Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-194/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužiteljice ZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jasni Mofardin, odvjetnici u Rovinju, protiv tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog ureda Hrvoja Matića, odvjetnika u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. veljače 2026. godine u prisutnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice, dana 31. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj: broj: 346-5/2007, sklopljenog između tužiteljice ZK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kao Banke - kreditora (Hypo Alpe - Adria bank d.d.), potvrđen 29. siječnja 2007. godine od strane javnog bilježnika Davora Dušića u Rovinju pod posl.br. OU-82/07, kojom je ugovoreno da je tužiteljica dužna za obradu kredita platiti naknadu i to odredbom kako slijedi:

- ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% (nula cijelih devedeset posto) iznosa kredita.";

kao i da je ništetna odredba čl. 8. stavka 2. istog Ugovora o kreditu koja glasi:

- “U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.".

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku 15 dana isplati iznos od 175,71 EUR koji je tužiteljici naplaćen s osnove troškova obrade kredita sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 31. siječnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi koja se određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku 15 dana isplati iznos od 318,16 EUR koji je tužiteljici naplaćen s osnove jednokratne naknade za prijevremeni povrat kredita sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 12. travnja 2016. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu 950,00 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Dana 23. travnja 2025. godine pod posl. br. P-194/2025 zaprimljena je tužba tužiteljice ZK, protiv tužene Addiko Bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe iz ugovora o kreditu i isplate po osnovi ništetnih odredaba.

1.2. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je između tužiteljice kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika (Hypo Alpe- Adria bank d.d Zagreb) kao banke - kreditora s druge strane, sklopljen u [adresa] 29. siječnja 2007. godine Ugovor o kreditu broj: 346-5/2007, potvrđen istoga dana od strane javnog bilježnika Davora Dušića u [adresa] pod posl.br. OU-82/07 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu);

- da je u čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužiteljica dužna za obradu kredita platiti naknadu i to odredbom kako slijedi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% (nula cijelih devedeset posto) iznosa kredita";

- da je tužena od tužiteljice 30. siječnja 2007. godine na ime troškova obrade kredita naplatila iznos 1.323,87 HRK/ 175,71 EUR;

- da je tužena o predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sama sastavila tekst Ugovora o kreditu te se radilo o tuženičinom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača - ZZP/ 2014, čl. 81. ZZP/2003) i kao takvog dala ga na potpis tužiteljici kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj istih, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući tužiteljica nije bila informirana, niti su u ugovoru navedeni parametri slijedom kojih su mogli znati koje troškove banka naplaćuje kao jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva za sklapanje ugovora, odnosno, zbog čega takvi troškovi iznose upravo 0,90% od iznosa odobrenog kredita;

- da je odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu nepoštena, odnosno ništetna (čl. 87. ZZP/ 2003) te tužiteljica ovom tužbom zahtijeva vraćanje iznosa koji je temeljem te ništetne odredbe platila zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2007. godine pa do isplate u cijelosti;

- da je u čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za slučaj prijevremene otplate kredita i to odredbama kako slijedi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.";

- da je tužiteljica 11. travnja 2016. godine izvršila prijevremenu otplatu kredita i istoga dana tužena od tužiteljice na ime jednokratne naknade za prijevremeni otplatu kredita naplatila iznos 2.397,23 HRK/ 318,16 EUR;

- da tužiteljica nije mogla utjecati na izmjenu odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, a nije bila informirana, a niti su u ugovoru navedeni parametri na temelju kojih je tužiteljica mogla znati iznos u kojem će tužena u budućnosti jednostrano odrediti iznos naknade za slučaj prijevremene otplate kredita;

- da je banka tijekom istovrsnih postupaka tvrdila da se navedenom naknadnom nadoknađuje "gubitak marže", odnosno razlika između marže ugovorne kamatne stope koju je korisnik kredita na temelju ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi trebao plaćati za preostalo ugovoreno razdoblje i marže ugovorne kamatne stope po kojoj bi banka mogla nakon vraćanja kredita prije roka plasirati kreditna sredstva novim korisnicima kredita;

- da je Ustavni sud u odluci broj: U-III-3231/2022 od 13. srpnja 2023. godine ocijenio da je takvo postupanje u suprotnosti s čl. 1078. st. 3. ZOO/91 i čl. 1024. st. 3. ZOO /05;

- da je odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu nepoštena, odnosno ništetna te tužiteljica ovom tužbom zahtijeva vraćanje iznosa koje je temeljem te ništetne odredbe platila zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja tog iznosa pa do isplate u cijelosti.

1.3. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu po provedenom dokaznom postupku usvojiti tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci ove presude.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 21. srpnja 2025. godine (list 20-29) prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, nastavno osporava tužbeni zahtjev u cijelosti to ističe prigovor zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da tužena prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora od 1.865,87 eura kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora - glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od ukupno 493,87 eura, što predstavlja stvarni imovinski interes tužiteljice;

- da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev te s obzirom na navedeno tužena predlaže da sud da na temelju čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 493,87 eura;

- da test poštenosti sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP/03) u ovom predmetu nije potrebno provoditi;

- da čl. 85. ZZP/03 propisuje obvezu transparentnosti, koja u ovom slučaju nije upitna, dok čl. 84. ZZP/03 isključuje provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive (transparentne) odredbe o predmetu ugovora i cijeni;

- da je ovdje riječ o naknadi koja predstavlja cijenu u smislu čl. 84. ZZP;

- da je Hrvatska narodna banka definirala kamatnu stopu kako slijedi: „Efektivna kamatna stopa jedinstven je način prikazivanja kamatne stope s ciljem transparentnosti i lakše usporedbe uvjeta za odobravanje kredita/depozita kod svih kreditnih institucija i kreditnih unija. Osim nominalne kamatne stope u izračun se uključuju i naknade koje se plaćaju pri odobravanju kredita ili ulaganja depozita te predstavlja realniji prikaz ukupne cijene kredita/depozita.";

- da naknada za obradu kredita čini cijenu tog kredita, koja je tužiteljici bila iskazana kroz postotak od ukupne glavnice odobrenog kredita ali i kroz institut efektivne kamatne stope (EKS) čime je tužiteljica primila potpunu i transparentnu informaciju o cijeni kredita;

- da predmetna naknada ispunjava uvjete ugovorne i tržišne transparentnosti;

- da način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužiteljici da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u utuženom iznosu (ugovorna transparentnost);

- da je predmetna odredba ne samo gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužiteljici da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz sporne odredbe;

- da je tužena predmetnu ugovornu odredbu sastavila u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužiteljici da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge;

- da je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te predstavlja cijenu usluge, te se ne provodi test nepoštenosti, a predmetna odredba je valjana i zakonita;

- da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita, stoga sporna odredba st. 2. čl. 5. Ugovora ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. ZPP/03;

- da predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost korisniku kredita da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe;

- da je tužena predmetnu ugovornu odredbu sastavila u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje korisniku kredita da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge;

- da način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost korisniku kredita da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 0,90% (ugovorna transparentnost);

- da tužena, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu te kako ti troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tužena pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita);

- da tužena ima pravo naplatiti usluge koje pruža jer činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom;

- da je tuženičina djelatnost puno šira od samog kreditiranja i ona bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morala smjeti i naplatiti;

- da se tužena financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva;

- da kroz spornu naknadu ona naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti;

- da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužiteljica pogrešno ističe u tužbi) međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu;

- da je prilikom sklapanja Ugovora tužiteljica ovisila jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogla sama odlučiti odgovara li joj ta odredba;

- da je riječ o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužiteljica je bila upoznata s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita;

- da je tužiteljica samostalno procjenjujući rizike, odabrala sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja

Ugovora za nju bio najpovoljniji;

- da tužiteljica pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana jer takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja;

- da je nejasno zbog čega tužiteljica smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i samo paušalno navodi da nije imala bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste i da se stoga smatra nepoštenom;

- da je tužena o svim relevantnim okolnostima obavijestila tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, kao i upozorila na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti jer je to uostalom i potpuno životno logično, nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužiteljica već u tom trenutku bila svjesna te obveze;

- da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže;

- da je predmetnim ugovorom odobren i isplaćen iznos 32.400,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 0,90%, a iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu;

- da bi eventualni navodi tužiteljice da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna, bili neosnovani;

- da takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas;

- da i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita (predmet C-565/21, Ciaxabank SA protiv X - ECLI, EU, C-2023/212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: "Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.";

- da je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda;

- da je i presudom u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI, EU, C-2019/820) Sud Europske unije presudio sljedeće: "Članak 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine, o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora";

- da je Sud EU presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu - ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17);

- da ukoliko bi se tužiteljica pozivala na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temeljem navoda kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako bi takav zahtjev tužiteljice bio neosnovan;

- da je predmetna odredba ništetna, a što se kategorički osporava iz ranije navedenih razloga, tužiteljici nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen;

- da je nesporno da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba st. 2. čl. 5. Ugovora bila ništetna, niti tužiteljica ima pravo na isplatu predmetnog iznosa;

- da je tužiteljici prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 318,16 eura, kako tužiteljica navodi u tužbi međutim, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive;

- da je ugovorena naknada tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa bila jasna, lako razumljiva, uočljiva te odrediva u smislu čl. 269. ZOO;

- da je visinu naknade bilo moguće utvrditi pregledom važećih Odluka o naknadama tužene koje su bile javno dostupne za predmetno razdoblje;

- da je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke: da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da je svaka od spornih odredbi ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju;

- da je u čl. 1024. ZOO određeno da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti;

- da naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tužena u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazila neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno;

- da je predmetnim ugovorima za korisnika kredita predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate te u takvom slučaju, tuženoj nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima;

- da tužena (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu) međutim, tužena za razliku od korisnika kredita, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužna plaćati kamatu, čime joj nastaje šteta;

- da tužena uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta stoga da je sredstva prisiljena položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime joj također nastaje šteta;

- da kada bi tužena u trenutku prijevremene otplate mogla plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tužena nije mogla predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu;

- da banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tužena trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima;

- da je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženoj nastaje materijalna šteta;

- da je tuženičino pravo naplatiti spornu naknadu, što da predstavlja protutežu pravu korisnika kredita da prijevremeno otplati kredit;

- da je čl. 1024. st. 4. ZOO propisano jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti;

- da je stvarna šteta koja je tuženoj nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, odnosno naknada koja je predviđena spornom odredbom čl. 8. st. 2. Ugovora, ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužiteljica platila da je kredit nastavila otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća;

- da je tužena dokazala kako je postupala sukladno propisima te da joj je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete;

- da iz sadržaja čl. 1024. st. 4. ZOO proizlazi da bi sporne odredbe mogle biti ništetne samo ako bi u postupku bilo sa sigurnošću dokazano da sporni iznos naknade predstavlja nedospjelu kamatu, a što tužiteljica nije dokazala;

- da tužiteljica ne može isticati ništetnost čl. 9. st. 2. Ugovora budući je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja;

- da tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetnih naknada pa do isplate;

- da se sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe;

- da sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe;

- da s obzirom na to da u ovom postupku tužiteljica nije dokazala da je prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazala ni da je tužena prije podnošenja tužbe postala nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupala u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora;

- da je stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva;

- da su predmetni slučajevi svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu stoga, tužena smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno;

- da se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja;

- da tužiteljičino eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020. godine, prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena bilo bi bespredmetno;

- da je osnovna zadaća suda da sudi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava stoga da je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje;

- da je tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske;

- da bi se ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo institut zastare, odnosno stvorilo bi se novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba;

- da je odluka Europskog suda C-561/21 u kojoj se, u bitnome, ističe: "…nacionalni poredak osigurava zaštitu potrošača uspostavljenu pravom EU, poštujući načelo ekvivalentnosti (implementirana rješenja nisu nepovoljnija od sličnih situacija u nacionalnim pravima) te načela djelotvornosti (implementirana rješenja ne onemogućuju ili ne otežavaju korištenje prava potrošača iz prava EU)"; "…načelo djelotvornosti u obzir treba uzeti u obzir opća načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, uključujući načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka"; "…isticanje prigovora zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer ne onemogućuju niti pretjerano ne otežava ostvarenje prava dodijeljenih pravom EU"; "…ne protivi se pravu EU da pružatelj usluga ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost";

- da citirana shvaćanja Europskog suda ukazuju na to da nije moguće zanemariti institut zastare u situaciji kada je od sklapanja ugovora o kreditu i odredbi koje su predmet ovog spora prošlo više od 18 godina;

- da razdoblje od 18 godina znatno premašuje neki razuman period u kojemu je potrošač odnosno tužitelj mogao steći svijest tj. saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu odnosno odredbi o ulaznim i izlaznim naknadama;

- da je ulazna naknada plaćena neposredno po sklapanju ugovora o kreditu, a na što je tužiteljica bila upozorena kroz umanjenu isplatu glavnice zbog djelomične kompenzacije za iznos ulazne naknade;

- da temeljem načela djelotvornosti na koje se poziva Europski sud, treba uzeti u obzir da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje spornih naknada predstavlja razuman period u kojemu je prednik tužitelja i tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti tih odredbi, a u skladu s općim načelima o institutu zastare, te je isto trebalo primijeniti u ovom postupku odnosno, utvrditi da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja;

- da je potraživanje tužiteljice u odnosu na isplatu u zastari.

2.1. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužiteljici da tuženoj naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. Podneskom od 02. prosinca 2025. godine (list 198-203) tužiteljica se uz odobrenje suda očitovala na navode iz odgovora na tužbu prije svega u odnosu na prigovor naznačene vrijednosti predmeta spora, a sve pozivom na odredbu čl. 37. st. 1. ZPP s obzirom je riječ o ostvarenju više zahtjeva kada se vrijednost spora određuje po zbroju svih zahtjeva. U konkretnom slučaju da se radi o novčanim i nenovčanim zahtjevima pa se tada vrijednost nenovčanog zahtjeva utvrđuje na način da se od ukupno naznačene vrijednosti odbije vrijednost novčanog zahtjeva. Navedeno da proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-428/08 od 29. rujna 2009. godine, gdje se ističe: "Deklaratorni zahtjev koji nije istaknut uz zahtjev za činidbu samo zato da posluži za osnovanost osnove zahtjeva za činidbu, predstavlja samostalni zahtjev koji ima svoju posebnu vrijednost predmeta spora.". Slijedom navedenog u predmetnom slučaju da su istaknuta tri po vezana zahtjeva od kojih prvi deklaratorni na utvrđenje ništetnosti, a druga dva kondemnatorna s određenim novčanim iznosima, stoga da se radi o kumuliranim zahtjevima, pa da je tužiteljica pravilno naznačila vrijednost predmeta spora u ukupnom iznosu 1.865,87. eura.

3.1. U odnosu na navode tužene glede dopuštenosti ugovaranja naknada za obradu kredita i prijevremene otplate, tužiteljica opetovano ukazuje da je Ugovor o kreditu tipski bez ikakve mogućnosti da tužiteljica kao potrošač utječe na sadržaj bilo koje odredbe, pa tako ni na sporne naknade. Odbijanje plaćanja naknade za obradu kredita onemogućilo bi uopće sklapanje ugovora, dok bi odbijanje naknade za prijevremenu otplatu onemogućilo zatvaranje kredita. Time da bi tužiteljica bila dovedena u situaciju da ne može ostvariti pravo zaključiti niti ugovoriti kredit, a kasnije ni pravo prijevremeno otplatiti kredit, što bi joj nanijelo dodatnu štetu u vidu nastavka obračuna ugovornih kamata, iako raspolaže sredstvima za otplatu. Navedeno da jasno potvrđuje neravnopravan položaj potrošača i njegovu ovisnost o volji banke. Tuženica da nije predočila dokaz o tome da su predmetne naknade razmjerne i povezane s bilo kakvim stvarnim, konkretnim i objektivno nastalim troškovima. Pozivanje na interne akte banke, tarife naknada ili opće uvjete da ne predstavlja dokaz postojanja stvarnih troškova, jer ti akti nisu individualizirani, ne prikazuju strukturu troškova, ne povezuju troškove s konkretnim radnjama koje bi banka trebala poduzeti i ne pokazuju da je visina naknade razmjerna obavljenom poslu. Takvo ugovaranje naknade da narušava načelo savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što da je izričito zabranjeno ZZP-om. Činjenica, da su naknade navedene u Ugovoru o kreditu da ne oslobađa banku obveze da potrošaču omogući potpunu transparentnost i razumljivost uvjeta. Predmetne odredbe ne navode kriterije za utvrđivanje naknade, ne sadrže način izračuna, ne dopuštaju potrošaču da predvidi konačan iznos naknade već upućuju samo na akte banke koji nisu sastavni dio ugovora i čiji sadržaj potrošač ne može kontrolirati. Takvo formuliranje ostavlja potrošača u neizvjesnosti o stvarnom financijskom teretu koji preuzima i onemogućava informiran i slobodan pristanak u slučajevima kada potrošač unaprijed ne može predvidjeti svoje obveze, odredba po svojoj naravi postaje nepoštena.

3.2. Glede tvrdnje tužene da bi sporne odredbe bile jasne i da se zbog čl. 84. ZZP ne mogu ocjenjivati nepoštenima, tužiteljica ukazuje da je to tumačenje pogrešno te da je sudska kontrola poštenja dopuštena u svim slučajevima kada: odredba nije transparentna, kada potrošač ne može razumjeti ekonomske posljedice, postoji neravnoteža između ugovornih strana i potrošač nije imao mogućnost pregovora. Plaćanje naknade ne dokazuje informirani pristanak, jer je tužiteljica bila prisiljena prihvatiti uvjete kako bi uopće mogla sklopiti ili kasnije zatvoriti ugovor. Pozivanje na čl. 295. ZOO o primjeni općih uvjeta poslovanja, da ne može opravdati nepoštene ugovorne odredbe niti može zamijeniti obvezu banke da ugovara jasno, pošteno i transparentno. Prema ZOO-u i ZZP-u, vjerovnik može naplaćivati isključivo naknade koje su razmjerne stvarnim troškovima, a Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite ne ovlašćuju banku da naplaćuje naknade koje nisu utemeljene na stvarnim, opravdanim i utvrđenim troškovima. Sloboda ugovaranja iz čl. 2. ZOO da nije apsolutna i podložna je ograničenjima upravo radi zaštite ekonomski slabije strane - potrošača. Ustavni principi ravnopravnosti i poštenja da dodatno zabranjuju ugovorne odredbe koje su nerazmjerne i nepravedne.

3.3. Vezano za prigovor zastare, tužiteljica ukazuje na objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (sjednica od 31. siječnja 2022. godine) kojim je u tvrđeno da zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora kroz odredbe, a ne od dana iz vršenja obveze. Iako je naknada za obradu kredita naplaćena 30. siječnja 2007. godine, a naknada za prijevremenu otplatu naplaćena 11. travnja 2016. godine, da za procjenu zastare restitucijskog zahtjeva to nije relevantno, dok ne nastupi pravomoćna odluka kojom se utvrđuje ništetnost predmetne odredbe. Stoga, ako u ovom predmetu pravomoćna presuda kojom bi bila utvrđena ništetnost odredbi kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita, nije prethodno donesena, zastarni rok za povrat još nije počeo teći prema tom objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda. Pored navedenog, ukazuje se da se u ovom predmetu ne radi o pozivanju na kolektivnu presudu kao temelj tužbenog zahtjeva, nego o zahtjevu radi utvrđenja ništetnosti pojedinačnih odredbi kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita, stoga da se tijek zastare računa prema pravomoćnosti odluke u ovom pojedinačnom postupku.

3.4. U odnosu na prigovor o tijeku zateznih kamata i tvrdnjama tužene da nije bila nepošteni stjecatelj, tužiteljica je suprotnog stajališta jer je zahtjev za povrat preplaćenog iznosa podnijela na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a koje su ugovorne odredbe nevaljane od samog početka ugovornog odnosa, zbog čega tužena duguje zatezne kamate otkad joj je tužiteljica uplatila (neosnovano stečeni) iznos spornih naknada. Vrhovni sud da je već zauzeo stajalište o tom prigovoru banaka rješenjem broj Rev-1294/2021-2 od 12. listopada 2021. godine navodeći: "Vrhovni sud…. je u uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj se savjesnost prosuđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije". Dakle, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovornih odredaba zbog povreda načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u ugovornoj fazi (propustom tužene da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tužiteljica je stajališta da je tužena nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja, dakle otkad je tužiteljica tuženoj uplatila (neosnovano stečeni) iznos spornih naknada.

4 Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem obračuna naknade za prijevremeni povrat kredita (list 7);

- uvidom u isplatni nalog (list 8);

- čitanjem ugovora o kreditu (list 9-16);

- uvidom u Odluku o naknadama za usluge i izvadak Odluke o naknadama (list 163- 190, 206-212);

- saslušanjem svjedokinje AK na ročištu od 23. veljače 2026. godine (list 221-222);

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 23. veljače 2026. godine (list 222-223).

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredaba iz čl. 5. i čl. 8. Ugovora o kreditu sklopljenog dana 29. siječnja 2007. godine, kojega su nesporno zaključili tužiteljica kao korisnica kredita i pravna prednica tužene Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., a sve iz razloga što je označenim odredbama tužena povrijedila interese i prava tužiteljice kao potrošača, korisnice kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu gdje je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90% od iznosa odobrenog kredita te odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge banke, te restitucijski zahtjev po osnovi tih ništetnih odredbi.

7. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu broj 346-5/2007 dana 29. siječnja 2007. godine (solemniziran kod javnog bilježnika istoga dana), kojim je odobren kredit u protuvrijednosti iznosa od 32.400,00 CHF, radi adaptacije stana, sa rokom otplate na 25 godina i ugovorenom kamatnom stopom od 4,60%;

- da je predmetnim ugovorom u čl. 5. ugovorena jednokratna naknada na ime troškova obrade kredita u iznosu 0,90% od iznosa kredita;

- da je predmetnim Ugovorom u čl. 8. ugovorena naknada za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita koja se ima izračunati sukladno Odluci o naknadama za usluge banke;

- da je tužiteljica platila ulaznu i izlaznu naknadu.

8. Među strankama je sporno:

- da li banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kreditnog zahtjeva tzv. "ulaznu naknadu" i jednokratnu naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita tzv. "izlaznu naknadu", koje odredbe kako smatra tužena su jasno ugovorene i određene Ugovorom o kreditu, odnosno da li takve odredbe ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita i prijevremene otplate kredita, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama ZOO, a time odredba i ništetna, pa temeljem instituta za stjecanje bez osnove tužitelj ima pravo i na restitucijski zahtjev;

- da li je nastupila zastara potraživanja.

9. Prigovor zastare nije osnovan.

9.1. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kao je to propisano odredbom čl. 361. ZOO/91 (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji se primjenjuje sukladno odredbi čl. 1163. ZOO-a (NN 35/05) mada isto propisuje i odredba čl. 215. ZOO/05, time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina.

9.2. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donosi, povodom spornih pitanja restitucijskog zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećih utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

9.3. Dakle, zastarni rok sukladno naprijed citiranom tekstu iz pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom se utvrđuje ništetnost spornih odredbi.

10. Tužiteljica u tužbi tvrdi, a isto ponavlja i kroz stranački iskaz da se u vrijeme zaključenja ugovora sa tuženom nije pojedinačno pregovaralo ni o jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti glede naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Navodi se da je službenica AK koja je i obrađivala njezin kredit, zapravo izlagala samo ono što u ugovoru i piše i ništa više u odnosu na te naknade u smislu što bi ti troškovi značili, kakvi su to troškovi za banku i zbog čega se plaćaju i kako se računaju. U postupku solemnizacije kod javnog bilježnika navodi da je pratila diktat javnog bilježnika i ugovor pročitala prije potpisa kada je istoga vidjela prvi puta, a sve da se odvijalo u odsutnosti službenika banke. Navodi da je uočila odredbu troškova obrade i prijevremene otplate kredita, međutim da ni tada ni danas joj nije jasno kakvi su to troškovi za banku, zbog čega su nastali niti je to bankarica objasnila. Prvi iznos naknade kao trošak obrade da je banka odbila od iznosa odobrenog kredita te da nije sporno da je u ugovoru naveden postotak, međutim da ona ne zna koji bi to iznos bio u ovako definiranom ugovoru niti ga je mogla utvrditi jer joj se kredit isplatio u protuvrijednosti kuna. Glede naknade za prijevremenu otplatu kredita, navodi da je ona za nju potpuno nejasna jer se iz ugovorne odredbe ne može zaključiti kako se određuje, što ona predstavlja kao trošak banke i koja je to visina, s time da bankarica nije ni predočila odluku o naknadama banke vezano za izlaznu naknadu tako da bi ista i da je htjela nije mogla utvrditi. Tvrdi da je tražila pojašnjenje za obje naknade ali odgovor da nije dobila. U odnosu na adaptiranu nekretninu sredstvima odobrenog kredita, tužiteljica ukazuje da je na žalost bila primorana zbog visoke rate iznajmljivati nekretninu ali tek od 2010. godine, jer je inače ona namijenjena njezinom sinu tako da polovica i glasi na njega. Konačno navodi da je ugovor bio tipski i da se tu ništa nije moglo mijenjati tako da do sklapanja zasigurno ne bi došlo da je bilo što prigovorila ili proturječila troškovima obrade i prijevremene otplate kredita, čak štoviše da nije ni razmišljala o prijevremenoj otplati za koju se odlučila isključivo zbog porasta tih anuiteta.

11. Tužena pak s druge strane tvrdi, da je sporna odredba o ulaznoj naknadi i naknadi o prijevremenoj otplati kredita u Ugovoru jasno, uočljivo i razumljivo određena na koju je tužiteljica pristala, pa stoga da sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati je li poštena odnosno da je naknada ugovorena u skladu sa odredbama ZOO i u trenutku sklapanja Ugovora tužiteljici je bila jasna kao obveza.

12. Saslušana svjedokinja AK, iskazala je sudu da je za banku kreditora radila od 01. veljače 2006. godine do 15. travnja 2008. godine u kojem razdoblju je obrađivala tužiteljičin kredit to prepoznala iz predočenog ugovora svoj potpis. Navodi da je uobičajeno svim strankama, pa vjeruje i tužiteljici, rekla da postoje troškovi obrade onako kako je to navedeno u čl. 5. Ugovora i ništa više od toga. Dakle da nije objašnjavala koji su to troškovi za banku, zašto i kako su nastali, čime su propisani jer to tada ni ona nije znala. Stoga da je i ovoj stranci rekla samo to da je naknada za obradu odnosno jednokratni trošak obrade 0,9% i ništa više od toga. Što se tiče naknade za prijevremeno vraćanje, svjedokinja navodi da je znala da postoji o tome odluka i da je banka zaračunavala tu naknadu ovisno o trenutku vraćanja i kako je to odlukom banke bilo tata propisano. U trenutku sklapanja i obrade kredita da nije objašnjavala klijentima zašto se naknada plaća i koji su to troškovi za banku, a ona shvatila to kao neku vrstu penala za prijevremeno vraćanje. O ulaznoj i izlaznoj naknadi da se nije moglo pregovarati niti su to klijenti tražili jer su shvatili da je riječ o gotovom proizvodu i da je to ugovor "u paketu". U tom trenutku klijenti da nisu razmišljali o prijevremenoj otplati jer da je kredit ostao bez promjena kamata i tečaja, prijevremenih otplata ne bi ni bilo. Ugovor o kreditu da su sastavljali pravnici no da je riječ o šprancama koje su imale za promjenu samo imena korisnika, iznose i opise nekretnina.

13. Ugovor o kreditu broj: 346-5/2007 zaključen je dana 29. siječnja 2007. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno-pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi, imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

14. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

15. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99 ZZP/07) propisano je, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

17. Odredbom čl. 85. ZPP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanim obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

18. Odredbom 86. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

19. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) propisano je, da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

20. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje naknade troškova za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovoru odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, čak štoviše niti smatra da je to u bitnome rezultiralo time, da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

20.1. Prethodno već citiranoj odredbi čl. 81. ZZP/03 ukazano je na posljedice ugovaranja odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kada suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Obveza je nesporno bila poznata tužiteljici, međutim ista nije shvatila kakav je to trošak, da li je on opravdan, niti mu je pojašnjena opravdanost ugovorene visine te naknade. I u tom slučaju radi se o unaprijed formuliranoj odredbi od strane trgovca, te zbog toga tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj na njen sadržaj. Stoga, ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati, što u konkretnom slučaju je izostalo.

20.2. Također i sudska praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

20.3. Pored navedenog, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovome konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze.

20.4. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13 EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja prije sklapanja ugovor o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanja ugovora s takvim ugovornim odredbama.

20.5. Prema tužiteljičinom iskazu proizlazi da izuzev što je znala za tu obvezu, nije joj pojašnjeno što se naplaćuje, kako se utvrđuje visina, niti šta obrada znači, o čemu da se nije pregovaralo, a bio uvjet za realizaciju kredita.

20.6. Sukladno odredbi čl. 142. ZOO/91 (čl. 295. ZOO/05) sud cijeni predmetni Ugovor o kreditu, ugovorom sa standardnim stipulacijama kako sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano, ovdje konkretno tzv. ulazne naknade, vrijede odredbe općih akata banke, te se stoga korisnik kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama iz akata banke odnosno u skladu s izmijenjenim propisima, a potpisom ugovora potvrđuje da je upoznat s općim uvjetima poslovanja banke. Tek se odredbom čl. 295. ZOO koji je stupio na snagu 2005. godine uređuje pojam općih uvjeta ugovora definirajući ih kao ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovora strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalno (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a njima se dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

20.7. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata tužene koje reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nje moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je baš određena u visini od 0,90% od iznosa odobrenog kredita, da bi korisniku ni približno se predočio iznos. Dakle, ona je potpuno neodređena u ugovoru.

20.8. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremila tužena, te se o odredbama ugovora, pa tako i odredbama Općih akata banke, te izmjena i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati ovaj sud smatra, da pobijana odredba iz čl. 5. st. 3. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništene.

21. Prema odredbi čl. 1024. ZOO korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.); osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

22. Odredbe čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelja kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

23. Tuženica tvrdi da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja joj je nastala prijevremenom otplatom kredita. Po tvrdnji tuženice u trenutku prijevremene otplate kredita narušava se kamatonosna struktura bilance tuženice pri čemu ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na ono na što se odnosi visina tih troškova.

24. Ovdje je za istaknuti kako bi tuženica imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je potpuno neodlučno pozivanje tuženice na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u svezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

25. Pored toga, što tuženica tijekom postupka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte važećim na dan prijevremene otplate), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje prema ugovoru tuženica trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi.

26. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 04. veljače 2014. godine o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) broj 1093/2010 (Sl. list 60, 28/2014). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita. Prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s p prijevremenim zatvaranijem kredita i sl.; a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

27. Navedeni pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je u odluci broj:

Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. godine. Nadalje, u odluci broj: Rev 887/2022-2 od 17. siječnja 2024. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske ostao je pri zauzetom pravnom stavu te je naveo: „1. Odredba Ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada (taksa) koju korisnik kredita plaća banci sukladno Odlukama o naknadama kao općim uvjetima ugovora u postotku od neotplaćene glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita i koja se naknada (taksa) odnosi na izgubljeni kamatni prihod do kojeg je došlo zbog prijevremene otplate kredita, ne bi bila protivna odredbi čl. 1068. st. 3. Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91), ali samo pod uvjetom da nije protivna odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91. Kako je u konkretnom slučaju protivna odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91, ona je ništava. Banka - davatelj kredita ima načelno pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1068. st. 3. ZOO/91, u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju čl. 1068. st. 3. ZOO/91, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava u postotku od preostalog neotplaćenog dijela kredita, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate, jer je to protivno odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91. Zato je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova kako je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i koja u svojoj biti predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, ništava, budući da je protivna mjerodavnoj odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91.“

28. Slijedom navedeno, predmetna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) suprotna je kogentnoj zakonskoj odredbi članka 1024. stavci 3. i 4. ZOO-a i nepoštena. Stoga se radi o ništetnoj odredbi koja u svojoj biti predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru o kreditu banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja.

29. Prigovor da bi predmetna naknada bila mehanizam za brzo određivanje naknade štete koja tuženici u svakom slučaju nastaje prijevremenom otplatom kredita nije osnovan. Naime, pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u protivnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a, ali se ta naknada ne može smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavak 3. ZOO-a koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

30. Nadalje, prema stavu zauzetom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14., 110/15. i 14/19., dalje ZZP/14) donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo".

31. Slijedom svega navedenog, imajući u vidu sve naprijed navedene, pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85 ZZP/03, čijom primjenom je ovaj sud zaključio da je sporna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za prijevremeno vraćanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, a tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

32. Naknada za prijevremeni raskid ugovora je jednokratna tražbina koja dospijeva zbog i nakon raskida ugovora. Stoga se na takvu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. ZOO (tako i, primjerice, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-7015/2018-2 od 26. lipnja 2019.) koji počinje teći od trenutku utvrđenja ništetnom predmetne odredbe.

33. S obzirom da tužena plaćene naknade u visini od 175,71 eura (po osnovi troškova obrade kredita) i iznos od 318,16 eura (po osnovi jednokratne naknade za prijevremeni povrat kredita) nije osporila nije bilo potrebno provoditi na tu okolnost financijsko vještačenje pa kako ništetnost ugovorne odredbe rezultira obvezom restitucije plaćenog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja po pravilima o posljedicama ništetnosti iz čl. 323. ZOO.

34. Tijek zakonske zatezne kamate utvrđen je na temelju odredbe čl. 1115. ZOO od dana plaćanja tih naknada (odnosno za ulaznu naknadu od 31. siječnja 2007. godine, a za izlaznu naknadu od 12. travnja 2016. godine) pa do isplate, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

35. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu 950,00 eura, sastojeći od troška sastava tužbe (100 bodova-200,00 eura), pristupa na ročišta od 11. prosinca 2025. godine i 23. veljače 2026. godine (svako po 100 bodova- 200,00 eura), za sastav obrazloženog podneska od 03. prosinca 2025. godine (100 bodova-200,00 eura), za sastav podnesaka od 24. studenoga 2025. godine (25 bodova-50,00 eura), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude (50 bodova- 100,00 eura) te sudske pristojbe na tužbu i presudu (u iznosu od 99,54 eura) i trošak pristupa na ročište svjedokinje AK u iznosu od 90,00 eura.

36. Sud je priznao sve troškove zastupanja i trošak sudskih pristojbi pa je slijedom navedenog o parničnom trošku odlučeno kao u točki V. izreke ove presude, a primjenom odredaba čl. 154. i 155. ZPP-a, primjenjivih tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tar. br. 7. toč. 1, 8. toč. 1. i 9. toč. 1. i čl. 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 31. ožujka 2026. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.