Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-489/2022-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja HL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariu Patači, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 5. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja BL i zamjenika punomoćnika tuženika NL, **.**.2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 10703/06 od 12. siječnja 2006. koji su zaključili tužitelj HL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d. (OIB: 52508873833) ranije HVB Splitska banka d.d. kao kreditor, koja u članku 11. glasi: „i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora“.

II/ Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 141,68 eura (slovima: stočetrdesetjedaneurošezdesetosamcenti) zajedno sa zateznom kamatom od 16. lipnja 2011. pa do isplate, koja teče do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju HL naknadi trošak postupka u iznosu od 263,27 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa tuženik odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 17. lipnja 2022. podnio tužbu u kojoj je naveo da je 21. siječnja 2006. s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 15.700,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti, da je Ugovorom ugovoren rok otplate 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima, da je čl.11. Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora, da je 15. lipnja 2011. prijevremeno otplatio kredit i da mu je tom prilikom tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 1.067,48 kuna (141,68 eura). Tužitelj navodi da je dio odredbe čl.11. Ugovora ništetan jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i jer je ista unaprijed formulirana od strane tuženika i kao takva implementirana u tipski Ugovor o kreditu na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Pojašnjava da mu nije bila objašnjena relacija odnosa između naknade i usluga na ime koje se naknada naplaćuje, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Budući da je temeljem te ništetne odredbe tuženik stekao nepripadnu imovinsku korist u iznosu navedene naknade, tužitelj je predložio sudu da donese presudu kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva, dok visinu tužbenog zahtjeva nije osporavao. Istaknuo je prigovor zastare. Ne spori da je među strankama sklopljen predmetni Ugovor o kreditu. Navodi da iz predmetnog Ugovora proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, za što korisnik kredita plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja, te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama Ugovora o kreditu. Pojašnjava da se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Dakle, navedena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova koje tuženik ima radi prijevremene otplate kredita, a koji nisu povezani budućom nedospjelom kamatom. Navodi da je iznos naknade precizno određen Odlukom o kamatama i naknadama tuženika zbog čega je neosnovana tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Na ročištu održanom 3. studenog 2025. sud je odredio da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 141,68 eura sukladno čl.40. st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a koja visina predstavlja iznos kondemnatornog zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjevi istaknuti uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzimaju se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I/ tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena u visini zahtjeva za isplatu

4. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu broj: 10703/06 (list 9-10 spisa), obračun prijevremene otplate kredita (list 5 spisa), izvadak tekućeg računa (list 12-16 spisa), zahtjev za prijevremenu otplatu kredita (list 8 spisa), dopis tuženika od 22. travnja 2021. (list 6 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja HL (list 49 spisa). Budući da tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl.11 Ugovora o kreditu broj: 10703/06 kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 141,68 eura koji je iznos platio tuženiku na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada).

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 12. siječnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 10703/06 u kojem je u čl.11. Ugovora ugovorena mogućnost da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora. Nije sporno ni da je tužitelj na ime tzv. izlazne naknade 15. lipnja 2011. platio tuženiku 141,68 eura

6.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj: 10703/06 i dopisa tuženika od 22. travnja 2021.

7. Među strankama je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. Tužitelj je iskazao je predmetni kredit uzeo radi kupovine osobnog automobila kojeg je koristio u osobne svrhe, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao obrt niti da se bavio nekom drugom poslovnom djelatnošću, da je bio zaposlen i Hrvatskim vodama, da mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu u banci nitko nije ništa govorio o tome da će se od njega naplatiti neka naknada u slučaju da prijevremeno otplati kredit, međutim kada je prijevremeno otplatio kredit u banci su mu rekli da to može napraviti, ali da mora platiti naknadu. Pitao ih je može li ikako to učiniti bez plaćanja, a oni su rekli da ne može. U banci mu nisu objašnjavali na ime čega mu se ta naknada naplaćuje nego su rekli da se to jednostavno mora platiti. Ugovor o kreditu je već bio sastavljen kada je došao po kredit i pročitao ga je prije potpisivanja. Tom prilikom nije uočio odredbu ugovora o tome da će mu se naplatiti neka naknada..

8.1. Sud je povjerovao tužitelju cijeneći njegov iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivao o svim odlučnim činjenicama. Tužitelj je dokazao svoj status potrošača iz čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03, u nastavku: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi kupovine osobnog automobila u privatne svrhe, da se u vrijeme sklapanja Ugovora nije bavio obrtom niti nekom drugom poslovnom djelatnošću, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da tužitelj u ovom postupku ima status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

9. Člankom 59. ZZP propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

10. Odredbom čl.81. st.1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je sukladno odredbi čl.87. st.1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, sud je utvrdio da tužitelj od strane djelatnika banke u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio informiran o tome koje će stvarne troškove platiti plaćanjem naknade za prijevremenu otplatu kredita. Navedena odredba nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje visine. Osim toga, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade kao ni o tome o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Banka je trebala tužitelju obrazložiti koja je svrha naknade i što čini naknadu, te mu dati parametre za njihov izračun. Tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice te ugovorne odredbe jer mu djelatnik banke u vrijeme sklapanja ugovora nije obrazložio koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva budući da nije mogao znati ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za njega proizlaze. Osim toga, budući da je sporna odredba o naknadi bila unaprijed formulirana od strane tuženika na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu ugovora, utvrđeno je da se radi o odredbi o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, dakle o odredbi na koju isti nije imao utjecaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je sud utvrdio da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštena, te stoga ništetna u smislu čl.87. st.1. ZZP. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, utvrđeno je da tuženik nije vodio računa ni o interesima potrošača, odnosno da se zbog izostanka pregovaranja nije uvjerio da bi tužitelj zaista pristao na navedenu odredbu. Stoga je utvrđeno da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, budući da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe, pa tako ni oko visine naknade, utvrđeno je da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava jer bez plaćanja navedene naknade ne bi bilo moguće prijevremeno otplatiti kredit, zbog čega je spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Potrebno je reći i to da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

13. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, pa tako i okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate, a koje upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

14. Uzimajući u obzir sve navedeno, utvrđeno je da je sporna odredbe Ugovora o kreditu kojom je propisana naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, te stoga ništetna zbog čega je odlučeno kao u točki I/ izreke na temelju navedenih zakonskih propisa.

15. Budući da je tuženik na temelju ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita 15. lipnja 2011. primio iznos od 141,68 eura, dužan je vratiti tužitelju sve ono što je primio po toj osnovi, na temelju čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj; 35/05, u nastavku: ZOO).

15.1. Na navedeni iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade). Tuženik je nepošten jer je povrijedio prava i interese potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), tuženik je kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (tako i VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024.). Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

16. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare jer je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi zbog čega ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 11. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

17. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, dosuđen mu je trošak na temelju čl.154. st.1. ZPP. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 263,27 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 25 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 26. rujna 2025. 25 bodova prema Tbr.8.t.1., zastupanje na ročištu 3. studenog 2025. i 5. veljače 2026. 25 bodova svaki prema T.br.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 50,00 eura. Iako je tužitelj platio trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,54 eura, sud mu je priznao trošak pristojbe na tužbu u iznosu 13,27 eura sukladno T.br.1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023) budući da je vrijednost predmeta spora utvrđena u iznosu 141,68 eura. Ovo stoga što tuženik ne može snositi trošak pristojbe koji je tužitelj samoinicijativno platio u većem iznosu jer je sam pogrešno odredio vrijednost predmeta spora. Sud tužitelju nije priznao trošak sudske pristojbe na presudu budući da istu nije ni platio, a nije mu priznao ni trošak pristupa ročištu za objavu presude budući da će o tom trošku odlučiti naknadno, nakon što presuda bude objavljena.

Osijek, 31. ožujka 2026.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika