REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3891/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužitelja GD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupaju punomoćnici ŽD, Marijo Rođak i DD, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu, Zagreb, protiv tuženika OTP banka d.d. (OIB: 52508873833), Split, Domovinskog rata 61, kojega zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja ND i zamjenika punomoćnika tuženika ED, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetna i bez pravnog učinka odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu br. 17165/06 sklopljenog 18. ožujka 2006. između tužitelja GD, kao korisnika kredita i tuženika OTP banka d.d. (tada HVB Splitska banka d.d.), kao kreditora u dijelu u kojim se navodi:

" NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA

3,00 % (slovima triposto) od iznosa dobivenog kredita minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora."

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužitelju GD iznos od 536,71 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 428,08 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je u svojstvu korisnika kredita 18.3.2006. s prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 17165/06, a kojim mu je prednik tuženika odobrio kredit u iznosu od 30.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika kao kreditora na dan isplate/korištenja kredita i to na rok otplate kredita od 84 mjeseca. Odredbom čl. 5. Ugovora propisana je naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3 % od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, koja se plaća jednokratno pri potpisu ugovora. Prednik tuženika je tu naknadu tužitelju naplatio 22.3.2006. u iznosu od 910,95 CHF tj. tadašnjih 4.043,81 kn, što sada iznosi 536,71 EUR. Odredbe troškova naknade obrade kreditnog zahtjeva, kao i visinu istih, prednik tuženika nije predstavio ovdje tužitelju, niti mu je objasnio na što se to odnosi, a o istoj odredbi ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale, što je sve protivno odredbama tadašnjeg Zakona o zaštiti potrošača. Predmetna odredba ujedno nije jasna, određena niti odrediva, a što sve u svojoj ukupnosti ukazuje da se radi o nepoštenoj pa samim time i ništetnoj odredbi. Slijedom svega toga, tužitelj u konačnici predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnost gore spomenute odredbe, kao i naložiti tuženiku isplata – povrat iznosa od sada 536,71 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2006. do isplate i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i kasnije u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva, dok visinu zahtjeva za isplatu ne čini spornom. Prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja budući da isti ne dokazuje plaćanje predmetne naknade, a ujedno osporava i njegovo svojstvo potrošača. Ističe i prigovor zastare te smatra da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna. Naznačena ugovorna odredba bila je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije niti dopušteno ispitivati njezinu poštenost, a sve i da se to može činiti tužitelj ničim ne dokazuje da je takva odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Osporava i pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje te zaključno predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 17165/06 od 18.3.2006., otplatni plan, izračun EKS-a i otplatni plan za taj kredit, saslušan je tužitelj.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

6. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. 18.3.2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 17165/06, a kojim je prednik tuženika kao banka odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 30.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, uz rok otplate kredita od 84 mjeseci u mjesečnim anuitetima. Kredit je bio ugovoren bez određene namjene, a dijelom istoga zatvorio se postojeći kredit tužitelja kod iste banke. U čl. 5. Ugovora pod nazivom "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva" ista je određena u visini od 3 % od iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

7. Nadalje, nije sporno da je takva naknada za obradu kredita iznosila 910,95 CHF tj. tadašnjih 4.043,81 kn, odnosno sada 536,71 EUR. Iz dostavljenog Izračuna EKS-a i otplatnog plana za taj Ugovor o kreditu razvidno je da je naknada u tom iznosu tužitelju naplaćena 22.3.2006., tako da su neosnovani pa čak i neživotni i nelogični navodi tuženika da tužitelj nije dokazao plaćanje sporne naknade, a dodatno cijeneći i ugovoreni trenutak naplate iste (tužitelju zasigurno kredit ne bi bio isplaćen bez plaćanja naknade). Između stranaka svakako je ostalo sporno da li je predmetna ugovorna odredba kojom je tuženik ovlašten naplatiti naknadu za obradu kredita ništetna te ovisno o tome pripada li tužitelju pravo na povrat tako isplaćenog iznosa.

8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odredbi st. 2. istoga članka navedeno je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi st. 4. tog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Iz predmetnog Ugovora razvidno je da se radilo o potrošačkom ugovoru i to unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaj, a što je u svom iskazu koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv dodatno potvrdio i sam tužitelj. S obzirom na navedeno, a u skladu s gore citiranim odredbama ZZP-a, na tuženiku je u ovom postupku bio teret dokazivanja da se o spornoj ugovornoj odredbi o naplati naknade za obradu kredita pojedinačno pregovaralo, a što tuženik ovdje ničim ne dokazuje. Tako tuženik npr. ne dokazuje da su stranke prije i u vrijeme sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarale i utvrdile egzaktne parametre i način obračuna sporne naknade kojim bi tužitelju bilo valjano obrazloženo što ugovorena naknada obuhvaća i zašto se naplaćuje, što sve pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju odredio visinu naknade i nametnuo je tužitelju, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina naknade isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma obračuna naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz te odredbe mogu proizaći, pa kako je ta odredba Ugovora o zaračunavanju naknade u konačnici ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti obračuna, to je predstavljalo odredbu koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je nastala situacija da je tuženik, kao vjerovnik, jednostrano odredio i nametnuo obvezu tužitelju koju isti nije mogao valjano predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti njezinu visinu zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Iz tih razloga sporna odredba čl. 5. Ugovora ukazuje se nepoštenom i stoga ništetnom (čl. 87. ZZP-a).

10. S obzirom na prethodno utvrđenje o ništetnosti spomenute ugovorne odredbe u smislu citiranih odredbi ZZP-a u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 35/05. - dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao banci s obzirom na sve gore navedene okolnosti moralo biti poznato da se radi o nepoštenoj i stoga ništetnoj odredbi), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečeni iznos koji je obračunao i naplatio tužitelju kao naknadu za obradu kredita, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja.

11. Slijedom izloženoga, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev te uz prethodno utvrđenje ništetnosti osporene odredbe naložiti tuženiku isplatu iznosa od ukupno 536,71 EUR za koji je provedenim dokazima utvrđeno da je od strane tuženika stečen bez osnove. Zatezne kamate u skladu s gore izloženim i traženju tužitelja teku od prvog dana iza dana nepripadnog stjecanja spornog iznosa pa je tako i odlučeno u izreci presude. Stopa zatezne kamate temelji se prvotno na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", br. 153/04.), a nakon 1.1.2008. na odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZO).

12. Tuženik svojim navodima nije uspio osporiti osnovanost zahtjeva tužitelja. Za ovaj sud nije sporno da općenito odredba o naknadi za obradu kredita nije ništetna, međutim to ne isključuje njezinu eventualnu ništetnost ukoliko se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je uzrokovala neravnotežu između potrošača i trgovca kao što je i utvrđeno u ovom konkretnom slučaju. Tijekom ovog postupka tuženik nije niti pokušao detaljno obrazložiti strukturu stvarnih troškova koji bi navodno bili obuhvaćeni i podmireni spornom naknadom, kao i njihovu visinu, dok sam način određivanja naknade u postotnom, a ne nominalnom iznosu jasno ukazuje da se ugovorena i obračunata naknada ne može dovoditi u vezu s tuženikovim stvarnim troškovima sklapanja ugovora (nejasno je zašto bi sami po sebi ti troškovi bili viši ukoliko je iznos kredita viši). U predmetnom ugovornom odnosu tužitelj je bio korisnik kredita, dakle osoba kojoj je kredit odobren i naplaćen zajedno sa naknadom za obradu kredita, što jasno ukazuje na njegovo aktivno materijalno-pravno ovlaštenje u ovom postupku. Sporna odredba o naknadi za obradu kredita svakako ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu kako je isti određen odredbom čl. 1021. ZOO-a, dakle ne radi se o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a kada ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a), a što tužitelj kao jedna od ugovornih strana svakako jest pa stoga njegov pravni interes ovdje nedvojbeno postoji. Prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz takve zakonske definicije pojma potrošača razvidno je da je prilikom ocjene predstavlja li određeni pravni posao potrošački ugovor bitan samo objektivni funkcionalni kriterij, dakle sklapa li fizička osoba konkretni ugovor radi obavljanja osobnih-privatnih potreba ili u okviru i u svrhu svoje profesionalne ili poduzetničke djelatnosti. Iz Ugovora o kreditu razvidno je da je isti sklopljen bez određene namjene (dijelom za zatvaranje ranije kredita) te je u istom tužitelj nastupao kao fizička osoba, što bi sve ukazivalo da se radilo o potrošačkom ugovoru, dakle na tuženiku je bio teret dokazivanja suprotnog što u ovom postupku prema nalazu suda nije uspio učiniti. Tako i iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstvima kredita uredio stan koji koristi isključivo za potrebe vlastitog stanovanja, dakle osobne privatne potrebe. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za napomenuti je da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva (što je ovdje slučaj) počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.), a kako se tek ovom nepravomoćnom odlukom utvrđuje ništetnost sporne odredbe o naknadi, to zastarni rok od 5 godina koji se ovdje primjenjuje (čl. 225 ZOO-a) nije niti počeo teći za utuženo potraživanje tužitelja te stoga zastara svakako nije mogla nastupiti.

13. Trošak tužitelja odnosi se na trošak zastupanja istoga po punomoćnicima odvjetnicima i to: za sastav tužbe – 50 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podneska od 29.8.2025. (koji iako je podnesen bez prethodnog odobrenja sud smatra svrsishodnim u ovom postupku) – 50 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za zastupanje na ročištu 16.3.2026. - 50 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), sve prema vrijednosti predmeta spora od 536,71 EUR (koju je sud odredio primjenom odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a na prigovor tuženika uzimajući u obzir da ovdje istaknuti zahtjev za utvrđenje samo služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu u tom iznosu), što ukupno čini 150 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 300,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a na troškove zastupanja u iznosu od 75,00 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR i ovu presudu u istom iznosu sve sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23.) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 37/23.), što sveukupno čini trošak tužitelja u iznosu od 428,08 EUR.

14. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, valjalo je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a naložiti tuženiku naknaditi troškove tužitelju u cijelosti, odnosno odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova.

15. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZO-a.

U Zagrebu 31. ožujka 2026.

SUDAC:

MARIJAN GLAVAŠ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika