REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3112/2025 -8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužitelja ZŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupaju punomoćnici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB: 02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 3. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Ivana Adžića i zamjenice punomoćnika tuženika FŽ, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu od 22. siječnja 2007., broj Ugovora: 9012237732, između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao Banke i tužitelja ZŽ kao Korisnika kredita, dakle točka 11.3. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužitelju ZŽ troškove parničnog postupka u iznosu od 961,77 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je u svojstvu korisnika kredita 22.1.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9012237732, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.426,27 CHF. Namjena kredita bila je kupnja vozila za osobne potrebe tužitelja. Toč. 11.3. Ugovora određeno je da se Korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita. Tuženik je tužitelju 23.1.2007. obračunao i naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od tadašnjih 1.667,33 kn. U konkretnom slučaju tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Naime, citirane odredbe bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, a tim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i neopravdana obveza, što ukazuje da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača s kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno općim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Osim toga, tuženik tužitelju nije predstavio koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Stoga je takva ugovorna odredba nepoštena, a zbog protivnosti prisilnim propisima Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima samim time i ništetna. Slijedom svega toga, tužitelj u konačnici predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnost gore spomenute odredbe, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ne čini spornim sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu i naplatu naknade za obradu kredita tužitelju, ali smatra da se radilo o jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj odredbi zbog čega nije niti dopušteno ispitivati njezinu poštenost, a sve i da se to može činiti tužitelj ničim ne dokazuje da je takva odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik kroz spornu naknadu naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene te usluge ne može se raspravljati u kontekstu poštenosti. U konkretnom slučaju bio je zadovoljen kriterij ugovorne transparentnosti, a sam tužitelj bio je obaviješten prilikom sklapanja ugovora o naplati troškova obrade kredita te je isto prihvatio slobodnom voljom, iako je imao mogućnost biranja između različitih ugovornih proizvoda tuženika. Ističe i da bi eventualno potraživanje tužitelja s osnova povrata sporne naknade svakako bilo u zastari uslijed proteka petogodišnjeg zastarnog roka, a u kojem roku je i tužitelj mogao steći svijest o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, tj. ovdje odredbe o ulaznoj naknadi. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 9012237732 od 22.1.2007. s potvrdom javnog bilježnika, otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope i konto karticom, saslušan je tužitelj.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik 22.1.2007. sklopili Ugovor o kreditu br. 9012237732, a kojim je tuženik kao banka odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.426,27 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupnju vozila. Rok otplate kredita bio je 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima. U toč. 11.3. Ugovora između ostaloga naznačeno je da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

7. Nadalje, nije sporno da je tuženik u skladu s gornjom odredbom Ugovora o kreditu tužitelju 23.1.2007. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od tadašnjih 1.667,33 kn. Između stranaka svakako je ostalo sporno da li je predmetna ugovorna odredba kojom je tuženik ovlašten naplatiti naknadu za obradu kredita ništetna.

8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odredbi st. 2. istoga članka navedeno je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi st. 4. tog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Iz predmetnog Ugovora razvidno je da se radilo o potrošačkom ugovoru i to unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaj, a što je u svom iskazu koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv dodatno potvrdio i sam tužitelj. S obzirom na navedeno, a u skladu s gore citiranim odredbama ZZP-a, na tuženiku je u ovom postupku bio teret dokazivanja da se o spornoj ugovornoj odredbi o naplati naknade za obradu kredita pojedinačno pregovaralo, a što tuženik ovdje ničim ne dokazuje. Tako tuženik npr. ne dokazuje da su stranke prije i u vrijeme sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarale i utvrdile egzaktne parametre i način obračuna sporne naknade kojim bi tužitelju bilo valjano obrazloženo što ugovorena naknada obuhvaća i zašto se naplaćuje, što sve pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju odredio visinu naknade i nametnuo je tužitelju, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina naknade isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma obračuna naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz te odredbe mogu proizaći, pa kako je ta odredba Ugovora o zaračunavanju naknade u konačnici ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti obračuna, to je predstavljalo odredbu koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je nastala situacija da je tuženik, kao vjerovnik, jednostrano odredio i nametnuo obvezu tužitelju koju isti nije mogao valjano predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti njezinu visinu zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Iz tih razloga dio sporne odredbe toč. 11.3. Ugovora ukazuje se nepoštenom i stoga ništetnom (čl. 87. ZZP-a).

10. Slijedom izloženoga, valjalo je primjenom odredaba čl. 322. st. 1. i čl. 324. st.1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 35/05. - dalje: ZOO/) u svezi odredbe čl. 87. ZZP-a., prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti kao pod toč. I. izreke.

11. Tuženik svojim navodima nije uspio osporiti osnovanost zahtjeva tužitelja. Za ovaj sud nije sporno da općenito odredba o naknadi za obradu kredita nije ništetna, međutim to ne isključuje njezinu eventualnu ništetnost ukoliko se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je uzrokovala neravnotežu između potrošača i trgovca kao što je i utvrđeno u ovom konkretnom slučaju. Tijekom ovog postupka tuženik nije niti pokušao detaljno obrazložiti strukturu stvarnih troškova koji bi navodno bili obuhvaćeni i podmireni spornom naknadom, kao i njihovu visinu, dok samo paušalno navodi da kroz istu naplaćuje svoju uslugu. Međutim, sam način određivanja naknade u postotnom, a ne nominalnom iznosu jasno ukazuje da se ugovorena i naplaćena naknada ne može dovoditi u vezu s tuženikovim stvarnim troškovima sklapanja ugovora (nejasno je zašto bi sami po sebi ti troškovi bili viši ukoliko je iznos kredita viši). Sporna odredba o naknadi za obradu kredita svakako ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu kako je isti određen odredbom čl. 1021. ZOO-a, dakle ne radi se o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a kada ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. Prema odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok se prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, tako da su ovdje neodlučni navodi tuženika o nastupanju zastare glede eventualnog budućeg zahtjeva za povrat naplaćene naknade.

12. Trošak tužitelja odnosi se na trošak zastupanja istoga po punomoćnicima odvjetnicima i to: za sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podneska od 10.6.2025.. (koji iako je podnesen bez prethodnog odobrenja sud smatra svrsishodnim u ovom postupku) – 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu 3.3.2026. - 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za pristup na ročište za objavu ove presude – 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), sve prema vrijednosti predmeta spora od 1.400,00 EUR, što ukupno čini 350 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 700,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a na troškove zastupanja u iznosu od 175,00 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 33,68 EUR i ovu presudu u iznosu od 53,09 EUR sve sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23.) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 37/23.), što sveukupno čini trošak tužitelja u iznosu od 961,77 EUR.

13. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, valjalo je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a naložiti tuženiku naknaditi troškove tužitelju u cijelosti, odnosno odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova.

14. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.).

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

SUDAC:

MARIJAN GLAVAŠ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika