REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6, Zagreb
Poslovni broj: Us I-650/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Mate Knezović, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u Zagrebu, Frana Vrbanića 20, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi invalidske mirovine, 31. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/25-03/1201594397, URBROJ: 341-99-06/2-25-114, broj spisa: 515171 od 22. siječnja 2025. i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 141-02/25-03/1201594397, URBROJ: 341-99-06/2-25-114, broj spisa: 515171 od 22. siječnja 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog službe u Varaždinu, KLASA: UP/I 141-02/24-03/1201594397, URBROJ: 341-20-06/2-24-17159, broj spisa: 117400 od 4. prosinca 2024. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznanje prava na invalidsku mirovinu.
2. Tužitelj u tužbi pobija zakonitost osporavanog rješenja, te ističe da je u postupku od 21. srpnja 2006., opisuje kronologiju donošenja rješenja sudskih presuda i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, iz čega proizlazi da upravni postupak traje preko 18 godina i da nadležna tijela zapravo opstruiraju tužitelja u ostvarivanju njegovih prava svojim formalističkim pristupom, ne pokoravajući se ni odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske koje djeluju erga omnes i dužna ih je poštovati svaka pravna i fizička osoba u Republici Hrvatskoj.
3. Tužitelj smatra da rješenje tuženika ne sadrži obrazloženje u smislu članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku, te da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno u smislu članka 58. stavka 1. navedenog Zakona, jer tuženik nije postupio prema odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5067/2011 od 11. travnja 2013., ni po odluci broj U-III-1009/2020 od 15. veljače 2024. temeljem koje odluke je određeno novo vještačenje koje je pokazalo da tužitelj i dalje ima oštećenje organizma od barem 20% uzrokovano ratom u Bosni i Hercegovini.
4. Navodi da se nepredvidljivost ogleda u činjenici da tuženik unatoč odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i odlukama upravnih sudova i dalje odbija tužitelju priznati pravo na invalidsku mirovinu, čak i u razdoblju kad je nesporno imao status ratnog vojnog invalida od 10. srpnja 2006. do 22. ožujka 2016., te nije sporno da opća nesposobnost za rad nesporno i dalje postoji.
5. Ističe da je tužitelj kao potpuno zdrava osoba otišao u rat, a da se nakon stradavanja iz rata vratio bolestan s trajnim invaliditetom te nije dokazano ne postojanje uzročno-posljedične veze stradavanja tužitelja i njegovog trenutnog zdravstvenog stanja, a čak su ovlašteni vještaci tuženika 2008. i 2024. bili utvrdili da je invalidnost uzrokovana ratnim stradavanjem, pa je postupanje tuženika suprotno načelu pravne sigurnosti.
6. U praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, npr. u odluci broj U-III-2466/2017 od 23. listopada 2019. i praksi Europskog suda za ljudska prava npr. predmet Čakarević protiv Hrvatske zahtjev broj 48921/13, presuda od 26. travnja 2018. zauzeto je shvaćanje da nema zapreke da država u skladu s načelom dobrog upravljanja ispravlja svoje greške pravovremeno, na prikladan način i dosljedno, posebno u slučajevima prava na invalidsku mirovinu.
7. Smatra da promjene u postotku oštećenja organizma ili gubitak svojstva ratnog vojnog invalida ne utječu na pravo, jer se na konkretan slučaj primjenjuje pravo koje je bilo na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva, pa je tužitelju trebalo priznati pravo, a eventualne naknadne promjene bi bile od utjecaja samo na iznos visine mirovine.
8. Predlaže da sud provede financijsko vještačenje po sudskom vještaku financijske struke na okolnost iznosa osobne invalidnine koju bi tužitelj primao od dana podnošenja zahtjeva, tj. dospijeća prvog iznosa 1. kolovoza 2006. pa do dana izrade nalaza i mišljenja, a radi toga da sud u konkretnom slučaju može meritorno odlučiti jer bi vraćanje na ponovni postupak, obzirom na dosadašnje postupanje upravnih tijela samo odužilo i već suviše dug postupak.
9. Predlaže sudu da poništi osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i prizna tužitelju pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, uzrokovane bolestima koje su nastupile u omjeru 100% zbog ozljeda zadobivenih u ratu u Bosni i Hercegovini, počevši od 21. srpnja 2006., te da naloži tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora.
10. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja i ističe da je osporavano rješenje doneseno temeljem činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom upravnom postupku i sukladno zakonskim propisima.
11. Opisuje kronologiju događaja, te ističe da je tužitelju rješenjem nadležnog tijela u Bosni i Hercegovini – Sektoru za prava branitelja iz Mostara od 10. siječnja 2006. priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70% tjelesnog oštećenja trajno, počevši od 1. siječnja 2005. s pravom na isplatu osobne invalidnine, te su u priloženom Likvidacionom kartonu korisnika Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata za tužitelja iskazani iznosi osobne invalidnine isplaćene u razdoblju od 20. siječnja 2007. do 25. rujna 2013.
12. Nadalje, prema uvjerenju Općinske službe za društvene djelatnosti, opću upravu i branitelje u Čitluku od 19. kolovoza 2024. tužitelju se isplaćivala osobna invalidnina u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 30. travnja 2013., te se prema obavijesti Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, Sektora za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze u Sarajevu od 8. studenog 2024. tužitelju nakon 30. travnja 2013. ne isplaćuje osobna invalidnina i nema status ratnog vojnog invalida.
13. Naime, rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata u Sarajevu od 22. ožujka 2016. ukinuto je rješenje Uprave za pitanja branitelja – Mostar od 10. siječnja 2006., te je tužitelju prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 22. ožujka 2016.
14. Kako tužitelj nema status ratnog vojnog invalida u Bosni i Hercegovini i nema pravo na isplatu osobne invalidnine pripadnika HVO nakon 30. travnja 2013., tužitelj ne ispunjava uvjete propisane člankom 1. stavkom 1. točkom 7. i člankom 6. Ugovora HVO za priznanje prava na invalidsku mirovinu.
15. U postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjskog rješenja od 4. prosinca 2024. provedeno je medicinsko vještačenje sukladno pravnom tumačenju iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1009/2020 od 15. veljače 2024., ali je u daljnjem postupku nakon provedenog medicinskog vještačenja na temelju prethodno navedene dokumentacije nadležnih tijela u Bosni i Hercegovini pravilno utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete iz navedenog međunarodnog ugovora za priznanje prava na invalidsku mirovinu, jer nema status ratnog vojnog invalida u Bosni i Hercegovini i nema pravo na isplatu osobne invalidnine pripadnika HVO nakon 30. travnja 2013.
16. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.
17. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
18. Sud je održavao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a sukladno ovlaštenju iz članka 89. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24), o čemu je tuženik bio upozoren u pozivu za raspravu.
19. Na raspravi opunomoćenik tužitelja je na poseban upit suda odgovorio da je tužitelj imao status RVI u vrijeme podnošenja zahtjeva 2006. sve do 2016. kada mu je status ukinut rješenjem koje prilaže u sudski spis, te smatra da je tužitelj trebao ostvariti pravo za sve godine kada je imao priznat status. Ističe da među strankama nije sporno da su vještaci tuženika ocijenili da je kod tužitelja nastao potpuni gubitak radne sposobnosti 3. siječnja 2007. u omjeru 50% ratni uzrok, a 50% izvan ratnih okolnosti, dok je u reviziji Ministarstvo branitelja omjer odredilo na način da je ratni uzrok 20%, a izvan ratnih okolnosti 80%.
20. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljenog u odgovoru na tužbu.
21. Prema podacima spisa predmeta, osporavanim rješenjem od 22. siječnja 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 4. prosinca 2024., kojim je odbijen zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu, s obrazloženjem da tužitelj nema status ratnog vojnog invalida u Bosni i Hercegovini i nema pravo na isplatu osobne invalidnine pripadnika Hrvatskog vijeća obrane nakon 30. travnja 2013. i stoga ne ispunjava uvjete propisane člankom 1. stavkom 1. točkom 7. i člankom 6. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (Narodne novine, Međunarodni ugovori broj: 2/2006 – dalje Ugovor HVO).
22. Odredbom članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora HVO propisano je da su osobe na koje se primjenjuju njegove odredbe pripadnici Hrvatskog vijeća obrane koji su stradali na teritoriju Bosne i Hercegovine te ostvarili status ratnog vojnog invalida, po osnovi ranjavanja ili zatočeništva ukoliko su državljani Republike Hrvatske.
23. Odredbom članka 6. stavka 1. Ugovora HVO propisano je da je Republika Hrvatske obvezna osobama iz članka 1. stavka 1. točke 7. ovog ugovora koje su do dana stupanja na snagu ovog ugovora podnijele zahtjev za priznanje prava iz mirovinskog osiguranja na temelju djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti odnosno kod kojih je već ranije proveden postupak medicinskog vještačenja u vez s ocjenom njihove radne sposobnosti prema ranijim pravnim propisima o pravima hrvatskih branitelja okončati postupak priznavanja prava na mirovinu sukladno odredbama važećeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i sukladno odredbama ovog ugovora. Stavkom 2. navedenog članka Ugovora HVO propisano je da je Republika Hrvatska obvezna osobama iz članka 6. stavka 1. ovog ugovora isplaćivati razliku između visine mjesečnog iznosa osobne invalidnine ostvarene po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine i visine mjesečnog iznosa invalidske mirovine koju bi ista osoba ostvarila prema pravnim propisima u Republici Hrvatskoj.
24. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
25. Naime, rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata u Sarajevu od 22. ožujka 2016. ukinuto je rješenje Uprave za pitanja branitelja – Mostar od 10. siječnja 2006., te je tužitelju prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 22. ožujka 2016.
26. U obrazloženju navedenog rješenja istaknuto je da je u reviziji nadležna ljekarska komisija sukladno članku 7. stavku 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite i članka 13.a Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o utvrđivanja procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenata, utvrdila procent invaliditeta ispod 20% trajno, pa stoga nisu ispunjeni uvjeti iz članka 7. stavka 1., 3. i 4. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite i članka 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida.
27. Slijedom iznesenog, u upravnom postupku je pravilno zaključeno da tužitelj nema status ratnog vojnog invalida u Bosni i Hercegovini i nema pravo na isplatu osobne invalidnine pripadnika Hrvatskog vijeća obrane nakon 30. travnja 2013. i stoga ne ispunjava uvjete propisane člankom 1. stavkom 1. točkom 7. i člankom 6. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji.
28. Prema mišljenju suda, pravo na invalidsku mirovinu je trajno pravo i činjenica što je tužitelj u vrijeme podnošenja zahtjeva 2006. ispunjavao uvjete za priznanje prava na invalidsku mirovinu prema navedenom međunarodnom ugovoru, jer je imao svojstvo ratnog vojnog invalida u Bosni i Hercegovini, ne može imati veći utjecaj od činjenice da je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine ukinuto konačno rješenje Uprave za pitanja branitelja – Mostar Hercegovačko-neretvanske županije broj: 14-43-1-986/05 od 10. siječnja 2006. i riješeno da tužitelju prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 22. ožujka 2016.
29. Naime, iz navedenog rješenja proizlazi da tužitelj ni ranije nije ispunjavao uvjete za priznanje svojstva ratnog vojnog invalida, ali je kontrolom ranije priznatog prava samo svojstvo i pravo na isplatu samo ukinuto, a ne poništeno, te se na taj način u Bosni i Hercegovini postupa u korist stranaka kojima je ranije nezakonito bilo priznato neko svojstvo i na temelju tog svojstva neko pravo iz područja braniteljske invalidske zaštite, a da bi se izbjegla retroaktivna primjena Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, te da bi se izbjeglo traženje povrata ranije nezakonito isplaćenih novčanih iznosa od socijalno osjetljivih skupina, pa ta činjenica što nadležna tijela u Bosni i Hercegovini na ovaj način postupaju u korist stranaka se ne bi mogla širiti na mogućnost primjene članka 1. stavka 1. točke 7. i članka 6. Ugovora HVO.
30. Obzirom da je sud presudom odbio tužbeni zahtjev, sud nije ocijenio opravdanim i svrsishodnim provoditi financijsko vještačenje po sudskom vještaku financijske struke na okolnost iznosa osobne invalidnine koju bi tužitelj primao od dana podnošenja zahtjeva, tj. dospijeća prvog iznosa 1. kolovoza 2006. pa do dana izrade nalaza i mišljenja.
31. O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.
32. Stoga je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presudio kao u izreci.
U Zagrebu 31. ožujka 2026.
Sutkinja:
Tamara Bogdanović, univ. spec. iur.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. Odvjetnik Mate Knezović, putem e-kom.
2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, putem e-kom.
3. U spis
