmjerena na tumačenje Direktive 93/13 i Direktive 2008/48 s obzirom na propisani maksimalni iznos nekamatnih troškova kredita. Tako, primjerice, svojim pitanjem u predmetu C252/19 nacionalni sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 3. točku (g) i članak 22. Direktive 2008/48 tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo u pogledu potrošačkog kredita kojim se utvrđuje način izračuna maksimalnog iznosa nekamatnih troškova kredita koji se mogu nametnuti potrošaču, dok pitanjem u predmetu C84/19, sud pita treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da se njime iz njezina područja primjene isključuje ugovorna odredba kojom se utvrđuju nekamatni troškovi kredita prema gornjoj granici utvrđenoj nacionalnim zakonodavstvom koje se odnosi na potrošački kredit ako se tim propisom predviđa da se nekamatni troškovi kredita ne duguju za iznos koji premašuje tu gornju granicu ili ukupan iznos kredita.
Dakle, predmet razmatranja u postupku C-224/19 je tumačenje Direktive 93/13 u odnosu na španjolsko nacionalno zakonodavstvo koje je davalo mogućnost naplate naknade za otvaranje (ulazne naknade) pod uvjetom da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima pa Sud EU govori o postojanju eventualne neravnoteže u pravima i obvezama među strankama ukoliko naknada za otvaranje ne odgovara tim stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima; Predmet razmatranja u postupku C-84/19 je tumačenje Direktive 93/13 i Direktive 2008/48 u odnosu na poljsko nacionalno zakonodavstvo koje je propisivalo maksimalan iznos nekamatnih troškova (kao što je ulazna naknada) koje banka može naplatiti.
S obzirom na navedeno, primjena navedenih odluka u ovome pojedinačnom postupku bila bi jedino moguća u slučaju primjene hrvatskog nacionalnog zakonodavstva koje bi svojim sadržajem odgovaralo gore navedenom zakonodavstvu. Međutim, s obzirom na zakonodavstvo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kredita i naplate naknade za obradu kredita, zaključci Suda EU u navedenim predmetima nisu primjenjiva u ovome slučaju. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa).
Dakle, zakonodavac niti je ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita, niti je to omogućavao pod određenim uvjetima niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti. Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila:
„Članak 3.1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) S obzirom na navedeno, očito je kako se utvrđenja Suda EU u navedenim predmetima ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak već bi jedino ispravno bilo primijeniti odluku Suda EU u predmetu C-621/17 koja činjenicama postupka i primjenjivom zakonodavstvu odgovara ovome pojedinačnom postupku. Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.
Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u tuženikovu potvrdu od 10. veljače 2023., ugovor o namjenskom kreditu od 22. veljače 2007. godine, izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška], k. o. [katastarska općina], promet po kreditu , tužiteljev dopis od 26. listopada 2022. i 28. siječnja 2023., tuženikov izvadak iz odluke o tarifi naknada za usluge u veljači 2007. glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva za stambeni kredit, odluku koju je dostavio tuženik uz odgovor na tužbu nisu posebno navođene, kao ni one koje je dostavio tužitelj tijekom postupka, preslušao tužitelja.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu 22. veljače 2007. godine na 129.824,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, te se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknade za usluge tužiteljeve, s rokom otplate od 28 godina, te korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prama istoj odluci tuženikovoj, odnosno općim uvjetima poslovanja tuženikovim, koji vrijede u trenutku prijevremene otplate, kao što nije prijeporno da je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu zahtjeva 27. veljače 2007. od 4.119,06 kn, 27. srpnja 2009., 16. studenog 2010., 25. siječnja 2012. i 5. veljače 2013. je naplatio naknade za uvećane uplate od 2.100,00 kn, 1.200,00 kn, 1.050,00 kn i 900,00 kn, što je i utvrđeno uvidom u navedeni ugovor te tuženikovu potvrdu od 10. veljače 2023., kao i da je kredit prijevremeno otplaćen sukladno tužiteljevom iskazu.
6. Prijeporni su odredba o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi i osnova tužbenog zahtjeva.
7. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.
8. Glede ništenosti ugovorne odredbe čl. 24, st. c, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C- 289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine, kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-634/2024 i Rev-1420/2024.
9. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o naknadi za sklapanje kredita iz čl. 2. ugovora, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora tj. bio je kuhar i zvanje - srednja škola te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor , što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovima ugovornim odredbama naknadama te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene. To što tužitelj nije pročitao ugovor, nije odlučno, s obzirom da ga je sklapao putem posrednika, a sve i da jest, opet mu tuženik ni posrednik nisu objasnili sadržaje ovih ugovornih odredaba.
10. Odredbom čl.6. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23) je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.10. st.3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.
11. U odnosu na čl. 2. i čl. 23, st. c. ugovora o kreditu tj. o naknadi za sklapanje samog ugovora i prijevremenu otplatu, sud ocjenjuje da su i ove ugovorne odredbe ništetne, budući se o njima nije pregovaralo te su suprotne navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ovih ugovornih odredaba niti njihovu visinu, sve prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv zbog prethodno obrazloženih razloga, a to primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05-155/23) pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.
12. Slijedom toga je sud i prihvatio tužbeni zahtjev iz točke 1.
13. Tužiteljev pravni interes na ovu tužbu radi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba postoji, budući nakon pravomoćnosti ove presude može ponovno pregovarati s tuženikom o istim odredbama i ostvariti povoljnije uvjete u tom dijelu.
14. S obzirom na tužiteljevo zvanje i zanimanje te namjenu kredita i da mu je trebao radi osobnih potreba, sud ocjenjuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja tog ugovora bio potrošač po odredbi čl. 3, st. 1, t . 1. Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik nije dokazao drugačije, premda je na njemu dokazni teret.
15. Zatezne kamate teku po stopi određenoj čl. 29.st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a na parbeni trošak teku po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku.
16. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu i podneske od 13.3.2025., te ročišta 19.9.2025. i 16.2.2025. po 200,00 eura, dopis od 28.10.2023. po Tbr. 33, st. 1., 50,00 eura što je 850,00 eura, uz sudsku pristojbu na tužbu 26,55 eura i presudu 53,09 eura, koliko je zahtijevao, što je ukupno 929,64 eura.
Trošak ročišta za objavu nije priznat primjenom odredbe čl. 155, st. 1. istog Zakona, jer nije potreban ni nuždan za uspjeh u postupku, a premda je naveden u tbr. 9, st. 3. OT sud ga ocjenjuje neosnovanim.
U Zagrebu, dana 31. ožujka 2026. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćeniku tužitelja
- opunomoćeniku tuženika
